Prije par dana, Duško Milinovski, predsjedavajući Komisije za zaštitu od diskriminacije Makedonije
je, komentarišući visoku stopu razvoda u ovoj mentalitetom nam bliskoj
državi, oprao konzervativne državne politike od odgovornosti,
istovremeno optužujući žene za favorizovanje zapadnjačkih emancipatorskih trendova time što odlažu stupanje u brak trčeći zaobrazovanjem i karijerom.
Milinovski je takođe konstatovao krizu dominacije muških partnera u
braku (koju je okarakterisao kao stereotip u smislu da muškarci samo
prividno dominiraju), što je dovelo do toga da se brakovi rasturaju i
nakon malih nesuglasica. Kao odgovor na kataklizmu, Makedonija otvara
jedanaest bračnih savjetovališta koja će, prema njegovim riječima,
uticati na smanjenje stope razvoda. I privesti žene rodu i domu
njihovom.
Bosna i Hercegovina je tu negdje. U trendu smo. Sudeći prema zvaničnim podacima, u prosjeku svaki šesti do deseti brak
se okonča razvodom. Imamo i mi svoje stručnjake i stručnjakinje, kao i
javne zvaničnike i zvaničnice kojima je mandat i odgovornost da štite
zakonom garantovana prava i sprečavaju svaki vid diskriminacije, koji će
bez puno razmišljanja slegnuti ramenima i apokaliptično poentirati da
je emancipacija žena nezaustavljivo zlo koje će porodicu i sve u njoj
uništiti k'o da je nikada bilo nije. Njihove analize nerijetko direktno
optužuju žene za netolerantnost, nestrpljivost i nespremnost na žrtve
koje brak i porodica neminovno donose sa sobom.
Kako je lako kad je šema jasna, jednostavna. I kada se ima koga za
optužiti. Samo da se ne prizna degeneričnost dvostrukih društvenih
standarda. Ne samo da smo iskopali rupu, nego sami sebe zatrpavamo bez
pauze.
Svakodnevno i već dugi niz godina tragam za tom „zločestom“
emancipacijom u ženama oko sebe. Nikako da mi se dogodi bliski susret sa
omraženom neprijateljicom bračnog i porodičnog sklada. Umjesto nje, u
pravilu, vidim nezadovoljne ili prividno zadovoljne žene koje ne samo da
nisu emancipovane, već su im brak i porodica nametnuti kao primarni lični identiteti,
osnovna mjerna jedinica njihove uspješnosti i istovremeno osnov za
legitimitet diskriminacije brižljivo umotane u tradicionalne i tržišne
vrijednosti.
Imidž porodične žene, majke, njegovateljice je nezaobilazna i ključna
karijerna karakteristika bez koje nema dobre političarke, akademkinje,
naučnice, poslovne žene, direktorice, načelnice, šefice ili bilo koje od
drugih, društveno prihvatljivih uspješnih žena u Bosni i Hercegovini...
Sve su redom uspjele ne zahvaljujući vlastitom trudu, odricanjima i
želji za profesionalnom ostvarenošću, već primarno zahvaljujući
razumijevanju svojih muževa i porodice, koji im dozvoljavaju njihove
karijere, sve dok i dalje neumorno spremaju, peru, kuvaju i staraju se
da je svima potaman.
Osim toga, njihovo održavanje u karijerno uspješnom svijetu je
uslovljeno spremnošću da, u svakoj prilici, javno ističu isforsiranost i
nebitnost postojanja i uticaja podjela na muško i žensko, na svakom
koraku i vlastitim primjerom. One su tu, spremne da u svakom trenutku
potvrde da su u svemu ravnopravne sa muškarcima, te da diskriminacija
žena nije stvarnost, već zapadnjački trend uvezen skupa sa
emancipacijom i omraženim feminizmom. Time su još dragocjenije jer
održavaju privid emancipacije žena, uz istovremeno
obesmišljavanje potrebe za bilo kakvom intervencijom države kroz zakone,
politike i prakse jednakih mogućnosti. Žene koje iz bilo kog razloga
nisu zadovoljile čarobnu formulu sklada braka, porodice i karijere nisu
zaslužile ulazak i opstanak u svijetu moći i profita u kojima će im,
tradicionalno dobri momci, klimoglavom odobriti njihovu savršenu
kompletnost.
Negdje daleko dolje, ispod ovog „harmonizovanog“ bračnog i karijernog
svijeta, žive žene Bosne i Hercegovine kojima isti taj brak i porodica
predstavljaju negativnu karakteristiku, jer ih poslodavci škartiraju kao
nepoželjne i neproduktivne. One svoj brak i porodicu žive daleko od
očiju uspješnog poslovnog svijeta i poslodavci ih 'ladno i nesmetano
ucjenjuju brojem i uzrastom djece ili planovima da ih imaju, trudnoćama i
testovima na trudnoću, kao i drugim diskriminatorskim politikama kojima
im uskraćuju posao ili otimaju zaradu zbog svega navedenog. I pride.
Žene iz ovog svijeta rađaju za pronatalitetne politike koje
im ne nude nikakvu stvarnu zaštitu i za njih nema poslovnih aranžmana
koji će im omogućiti da budu sistemski primjer ravnopravnosti.
Između ova dva svijeta nema ničega. Ne poznaju se, niti se mogu
međusobno razumjeti. U njima je ponajmanje istinski emancipovanih žena. A
nema ni emancipovanih muškaraca.
Ako vam ovo što napisah nije normala, onda vjerujem da znate šta vam je činiti.
Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba
Нема коментара:
Постави коментар