Prije tačno devet dana, Ozgecan Aslan,
devetnaestogodišnju studenticu psihologije iz Turske napao je vozač mini
autobusa. Nakon što se odupirala pokušaju silovanja, brutalno ju je
pretukao željeznom šipkom i izbo nožem. Kako bi prikrio tragove, obratio
se za pomoć svom ocu i prijatelju.
Zajedno su spalili tijelo mrtve studentice. Prije nego što su je zakopali, odsjekli su joj ruke, kako bi spriječili istražitelje da ovaj zločin povežu s ubicom jer ga je Ozgecan Aslan, u pokušaju da se odbrani od napada, poprskala biber sprejem i izgrebala po licu.
Stravičan slučaj ubistva Ozgecan Aslan pokrenuo je lavinu protesta širom Turske. Hiljade žena su izašle na ulice zahtijevajući od predstavnika vlasti javnu osudu, hitno procesuiranje ovog zločina, kao i efikasne akcije usmjerene na sprečavanje i suzbijanje nasilja protiv žena. Zvaničnici su se javnosti obratili oprezno, veoma mlako i rezervisano. Turska je 2012. godine usvojila Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i uvela dugme panike kao sigurnosnu mjeru koja je omogućavala ženama da u momentima napada i nasilja pozovu policiju. Ove mjere su se pokazale neefikasne, jer osim njihovog formalnog usvajanja, vlasti nisu učinile mnogo da finansijski i sistemski podrže njihovu primjenu praksi.
Žene Turske su i dalje izložene seksualnom uznemiravanju i nasilju u javnosti i u okrilju svojih domova, dok su, istovremeno, najviši zvaničnici kontinuirano koriste javne istupe da žene okrive za nasilje kojem su izložene, da nasilje objektiviziraju i amnestiraju nasilnike od svake moguće odgovornosti. Tako je Redžep Akdag, ministar za zdravlje Turske svojevremeno izjavio da žene žrtve silovanja trebaju roditi i da će se država brinuti o djeci ako je to potrebno, a Ajhan Sefer Ustun, poslanik u turskom parlamentu i predsjedavajući Komisije za istrage o kršenjima ljudskih prava ga podržao izjavom da je silovatelj manje kriv nego žrtva silovanja koja abortira. Javnosti su također poznate izjave Redžepa Tajipa Erdogana, ranije premijera vlade Turske, sada predsjednika, koji je nebrojeno puta javno osudio žene zbog suprotstavljanja tradicionalnim društvenim normama, te otvoreno govorio o tome da je ravnopravnost žena i muškaraca protivna prirodnim zakonima.
Dakle, kristalno je jasno da sve što su vlasti u Turskoj učinile donošenjem zakona kojim se žene štite od nasilja, kao i sve ostale mjere nisu ništa drugo nego deklarativno opredjeljenje da se umire javne osude mizoginih politika i pritisci organizacija za ljudska prava da se osigura zaštita žena u praksi. Ubistvo Ozgecan Aslan ponovo je pokrenulo žene u Turskoj, koje se ne osjećaju sigurno u društvu u kojem muškarci na pozicijama moći otvoreno promovišu silu, nasilje, relativiziraju i negiraju njihova osnovna ljudska prava.
Situacija u Bosni i Hercegovini nije ništa bolja nego u Turskoj. Bolji smo možda samo po broju zakona, pravilnika, strategija i međunarodnih dokumenata koje su vlade na svim nivoima donosile i donose, dok se žene svakodnevno suočavaju sa zidovima osude i nestaju u nepotpunim zvaničnim statistikama. Broj ubijenih žena u Bosni i Hercegovini je nepoznat, osim što se, već neko vrijeme, javno zna da je u Republici Srpskoj u posljednjih četrnaest godina, u partnerskom ili porodičnom nasilju ubijeno 76 žena. Ostale su nepoznate. Ne postoje čak zbirne javno dostupne procjene o tome koliko je žena u BiH ubijeno na ulici, u porodici, na radnom mjestu od bivših ili sadašnjih muževa ili partnera, kao i od nepoznatih muškaraca koji su bili uvjereni u svoje „prirodno pravo“ da uzmu ono što se podrazumijeva kao njihovo.
Nešto što nije ljudsko biće, nego komad stvari koja je tu da im služi.
Da ih zadovolji.
Nešto što se može posjedovati i uništiti bez ikakvih posljedica.
Uskoro će 8. mart, Međunarodni dan žena. Ne kupujte karanfile kako biste jednom godišnje ukazali pažnju ženama oko sebe i bili fini. Džentlmeni, par ekselans. Umjesto toga pozvonite komšiji koji možda, baš u sada dok čitate ovaj tekst, lomi kosti i udara njenom glavom od zid, i kojeg kroz zidove čujete kako joj psuje majku kurvanjsku. Nju, a ni druge žene neće spasiti pažljivo sročene zakonske odredbe i to što policija mora da ih zaštiti. Tiče vas se svaka ubijena žena i djevojčica koja je modra prolazila pokraj vas danima i mjesecima, a vi žurno okretali glavu i sklanjali vlastitu djecu od nemilih prizora.
Nećete ignorisanjem spasiti ni njih ni sebe.
Tiče se vas. I mene. Zbog toga vam ovo i pišem.
Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba
Zajedno su spalili tijelo mrtve studentice. Prije nego što su je zakopali, odsjekli su joj ruke, kako bi spriječili istražitelje da ovaj zločin povežu s ubicom jer ga je Ozgecan Aslan, u pokušaju da se odbrani od napada, poprskala biber sprejem i izgrebala po licu.
Stravičan slučaj ubistva Ozgecan Aslan pokrenuo je lavinu protesta širom Turske. Hiljade žena su izašle na ulice zahtijevajući od predstavnika vlasti javnu osudu, hitno procesuiranje ovog zločina, kao i efikasne akcije usmjerene na sprečavanje i suzbijanje nasilja protiv žena. Zvaničnici su se javnosti obratili oprezno, veoma mlako i rezervisano. Turska je 2012. godine usvojila Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i uvela dugme panike kao sigurnosnu mjeru koja je omogućavala ženama da u momentima napada i nasilja pozovu policiju. Ove mjere su se pokazale neefikasne, jer osim njihovog formalnog usvajanja, vlasti nisu učinile mnogo da finansijski i sistemski podrže njihovu primjenu praksi.
Žene Turske su i dalje izložene seksualnom uznemiravanju i nasilju u javnosti i u okrilju svojih domova, dok su, istovremeno, najviši zvaničnici kontinuirano koriste javne istupe da žene okrive za nasilje kojem su izložene, da nasilje objektiviziraju i amnestiraju nasilnike od svake moguće odgovornosti. Tako je Redžep Akdag, ministar za zdravlje Turske svojevremeno izjavio da žene žrtve silovanja trebaju roditi i da će se država brinuti o djeci ako je to potrebno, a Ajhan Sefer Ustun, poslanik u turskom parlamentu i predsjedavajući Komisije za istrage o kršenjima ljudskih prava ga podržao izjavom da je silovatelj manje kriv nego žrtva silovanja koja abortira. Javnosti su također poznate izjave Redžepa Tajipa Erdogana, ranije premijera vlade Turske, sada predsjednika, koji je nebrojeno puta javno osudio žene zbog suprotstavljanja tradicionalnim društvenim normama, te otvoreno govorio o tome da je ravnopravnost žena i muškaraca protivna prirodnim zakonima.
Dakle, kristalno je jasno da sve što su vlasti u Turskoj učinile donošenjem zakona kojim se žene štite od nasilja, kao i sve ostale mjere nisu ništa drugo nego deklarativno opredjeljenje da se umire javne osude mizoginih politika i pritisci organizacija za ljudska prava da se osigura zaštita žena u praksi. Ubistvo Ozgecan Aslan ponovo je pokrenulo žene u Turskoj, koje se ne osjećaju sigurno u društvu u kojem muškarci na pozicijama moći otvoreno promovišu silu, nasilje, relativiziraju i negiraju njihova osnovna ljudska prava.
Situacija u Bosni i Hercegovini nije ništa bolja nego u Turskoj. Bolji smo možda samo po broju zakona, pravilnika, strategija i međunarodnih dokumenata koje su vlade na svim nivoima donosile i donose, dok se žene svakodnevno suočavaju sa zidovima osude i nestaju u nepotpunim zvaničnim statistikama. Broj ubijenih žena u Bosni i Hercegovini je nepoznat, osim što se, već neko vrijeme, javno zna da je u Republici Srpskoj u posljednjih četrnaest godina, u partnerskom ili porodičnom nasilju ubijeno 76 žena. Ostale su nepoznate. Ne postoje čak zbirne javno dostupne procjene o tome koliko je žena u BiH ubijeno na ulici, u porodici, na radnom mjestu od bivših ili sadašnjih muževa ili partnera, kao i od nepoznatih muškaraca koji su bili uvjereni u svoje „prirodno pravo“ da uzmu ono što se podrazumijeva kao njihovo.
Nešto što nije ljudsko biće, nego komad stvari koja je tu da im služi.
Da ih zadovolji.
Nešto što se može posjedovati i uništiti bez ikakvih posljedica.
Uskoro će 8. mart, Međunarodni dan žena. Ne kupujte karanfile kako biste jednom godišnje ukazali pažnju ženama oko sebe i bili fini. Džentlmeni, par ekselans. Umjesto toga pozvonite komšiji koji možda, baš u sada dok čitate ovaj tekst, lomi kosti i udara njenom glavom od zid, i kojeg kroz zidove čujete kako joj psuje majku kurvanjsku. Nju, a ni druge žene neće spasiti pažljivo sročene zakonske odredbe i to što policija mora da ih zaštiti. Tiče vas se svaka ubijena žena i djevojčica koja je modra prolazila pokraj vas danima i mjesecima, a vi žurno okretali glavu i sklanjali vlastitu djecu od nemilih prizora.
Nećete ignorisanjem spasiti ni njih ni sebe.
Tiče se vas. I mene. Zbog toga vam ovo i pišem.
Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba
