Prije petneastak dana, Malala Yousafzai, šesnaestogodišnja djevojčica iz Pakistana
se obratila pred preko hiljadu omladinskih lidera i liderica,
zvaničnika i zvaničnica i delegata i delegatkinja u sjedištu Ujedinjenih
nacija. Taj dan joj je bio rođendan i sigurno je bila uzbuđena. Prije
nešto više od devet mjeseci, talibani su je ranili u lijevu stranu glave
sa namjerom da zauvijek ućutkaju njen dugogodišnji aktivizam i zalaganje za pravo pakistanskih djevojčica da pohađaju školu i da se obrazuju.
Malala je preživjela i nema namjeru da prestane svoju borbu za život bez pravila po kojima ženska djeca nisu vrijedna knjiga, znanja i slobode koju obrazovanje donosi.
Pratila sam govor Malale Yousafzai pred Skupštinom Ujedinjenih nacija toga dana, i pogledah ga ponovo od tada, više puta. Pomislila sam kako u malenom tijelu omotanim rozim šalom preminule pakistanske liderke Benazir Bhutto ima nešto nadnaravno, što ima samo negdje u dalekom svemiru. Oko nje su sjedili zakravaćeni i zavaljeni funkcioneri sa ozbiljnim izrazima lica, i skupom mobilnom mašinerijom u rukama, na potezu za fotografisanje. Većina ih je sigurno pohađala najbolje škole i nikada u životu prije tog dana nisu ni pomislili kako žive djevojčice poput Malale i njenih vršnjakinja, koje zbog duboko patrijarhalnih običaja, bez ikakvog istinski i stvarno religijskog utemeljenja, nemaju mogućnosti da nauče da pišu, čitaju i da se dalje obrazuju kako bi bile neovisne, slobodne i srećne.
Većina muškaraca i žena, mladića i djevojaka koji su toga dana sjedili u amfiteatru njujorške, ujedinjeno nacijske zgradurine, su se vratili svojim klimatizovanim domovima sa mislima da ta talibanska pošast zaista jeste nešto strašno. Iskreno se nadam da su promislili o porukama koje je Malala jasno i glasno izgovorila tog dana, „kao jedna djevojčica od mnogih čiji glasovi se ne mogu čuti,“ niti tog dana, na istom mjestu, niti svakodnevno, širom svijeta, pa i u Bosni i Hercegovini, kada privatno u okviru porodice, a i javno kroz zakone, javne politike i budžete, patrijarhat familijasi brižljivo planiraju živote i sudbine djevojčica i žena i uskraćuju im osnovna i univerzalna ljudska prava, jer nesumnjivo vjeruju da ona ne važe za njih.
Aktuelni izvještaji vladinih tijela ukazuju na postojanje praksi u Bosni i Hercegovini da u situacijama da postoji više djece u okviru porodice koja pohađaju školu i da ukoliko jedno mora da napusti školovanje, to su u pravilu najstarija ženska djeca, kojima se nameće obaveza brige o domaćinstvu. Država priznaje nepostojanje akcionih planova relevantnih institucija u pravcu podizanja svijesti roditelja o obaveznom obrazovanju djece. Država takođe priznaje nepostojanje obrazovnih programa za djevojčice i djevojke koje su prerano napustile obrazovanje, strategija za uključivanje u obrazovni sistem djece iz marginalizovanih i siromašnih porodica, a naročito djevojčica iz ruralnih područja, kao i strategija za obrazovanje nepismenih žena starije životne dobi.
Slušajući Malalu čula sam svoju mamu koja mi često priča o tome kako je neposredno nakon Drugog svjetskog rata dobila šansu da vanredno završi srednju školu, malo u Sarajevu, malo u Banjaluci, čuvajući tuđu djecu, čisteći, perući i kuvajući nekim drugim porodicama. Vidjela sam i svoju sestru kako prva u užoj porodici prima zvanje doktorice nauka. Vidjela sam i sebe kako pred samo potpisivanje Dejtonskog s mirovnog porazuma izlazim sa banjalučkog pravnog fakulteta sa popunjenim indeksom i nakon šest godina odlazim daleko da učim dalje.
Vidjela sam svaku djevojčicu i ženu u Bosni i Hercegovini i drugdje, koje trebaju i moraju imati priliku da se obrazuju, jer znanje je ženska moć. Malalina vjera u bolji život kroz osiguravanje mogućnosti za kontinuirano, besplatno i bezbjedno obrazovanje djevojčica u Pakistanu je i moja jedina vjera.
Malala je moja sestra.
Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba
Malala je preživjela i nema namjeru da prestane svoju borbu za život bez pravila po kojima ženska djeca nisu vrijedna knjiga, znanja i slobode koju obrazovanje donosi.
Pratila sam govor Malale Yousafzai pred Skupštinom Ujedinjenih nacija toga dana, i pogledah ga ponovo od tada, više puta. Pomislila sam kako u malenom tijelu omotanim rozim šalom preminule pakistanske liderke Benazir Bhutto ima nešto nadnaravno, što ima samo negdje u dalekom svemiru. Oko nje su sjedili zakravaćeni i zavaljeni funkcioneri sa ozbiljnim izrazima lica, i skupom mobilnom mašinerijom u rukama, na potezu za fotografisanje. Većina ih je sigurno pohađala najbolje škole i nikada u životu prije tog dana nisu ni pomislili kako žive djevojčice poput Malale i njenih vršnjakinja, koje zbog duboko patrijarhalnih običaja, bez ikakvog istinski i stvarno religijskog utemeljenja, nemaju mogućnosti da nauče da pišu, čitaju i da se dalje obrazuju kako bi bile neovisne, slobodne i srećne.
Većina muškaraca i žena, mladića i djevojaka koji su toga dana sjedili u amfiteatru njujorške, ujedinjeno nacijske zgradurine, su se vratili svojim klimatizovanim domovima sa mislima da ta talibanska pošast zaista jeste nešto strašno. Iskreno se nadam da su promislili o porukama koje je Malala jasno i glasno izgovorila tog dana, „kao jedna djevojčica od mnogih čiji glasovi se ne mogu čuti,“ niti tog dana, na istom mjestu, niti svakodnevno, širom svijeta, pa i u Bosni i Hercegovini, kada privatno u okviru porodice, a i javno kroz zakone, javne politike i budžete, patrijarhat familijasi brižljivo planiraju živote i sudbine djevojčica i žena i uskraćuju im osnovna i univerzalna ljudska prava, jer nesumnjivo vjeruju da ona ne važe za njih.
Aktuelni izvještaji vladinih tijela ukazuju na postojanje praksi u Bosni i Hercegovini da u situacijama da postoji više djece u okviru porodice koja pohađaju školu i da ukoliko jedno mora da napusti školovanje, to su u pravilu najstarija ženska djeca, kojima se nameće obaveza brige o domaćinstvu. Država priznaje nepostojanje akcionih planova relevantnih institucija u pravcu podizanja svijesti roditelja o obaveznom obrazovanju djece. Država takođe priznaje nepostojanje obrazovnih programa za djevojčice i djevojke koje su prerano napustile obrazovanje, strategija za uključivanje u obrazovni sistem djece iz marginalizovanih i siromašnih porodica, a naročito djevojčica iz ruralnih područja, kao i strategija za obrazovanje nepismenih žena starije životne dobi.
Slušajući Malalu čula sam svoju mamu koja mi često priča o tome kako je neposredno nakon Drugog svjetskog rata dobila šansu da vanredno završi srednju školu, malo u Sarajevu, malo u Banjaluci, čuvajući tuđu djecu, čisteći, perući i kuvajući nekim drugim porodicama. Vidjela sam i svoju sestru kako prva u užoj porodici prima zvanje doktorice nauka. Vidjela sam i sebe kako pred samo potpisivanje Dejtonskog s mirovnog porazuma izlazim sa banjalučkog pravnog fakulteta sa popunjenim indeksom i nakon šest godina odlazim daleko da učim dalje.
Vidjela sam svaku djevojčicu i ženu u Bosni i Hercegovini i drugdje, koje trebaju i moraju imati priliku da se obrazuju, jer znanje je ženska moć. Malalina vjera u bolji život kroz osiguravanje mogućnosti za kontinuirano, besplatno i bezbjedno obrazovanje djevojčica u Pakistanu je i moja jedina vjera.
Malala je moja sestra.
Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba
Нема коментара:
Постави коментар