S(a)vršeni poredak

Internetom je ovih dana kružila fotografija novoustoličenog pape Franje u kojem se citira njegova izjava o prirodnom redu i činjenicama po kojima žene nisu prikladne za političke poslove, te da su „tu da podrže razmišljanje i stvaralaštvo muškaraca, ali ništa više od toga.” Kako saznadoh, ova izjava nije novijeg datuma, i vezuje se za kontinuirane sukobe i veoma komplikovane odnose koje je sadašnji papa a nekadašnji kardinal iz Argentine imao sa Kristinom Fernandez dugogodišnjom predsjednicom ove zemlje. Iako postoje ozbiljne tvrdnje o propustima tadašnjeg kardinala da zaštiti žrtve vojne hunte koja je 70tih godina vladala Argentinom, papa Franjo je predstavljen i promovisan kao visoko moralna osoba koja suosjeća sa obespravljenima i sirotinjom, odbija povlastice i živi veoma skromnim životom, bez skupog nakita, te želi neposredni kontakt sa vjernicima. Ukratko, mnogo razloga da ga vjernici vole i poštuju.
 
Ja nemam ništa lično protiv njega. Poštujem ljude koji vjeruju u Boga i žive skromno u skladu sa drugim ljudima oko sebe. Međutim, ne želim zanemariti činjenicu da je pored svoje uloge poglavara katoličke crkve papa takođe i državnik, koji putem svoje administracije ima uticaj na međunarodne politike, pa tako i one u oblasti ljudskih prava. Njega je izabrala konklava kardinala muškaraca, sve ključne pozicije u administraciji Vatikana drže muškarci koji vode veoma intenzivne diplomatske aktivnosti, što katoličkoj crkvi omogućava jedinstven uticaj u odnosu na druge crkve i religije, te direktni politički uticaj u održavanju sistematskog kršenja prava žena. Tako se prije par dana Vatikan našao u grupi naglašeno patrijarhalnih država, sa debelim dosijeima o slučajevima zataškavanja i zanemarivanja nasilja protiv žena, kao što su Sudan, Rusija, Iran i Egipat, te se usprotivio usvajanju deklaracije Ujedinjenih nacija kojom se, između ostalog, zahtijeva od država da odlučno osude sve oblike nasilja protiv žena i djevojčica i da se uzdrže od pozivanja na bilo kakve običaje, tradicije ili religijske razloge kako bi izbjegle svoje obaveze zaštite žena od nasilja.


Iako je na kraju deklaracija usvojena sa spornim tekstom koji nesumnjivo ukazuje da religija ne može biti opravdanje, samo protivljenje Vatikana i ostalih ovoj odredbi ukazuje na postojanje prakse koja odobrava dehumanizovanje žena, opravdava seksualno nasilje i druge oblike nasilja protiv žena, te omogućava da se država distancira i amnestira od odgovornosti kada propusti da zaštiti osnovna ljudska prava i slobode žena. Ove poruke su jasno vidljive i iz izjave Vatikanskih diplomata tokom usvajanja Pekinške deklaracije i platforme za akciju, na Četvrtoj svjetskoj konferenciji o ženama 1995 godine, kojom su stavljene brojne primjedbe na tekst Deklaracije, usmjerene na ograničavanje već prepoznatih i zaštićenih prava žena, uz formalnu osudu nasilja.


U slučaju Vatikana kojim upravlja papa Franjo, ova diplomatija takođe šalje poruku svim katoličkim vjernicima da je nasilje protiv žena opravdano sredstvo sve dok su blizu crkvi i dok u nju vjeruju. I da će gledati kroz prste. Kako papa lično, tako i sveštenici sa propovjedaonica, šireći milosrđe i suosjećanje sa sirotinjom i onima koji prava nemaju.

Nemam namjeru da se rugam katoličkoj crkvi. Stvarnost se poprilično narugala sama od sebe i ja sam samo čitateljica poteza ljudskosti, a njih ovdje nema. Vidim produžetak nespremnosti crkve i njenih administratora da na zemlji reformišu svoje politike, vide žene izvan njihove biološke uloge, i omoguće im zaštitu kroz moć koju nesumnjivo imaju kroz društveni i politički angažman najvišeg Vatikanskog rukovodstva i sveštenika u zajednici. Nespremnosti ima i u beskrajnom odbijanju mogućnosti da žene budu ordinirane u sveštenike i time vremenom dođu do najviših crkvenih pozicija, što je još jedan od standarda koji se opravdava božanskim ustavom.


Savršeni poredak će se neminovno ugušiti u sopstvenoj arhaičnosti, a na tržište će doći nove ideološke robe koje ne odbacuju žene.


Zato papa Franjo, niski start. I kreni.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba

Samo nek je praznik žena

Vjekoslav Bevanda, predsjedavajući Savjeta ministara Bosne i Hercegovine je prije dva dana u Sarajevu potpisao Izjavu podrške globalnoj Kampanji UN-a pokrenutoj 2012 godine sa ciljem zaustavljanja nasilja protiv žena i djevojčica. U junu 2009 godine sličnu izjavu je potpisao i Nikola Špirić njegov prethodnik, a današnji BiH ministar finansija i trezora, koji je tim činom dao podršku UNIFEM-ovoj kampanji „Reci NE nasilju protiv žena“. Obojica su tom prilikom govorili o nasilju protiv žena kao pitanju koje ima punu pažnju institucija Bosne i Hercegovine i naglasili opredjeljenost da se bore protiv ovog problema.

Prošle su gotovo tri godine između jednog i drugog potpisa, a nasilje se održava kao dio svakodnevnice mnogih žena u Bosni i Hercegovini. I mnoge stvari se nisu pomjerile ni za milimetar.

Potpisi najviših BiH dužnosnika ne uklanjaju činjenicu da važeći zakoni u ovoj oblasti ne samo da nisu u skladu sa međunarodnim standardima, već ni jedni sa drugim. Iako su krajem 2012 godine usvojeni potpuno novi zakoni o zaštiti od nasilja u porodici, ova vrsta nasilja se u Republici Srpskoj i dalje prepoznaje i kao prekršaj i kao krivično djelo, a u Federaciji BiH kao krivično djelo. Kaznena politika oba BiH entiteta ukazuje da sudovi počinioce nasilja u porodici kažnjavaju uslovno i veoma niskim novčanim kaznama, što ih u pravilu ne odvraća od ponavljanja nasilja, već čini da se ono intenzivira. Održivih programa rada sa počiniocima nasilja nema, a žene koje prvi put prijave nasilje i ne dobiju adekvatnu pomoć i zaštitu, kod ponovljenog nasilja odluče da ćute jer time ne riskiraju ponovljene batine.

Ukoliko žena koja je preživjela nasilje odluči da ne svjedoči protiv počinioca nasilja, što je njeno zakonsko pravo, tužilaštva odustaju od gonjenja pravdajući se nedostatkom dokaza. A druge dokaze je teško osigurati, jer ne postoji opredjeljenost da se oni prikupljaju. Ukoliko dođe do sudskog postupka, žene koje su preživjele nasilje i koje žele da svjedoče u sudnici (a i van nje) dolaze u kontakt sa počiniocem nasilja, te su izložene prijetnjama i pritiscima da promijene iskaze i time omoguće oslobađanje počinioca nasilja od odgovornosti.

Ovo je stvarnost. Podatke nisam izmaštala, već sam im svjedočila tokom posljednjih sedamnaest godina koliko se zajedno sa svojim prijateljicama širom Bosne i Hercegovine bavim ovim problemom i podrškom ženama koje žele živjeti bez nasilja. Zato mi zvuči jako neodgovorno poziv Vjekoslava Bevande ženama Bosne i Hercegovine da prijavljuju nasilje nadležnim tijelima, kada znam da je sistem tih tijela okrutan, diskriminirajući, samodovoljan, visoko tolerantan i prijateljski nastrojen prema počiniocima nasilja. Ne znam da li je njemu i njegovom prethodniku iko ikada objasnio kako žive žene sa nasiljem u BiH i kako potpisi koji su stavili na izjave da će učiniti sve da ovim ženama bude bolje zaista i traže njihovu akciju a ne samo slikanje i mahanje novinarima.

Stiže nam još jedan međunarodni dan žena. Galopira ubrzano praćen tezgama na kojima se nude futurističke lampe, kineski nakit i marame, šminka za dvije marke, plišani medvjedići. Tu su i maštovita licitarska srca, kao i ona žarko crvena, sa nasađenim rukama i porukama ljubavi. Šareno je i veselo. Znam da će se mnoge žene iskreno obradovati ovim sitnicama i pomisliti kako je svijet ljepše, drugačije i bolje mjesto barem na jedan dan. Iza prazničnih kulisa ostaće mnogo žena sa polomljenim rebrima i osmjesima koji sakrivaju polomljene zube. One će sigurno pomisliti kako je sve to praznovanje uzaludno.

Sretan vam osmi mart, međunarodni dan žena. Dok nasilje protiv žena ne prestane.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba