Mrak, sestro, mrak

Jučer su na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske u Banjaluci jedan narodni poslanik i jedan ministar raspravljali o protestima u Sarajevu vezanim za neusvajanje Zakona o jedinstvenom matičnom broju građana i ko ih je u Republici Srpskoj na društvenim mrežama podržavao.

Prvi je, tvrdi, bio ironičan i sarkastiča kada je upitao za listu i načine procjene ko je, kada i kako ugrozio ustavni poredak, dok je drugi, takođe tvrdi ovaj prvi, bio sasvim ozbiljan u namjeri da kompletira listu „osumnjičenih“ korisnika i korisnica društvenih mreža iz Republike Srpske koji su proteste podržali i da je dostavi ovom prvom na uvid. Jer narodni poslanik ima pravo da pita ministra i ovaj je dužan da mu odgovori. To se zove demokratija i simbioza akcije zakonodavne i izvršne vlasti. Digla se velika gungula oko njihovog dijaloga, grozničavo su se naoštrila pera, pisala su se i pišu se pisma, ljudi se dobrovoljno na listu stavljaju. Opšte veselje.

 

U međuvremenu, širom Bosne i Hercegovine, na svim frontovima, nosioci i nositeljice javnih funkcija igraju takve tragedije, komedije, i kombinovani stil, da bi se pred njima i Šekspir postidio. Oni, naravno, ili ako više volite prirodno, mogu svašta reći. I nikom ništa. Tako sam više puta upratila na vijestima euforične ministre, poslanike i poslanice kako kritikuju neefikasnost rada pojedinih ministarstava i skupštinskih tijela na državnom nivou kao da u istima ne sjede i ne odlučuju direktno, da direktnije ne može biti.

 

To mu dođe kao autogol, šta li, ali šta ja znam o politici? Možda to tako treba.

Kad građani i građanke uzmu slobodu da govore tj. pišu i komentarišu na Facebooku i Twitteru, to onda postaje podrivanje ustavnog poretka i moraju se preduzeti određene operativne radnje i mjere. Njih se lijepo treba evidentirati u posebne teftere, pa sastaviti informaciju za sjednicu vlade i skupštine, pustiti priču u medije, da se ućute ona i onaj koji se misle ućutiti. Sa ostalima će lako, jer će ih biti malo. Tako bi, otprilike, mogle da funkcionišu ove taktičke procjene. Da se sve zaboravi, kao i drugi problemi koji živjeti ne dozvoljavaju.

Bila sam na građanskim protestima 11. juna pred Narodnom skupštinom Republike Srpske u Banjaluci. Bilo nas je malo. Dvije trudnice, jedna slatko usnula beba u kolicima, nekolicina studenata i studentkinja, novinara i novinarki, žena i muškaraca. Neke poznajem, neke i ne. Za imena pitala nisam. Možda je i greška, ne znam, izvinjavam im se ovim putem. Lijepo smo se ispričali, neki su pili kafu, policija nas obišla i otišla. Gazili smo zelenu površinu, sram da nas bude. I niko me od njih nije pitao što sam, kog klinca, ja tu došla. Nismo ni vikali. U isto vrijeme, u Sarajevu je bio hiljade žena i muškaraca na trgu pred Parlamentarnom skupštinom, bilo je i mojih sugrađanki i sugrađana. Dječaka i djevojčica, sa jedinstvenim matičnim brojem i bez njega.

Bila sam i u februaru na gradskom trgu, plesala i sa nepoznatom djevojkom držala natpis „Dosta nasilju nad ženama“, više puta na šetnjama i protestima povodom uništavanja Picinog parka u Banjaluci prošle godine. Izašla sam i 8. marta, na Međunarodni dan žena da kažem NE patrijarhatu, koji, za razliku od većine žena i muškaraca u Bosni i Hercegovini, živi slobodno i nesputano u svakom propustu policije koja niti ima namjeru niti umije da zaštiti žene i djecu koje žive nasilje u porodici, i one među njima koje su „popile“ metak i više ih nema. Ista ta policija je, očito, temeljita kada treba prebrojati korisnike i korisnice društvenih mreža koji podrivaju ustavni poredak time što napišu šta misle i što očekuju od onih za koje su glasali na izborima da rade svoj posao. Efikasnost je nužna samo kada je traži simbiozna druga polovina.

Teško će sve prebrojati i za to bi, ako ćemo pošteno, trebalo početi ispočetka, a ne od repa.

Evo, ja sam se, takođe, prijavila.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba