Slobodne od nasilja

Čitam udarni naslov „Presudio duplo mlađoj supruzi, pa onda sebi.“ I on čita mene, gazi me i mrvi u sitne komade. Ja mu se oduprijeti ne mogu, i znam unaprijed šta će me iza njega dočekati. Onaj ko ga je napisao je potražio komšije koji su, anonimno, za naše jednokratno čitanje, posvjedočili kako je ubica bio pošten, vrijedan i miran čovjek. 

U nekim drugim pričama ljudi o ubici kažu da je bio dobar. Šta mu se desilo, niko ne može ni da zamisli. I još kažu kako je bio prijeke naravi, izjedala ga je ljubomora, koja je kriva što se desila ova nezapamćena porodična tragedija u inače mirnom i pitomom kraju u kojem se ljudi po tradiciji međusobno slažu i pomažu. 

Sve priče o ubistvima žena u porodici u Bosni i Hercegovini liče jedna na drugu. 

U njima se godinama ništa ne mijenja. Omiljene su jer instantno privlače pažnju, melju žrtve ili ih u potpunosti ignorišu, traže i lako nalaze opravdanja i nazivaju činjenicu ubistava žena pogrešnim imenima. Ne manje važno, priče služe da opravdaju medijsku i ljudsku inertnost i zabetoniraju i najmanju mogućnost da ubistva i nasilje koje im prethodi vidimo drugačije. Ove priče se čitaju nasitno, i na njih se sočno psuje, jednom, dva puta, hiljadu puta i ponovo. Jer mi drugačije ne znamo i niko zbog toga neće biti kažnjen. Isto kao što niko neće biti kažnjen što porodično nasilje prema ženama, usprkos stotinama stranica zakona, politika, protokola i međunarodnih konvencija koje Bosna i Hercegovina revnosno donosi, potpisuje i ratifikuje, ostaje i opstaje kao privatna i običajna crna rupa. 

Od odgovornosti nas ne mogu spasiti neažurne statistike u kojima je prikazan samo dio te rupe, kao ni uporno upiranje prstom na žene koje nasilje svakodnevno žive i koje ga neće ponovno prijaviti nakon što se, zbog odsustva podrške i zaštite od strane policajaca i policajki, socijalnih radnika i radnica, doktora i doktorica, tužilaca i tužiteljica, sudija i sutkinja kojima je to posao, suoče sa ponovljenim batinanjem, ucjenama i prijetnjama da im, koliko sutra, neće osvanuti glava na ramenima. One neće svjedočiti na sudovima, kao što neće svjedočiti ni one komšije koje će novinarima i novinarkama domaćinski i toplo opravdati njihove mučitelje i krvnike. 

Prvog avgusta ove godine na snagu stupa Konvencija Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Prošle godine, otprilike u ovo vrijeme, poslanici i poslanice Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine su glasali i glasale za njenu ratifikaciju, potpisi su deponovani na odgovarajućem mjestu, objavljena je u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine. Državne institucije su se, među prvima, obavezale da će unaprijediti prevenciju nasilja prema ženama i zaštitu žena koje su ga preživjele, kroz nesmetan pristup servisima podrške, efikasno procesuiranje, izmjenu i usklađivanje zakona i strožiju kaznenu politiku prema počiniocima nasilja. Institucije su se obavezale i da će, bez izuzetaka, istražiti sve slučajeve nasilja prema ženama, kako bi im omogućile pristup pravdi i dalji život slobodan od nasilja. Primjenu ovih obaveza će pratiti GREVIO, novo tijelo uspostavljeno od Savjeta Evrope. U međuvremenu, Krivični zakon Republike Srpske je gotovo udvostručio propisane sankcije za krivična djela nasilja u ovoj oblasti, a slične izmjene će uskoro postati dio Krivičnog zakona Federacije BiH. 

Stupanje na snagu nove međunarodne obaveze za BiH, kao i izmjene zakona, neće promijeniti činjenicu da žene u Bosni i Hercegovini ne žive bezbjedno od nasilja, spavaju otvorenih očiju pored pištolja, noževa i bombi u ladicama, i gotovo svakodnevno, osvanu u pričama o poštenim i porodičnim domaćinima koji iznenada, bez najave i greške, precizno pucaju u njihova tijela. Porodice se neće spasiti zataškavanjem nasilja i nagovaranjem žena da budu mirne, strpljive i poslušne, radi djece, radi komšiluka, radi svijeta. 

„Presudio duplo mlađoj supruzi, pa sebi.“ Tako je pisalo danas u novinama. 

Danas je policajac otišao pred vrata, napisao službenu zabilješku i pozvao tužioca koji mu je nezainteresovano u slušalicu kratko rekao da ima mnogo važnijih slučajeva od nekog tamo pijanog idiota. Doktor u hitnoj pomoći joj je dao bensedin, da se malo smiri, i nešto protiv bolova, na svakih šest sati. Socijalni radnik ju je sažaljivo pogledao i naručio za sutra u devet ujutro. Pijani idiot se u međuvremenu otrijeznio i ledenim glasom joj saopštio da se, kučka, zore neće nagledati. Sasvim običan radni dan u svakom ćošku ove zemlje. 

Ne može se ovo u zakonima i konvencijama napisati. Ali se mogu i moraju običaji spremiti u ladice i iz njih izvući život žena slobodan od nasilja i kazne za one koji ga ugrožavaju i oduzimaju. 

Da konačno "kažu da je počelo".

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

O drugaru iz Srebrenice i mržnji koje nema

Godinu, dvije nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini, učestvovala sam na sedmodnevnoj Ljetnoj školi ljudskih prava u Tuzli, koju su zajednički organizovali IKV (Međucrkveno mirovno vijeće) iz Holandije i Univerzitet u Tuzli. Čekajući prvi dan predavanja, pred amfiteatrom Filozofskog fakulteta upoznala sam mladića koji je, kao i ja, došao petnaestak minuta ranije.

Ne sjećam se više njegovog imena, ali se dobro sjećam našeg prvog razgovora i njegovih prekrštenih šaka u krilu. Dovezao se taj prvi dan u invalidskim kolicima pred amfiteatar i strpljivo čekao, obazirući se zbunjeno, isto kao i ja, pitajući se da li smo na pravom mjestu. Obratio mi se prvi, šaleći se kako revnosni uvijek nadrljaju, pa me upita za ime, odakle dolazim i čime se bavim. Dok sam mu odgovarala na pitanja, na licu mu se pojavio osmjeh. Vidljivo zainteresovan slušao je moju priču o omladinskoj mreži koju smo tih dana okupljali i brusili moj kolega Miralem iz Helsinškog parlamenta građana Tuzla i ja. Kad sam završila kratki monolog, rekao mi je da smo tu negdje, da smo slični. I on dolazi iz Republike Srpske, iz Srebrenice. Ispričao mi je, u dvije, tri rečenice, kako su nastradali članovi njegove porodice i zašto je on sada u invalidskim kolicima. I još mi je rekao da to nema veze samnom, da je to učinilo zlo i da jedino što želi jeste da se zlo više nikada ne ponovi. Nikome, nikada i nigdje. Odćutali smo preostalih par minuta i ušli u amfiteatar kad su se pojavili ostali.

Tih dana u Tuzli odlazila sam sa studentima i studenticama iz Bihaća, Banja Luke, Sarajeva, Tuzle na kafe i pivo u obližnje bašte nakon predavanja, nastavljajući guste, teške i veoma lične razgovore o apsurdima rata u Bosni i Hercegovini. Svi odreda, pojedinačno i zajedno, spoznali smo da je nemoguće zaboraviti ništavilo koje je bilo na korak iza nas, kao i to koliko je važno da se sjećamo svega lošeg da bi mogli i mogle da nastavimo dalje da živimo i činimo bolje. Moj drugar iz Srebrenice se i dalje neprestano osmjehivao i sigurna sam da su mu kao i meni ova škola i ljudi koje je tokom nje upoznao značili mnogo.
Nikoga od njih više ne viđam i nekako mislim da to i nije toliko važno. Ono što smo podijelili tih par dana opredijelilo mi je posao kojim se posljednjih dvadesetak godina bavim. Osjetila sam smisao povezivanja ljudi po onome što im je zajedničko i koliko mi je važno da prihvatim različitosti i podržim nepoznate. Ta podrška mi se tokom godina koje su uslijedile mnogo puta vratila od poznatih i nepoznatih žena i muškaraca sa kojima svakodnevno radim, koje sretnem ili mi pišu iz različitih krajeva BiH i daleko odavde.

I svake godine u vrijeme komemoracije u Potočarima razmišljam o susretu na hodniku Filozofskog fakulteta u Tuzli i riječima mog drugara koji nije optužio, osudio, ružno pogledao ili učinio bilo šta što bi mnogi od njega očekivali.

Iskreno vjerujem i usudim se reći da je njegov zarazni osmjeh i prihvatanje nepoznate žene iz Banja Luke kao svoje prijateljice učinio mnogo više za mir u Bosni i Hercegovini nego što su učinili lokalni i međunarodni političari od rata naovamo, gledajući se i smješkajući se jedni drugima godinama preko stolova u klimatizovanim konferencijskim salama. I nije taj moj drugar Srebreničanin jedini. Upoznala sam i poznajem još mnogo muškaraca i žena koji i koje su se usudili i usudile da misle i rade drugačije nego što se od njih očekuje. Znam i da postoje oni i one koji negiraju da su promjene moguće, tvrde da različiti ljudi ne mogu skupa živjeti i opstati, da su pomirenje i mir nemogući u Bosni i Hercegovini i važni samo šačici nebitnih aktivista i aktivistkinja koji taj isti mir i pomirenje debelo naplaćuju od ‘stranaca.’

Lako je i jednostavno pljunuti, ne traži mnogo napora. Da bi razumio i prihvatio, pa učinio korak naprijed, ipak moraš slušati, čuti i razmišljati, živjeti otvorenog uma, što je za mnoge koji su skloni brzopoteznom pljuvanju još uvijek nemoguća misija.

Vjerujem da mora postojati vrijeme za euforično gledanje utakmica, ali i vrijeme kada nećemo ćutati prema tragedijama i zločinima, niti ih porediti ih u zavisnosti od toga na kojoj su se strani desili i čija je žrtva bila najgora. Zločin i tuga nisu poput rakije da ih možete gradirati i reći da su jaki ili slabi, odnosno da više ili manje udaraju. Oni pogađaju isto, svakodnevno, uvijek i iznova, i oni koji su ih preživjeli ne mogu niti trebaju zaboraviti šta im se dogodilo i drage osobe koje su izgubili.

Ne znam gdje se sada nalazi moj drugar iz Srebrenice i da li odlazi u Potočare svake godine. Ali znam da nam je trebalo jako malo da se razumijemo i da u njemu, a ni u meni, nema ni mrve mržnje.

Nije mržnja nikakav lijek da od nje može, bilo kome, biti bolje.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba