Emancipacije nema, i (ne) zna se kad će

Prije par dana, Duško Milinovski, predsjedavajući Komisije za zaštitu od diskriminacije Makedonije je, komentarišući visoku stopu razvoda u ovoj mentalitetom nam bliskoj državi, oprao konzervativne državne politike od odgovornosti, istovremeno optužujući žene za favorizovanje zapadnjačkih emancipatorskih trendova time što odlažu stupanje u brak trčeći zaobrazovanjem i karijerom. 

Milinovski je takođe konstatovao krizu dominacije muških partnera u braku (koju je okarakterisao kao stereotip u smislu da muškarci samo prividno dominiraju), što je dovelo do toga da se brakovi rasturaju i nakon malih nesuglasica. Kao odgovor na kataklizmu, Makedonija otvara jedanaest bračnih savjetovališta koja će, prema njegovim riječima, uticati na smanjenje stope razvoda. I privesti žene rodu i domu njihovom.  

Bosna i Hercegovina je tu negdje. U trendu smo. Sudeći prema zvaničnim podacima, u prosjeku svaki šesti do deseti brak se okonča razvodom. Imamo i mi svoje stručnjake i stručnjakinje, kao i javne zvaničnike i zvaničnice kojima je mandat i odgovornost da štite zakonom garantovana prava i sprečavaju svaki vid diskriminacije, koji će bez puno razmišljanja slegnuti ramenima i apokaliptično poentirati da je emancipacija žena nezaustavljivo zlo koje će porodicu i sve u njoj uništiti k'o da je nikada bilo nije. Njihove analize nerijetko direktno optužuju žene za netolerantnost, nestrpljivost i nespremnost na žrtve koje brak i porodica neminovno donose sa sobom.

Kako je lako kad je šema jasna, jednostavna. I kada se ima koga za optužiti. Samo da se ne prizna degeneričnost dvostrukih društvenih standarda. Ne samo da smo iskopali rupu, nego sami sebe zatrpavamo bez pauze. 

Svakodnevno i već dugi niz godina tragam za tom „zločestom“ emancipacijom u ženama oko sebe. Nikako da mi se dogodi bliski susret sa omraženom neprijateljicom bračnog i porodičnog sklada. Umjesto nje, u pravilu, vidim nezadovoljne ili prividno zadovoljne žene koje ne samo da nisu emancipovane, već su im brak i porodica nametnuti kao primarni lični identiteti, osnovna mjerna jedinica njihove uspješnosti i istovremeno osnov za legitimitet diskriminacije brižljivo umotane u tradicionalne  i tržišne vrijednosti. 

Imidž porodične žene, majke, njegovateljice je nezaobilazna i ključna karijerna karakteristika bez koje nema dobre političarke, akademkinje, naučnice, poslovne žene, direktorice, načelnice, šefice ili bilo koje od drugih, društveno prihvatljivih uspješnih žena u Bosni i Hercegovini... Sve su redom uspjele ne zahvaljujući vlastitom trudu, odricanjima i želji za profesionalnom ostvarenošću, već primarno zahvaljujući razumijevanju svojih muževa i porodice, koji im dozvoljavaju njihove karijere, sve dok i dalje neumorno spremaju, peru, kuvaju i staraju se da je svima potaman. 

Osim toga, njihovo održavanje u karijerno uspješnom svijetu je uslovljeno spremnošću da, u svakoj prilici, javno ističu isforsiranost i nebitnost postojanja i uticaja podjela na muško i žensko, na svakom koraku i vlastitim primjerom. One su tu, spremne da u svakom trenutku potvrde da su u svemu ravnopravne sa muškarcima, te da diskriminacija žena  nije stvarnost, već zapadnjački trend uvezen skupa sa emancipacijom i omraženim feminizmom. Time su još dragocjenije jer održavaju privid emancipacije žena, uz istovremeno obesmišljavanje potrebe za bilo kakvom intervencijom države kroz zakone, politike i prakse jednakih mogućnosti. Žene koje iz bilo kog razloga nisu zadovoljile čarobnu formulu sklada braka, porodice i karijere nisu zaslužile ulazak i opstanak u svijetu moći i profita u kojima će im, tradicionalno dobri momci, klimoglavom odobriti njihovu savršenu kompletnost. 

Negdje daleko dolje, ispod ovog „harmonizovanog“ bračnog i karijernog svijeta, žive žene Bosne i Hercegovine kojima isti taj brak i porodica predstavljaju negativnu karakteristiku, jer ih poslodavci škartiraju kao nepoželjne i neproduktivne. One svoj brak i porodicu žive daleko od očiju uspješnog poslovnog svijeta i poslodavci ih 'ladno i nesmetano ucjenjuju brojem i uzrastom djece ili planovima da ih imaju, trudnoćama i testovima na trudnoću, kao i drugim diskriminatorskim politikama kojima im uskraćuju posao ili otimaju zaradu zbog svega navedenog. I pride. Žene iz ovog svijeta rađaju za pronatalitetne politike koje im ne nude nikakvu stvarnu zaštitu i za njih nema poslovnih aranžmana koji će im omogućiti da budu sistemski primjer ravnopravnosti. 

Između ova dva svijeta nema ničega. Ne poznaju se, niti se mogu međusobno razumjeti. U njima je ponajmanje istinski emancipovanih žena. A nema ni emancipovanih muškaraca. 

Ako vam ovo što napisah nije normala, onda vjerujem da znate šta vam je činiti.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Nasilje ima žensko lice

Prije odlaska na kolektivni godišnji odmor, poslanici i poslanice Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH su, gotovo jednoglasno, onako opušteno, spajanjem tačaka dnevnog reda, da se sjednica što prije okonča i da se rasture kućama, dali saglasnost za ratifikaciju Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Ratifikacijom prvog međunarodno obavezujućeg dokumenta koji obuhvata sve oblike rodno zasnovanog nasilja nad ženama i zahtijeva dužnu pažnju države koja ga prihvata da spriječi, istraži, kazni i pruži naknadu štete žrtvama za nasilje koje su pretrpjele, pa i mnogo više od toga, Bosna  i Hercegovina će uz Albaniju, Crnu Goru, Portugal i Tursku postati peta članica Savjeta Evrope koja se obavezuje na njegovu primjenu. Da bi konvencija stupila na snagu, potrebno je da je ratifikuje najmanje deset zemalja, uključujući osam članica ovog međunarodnog tijela.

Biće to uskoro. A onda, će uslijediti obaveze naših institucija prema evropskim tijelima koje vrše nadzor i svi koji su odgovorni u Bosni i Hercegovini neće moći tako nonšalantno i očito zataškavati sav nemar, nesposobnost i faktičku nespremnost da se zaista i bave sprečavanjem i suzbijanjem nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Jer ovo nije pro forme laganica na koju su navikli kada se štancaju obaveze da bismo, kao država, bili ušminkano progresivni, lažno odlučni i spremni da se suočimo sa realnošću i svim njenim posljedicama. Naša realnost jeste da su odgovorne institucije, sve skupa i sinhronizovanim djelovanjem, uspjele da marginalizuju i zataškaju  problem i dozvolile su da postanemo duboko nasilno društvo u kojem ubiti, silovati, mučiti, sakatiti, batinati i na druge načine povrijediti i zlostavljati ženu ne znači mnogo više od vijesti crne hronike koja traje jedan dan. I ne samo to.

Kultura nasilja

Svi oblici nasilja u kojima se žene pojavljuju kao žrtve u Bosni i Hercegovini kontinuirano rastu, a to nam transparentno pokazuju i policijske statistike.

Tako je Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske je u prva četiri mjeseca 2013. godine evidentiralo duplo više krivičnih djela protiv polnog integriteta u odnosu na isti period prošle godine, i skoro 70% više krivičnih djela nasilja u porodici. Federalna uprava policije je u prva tri mjeseca evidentirala 50% više krivičnih djela protiv spolne slobode i morala u odnosu na isti period prošle godine i veoma blago smanjenje djela nasilja u porodici.

Prihvatiti međunarodne obaveze znači, kao prvo, suočiti se sa kulturom nasilja koje ima rodno žensko lice u Bosni i Hercegovini, kulturom koja opravdava počinioce nasilja, a žrtve diskriminiše, stigmatizira i gura na privatne i javne margine.  Osim toga, nužno je odlučiti da je ovo pitanje važno, mnogo važnije od periodične policijske statistike koja bi trebala da vrišti crveno pred očima svima koji će odgovarati za ono što u toj konvenciji piše, i odlučiti da nasilje koje žena doživi i preživi ili ne, nije njena krivica i njena sramota, već krivica i sramota onoga ko je imao obavezu dužne pažnje da to isto nasilje spriječi i da ga kazni.  A nije. Ili nije adekvatno. To je ženama koje su iskusile nasilje dođe na isto.

Odmah i sada

Kada jasno definišemo uloge krivca i krivaca i žrtava i preživjelih, počeće se dešavati pozitivne promjene, i nikako drugačije. To se sigurno neće desiti upornim blagim kaznenim politikama prema počiniocima nasilja nad ženama, insistiranjem na zakonima koji nasilje nad ženama u porodici tretiraju kao prekršaj, odsustvom naknade štete i podrške izlaznim strategijama za žene koje su preživjele nasilje i privremeno su zbrinute u malobrojnim sigurnim kućama širom Bosne i Hercegovine, kao i upornim otporom da dječaci i djevojčice u okviru redovnih nastavnih programa kontinuirano uče o kulturi nenasilja i rodne ravnopravnosti.

Time se šalje jasna poruka ženama Bosne i Hercegovine da ne prijavljuju nasilje kojem su izložene jer neće dobiti pomoć i zaštitu. Nasilje neće niko spriječiti, jer nam to, eto, nije prioritet, ali vi se ništa ne brinite, jer mi smo konvenciju potpisali, evo sad ćemo je i ratifikovati, pa biće da će neko, nekad, nešto i napraviti. Nama uskoro ističe mandat, još godina, a oni koji dođu iza nas će opet nešto usvojiti i ratifikovati. Samo neka se obrće i stvara privid dinamike, a nje nema ko ni kiše ovih dana. Zemlja gori.

Dogorilo nam je odavno, a ja ne želim da se žene umore od čekanja da ono što žive svaki dan bude i onima gore važno koliko i njima.

One trebaju pomoć odmah i sada, a ne sutra, i nekada.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba