Svjetski dan stanovništva koji se obilježava svakog 11. jula se ove godine bavi problemom maloljetničkih trudnoća. Tom prigodom, Ujedinjene nacije ukazuju da se svake godine u svijetu porodi oko 16 miliona djevojčica
i djevojaka ispod 18 godina, dok se oko 3.2 miliona takođe maloljetnih
djevojčica i djevojaka podvrgne abortusima koji se izvode pod rizičnim
okolnostima i u uslovima koji im ozbiljno ugrožavaju život i zdravlje.
Veliki broj ovih djevojčica i djevojaka nemaju pristup obrazovanju i informacijama o bezbjednom seksu, kontracepciji i zaštiti svojih osnovnih ljudskih prava. Mnoge od njih ne znaju da seksualni odnos na koji nisu pristale predstavlja silovanje i da su institucije sistema dužne da ih zaštite, poštujući njihovo pravo na život slobodan od nasilja, bez predrasuda po bilo kojoj osnovi. Mnoge od njih su odrasle u sredinama u kojima se seksualnost djevojčica u adolescentskom periodu smatra đavoljom rabotom, suzbija i brutalno kažnjava, a silovanje opravdava ponašanjem koje su same isprovocirale i stoga, zaslužile
.
Ovo o čemu govorim se ne dešava samo tamo negdje daleko, u zemljama koje su siromašne, tranzicijske, i koje po udarom recesije bez kraja nemaju razvijene obrazovne, socijalne, zdravstvene, bezbjednosne i sve druge servise. Nemaju svijest o problemu rizične seksualnosti adolescentskog perioda i stoga ni potrebu da pomognu mladima oba pola u tom uzrastu da se ponašaju odgovorno i bezbjedno. I mi smo dio tog svijeta koliko god bježali od njega i dijelimo zasluge po ovom pitanju.
Brojni stručnjaci i stručnjakinje povremeno u javnosti izjavljuju da su maloljetničke trudnoće veoma ozbiljan problem, za koji bi trebalo da vladine institucije i porodica razviju sistemski pristup, saradnju i kontinuirano djelovanje. Slaba vajda od te priče. Ja sam uvjerena da većina njih nikada valjano nisu sjeli da sa svojom vlastitom djecom, bilo da su ženskog ili muškog pola, razgovaraju o sigurnom seksu i odgovornom spolnom ponašanju. Ovim, zaista, ne želim umanjiti trud organizacija koje neprekidno ulažu napore da putem vršnjačkih edukatora i edukatorica provode programe informisanja o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, obezbjede rodno senzibilisano savjetovanje i podršku maloljetnim trudnicama, kao i institucija koje svojim izvještajima ukazuju da je problem ovdje prisutan i da se mora rješavati.
Javne politike na svim nivoima koje se sporadično i veoma sterilno dotiču ove oblasti se ne bave životima djevojčica i djevojaka u Bosni i Hercegovini koje nisu dorasle da saznaju, ili su dorasle ali im niko nikada nije objasnio šta je kontracepcija i odgovoran seks, a na oboje imaju pravo. A one postaju majke ili odlaze na abortuse danas, sutra. Svaki dan. Politike se takođe veoma malo bave ulogom dječaka i mladića adolescenata u spolno odgovornom ponašanju i zaštiti od neželjene trudnoće.
Svaki pojedinačni slučaj maloljetne djevojčice i djevojke iz Bosne i Hercegovine koja se suoči sa trudnoćom takođe za sebe govori o problemima nepostojanja informisanog izbora, predrasuda, stigmatizacije i diskriminacije, kao i rodnih privilegija koje ima većina mladića i muškaraca koji se iz trudnoće maloljetne partnerice društveno prihvatljivo izvuku bez većih poteškoća i posljedica.
Trudnoća maloljetne djevojčice i djevojke, koja nije planirana ali se nije dogodila sama od sebe, gotovo isključivo, bespogovorno, duboko patrijarhalno, diskriminatorski i običajno predstavlja njen problem, kao i problem njene porodice, ukoliko je ima. Porodice djevojčica koje postanu trudnice prije nego što navrše 18 godina, pa nekad i do sredine dvadesetih, pokušavaju na sve moguće načine zakopati ono nešto strano i do bola tabuizirano, zakopati duboko da se nikada na svjetlo ne iznese. Curica se isprljala, pokvarila, nije dobra, nije se dovoljno trudila da ono što se ne smije odbije od sebe. Onoj drugoj strani se to desilo, pa ćemo vidjeti kako da se iz svega, što bezbolnije moguće izvučemo. Jer mi smo jedno. Porodica se drži skupa kada se nezgode dešavaju, zajedno smo jači i sve se da srediti i riješiti. Ljudi smo.
Možemo mi biti bez svega ovoga.
Prije jedno sedam, osam godina, prisustvovala sam radionici koja se bavila temom seksualnosti i reproduktivnog zdravlja u okviru ljetne škole o zdravlju mladih. Oko mene su sjedili i sjedile mladići i djevojke koji su nesumnjivo spolno aktivni, a govorilo se o kontracepciji. Djelovali su mi prilično nezainteresovani. U momentu kada je situacija pokazivala znake eskaliranja u pravcu pristojne stand up komedije, jedan doktor koji je takođe bio među edukatorima je postavio pitanje da li iko u prostoriji ima predstavu o tome koliko djevojaka i žena u Bosni i Hercegovini ima mogućnost da pregovara o upotrebi kontracepcije sa svojim partnerima. Odgovora nije bilo, barem ne verbalnog, ali su lica i govor tijela prisutnih rekli mnogo. A to je veoma malo. Govorio je o pitanju izbora i pregovora o upotrebi kontracepcije kao pitanju koji traži osnaženost i informisanost i djevojaka i mladića i njihovu obostranu odgovornost.
Ovakva edukacija je dragocjena. I mora svima u tom uzrastu kontinuirano biti dostupna. Djevojčice i djevojke ne žele rađati prije vremena, niti žele abortirati. One trebaju pravo na izbor i sigurnost. A to košta koliko i senzibilisan nastavnik i nastavnica. Roditelji koji su spremni informisati svoju djecu bez rodnih predrasuda i stereotipa.
I dobar udžbenik, u perspektivi.
Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba
Veliki broj ovih djevojčica i djevojaka nemaju pristup obrazovanju i informacijama o bezbjednom seksu, kontracepciji i zaštiti svojih osnovnih ljudskih prava. Mnoge od njih ne znaju da seksualni odnos na koji nisu pristale predstavlja silovanje i da su institucije sistema dužne da ih zaštite, poštujući njihovo pravo na život slobodan od nasilja, bez predrasuda po bilo kojoj osnovi. Mnoge od njih su odrasle u sredinama u kojima se seksualnost djevojčica u adolescentskom periodu smatra đavoljom rabotom, suzbija i brutalno kažnjava, a silovanje opravdava ponašanjem koje su same isprovocirale i stoga, zaslužile
.
Ovo o čemu govorim se ne dešava samo tamo negdje daleko, u zemljama koje su siromašne, tranzicijske, i koje po udarom recesije bez kraja nemaju razvijene obrazovne, socijalne, zdravstvene, bezbjednosne i sve druge servise. Nemaju svijest o problemu rizične seksualnosti adolescentskog perioda i stoga ni potrebu da pomognu mladima oba pola u tom uzrastu da se ponašaju odgovorno i bezbjedno. I mi smo dio tog svijeta koliko god bježali od njega i dijelimo zasluge po ovom pitanju.
Brojni stručnjaci i stručnjakinje povremeno u javnosti izjavljuju da su maloljetničke trudnoće veoma ozbiljan problem, za koji bi trebalo da vladine institucije i porodica razviju sistemski pristup, saradnju i kontinuirano djelovanje. Slaba vajda od te priče. Ja sam uvjerena da većina njih nikada valjano nisu sjeli da sa svojom vlastitom djecom, bilo da su ženskog ili muškog pola, razgovaraju o sigurnom seksu i odgovornom spolnom ponašanju. Ovim, zaista, ne želim umanjiti trud organizacija koje neprekidno ulažu napore da putem vršnjačkih edukatora i edukatorica provode programe informisanja o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, obezbjede rodno senzibilisano savjetovanje i podršku maloljetnim trudnicama, kao i institucija koje svojim izvještajima ukazuju da je problem ovdje prisutan i da se mora rješavati.
Javne politike na svim nivoima koje se sporadično i veoma sterilno dotiču ove oblasti se ne bave životima djevojčica i djevojaka u Bosni i Hercegovini koje nisu dorasle da saznaju, ili su dorasle ali im niko nikada nije objasnio šta je kontracepcija i odgovoran seks, a na oboje imaju pravo. A one postaju majke ili odlaze na abortuse danas, sutra. Svaki dan. Politike se takođe veoma malo bave ulogom dječaka i mladića adolescenata u spolno odgovornom ponašanju i zaštiti od neželjene trudnoće.
Svaki pojedinačni slučaj maloljetne djevojčice i djevojke iz Bosne i Hercegovine koja se suoči sa trudnoćom takođe za sebe govori o problemima nepostojanja informisanog izbora, predrasuda, stigmatizacije i diskriminacije, kao i rodnih privilegija koje ima većina mladića i muškaraca koji se iz trudnoće maloljetne partnerice društveno prihvatljivo izvuku bez većih poteškoća i posljedica.
Trudnoća maloljetne djevojčice i djevojke, koja nije planirana ali se nije dogodila sama od sebe, gotovo isključivo, bespogovorno, duboko patrijarhalno, diskriminatorski i običajno predstavlja njen problem, kao i problem njene porodice, ukoliko je ima. Porodice djevojčica koje postanu trudnice prije nego što navrše 18 godina, pa nekad i do sredine dvadesetih, pokušavaju na sve moguće načine zakopati ono nešto strano i do bola tabuizirano, zakopati duboko da se nikada na svjetlo ne iznese. Curica se isprljala, pokvarila, nije dobra, nije se dovoljno trudila da ono što se ne smije odbije od sebe. Onoj drugoj strani se to desilo, pa ćemo vidjeti kako da se iz svega, što bezbolnije moguće izvučemo. Jer mi smo jedno. Porodica se drži skupa kada se nezgode dešavaju, zajedno smo jači i sve se da srediti i riješiti. Ljudi smo.
Možemo mi biti bez svega ovoga.
Prije jedno sedam, osam godina, prisustvovala sam radionici koja se bavila temom seksualnosti i reproduktivnog zdravlja u okviru ljetne škole o zdravlju mladih. Oko mene su sjedili i sjedile mladići i djevojke koji su nesumnjivo spolno aktivni, a govorilo se o kontracepciji. Djelovali su mi prilično nezainteresovani. U momentu kada je situacija pokazivala znake eskaliranja u pravcu pristojne stand up komedije, jedan doktor koji je takođe bio među edukatorima je postavio pitanje da li iko u prostoriji ima predstavu o tome koliko djevojaka i žena u Bosni i Hercegovini ima mogućnost da pregovara o upotrebi kontracepcije sa svojim partnerima. Odgovora nije bilo, barem ne verbalnog, ali su lica i govor tijela prisutnih rekli mnogo. A to je veoma malo. Govorio je o pitanju izbora i pregovora o upotrebi kontracepcije kao pitanju koji traži osnaženost i informisanost i djevojaka i mladića i njihovu obostranu odgovornost.
Ovakva edukacija je dragocjena. I mora svima u tom uzrastu kontinuirano biti dostupna. Djevojčice i djevojke ne žele rađati prije vremena, niti žele abortirati. One trebaju pravo na izbor i sigurnost. A to košta koliko i senzibilisan nastavnik i nastavnica. Roditelji koji su spremni informisati svoju djecu bez rodnih predrasuda i stereotipa.
I dobar udžbenik, u perspektivi.
Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba
Нема коментара:
Постави коментар