Ova vrsta, ženska

Pročitah prije par dana u Slobodnoj Bosni da je Sejfudin Tokić, nekadašnji bosanski opozicioni političar, a sada predsjednik nevladine organizacije Bošnjački pokret za ravnopravnost naroda, izgubio sedmogodišnju parnicu podjele bračne stečevine sa bivšom partnerkom Draženom Peranić, novinarkom iz Sarajeva. 

Vijesti o ovim vrstama privatnih parnica nisu uobičajene. Nema ih mnogo, dugotrajne su i obični muškarci i žene nisu nikome interesantni. Razvode se i razilaze, dijele ono što su stekli tokom zajedničkog života, koliko i kako ko ima. Ali kada je u pitanju javna ličnost, muškarac, koji uz prilično rigidne političke stavove ima i tekuće optužbe za krivična djela koja nemaju veze sa ovom parnicom, desi se da se novinari usmjere i na ovakve detalje.

Drago mi je što sam pročitala ovu vijest. Mene, u stvari, ne zanima politika, aktivizam, kao ni drugi procesi protiv Sejfudina Tokića. O tome će oni kojima je on interesantan i važan.

eni su važne izjave njegovog advokata, izvjesnog Minadira Aščerića iz Sarajeva, date pred sudom u završnoj riječi. I to iz najmanje dva razloga.

Važno je javno ukazati na patrijarhalni diskurs koji vlada sudnicama u BiH. Važno je i da žene, obeshrabrene dugotrajnim sudskim postupcima, izložene šikaniranju i seksističkom ponašanju ljudi za koje pravo predstavlja dehumanizovani biznis, kao i svakodnevnoj diskriminaciji zbog činjenice svog pola, vide da je i u ovakvim uslovima i okruženju zaštita njihovih prava ipak dostižna i moguća.

Advokat Aščerić je iskoristio ovu parnicu da, u punom sjaju, pošalje poruku ne samo Draženi Peranić i sudu, već svekolikoj vrsti žena koje imaju hrabrosti da sudskim putem u Bosni i Hercegovini traže zaštitu svojih prava. I da u tome budu istrajne do kraja.

Između ostalog, on smatra da je velika šteta što je nemoguće koraknuti najmanje tri vijeka unazad, u vrijeme kada se znalo mjesto bračne zajednice i žene u njoj. To mu se nije učinilo dovoljno (jako) da Draženu Peranić, a vjerujem i druge žene u BiH, privede njihovom rodu i društvenoj ulozi, te izjavljuje da ona njegovom klijentu nije rodila djecu, nije htjela uzeti njegovo prezime, pa da stoga, nema niti može imati bilo kakva prava. Pa mu se (opet) učinilo nedovoljno, te ju je okarakterisao kao ONU vrstu žene koja ne preza ni od čega, te bi se čak (!) zalagala i za prava gej osoba.

Ne znam koliko je parnica on do sada dobio promovišući i štiteći običaje i patrijarhat. Ne znam ni da li je imao još kakvih primjedbi na žene i onu vrstu, žensku, koja ne ispunjava svoje običajne dužnosti, razmišlja svojom glavom i traži svoje pravo, ali mi je donekle jasno njegovo iznenađenje u kojem se, očito, nije snašao.

U Bosni i Hercegovini sasvim normalno postoje zakoni po kojim je „ženska vrsta“ zaštićena u svojim pravima. Prema nekim tumačenjima u tome smo vodeći u regionu.

Žene, dakle, imaju pravo glasa još od 1946 godine, imaju pravo da nasljeđuju i posjeduju vlastitu imovinu, pravo da samostalno odluče o sklapanju braka i njegovom prestanku, pravo da dijele stečenu imovinu u slučaju razvoda bračne i raskida vanbračne zajednice, zaštićene su od silovanja i nasilja u braku i van njega, mogu se školovati, zaposliti, kandidovati na izborima. I još mnogo toga. Zakonski.

U stvarnosti, nemaju mogućnosti mnoga od ovih prava ostvariti u praksi jer, pored važećih zakona, postoje i običajna pravila i praksa po kojoj nije uobičajeno niti prihvatljivo da rade bilo šta od ovoga. Neke od ovih prava i mogućnosti žene mogu ostvariti samo ukoliko ne ugrožavaju takođe običajno pravo i privilegiju muškaraca da ljudska prava i formalno i stvarno uživaju pravom prvenstva i bez ograničenja.

Ovo pravilo je jače od bilo kog zakona i vidljivo je u nebrojenim sudskim odlukama u BiH. Stoga, opet kažem, razumijem iznenađenje advokata Aščerića koji je, vjerovatno po prvi put u svojoj advokatskoj praksi naišao ne samo na odlučan i uporan primjerak ženske vrste, već i sud koji ne sudi po patrijarhalnim običajima već po zakonu.

Na početku ove, 2013 godine, mogu reći da sam uvjerena da Dražena Peranić neće biti jedina žena koja je u BiH uspjela srušiti patrijarhalni jaram sa svojih, zakonom zaštićenih prava. Ja sam joj zahvalna. Svojom upornošću će ohrabriti mnoge „pripadnice ženske vrste“ u BiH da koriste svoja prava svakodnevno, neprekidno i do kraja. Time će, možda polako ali sigurno, svijet advokata Aščerića i drugih tumača običaja nestati iz sudnica i mi ćemo, konačno, moći da osjetimo da živimo u zemlji u kojoj ravnopravnost muškaraca i žena nije bajka u koju vjerujemo jer je tako ljepše, već stvarnost koju nije nužno neprekidno dokazivati.

Dalje neće moći!

Objavljeno na: http://www.manjine.ba

(Ne)moralno zdravstveno obrazovanje

U Hrvatskoj se vodi intenzivna javna polemika o uvođenju zdravstvenog obrazovanja u osnovne i srednje škole i ovu politiku Vlade otvoreno kritikuju vjerski službenici najvišeg ranga, ali i udruženja roditelja. Od nekoliko modula u programu, najviše pažnje je usmjereno na onaj koji se bavi učenjem o spolnoj/rodnoj ravnopravnosti i odgovornom spolnom ponašanju. Prema prijedlogu Vlade Hrvatske, djeca će u okviru ovog modula kroz razrednu nastavu učiti o spolnim i rodnim razlikama, ulogama, seksualnom i reproduktivnom zdravlju, stereotipima i diskriminaciji, uključujući i različitosti u seksualnosti.

Čitajući more članaka za i protiv koji su preplavili medije, osjetila sam zadovoljstvo. Sretna sam jer se konačno dešavaju korisne promjene u obrazovanju, pa makar i u našem komšiluku. To može da znači da će se, možda, sistemsko rješavanje pitanja zdravstvenog obrazovanja uskoro naći na dnevnom redu i u našoj državi.  Situacija u BiH trenutno nije baš sjajna, s obzirom na činjenicu da se učenje o rodnoj/spolnoj ravnopravnosti i odgovornom spolnom ponašanju svodi na alternativno obrazovanje o vršnjačkom nasilju, trgovini ljudima, rodnim stereotipima i diskriminaciji koje, uz obavezno odobrenje nadležnih resornih ministarstava, sporadično provode nevladine organizacije, ciljajući djecu starijih razreda osnovne i srednje škole.

Ukoliko se ovaj proces uskoro desi u Bosni i Hercegovini, sigurno neće proći mimo politike i religije. Mi ne samo da imamo različite prioritete i verzije nastavnih programa, nego i tri konstitutivne religijske opcije koje će sigurno imati šta reći na tom planu.

Ne prejudicirajući moguću sadržinu programa kod nas, vidjeh da predloženi nastavni plan u Hrvatskoj u prva dva razreda osnovne škole ne predviđa ništa po pitanju ove teme. Sa ovim je i moje oduševljenje nestalo. Pomislila sam na sve one stravične slučajeve seksualnog nasilja i zlostavljanja djevojčica i dječaka o kojima čitam godinama, te činjenicu da se ovaj oblik rodno zasnovanog nasilja u pravilu najčešće dešava u najranijoj životnoj dobi.

Procjene ukazuju da svaka červrta djevojčica i svaki šesti dječak doživi neki od oblika seksualnog zlostavljanja. Varate se ukoliko mislite da su djeca koja odrastaju u socijalno ugroženim porodicama ta koja su najčešće žrtve. Nasilje ove vrste ne poznaje socijalne razlike. Najveći broj slučajeva se dešava u porodici, a zlostavljači su, u pravilu, osobe koje se nalaze u bliskom socijalnom okruženju, osobe kojima djeca žrtve vjeruju i koje im lako manipulacijom mogu nametnuti šutnju.  Djeca postaju žrtve upravo zbog zloupotrebe moći odraslih, koji manipulišu činjenicom da djevojčice i dječaci nemaju pojma o tome šta im se dešava.

Naš osnovni problem jeste da u svijetu odraslih priča o seksu, spolnosti, zlostavljanju i srodnim temama predstavlja društveno neprihvatljivo obrazovanje za djecu, bilo da se dešava u kući ili u školi. Generacije roditelja i nastavnika to smatraju veoma lošom idejom i zaobilaze priču o ovome u širokom luku. Jedan od ključnih argumenata je da su djeca ranog uzrasta isuviše mala da bi razumjela o čemu se tu radi. Djeca su mala, ali su takođe mala da svakodnevno postaju žrtve nasilja koje odrasli ne žele da im objasne, barem ne u mjeri koja će im pomoći da se od njega zaštite i da potraže pomoć kada im je potrebna. Ja to zaista ne mogu razumjeti, jer ovdje logika nije korisna vještina.

Stručnjaci nam govore kako je važno djeci koja su žrtve seksualnog zlostavljanja pružiti svu moguću podršku i pomoć u procesu oporavka, kako od strane porodice, tako i od okoline u kojoj živi. Oni takođe govore da je sa djecom potrebno o ovome razgovarati, upozoriti ih šta im se može dogoditi i kako se mogu zaštititi. Čini mi se da kolektivno ćutimo do beskonačnosti i nadamo se da će to, nekako, samo od sebe proći. A neće. Ni u Hrvatskoj, a ni u Bosni i Hercegovini, niti bilo gdje na svijetu gdje se ovaj problem negira i stigmatizira.

Vjerujem da u sprečavanju ove vrste nasilja neće baš mnogo pomoći bilbordi, profesionalno urađeni TV spotovi i povremene vijesti koje djeca u kritičnom uzrastu uglavnom i ne vide. Djeca svakodnevno slušaju učitelje i nastavnike, kao i roditelje, i njihova uloga u  sprečavanju zlostavljanja je utoliko dragocjena. U mnogim slučajevima vjerovatno i presudna.

Ja želim vjerovati da će u modulu zdravstvenog obrazovanja u Hrvatskoj ova tema, u konačnici naći svoje mjesto u ranom obrazovanju djece. Nadam se da će se među osobama koje će praviti sličan program u Bosni i Hercegovini naći žene i muškarci koji će imati razumijevanja za važnost ranog učenja o seksualno neželjenom kontaktu i nasilju, obrazovanju koje će se potruditi da djeci bude razumljivo i koje im neće uskraćivati informacije koje im mogu spasiti djetinstvo.

O (lažnom) moralu neki drugi put.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba