Emancipacije nema, i (ne) zna se kad će

Prije par dana, Duško Milinovski, predsjedavajući Komisije za zaštitu od diskriminacije Makedonije je, komentarišući visoku stopu razvoda u ovoj mentalitetom nam bliskoj državi, oprao konzervativne državne politike od odgovornosti, istovremeno optužujući žene za favorizovanje zapadnjačkih emancipatorskih trendova time što odlažu stupanje u brak trčeći zaobrazovanjem i karijerom. 

Milinovski je takođe konstatovao krizu dominacije muških partnera u braku (koju je okarakterisao kao stereotip u smislu da muškarci samo prividno dominiraju), što je dovelo do toga da se brakovi rasturaju i nakon malih nesuglasica. Kao odgovor na kataklizmu, Makedonija otvara jedanaest bračnih savjetovališta koja će, prema njegovim riječima, uticati na smanjenje stope razvoda. I privesti žene rodu i domu njihovom.  

Bosna i Hercegovina je tu negdje. U trendu smo. Sudeći prema zvaničnim podacima, u prosjeku svaki šesti do deseti brak se okonča razvodom. Imamo i mi svoje stručnjake i stručnjakinje, kao i javne zvaničnike i zvaničnice kojima je mandat i odgovornost da štite zakonom garantovana prava i sprečavaju svaki vid diskriminacije, koji će bez puno razmišljanja slegnuti ramenima i apokaliptično poentirati da je emancipacija žena nezaustavljivo zlo koje će porodicu i sve u njoj uništiti k'o da je nikada bilo nije. Njihove analize nerijetko direktno optužuju žene za netolerantnost, nestrpljivost i nespremnost na žrtve koje brak i porodica neminovno donose sa sobom.

Kako je lako kad je šema jasna, jednostavna. I kada se ima koga za optužiti. Samo da se ne prizna degeneričnost dvostrukih društvenih standarda. Ne samo da smo iskopali rupu, nego sami sebe zatrpavamo bez pauze. 

Svakodnevno i već dugi niz godina tragam za tom „zločestom“ emancipacijom u ženama oko sebe. Nikako da mi se dogodi bliski susret sa omraženom neprijateljicom bračnog i porodičnog sklada. Umjesto nje, u pravilu, vidim nezadovoljne ili prividno zadovoljne žene koje ne samo da nisu emancipovane, već su im brak i porodica nametnuti kao primarni lični identiteti, osnovna mjerna jedinica njihove uspješnosti i istovremeno osnov za legitimitet diskriminacije brižljivo umotane u tradicionalne  i tržišne vrijednosti. 

Imidž porodične žene, majke, njegovateljice je nezaobilazna i ključna karijerna karakteristika bez koje nema dobre političarke, akademkinje, naučnice, poslovne žene, direktorice, načelnice, šefice ili bilo koje od drugih, društveno prihvatljivih uspješnih žena u Bosni i Hercegovini... Sve su redom uspjele ne zahvaljujući vlastitom trudu, odricanjima i želji za profesionalnom ostvarenošću, već primarno zahvaljujući razumijevanju svojih muževa i porodice, koji im dozvoljavaju njihove karijere, sve dok i dalje neumorno spremaju, peru, kuvaju i staraju se da je svima potaman. 

Osim toga, njihovo održavanje u karijerno uspješnom svijetu je uslovljeno spremnošću da, u svakoj prilici, javno ističu isforsiranost i nebitnost postojanja i uticaja podjela na muško i žensko, na svakom koraku i vlastitim primjerom. One su tu, spremne da u svakom trenutku potvrde da su u svemu ravnopravne sa muškarcima, te da diskriminacija žena  nije stvarnost, već zapadnjački trend uvezen skupa sa emancipacijom i omraženim feminizmom. Time su još dragocjenije jer održavaju privid emancipacije žena, uz istovremeno obesmišljavanje potrebe za bilo kakvom intervencijom države kroz zakone, politike i prakse jednakih mogućnosti. Žene koje iz bilo kog razloga nisu zadovoljile čarobnu formulu sklada braka, porodice i karijere nisu zaslužile ulazak i opstanak u svijetu moći i profita u kojima će im, tradicionalno dobri momci, klimoglavom odobriti njihovu savršenu kompletnost. 

Negdje daleko dolje, ispod ovog „harmonizovanog“ bračnog i karijernog svijeta, žive žene Bosne i Hercegovine kojima isti taj brak i porodica predstavljaju negativnu karakteristiku, jer ih poslodavci škartiraju kao nepoželjne i neproduktivne. One svoj brak i porodicu žive daleko od očiju uspješnog poslovnog svijeta i poslodavci ih 'ladno i nesmetano ucjenjuju brojem i uzrastom djece ili planovima da ih imaju, trudnoćama i testovima na trudnoću, kao i drugim diskriminatorskim politikama kojima im uskraćuju posao ili otimaju zaradu zbog svega navedenog. I pride. Žene iz ovog svijeta rađaju za pronatalitetne politike koje im ne nude nikakvu stvarnu zaštitu i za njih nema poslovnih aranžmana koji će im omogućiti da budu sistemski primjer ravnopravnosti. 

Između ova dva svijeta nema ničega. Ne poznaju se, niti se mogu međusobno razumjeti. U njima je ponajmanje istinski emancipovanih žena. A nema ni emancipovanih muškaraca. 

Ako vam ovo što napisah nije normala, onda vjerujem da znate šta vam je činiti.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Nasilje ima žensko lice

Prije odlaska na kolektivni godišnji odmor, poslanici i poslanice Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH su, gotovo jednoglasno, onako opušteno, spajanjem tačaka dnevnog reda, da se sjednica što prije okonča i da se rasture kućama, dali saglasnost za ratifikaciju Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Ratifikacijom prvog međunarodno obavezujućeg dokumenta koji obuhvata sve oblike rodno zasnovanog nasilja nad ženama i zahtijeva dužnu pažnju države koja ga prihvata da spriječi, istraži, kazni i pruži naknadu štete žrtvama za nasilje koje su pretrpjele, pa i mnogo više od toga, Bosna  i Hercegovina će uz Albaniju, Crnu Goru, Portugal i Tursku postati peta članica Savjeta Evrope koja se obavezuje na njegovu primjenu. Da bi konvencija stupila na snagu, potrebno je da je ratifikuje najmanje deset zemalja, uključujući osam članica ovog međunarodnog tijela.

Biće to uskoro. A onda, će uslijediti obaveze naših institucija prema evropskim tijelima koje vrše nadzor i svi koji su odgovorni u Bosni i Hercegovini neće moći tako nonšalantno i očito zataškavati sav nemar, nesposobnost i faktičku nespremnost da se zaista i bave sprečavanjem i suzbijanjem nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Jer ovo nije pro forme laganica na koju su navikli kada se štancaju obaveze da bismo, kao država, bili ušminkano progresivni, lažno odlučni i spremni da se suočimo sa realnošću i svim njenim posljedicama. Naša realnost jeste da su odgovorne institucije, sve skupa i sinhronizovanim djelovanjem, uspjele da marginalizuju i zataškaju  problem i dozvolile su da postanemo duboko nasilno društvo u kojem ubiti, silovati, mučiti, sakatiti, batinati i na druge načine povrijediti i zlostavljati ženu ne znači mnogo više od vijesti crne hronike koja traje jedan dan. I ne samo to.

Kultura nasilja

Svi oblici nasilja u kojima se žene pojavljuju kao žrtve u Bosni i Hercegovini kontinuirano rastu, a to nam transparentno pokazuju i policijske statistike.

Tako je Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske je u prva četiri mjeseca 2013. godine evidentiralo duplo više krivičnih djela protiv polnog integriteta u odnosu na isti period prošle godine, i skoro 70% više krivičnih djela nasilja u porodici. Federalna uprava policije je u prva tri mjeseca evidentirala 50% više krivičnih djela protiv spolne slobode i morala u odnosu na isti period prošle godine i veoma blago smanjenje djela nasilja u porodici.

Prihvatiti međunarodne obaveze znači, kao prvo, suočiti se sa kulturom nasilja koje ima rodno žensko lice u Bosni i Hercegovini, kulturom koja opravdava počinioce nasilja, a žrtve diskriminiše, stigmatizira i gura na privatne i javne margine.  Osim toga, nužno je odlučiti da je ovo pitanje važno, mnogo važnije od periodične policijske statistike koja bi trebala da vrišti crveno pred očima svima koji će odgovarati za ono što u toj konvenciji piše, i odlučiti da nasilje koje žena doživi i preživi ili ne, nije njena krivica i njena sramota, već krivica i sramota onoga ko je imao obavezu dužne pažnje da to isto nasilje spriječi i da ga kazni.  A nije. Ili nije adekvatno. To je ženama koje su iskusile nasilje dođe na isto.

Odmah i sada

Kada jasno definišemo uloge krivca i krivaca i žrtava i preživjelih, počeće se dešavati pozitivne promjene, i nikako drugačije. To se sigurno neće desiti upornim blagim kaznenim politikama prema počiniocima nasilja nad ženama, insistiranjem na zakonima koji nasilje nad ženama u porodici tretiraju kao prekršaj, odsustvom naknade štete i podrške izlaznim strategijama za žene koje su preživjele nasilje i privremeno su zbrinute u malobrojnim sigurnim kućama širom Bosne i Hercegovine, kao i upornim otporom da dječaci i djevojčice u okviru redovnih nastavnih programa kontinuirano uče o kulturi nenasilja i rodne ravnopravnosti.

Time se šalje jasna poruka ženama Bosne i Hercegovine da ne prijavljuju nasilje kojem su izložene jer neće dobiti pomoć i zaštitu. Nasilje neće niko spriječiti, jer nam to, eto, nije prioritet, ali vi se ništa ne brinite, jer mi smo konvenciju potpisali, evo sad ćemo je i ratifikovati, pa biće da će neko, nekad, nešto i napraviti. Nama uskoro ističe mandat, još godina, a oni koji dođu iza nas će opet nešto usvojiti i ratifikovati. Samo neka se obrće i stvara privid dinamike, a nje nema ko ni kiše ovih dana. Zemlja gori.

Dogorilo nam je odavno, a ja ne želim da se žene umore od čekanja da ono što žive svaki dan bude i onima gore važno koliko i njima.

One trebaju pomoć odmah i sada, a ne sutra, i nekada.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Znanje je ženska moć

Prije petneastak dana, Malala Yousafzai, šesnaestogodišnja djevojčica iz Pakistana se obratila pred preko hiljadu omladinskih lidera i liderica, zvaničnika i zvaničnica i delegata i delegatkinja u sjedištu Ujedinjenih nacija. Taj dan joj je bio rođendan i sigurno je bila uzbuđena. Prije nešto više od devet mjeseci, talibani su je ranili u lijevu stranu glave sa namjerom da zauvijek ućutkaju njen dugogodišnji aktivizam i zalaganje za pravo pakistanskih djevojčica da pohađaju školu i da se obrazuju.

Malala je preživjela i nema namjeru da prestane svoju borbu za život bez pravila po kojima ženska djeca nisu vrijedna knjiga, znanja i slobode koju obrazovanje donosi.

Pratila sam govor Malale Yousafzai pred Skupštinom Ujedinjenih nacija toga dana, i pogledah ga ponovo od tada, više puta. Pomislila sam kako u malenom tijelu omotanim rozim šalom preminule pakistanske liderke Benazir Bhutto ima nešto nadnaravno, što ima samo negdje u dalekom svemiru. Oko nje su sjedili zakravaćeni i zavaljeni funkcioneri sa ozbiljnim izrazima lica, i skupom mobilnom mašinerijom u rukama, na potezu za fotografisanje. Većina ih je sigurno pohađala najbolje škole i nikada u životu prije tog dana nisu ni pomislili kako žive djevojčice poput Malale i njenih vršnjakinja, koje zbog duboko patrijarhalnih običaja, bez ikakvog  istinski i stvarno religijskog utemeljenja, nemaju mogućnosti da nauče da pišu, čitaju i da se dalje obrazuju kako bi bile neovisne, slobodne i srećne.

Većina muškaraca i žena, mladića i djevojaka koji su toga dana sjedili u amfiteatru njujorške, ujedinjeno nacijske zgradurine, su se vratili svojim klimatizovanim domovima sa mislima da ta talibanska pošast zaista jeste nešto strašno. Iskreno se nadam da su promislili o porukama koje je Malala jasno i glasno izgovorila tog dana, „kao jedna djevojčica od mnogih čiji glasovi se ne mogu čuti,“ niti tog dana, na istom mjestu, niti svakodnevno, širom svijeta, pa i u Bosni i Hercegovini, kada privatno u okviru porodice, a i javno kroz zakone, javne politike i budžete, patrijarhat familijasi brižljivo planiraju živote i sudbine djevojčica i žena i uskraćuju im osnovna i univerzalna ljudska prava, jer nesumnjivo vjeruju da ona ne važe za njih.

Aktuelni izvještaji vladinih tijela ukazuju na postojanje praksi u Bosni i Hercegovini da u situacijama da postoji više djece u okviru porodice koja pohađaju školu i da ukoliko jedno mora da napusti školovanje, to su u pravilu najstarija ženska djeca, kojima se nameće obaveza brige o domaćinstvu. Država priznaje nepostojanje akcionih planova relevantnih institucija u pravcu podizanja svijesti roditelja o obaveznom obrazovanju djece. Država takođe priznaje nepostojanje obrazovnih programa za djevojčice i djevojke koje su prerano napustile obrazovanje, strategija za uključivanje u obrazovni sistem djece iz marginalizovanih i siromašnih porodica, a naročito djevojčica iz ruralnih područja, kao i strategija za obrazovanje nepismenih žena starije životne dobi.

Slušajući Malalu čula sam svoju mamu koja mi često priča o tome kako je neposredno nakon Drugog svjetskog rata dobila šansu da vanredno završi srednju školu, malo u Sarajevu, malo u Banjaluci, čuvajući tuđu djecu, čisteći, perući i kuvajući nekim drugim porodicama. Vidjela sam i svoju sestru kako prva u užoj porodici prima zvanje doktorice nauka.  Vidjela sam i sebe kako pred samo potpisivanje Dejtonskog s mirovnog porazuma izlazim sa banjalučkog pravnog fakulteta sa popunjenim indeksom i nakon šest godina odlazim daleko da učim dalje.

Vidjela sam svaku djevojčicu i ženu u Bosni i Hercegovini i drugdje, koje trebaju i moraju imati priliku da se obrazuju, jer znanje je ženska moć. Malalina vjera u bolji život kroz osiguravanje mogućnosti za kontinuirano, besplatno i bezbjedno obrazovanje djevojčica u Pakistanu je i moja jedina vjera.

Malala je moja sestra.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

O pravu na izbor i onima koje ga nemaju

Svjetski dan stanovništva koji se obilježava svakog 11. jula se ove godine bavi problemom maloljetničkih trudnoća. Tom prigodom, Ujedinjene nacije ukazuju da se svake godine u svijetu porodi oko 16 miliona djevojčica i djevojaka ispod 18 godina, dok se oko 3.2 miliona takođe maloljetnih djevojčica i djevojaka podvrgne abortusima koji se izvode pod rizičnim okolnostima i u uslovima koji im ozbiljno ugrožavaju život i zdravlje.


Veliki broj ovih djevojčica i djevojaka nemaju pristup obrazovanju i informacijama o bezbjednom seksu, kontracepciji i zaštiti svojih osnovnih ljudskih prava. Mnoge od njih ne znaju da seksualni odnos na koji nisu pristale predstavlja silovanje i da su institucije sistema dužne da ih zaštite, poštujući njihovo pravo na život slobodan od nasilja, bez predrasuda po bilo kojoj osnovi. Mnoge od njih su odrasle u sredinama u kojima se seksualnost djevojčica u adolescentskom periodu smatra đavoljom rabotom, suzbija i brutalno kažnjava, a silovanje opravdava ponašanjem koje su same isprovocirale i stoga, zaslužile
.
Ovo o čemu govorim se ne dešava samo tamo negdje daleko, u zemljama koje su siromašne, tranzicijske, i koje po udarom recesije bez kraja nemaju razvijene obrazovne, socijalne, zdravstvene, bezbjednosne i sve druge servise. Nemaju svijest o problemu rizične seksualnosti adolescentskog perioda i stoga ni potrebu da pomognu mladima oba pola u tom uzrastu da se ponašaju odgovorno i bezbjedno. I mi smo dio tog svijeta koliko god bježali od njega i dijelimo zasluge po ovom pitanju.

Brojni stručnjaci i stručnjakinje povremeno u javnosti izjavljuju da su maloljetničke trudnoće veoma ozbiljan problem, za koji bi trebalo da vladine institucije i porodica razviju sistemski pristup, saradnju i kontinuirano djelovanje. Slaba vajda od te priče. Ja sam uvjerena da većina njih nikada valjano nisu sjeli da sa svojom vlastitom djecom, bilo da su ženskog ili muškog pola, razgovaraju o sigurnom seksu i odgovornom spolnom ponašanju. Ovim, zaista, ne želim umanjiti trud organizacija koje neprekidno ulažu napore da putem vršnjačkih edukatora i edukatorica provode programe informisanja o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, obezbjede rodno senzibilisano savjetovanje i podršku maloljetnim trudnicama, kao i institucija koje svojim izvještajima ukazuju da je problem ovdje prisutan i da se mora rješavati.

Javne politike na svim nivoima koje se sporadično i veoma sterilno dotiču ove oblasti se ne bave životima djevojčica i djevojaka u Bosni i Hercegovini koje nisu dorasle da saznaju, ili su dorasle ali im niko nikada nije objasnio šta je kontracepcija i odgovoran seks, a na oboje imaju pravo. A one postaju majke ili odlaze na abortuse danas, sutra. Svaki dan. Politike se takođe veoma malo bave ulogom dječaka i mladića adolescenata u spolno odgovornom ponašanju i zaštiti od neželjene trudnoće.

Svaki pojedinačni slučaj maloljetne djevojčice i djevojke iz Bosne i Hercegovine koja se suoči sa trudnoćom takođe za sebe govori o problemima nepostojanja informisanog izbora, predrasuda, stigmatizacije i diskriminacije, kao i rodnih privilegija koje ima većina mladića i muškaraca koji se iz trudnoće maloljetne partnerice društveno prihvatljivo izvuku bez većih poteškoća i posljedica.

Trudnoća maloljetne djevojčice i djevojke, koja nije planirana ali se nije dogodila sama od sebe, gotovo isključivo, bespogovorno, duboko patrijarhalno, diskriminatorski i običajno predstavlja njen problem, kao i problem njene porodice, ukoliko je ima. Porodice djevojčica koje postanu trudnice prije nego što navrše 18 godina, pa nekad i do sredine dvadesetih, pokušavaju na sve moguće načine zakopati ono nešto strano i do bola tabuizirano, zakopati duboko da se nikada na svjetlo ne iznese. Curica se isprljala, pokvarila, nije dobra, nije se dovoljno trudila da ono što se ne smije odbije od sebe. Onoj drugoj strani se to desilo, pa ćemo vidjeti kako da se iz svega, što bezbolnije moguće izvučemo. Jer mi smo jedno. Porodica se drži skupa kada se nezgode dešavaju, zajedno smo jači i sve se da srediti i riješiti. Ljudi smo.
Možemo mi biti bez svega ovoga.

Prije jedno sedam, osam godina, prisustvovala sam radionici koja se bavila temom seksualnosti i reproduktivnog zdravlja u okviru ljetne škole o zdravlju mladih. Oko mene su sjedili i sjedile mladići i djevojke koji su nesumnjivo spolno aktivni, a govorilo se o kontracepciji. Djelovali su mi prilično nezainteresovani. U momentu kada je situacija pokazivala znake eskaliranja u pravcu pristojne stand up komedije, jedan doktor koji je takođe bio među edukatorima je postavio pitanje da li iko u prostoriji ima predstavu o tome koliko djevojaka i žena u Bosni i Hercegovini ima mogućnost da pregovara o upotrebi kontracepcije sa svojim partnerima. Odgovora nije bilo, barem ne verbalnog, ali su lica i govor tijela prisutnih rekli mnogo. A to je veoma malo. Govorio je o pitanju izbora i pregovora o upotrebi kontracepcije kao pitanju koji traži osnaženost i informisanost i djevojaka i mladića i njihovu obostranu odgovornost.
Ovakva edukacija je dragocjena. I mora svima u tom uzrastu kontinuirano biti dostupna. Djevojčice i djevojke ne žele rađati prije vremena, niti žele abortirati. One trebaju pravo na izbor i sigurnost. A to košta koliko i senzibilisan nastavnik i nastavnica. Roditelji koji su spremni informisati svoju djecu bez rodnih predrasuda i stereotipa.

I dobar udžbenik, u perspektivi.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Mrak, sestro, mrak

Jučer su na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske u Banjaluci jedan narodni poslanik i jedan ministar raspravljali o protestima u Sarajevu vezanim za neusvajanje Zakona o jedinstvenom matičnom broju građana i ko ih je u Republici Srpskoj na društvenim mrežama podržavao.

Prvi je, tvrdi, bio ironičan i sarkastiča kada je upitao za listu i načine procjene ko je, kada i kako ugrozio ustavni poredak, dok je drugi, takođe tvrdi ovaj prvi, bio sasvim ozbiljan u namjeri da kompletira listu „osumnjičenih“ korisnika i korisnica društvenih mreža iz Republike Srpske koji su proteste podržali i da je dostavi ovom prvom na uvid. Jer narodni poslanik ima pravo da pita ministra i ovaj je dužan da mu odgovori. To se zove demokratija i simbioza akcije zakonodavne i izvršne vlasti. Digla se velika gungula oko njihovog dijaloga, grozničavo su se naoštrila pera, pisala su se i pišu se pisma, ljudi se dobrovoljno na listu stavljaju. Opšte veselje.

 

U međuvremenu, širom Bosne i Hercegovine, na svim frontovima, nosioci i nositeljice javnih funkcija igraju takve tragedije, komedije, i kombinovani stil, da bi se pred njima i Šekspir postidio. Oni, naravno, ili ako više volite prirodno, mogu svašta reći. I nikom ništa. Tako sam više puta upratila na vijestima euforične ministre, poslanike i poslanice kako kritikuju neefikasnost rada pojedinih ministarstava i skupštinskih tijela na državnom nivou kao da u istima ne sjede i ne odlučuju direktno, da direktnije ne može biti.

 

To mu dođe kao autogol, šta li, ali šta ja znam o politici? Možda to tako treba.

Kad građani i građanke uzmu slobodu da govore tj. pišu i komentarišu na Facebooku i Twitteru, to onda postaje podrivanje ustavnog poretka i moraju se preduzeti određene operativne radnje i mjere. Njih se lijepo treba evidentirati u posebne teftere, pa sastaviti informaciju za sjednicu vlade i skupštine, pustiti priču u medije, da se ućute ona i onaj koji se misle ućutiti. Sa ostalima će lako, jer će ih biti malo. Tako bi, otprilike, mogle da funkcionišu ove taktičke procjene. Da se sve zaboravi, kao i drugi problemi koji živjeti ne dozvoljavaju.

Bila sam na građanskim protestima 11. juna pred Narodnom skupštinom Republike Srpske u Banjaluci. Bilo nas je malo. Dvije trudnice, jedna slatko usnula beba u kolicima, nekolicina studenata i studentkinja, novinara i novinarki, žena i muškaraca. Neke poznajem, neke i ne. Za imena pitala nisam. Možda je i greška, ne znam, izvinjavam im se ovim putem. Lijepo smo se ispričali, neki su pili kafu, policija nas obišla i otišla. Gazili smo zelenu površinu, sram da nas bude. I niko me od njih nije pitao što sam, kog klinca, ja tu došla. Nismo ni vikali. U isto vrijeme, u Sarajevu je bio hiljade žena i muškaraca na trgu pred Parlamentarnom skupštinom, bilo je i mojih sugrađanki i sugrađana. Dječaka i djevojčica, sa jedinstvenim matičnim brojem i bez njega.

Bila sam i u februaru na gradskom trgu, plesala i sa nepoznatom djevojkom držala natpis „Dosta nasilju nad ženama“, više puta na šetnjama i protestima povodom uništavanja Picinog parka u Banjaluci prošle godine. Izašla sam i 8. marta, na Međunarodni dan žena da kažem NE patrijarhatu, koji, za razliku od većine žena i muškaraca u Bosni i Hercegovini, živi slobodno i nesputano u svakom propustu policije koja niti ima namjeru niti umije da zaštiti žene i djecu koje žive nasilje u porodici, i one među njima koje su „popile“ metak i više ih nema. Ista ta policija je, očito, temeljita kada treba prebrojati korisnike i korisnice društvenih mreža koji podrivaju ustavni poredak time što napišu šta misle i što očekuju od onih za koje su glasali na izborima da rade svoj posao. Efikasnost je nužna samo kada je traži simbiozna druga polovina.

Teško će sve prebrojati i za to bi, ako ćemo pošteno, trebalo početi ispočetka, a ne od repa.

Evo, ja sam se, takođe, prijavila.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Fali (mi) slatko

Iskorištavanje rada djece je jedan od najgrubljih oblika kršenja dječijih prava. Zaštita u ovoj oblasti u Bosni i Hercegovini je formalno regulisana na trinaest, pa i četrnaest nivoa kroz različite zakone koji u minimumu obuhvataju socijalnu zaštitu i radno zakonodavstvo, kao i javne politike koje ciljaju zaštitu djece i opšte politike u oblasti socijalne isključenosti, sprečavanja i suzbijanja porodičnog nasilja i različitih oblika diskriminacije. Bosna i Hercegovina je potpisnica svih značajnijih međunarodnih dokumenata u ovoj oblasti, kao što su Konvencija o pravima djeteta i Konvencija međunarodne organizacije rada broj 182 o najgorim oblicima iskorištavanja dječijeg rada. Ova posljednja, između ostalog zahtijeva hitne, neposredne i efikasne mjere, te navodi specifične oblike iskorištavanja djece koji se smatraju najgorim – ukratko – sve oblike ropstva ili prakse koje su slične ropstvu, kao i korištenje, pribavljanje ili nuđenje djeteta za prostituciju, pornografiju, proizvodnju i trgovinu opojnim drogama.

Fino je to. Ali mnogo je prazno od ratifikacije i zakona do djeteta koje ima stvarne potrebe da živi djetinstvo slobodno od sile i prisile da zarađuje za druge, ili vlastito golo preživljavanje, te da mu osnovna briga bude da se što više igra i da nesmetano ide u školu.

Ja sam odrasla, i odavno sam, barem zakonski prestala biti dijete, iako je živa jedna i jedina osoba koja me takvom može posmatrati i nazivati. Koliko god mislim da sam imala komplikovano djetinstvo, u globalu, sve je prošlo dobro. Prvi posao sam našla sa sedamnaest, pred kraj srednje škole, kada sam jedno vrijeme čistila kafić za džeparac koji se nije podrazumijevao ni od koga. Do tada nisam tačno ni znala šta znači raditi. Osamnaesti rođendan sam dočekala uz miris sanitara, sa kantom i metlom u rukama. Poslije sam se utalila sa drugaricom, pa smo odrađivale sitne poslove za njenu sestru koja je vodila privatnu firmu. Tokom studiranja, došli su i drugi, ozbiljniji poslovi koji su mi omogućili da živim i učim dalje. Tako zarađen novac sam značajno čuvala, prebrojavala i trošila sa posebnom pažnjom. On je bio samo moj, niko mi ga nije uzimao. Niko me nije ni pitao koliko ga ima. I da li ga ima dovoljno. Nisam jedina kojoj je bilo ili jeste ovako, niti je moje iskustvo nešto posebno. Bila sam pristojno iznad minimalne dobne granice za legalan rad, platili su me, moja porodica je to prihvatala kao učenje odgovornosti prema novcu i prema vlastitim potrebama.

U poređenju sa armijom nevidljivih djevojčica i dječaka u Bosni i Hercegovini koji mogu sanjati o stabilnom djetinstvu, moje odrastanje je bilo bajka. U maniru Volta Diznija.

Mimoiđem se gotovo svaki dan sa čupavom crnokosom djevojčicom. Ima, po mojoj slobodnoj procjeni jedanaest, dvanaest godina. Nikada je nisam pitala. Razmijenimo pogled, nasmijem joj se, uzvrati mi. Odem dalje svojim poslom. Ponekad je dugo nema, pa se opet pojavi, nekad i u društvu svoje mlađe varijante, jednako čupave. Sunce, kiša, snijeg, nema veze. Zaustavila me prvi put odavno i tražila dvadeset feninga. Kaže, fali za čokoladu. Pitam je da li je gladna. Kaže – imam ja jelo, ali mi fali slatko. Pitam jel’ sigurno. Kaže sto posto. Ja je hoću odvesti u prvu prodavnicu da kupim, ona odbija. Kaže –nije to fino. Sama ću ja, samo mi daj. Ako imaš. Ako nemaš, nema veze, daćeš mi drugi put. Dam joj.

Okrenem se na semaforu. Zaustavila je već drugu ženu i ova vadi sitniš iz novčanika i stavlja joj u šaku. Par žutih. Shvatila sam ja odavno da ova igra slatkog što fali znači da će neko na kraju dana da joj uzme sve. To je njen posao. Zarađuje. Za razliku od mene, ona nema radničku knjižicu u kojoj bi stajao pečat i zanimanje – skupljačica sitniša za slatko. Nema ni redovno zdravstveno i socijalno, posebnu zaštitu na radu. Nema ni dovoljno godina. Ona bi trebala da je u školi. I da je štite zakoni i one hitne, neposredne i efikasne mjere, što ih potpisa Bosna i Hercegovina. Sve redom.

Pitam se zna li se negdje, na kom god nivou ove zemlje, koliko je ovakvih djevojčica na ulicama i da li se one osjećaju sigurno? Čije su one taokinje? Da li se zbog njih organizuju konsultativni sastanci da bi se usaglasili stavovi i odaslali u javnost? Ima li njihove konstitutivnosti i interesa i u jednom budžetu osim u žutaćima nasumice odabranih prolaznika? One sakupljaju sitniš za slatko koje nikada ne kupe i kojeg nikada neće biti dosta. Otkupljuju djetinstvo koje ne žive, možda imaju planove da će, nekada, i one doći na red.

I biti prve.

Mnogo su jake.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Žene za izvozni biznis

Savjet ministara Bosne i Hercegovine već odavno dogovara sa Vladom Katara međudržavni sporazum kojim će se definisati opšti okviri regrutovanja radne snage iz naše zemlje za potrebe Katara. Slična vijest se pojavila u odnosu na neke od zemalja Evropske Unije, kao što je Austrija, koja je iskazala potrebu da u okviru šire liste deficitarnih zanimanja (tesari, stolari, tokari, bravari, elektro inženjeri, njegovateljice i medicinske sestre, i dr.) uposli kvalifikovane radnike i radnice iz Bosne i Hercegovine, koji_e poznaju jezik. Do sada je ovu priliku iskoristilo nešto manje od 400 žena i muškaraca, što je otprilike 0.07% od broja trenutno nezaposlenih u BiH. Teško da će ova strategija rješavanja problema nezaposlenosti u nas obogatiti bilo koga osim centre moći koji kontrolišu krupni kapital i tržište rada i u nas i vanka. Kada je u pitanju Austrija, sklona sam misliti da će možda neki i neke od naših pečalbara i pečalbarki pronaći sreću pokušavajući izvrdati sistem u kojem se smjenjuju papiri, dozvole, jeftini ekspres restorani i marketi u kojima im mašu konzerve pred istekom roka trajanja, svaka po 50 euro centi komad.

To je već uhodana tradicija koja decenijama obilježava njihov svijet. U tom svijetu nema mjesta negativnim emocijama. Sve štima dok god je moguće naviti sat i dići se po mraku na bauštelu, pa se uveče oprati i uštekati dnevnicu koja sigurno kapa za unutrašnje gletovanje kuće koja se završava u domovini. Smjenjuje se radna odežda i pidžama, nedeljna opijanja i bajramske/božićne/uskršnje posjete kući, gdje na sva pitanja žene, djece, rodbine, komšija i prijatelja u vezi života u tuđini postoji samo jedan jedini mogući odgovor – Ekstra! Fantastično! Da se dušmani ne raduju. Gluho bilo.

Kad god vam se učini da je dno blizu, postoji i niže od toga.

Sve ove brižljivo njegovane, gotovo vojničke ali još uvijek podnošljive matrice neće važiti za armiju sluškinja koju najbogatija država svijeta namjerava regrutovati u Bosni i Hercegovini za poslove brige o domaćinstvu, starima i djeci. Katar, sa bruto nacionalnim prihodom od vrtoglavih 88000 dolara po glavi i ukupnim stanovništvom koje je manje od polovine BiH ima široko raspostranjenu i dokumentovanu praksu verbalnog, psihičkog, fizičkog, kao i seksualnog zlostavljanja, uskraćivanja hrane i odmora takozvanim „kućnim radnicama“ koje se regrutuju pretežno sa Filipina, iz Indonezije, Šri Lanke i Nepala. One rade za mjesečne nadnice između 200 i 250 dolara (između 300 i 370 KM), i za njih, nekim čudom, ne važi lokalni zakon o radu, tako da nemaju pristup bilo kakvim oblicima zaštite. Indija je recimo zabranila svojim državljankama rad u Kataru upravo zbog sve glasnijih kritika nedostatka zaštite i široko rasprostranjenog zlostavljanja žena u ovoj robovlasničkoj industriji.

Ne znam da li je Savjet ministara Bosne i Hercegovine već i ozvaničio sporazum sa Vladom Katara i šta je njegova sadržina.

Sudeći po pisanju medija u Kataru, to je već utvrđen pazar. Očito je da se ovo posmatra kao dobra poslovna prilika za oslobađanje od balasta potencijalno značajnog broja žena iz BiH sa liste nezaposlenih. Manje izdvajanja para iz budžeta za posebne programe koje ne samo da moraju podsticati već i osigurati posao ženama, a koje će vlasti u Bosni i Hercegovini kad tad morati realizovati. A Katar je zemlja koja kipi od prirodnih resursa koji nam mogu itekako zatrebati.

Najmanje što vlasti Bosne i Hercegovine mogu učiniti za žene ovdje koje vape za bilo kakvim poslom i razmišljaju da ovo i nije tako loša prilika jeste da ih upoznaju sa svim problemima koji postoje u Kataru u pogledu položaja kućnih radnica iz drugih zemalja. Da ne ćute o situaciji u Kataru i o tome da gotovo izvjesno neće postojati nikakva kontrola nad formalno dogovorenim uslovima koje su pogodili i stavili na papir. Jer se to već dogodilo.
Mnoge žene koje su bile i još uvijek jesu u Kataru kako bi prehranile svoje porodice su bile uskraćene za bilo kakvu pomoć i zaštitu od zemalja koje su trebale da brinu o njima. Tako bi trebalo da izgleda „konačno rješenje“ za nezaposlene žene u Bosni i Hercegovini?

Ovaj tekst se sasvim fino mogao zvati „Dotak’o sam dno života.“ Ali je važno znati da su u ovom slučaju žene samo izvozni biznis. Ništa lično.

A glavni distributer za tržište Katara je Bosna i Hercegovina.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba