13.3.19.

Žene imaju pravo na rađanje, ali i na prekid trudnoće

12.03.2019.

Odavno je nemoguće govoriti o reproduktivnim pravima i zdravlju žena samo u kontekstu zaštite ženskih ljudskih prava, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi.

Sudeći po neprekidnom interesu i aktivnostima religije i politike u Bosni i Hercegovini, regiji i širom svijeta, usmjerenim na kontrolu slobodnog izbora žena da odlučuju o svom životu i tijelu, ženama preostaje da ova prava i slobode neprekidno dokazuju i brane. U javnom prostoru, na ulici, u svojim domovima, u parlamentima širom svijeta, žene su glasne i bez obzira na prepreke ne odustaju od kontrole vlastitih života i zdravlja, štiteći jedna drugu i štiteći nepoznate žene koje žive u uslovima i pod okolnostima koje ih čine nevidljivim objektima porodice, društva i državnih institucija. 

Međunarodni standardi jasno ukazuju da se reproduktivno zdravlje žena vezuje za zaštitu prava žena na život, slobodu od torture i zlostavljanja, prava na zdravlje, privatnost, obrazovanje i zabranu diskriminacije.  Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), koja je dio Ustava BiH i stoga postoji obaveza njene direktne primjene, garantuje ženama jednaka prava da slobodno i odgovorno odlučuju o broju i razmaku rađanja djece, da imaju pristup informacijama, obrazovanju i sredstvima koja im omogućuju da ostvare ova prava u praksi. Pravo na obrazovanje u kontekstu zaštite reproduktivnih prava i zdravlja znači da žene moraju imati pristup informacijama koje će im pomoći da osiguraju zdravlje i dobrobit, uključujući informacije i savjete o planiranju porodice.

Reproduktivna prava i zdravlje uključuju i pravo na slobodnu odluku žene o prekidu trudnoće, kao i pravo da postane majka ukoliko to želi, te da se brine o svojoj djeci. Obaveza države jeste da joj u ostvarivanju ovih prava pomogne, kroz usvajanje zakona i posebnih mjera, koje uključuju i finansijsku podršku kroz planiranje i izdvajanje sredstava iz javnih budžeta. Važeći entitetski zakoni o uslovima i postupcima za prekid trudnoće u BiH regulišu da svaka žena starija od 16 godina može samostalno podnijeti zahtjev za prekid trudnoće do navršene desete gestacijske nedelje trudnoće.

Zdravstvene ustanove će izvršiti zahvat pod uslovom da se njime neće neposredno ugroziti život ili zdravlje žene, i dužne su ženama pružiti objektivne informacije o prekidu trudnoće i omogućiti savjetovanje i ženi i muškarcu prije i poslije zahvata, čime se ne sugeriše niti reguliše obavezan pristanak partnera žene na izvršenje abortusa. Biomedicinski potpomognuta oplodnja uz pokrivanje troškova kroz zdravstveno osiguranje je dostupna ženama koje su u bračnoj ili vanbračnoj zajednici, dok su žene koje samostalno žele postati majke i imaju potrebu za ovim intervencijama izostavljene iz ovih mjera. Njima je takođe uskraćeno pravo da usvajaju djecu.

Mnoge od njih, sigurna sam, žive u BiH, rade i uredno plaćaju poreze i doprinose, i mogu samo sanjati da će ih država pogledati i pomoći im da rode djecu. Naše politike su konzervativne, bez obzira da li se radi o političkim strankama koje su desno, centralno, ili lijevo orijentisane, jer je po mnogim pitanjima koje se vezuju za ženska ljudska prava u BiH između njihovih stavova veoma tanka linija. Sve se slažu da porodicu čine muškarac, žena i djeca, po mogućnosti što više djece.

Što više se djece rodi, to bolje za državu, ali samo uz što manje briga. Ako su oba roditelja prisutna, to je društveno prihvatljivo, veće su šanse da će djeca biti zbrinuta i podignuta u dobre radnike i radnice, plaćaće uskoro poreze, kirije, rate kredita, kupovaće svakodnevno. I sve tako u krug i državi će biti bolje, moći će da nesmetano održava četrnaest parlamenata, vlada i ogromnu administraciju koja uz njih ide i koju je nemoguće prebrojati, a većini običnih ljudi i razumjeti. Radi toga je političkim strankama naročito važno ignorisati kampanje poput one koju provodi Udruženje Mlado sunce iz Širokog Brijega koji bilbordima u Hercegovini govore majkama da ne daju svoju nerođenu djecu i poručuju građanima i građankama da ih spasu.

Neka se samo djeca rađaju.

I izgleda da politici takođe nije važno što već dugi niz godina mnoge nezaposlene porodilje u Federaciji BiH nemaju nikakvu ili simboličnu naknadu, a u Republici Srpskoj su usvojene mjere koje su ženama u istom statusu samo djelomično pomogle, mjerama koje im kažu da zaslužuju minimalac, pa i niže od toga u vidu materinskog dodatka koji je ispod svake granice dostojanstva i sa kojim je nemoguće zadovoljiti potrebe brige o djeci. I sve ovo, naravno jednokratno ili dok dijete ne navrši godinu dana. Poslije toga, drage mame kako vam bude.

U ovakvim odnosima moći, sloboda i prava žena da odlučuju o svojim željama, potrebama i zdravlju nema ili imaju ograničen rok trajanja.

Odbrana dostojanstva žena od licemjerstva državnog aparata koji je potpisao sve moguće međunarodne konvencije u oblasti zaštite ženskih ljudskih prava ne prestaje i svakodnevno ima sve više smisla.

Sve dok svaka žena, bez diskriminacije po bilo kom osnovu, u svakom kutku ove zemlje ne bude zaista slobodna.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

O nasilju prema muškarcima

25.07.2018.

Pred prošle lokalne izbore u Bosni i Hercegovini, imala sam priliku razgovarati sa lokalnim političarem koji se kandidovao za gradonačelnika. Između ostalog, pričali smo i o pomoći koja je nužna ženama i djeci koja su izložena nasilju u porodici i koliko je važno da lokalna zajednica prepoznaje i podržava njihov oporavak i povratak u život bez nasilja. Govorio je ozbiljno, imala sam utisak da razumije zašto je nasilje javni problem na koji javne institucije trebaju i moraju imati odgovora, da se moraju aktivno i stalno angažovati da se nasilje spriječi i suzbije i da pruže pomoć onima kojima je potrebna. Razmišljala sam kako je dobro da u politici ima ljudi poput njega i da su stvarne promjene na dohvat ruke sa razvijenom sviješću onih koji donose odluke.

A onda se šeretski nasmijao i izjavio: „Kažite mi, a gdje su nam sigurne kuće za muškarce, šta ćemo sa onima koji imaju problem sa nasilnim ženama“? Kao da priča dobar vic koji je predhodnu noć čuo u kafani uz pivo, i jedva čekao priliku da ga istovari pred nekoga ko će se isto tako dobro zabavljati.

Meni nije bilo smiješno. Ni tada, niti nebrojeno puta prije i poslije toga kada sam bila izložena identičnim konstatacijama, ili varijacijama na temu.

Jer nije on jedini. Širom ove zemlje i preko njenih granica muškarci ismijavaju razne oblike nasilja kojima su izloženi drugi muškarci i čine da ono ostaje dobar vic, a ne stravična stigma, predrasuda koja se održava zahvaljujući društvenim stavovima o očekivanim ulogama i prihvatljivom ponašanju muškaraca i žena, zabranjena tema o kojoj se ne govori ozbiljno i mimo kontra reakcije na stalno rastuće nasilje prema ženama i djevojčicama. I muškarci su žrtve, i oni pate i postoje takođe nasilne žene koje maltreriraju muškarce. I tu se sve završava. Uz ovu konstataciju ima veoma malo podataka, nema politika niti mjera, analize o uzrocima i posljedicama nasilja su veoma rijetke, nema programa edukacije, ohrabrivanja i podrške žrtvama da nasilje prijave, da potraže i dobiju razumijevanje i adekvatnu pomoć.

Osim nasilja u porodici, muškarci mogu biti izloženi seksualnom nasilju, zlostavljanju, mučenju, prisilnom obrezivanju i drugim oblicima sakaćenja, ubistvima, nasilju koje se vezuje sa njihovim rodnim i seksualnim identitetom. U istraživačkom izvještaju o seksualnom nasilju prema muškarcima i dječacima u Bosni i Hercegovini i Šri Lanci, koji je pripremio Pravni fakultet Univerziteta u Los Anđelesu, navodi se podatak od oko 3.000 muškaraca i dječaka koji su bili žrtve silovanja tokom rata u BiH. Izvještaj koji se bavi problemom seksualnog nasilja prema muškarcima i dječacima u ratu u Siriji, koji je objavio UNHCR krajem 2017. godine ističe da je između 19 posto i 27 postoispitanih muškaraca izbjeglica potvrdilo da su bili izloženi neželjenom seksualnom kontaktu i uznemiravanju u djetinstvu, a grupa žena u izbjegličkom kampu u Jordanu je potvrdila da je između 30 postoi 40 posto odraslih muškaraca bilo izloženo seksualnom zlostavljanju tokom zarobljeništva u Siriji.

Studija o stavovima javnosti o nasilju prema muškarcima u porodici u Evropskoj Uniji provedena 2016. godine na uzorku od gotovo 30 hiljada građana i građanki starijih od 15 godina ukazuje da njih 24% smatra da je ova vrsta nasilja prilično česta, dok 5% smatra da je veoma česta. Dostupne zvanične statistike o nasilju u porodici u Republici Srpskoj, koje vodi Ministarstvo porodice omladine i sporta navode da su od ukupnog broja evidentiranih žrtava nasilja u porodici u posljednjih šest mjeseci 2017. godine oko 17% bili muškarci i dječaci, a počinioci su sinovi i očevi žrtava, dok je 6% muškaraca bilo izloženo nasilju u porodici koje su počinile supruge ili bivše partnerke.

Ove, veoma rijetke i ograničene podatke ne prate informacije o tome koliko se muškaraca i dječaka obratilo za pomoć i dobilo bilo kakvu podršku javnih institucija, niti su profesionalci i profesionalke koje rade u ovim insitucijama obučene da prepoznaju znakove nasilja i pruže pomoć preživjelima. Nasilje prema muškarcima ostaje skriveno patrijarhatom i mačoističkim očekivanjima, a muškarci i dječaci koji su ga preživjeli nevidljivi, kako u svom životnom okruženju, tako i u očima sistema koji nastavlja da ignoriše i zanemaruje svoju odgovornost za sprečavanje i suzbijanje nasilja, kako prema prema muškarcima i dječacima, tako i prema ženama i djevojčicama.

Važno je takođe govoriti o čestim percepcijama javnosti da ženske organizacije i aktivistkinje koje se bave problemom nasilja prema ženama i djevojčicama i pružaju podršku i pomoć preživjelima negiraju problem nasilja prema muškarcima, što je daleko od stvarnosti. Istina je da se dok pišem ove redove, veliki broj dječaka krije zajedno sa majkama i sestrama iza zidova sigurnih kuća u Bosni i Hercegovini i drugdje i čeka na svoj život slobodan od nasilja.

Istina je i da, kao i u vezi sa problemom nasilja prema ženama, odgovornost za sprečavanje i suzbijanje nasilja prema muškarcima jeste na društvu, institucijama, zajednicama, građankama i građanima. Svi zajedno smo krivi što nasilje prema muškarcima ostaje vic uz koji se glasno smiju drugi muškarci, od političara sa početka moje priče, do dokonih kladioničara, uz svakodnevno popunjavanje tiketa.

Društvo u kojem živimo podržava, održava, promoviše, stigmatizira i ignoriše nasilje. I njime manipuliše, pravdajući ga patrijarhalnim naslijeđem koje je nemoguće iskorijeniti jer smo mi takvi. Ismijavamo žrtve, žene i muškarce, jer su dozvolile i dozvolili da postanu i ostanu žrtve.

Jer je tako mnogo lakše. I nismo odgovorni da učinimo nešto dok god je krivica na drugoj strani, sve dok žrtva i meta nisam ja. Odustajemo od mogućnosti da živimo u svijetu koji bi mogao da izgleda mnogo drugačije i bolje.

Sve dok ne dođu i po nas.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

O ženama koje su "krive" za nasilje nad njima

18.05.2018.

Rodno zasnovano nasilje ostaje tabu tema u Bosni i Hercegovini i okruženju, ne samo među građanima i građankama, već i unutar javnih institucija koje su obavezne štititi i obezbjediti podršku ženama koje sa njim svakodnevno suočavaju. Potvrda za to je stigla sa olujom nezadovoljstva koja je nedavno pogodila susjednu Hrvatsku povodom ratifikacije Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Oluja je na površinu izbacila gomilu stereotipa i nerazumijevanja osnovnih uzroka i posljedica nasilja, ali i ukazala na nagomilanu mržnju i radikalno desničarske stavove protiv prihvatanja i poštovanja prvih, sveobuhvatnih i trenutno jedinih pravno obavezujućih međunarodnih standarda koji traže odgovornost i akciju institucija u pravcu stalnog sprečavanja nasilja, i omogućavanja ženama da imaju pristup pravdi i servisima podrške i pomoći koji su prilagođeni njihovim potrebama.

Situacija je slična u Bosni i Hercegovini. Mi smo „spornu“ Konvenciju ratifikovali 2013. godine. Iako glasovi kontra sprječavanja i suzbijanja rodno zasnovanog nasilja nisu toliko glasni, organizovani i javno vidljivi kao u Hrvatskoj, nismo se mnogo odmakli od formalnog prihvatanja međunarodnog prava i usvajanja niza zakona i javnih politika koji ciljaju samo neke od najčešćih oblika rodno zasnovanog nasilja, kao što je nasilje u porodici.

Rodno zasnovano nasilje je surova realnost i mnogo je više od toga. Obuhvata bilo koji oblik nasilja usmjeren protiv žena zato što su žene, odnosno nesrazmjerno pogađa žene.

    Utemeljeno je na podređenom položaju žena u društvu u odnosu na muškarce i osim nasilja u porodici, uključuje, na primjer, i nasilje u bliskim socijalnim vezama, seksualno nasilje, napade i uznemiravanje, psihološko i ekonomsko nasilje, trgovinu ženama, prisilnu prostituciju, dječije ili prisilne brakove, genitalno sakaćenje žena, zločine iz časti, odnosno ubistva žena koje su prekršile običajne, kulturološke ili religijske norme i obrasce ponašanja, prisilne abortuse i trudnoće ili prisilne sterilizacije žena.

Prema procjenama Ujedinjenih nacija, oko 35% žena širom svijeta su izložene fizičkom i seksualnom nasilju od strane svojih partnera ili nepoznatih osoba u nekom periodu svog života, a oko 43% žena u zemljama Evropske unije su potvrdile da su bile ili su izložene psihološkom nasilju. Podaci iz prve i trenutno jedine sveobuhvatne studije o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja prema ženama, koju su provele vladine institucije krajem 2012. godine ukazuju da je oko 47,5% žena širom Bosne i Hercegovine doživjelo neki od osnovnih oblika nasilja (fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko) nakon navršene 15 godine života, pri čemu su mlađe žene (od 18 do 24 godina) značajno više izložene nasilju nego žene starije životne dobi (iznad 65 godina), a počinioci nasilja su u više od 70% slučajeva muškarci, njihovi sadašnji ili bivši partneri.

Ono što je zajedničko svim ovim teškim kršenjima osnovnih ljudskih prava žena jeste visoki stepen društvene tolerancije na sve oblike rodno zasnovanog nasilja, i to je ujedno jedan od osnovnih razloga zbog čega se nismo mnogo odmakli od teorije.

Žene koje su doživjele ili svakodnevno doživljavaju rodno zasnovano nasilje se uvijek i iznova stigmatizuju, u startu, od osoba u bliskom okruženju, društva, i u konačnici i od institucija koje su obavezne i odgovorne da im pruže zaštitu i kazne počinioce nasilja.

U praksi to znači da je žena uvijek kriva – što nasilje trpi ili ne trpi, što nasilje svojim ponašanjem provocira, što nasilje ne prijavljuje ili ga prijavljuje, što ćuti ili ne ćuti, što se vraća ili ne vraća nasilniku, što se branila ili što se nije branila, što je otišla i ostavila djecu, što je otišla i povela djecu, što se zaposlila ili nije zaposlila, što je ostala trudna ili nije zatrudnila, što je prihvatila ili nije prihvatila komunikaciju, što je tražila ili nije tražila pomoć, što je pristala ili nije pristala...niz se nastavlja u beskonačnost. Lista pitanja i osuđujućih konstatacija je svakim danom sve veća, a sa njenim proširivanjem se sužava prostor da vjerujemo da će se situacija promijeniti u korist zaštite žene. I sve dok lista poput ove i postoji, ona će sužavati prostor da žena dobije pomoć i podršku koja joj je potrebna, i rukovodiće ne samo stavove običnih žena i muškaraca, već i reakcije institucija koje će u milimetar slijediti društveni odgovor na nasilje.

Zbog toga je važno da prije nego što osudite žene koje se svakodnevno suočavaju sa nasiljem promislite o vlastitoj odgovornosti – vas, mene, drugih oko nas – zašto rodno zasnovano nasilje ostaje skriveno, nekažnjeno, zaglavljeno u tijelima velikih i malih žena i zašto svakodnevno raste i jača, a oni koji ga čine uvijek i iznova ostaju ugledni porodični ljudi, visoko moralni i ispravni, predhodno neosuđivani, ili osuđivani ali nikad zbog nasilja, dobre komšije i prijatelji, očevi, braća, poznanici, nastavnici, direktori, gradonačelnici, majstori, predsjednici i marljive radne kolege.

U društvu u kojem vlada ovako postavljena društvena reakcija na nasilje prema ženama nema pravde. Ovo nije distopijska priča prenesena iz mašte Aldousa Huxleya, Margaret Atwood, Georga Orwella i njima sličnih, već stvarnost za koju zajedno nosimo odgovornost. I ja i vi. Svakodnevno.

I da unaprijed odgovorim na jedno od ključnih pitanja koje slijedi. Muškarci takođe mogu biti žrtve nasilja. I nasilje kojem su izloženi je opterećeno stereotipnim obrascima i društvenim odgovorima, sa razlikom što nasilje prema njima u velikoj većini slučajeva vrše drugi muškarci.

O tome drugom prilikom.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba