Znanje je ženska moć

Prije petneastak dana, Malala Yousafzai, šesnaestogodišnja djevojčica iz Pakistana se obratila pred preko hiljadu omladinskih lidera i liderica, zvaničnika i zvaničnica i delegata i delegatkinja u sjedištu Ujedinjenih nacija. Taj dan joj je bio rođendan i sigurno je bila uzbuđena. Prije nešto više od devet mjeseci, talibani su je ranili u lijevu stranu glave sa namjerom da zauvijek ućutkaju njen dugogodišnji aktivizam i zalaganje za pravo pakistanskih djevojčica da pohađaju školu i da se obrazuju.

Malala je preživjela i nema namjeru da prestane svoju borbu za život bez pravila po kojima ženska djeca nisu vrijedna knjiga, znanja i slobode koju obrazovanje donosi.

Pratila sam govor Malale Yousafzai pred Skupštinom Ujedinjenih nacija toga dana, i pogledah ga ponovo od tada, više puta. Pomislila sam kako u malenom tijelu omotanim rozim šalom preminule pakistanske liderke Benazir Bhutto ima nešto nadnaravno, što ima samo negdje u dalekom svemiru. Oko nje su sjedili zakravaćeni i zavaljeni funkcioneri sa ozbiljnim izrazima lica, i skupom mobilnom mašinerijom u rukama, na potezu za fotografisanje. Većina ih je sigurno pohađala najbolje škole i nikada u životu prije tog dana nisu ni pomislili kako žive djevojčice poput Malale i njenih vršnjakinja, koje zbog duboko patrijarhalnih običaja, bez ikakvog  istinski i stvarno religijskog utemeljenja, nemaju mogućnosti da nauče da pišu, čitaju i da se dalje obrazuju kako bi bile neovisne, slobodne i srećne.

Većina muškaraca i žena, mladića i djevojaka koji su toga dana sjedili u amfiteatru njujorške, ujedinjeno nacijske zgradurine, su se vratili svojim klimatizovanim domovima sa mislima da ta talibanska pošast zaista jeste nešto strašno. Iskreno se nadam da su promislili o porukama koje je Malala jasno i glasno izgovorila tog dana, „kao jedna djevojčica od mnogih čiji glasovi se ne mogu čuti,“ niti tog dana, na istom mjestu, niti svakodnevno, širom svijeta, pa i u Bosni i Hercegovini, kada privatno u okviru porodice, a i javno kroz zakone, javne politike i budžete, patrijarhat familijasi brižljivo planiraju živote i sudbine djevojčica i žena i uskraćuju im osnovna i univerzalna ljudska prava, jer nesumnjivo vjeruju da ona ne važe za njih.

Aktuelni izvještaji vladinih tijela ukazuju na postojanje praksi u Bosni i Hercegovini da u situacijama da postoji više djece u okviru porodice koja pohađaju školu i da ukoliko jedno mora da napusti školovanje, to su u pravilu najstarija ženska djeca, kojima se nameće obaveza brige o domaćinstvu. Država priznaje nepostojanje akcionih planova relevantnih institucija u pravcu podizanja svijesti roditelja o obaveznom obrazovanju djece. Država takođe priznaje nepostojanje obrazovnih programa za djevojčice i djevojke koje su prerano napustile obrazovanje, strategija za uključivanje u obrazovni sistem djece iz marginalizovanih i siromašnih porodica, a naročito djevojčica iz ruralnih područja, kao i strategija za obrazovanje nepismenih žena starije životne dobi.

Slušajući Malalu čula sam svoju mamu koja mi često priča o tome kako je neposredno nakon Drugog svjetskog rata dobila šansu da vanredno završi srednju školu, malo u Sarajevu, malo u Banjaluci, čuvajući tuđu djecu, čisteći, perući i kuvajući nekim drugim porodicama. Vidjela sam i svoju sestru kako prva u užoj porodici prima zvanje doktorice nauka.  Vidjela sam i sebe kako pred samo potpisivanje Dejtonskog s mirovnog porazuma izlazim sa banjalučkog pravnog fakulteta sa popunjenim indeksom i nakon šest godina odlazim daleko da učim dalje.

Vidjela sam svaku djevojčicu i ženu u Bosni i Hercegovini i drugdje, koje trebaju i moraju imati priliku da se obrazuju, jer znanje je ženska moć. Malalina vjera u bolji život kroz osiguravanje mogućnosti za kontinuirano, besplatno i bezbjedno obrazovanje djevojčica u Pakistanu je i moja jedina vjera.

Malala je moja sestra.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

O pravu na izbor i onima koje ga nemaju

Svjetski dan stanovništva koji se obilježava svakog 11. jula se ove godine bavi problemom maloljetničkih trudnoća. Tom prigodom, Ujedinjene nacije ukazuju da se svake godine u svijetu porodi oko 16 miliona djevojčica i djevojaka ispod 18 godina, dok se oko 3.2 miliona takođe maloljetnih djevojčica i djevojaka podvrgne abortusima koji se izvode pod rizičnim okolnostima i u uslovima koji im ozbiljno ugrožavaju život i zdravlje.


Veliki broj ovih djevojčica i djevojaka nemaju pristup obrazovanju i informacijama o bezbjednom seksu, kontracepciji i zaštiti svojih osnovnih ljudskih prava. Mnoge od njih ne znaju da seksualni odnos na koji nisu pristale predstavlja silovanje i da su institucije sistema dužne da ih zaštite, poštujući njihovo pravo na život slobodan od nasilja, bez predrasuda po bilo kojoj osnovi. Mnoge od njih su odrasle u sredinama u kojima se seksualnost djevojčica u adolescentskom periodu smatra đavoljom rabotom, suzbija i brutalno kažnjava, a silovanje opravdava ponašanjem koje su same isprovocirale i stoga, zaslužile
.
Ovo o čemu govorim se ne dešava samo tamo negdje daleko, u zemljama koje su siromašne, tranzicijske, i koje po udarom recesije bez kraja nemaju razvijene obrazovne, socijalne, zdravstvene, bezbjednosne i sve druge servise. Nemaju svijest o problemu rizične seksualnosti adolescentskog perioda i stoga ni potrebu da pomognu mladima oba pola u tom uzrastu da se ponašaju odgovorno i bezbjedno. I mi smo dio tog svijeta koliko god bježali od njega i dijelimo zasluge po ovom pitanju.

Brojni stručnjaci i stručnjakinje povremeno u javnosti izjavljuju da su maloljetničke trudnoće veoma ozbiljan problem, za koji bi trebalo da vladine institucije i porodica razviju sistemski pristup, saradnju i kontinuirano djelovanje. Slaba vajda od te priče. Ja sam uvjerena da većina njih nikada valjano nisu sjeli da sa svojom vlastitom djecom, bilo da su ženskog ili muškog pola, razgovaraju o sigurnom seksu i odgovornom spolnom ponašanju. Ovim, zaista, ne želim umanjiti trud organizacija koje neprekidno ulažu napore da putem vršnjačkih edukatora i edukatorica provode programe informisanja o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, obezbjede rodno senzibilisano savjetovanje i podršku maloljetnim trudnicama, kao i institucija koje svojim izvještajima ukazuju da je problem ovdje prisutan i da se mora rješavati.

Javne politike na svim nivoima koje se sporadično i veoma sterilno dotiču ove oblasti se ne bave životima djevojčica i djevojaka u Bosni i Hercegovini koje nisu dorasle da saznaju, ili su dorasle ali im niko nikada nije objasnio šta je kontracepcija i odgovoran seks, a na oboje imaju pravo. A one postaju majke ili odlaze na abortuse danas, sutra. Svaki dan. Politike se takođe veoma malo bave ulogom dječaka i mladića adolescenata u spolno odgovornom ponašanju i zaštiti od neželjene trudnoće.

Svaki pojedinačni slučaj maloljetne djevojčice i djevojke iz Bosne i Hercegovine koja se suoči sa trudnoćom takođe za sebe govori o problemima nepostojanja informisanog izbora, predrasuda, stigmatizacije i diskriminacije, kao i rodnih privilegija koje ima većina mladića i muškaraca koji se iz trudnoće maloljetne partnerice društveno prihvatljivo izvuku bez većih poteškoća i posljedica.

Trudnoća maloljetne djevojčice i djevojke, koja nije planirana ali se nije dogodila sama od sebe, gotovo isključivo, bespogovorno, duboko patrijarhalno, diskriminatorski i običajno predstavlja njen problem, kao i problem njene porodice, ukoliko je ima. Porodice djevojčica koje postanu trudnice prije nego što navrše 18 godina, pa nekad i do sredine dvadesetih, pokušavaju na sve moguće načine zakopati ono nešto strano i do bola tabuizirano, zakopati duboko da se nikada na svjetlo ne iznese. Curica se isprljala, pokvarila, nije dobra, nije se dovoljno trudila da ono što se ne smije odbije od sebe. Onoj drugoj strani se to desilo, pa ćemo vidjeti kako da se iz svega, što bezbolnije moguće izvučemo. Jer mi smo jedno. Porodica se drži skupa kada se nezgode dešavaju, zajedno smo jači i sve se da srediti i riješiti. Ljudi smo.
Možemo mi biti bez svega ovoga.

Prije jedno sedam, osam godina, prisustvovala sam radionici koja se bavila temom seksualnosti i reproduktivnog zdravlja u okviru ljetne škole o zdravlju mladih. Oko mene su sjedili i sjedile mladići i djevojke koji su nesumnjivo spolno aktivni, a govorilo se o kontracepciji. Djelovali su mi prilično nezainteresovani. U momentu kada je situacija pokazivala znake eskaliranja u pravcu pristojne stand up komedije, jedan doktor koji je takođe bio među edukatorima je postavio pitanje da li iko u prostoriji ima predstavu o tome koliko djevojaka i žena u Bosni i Hercegovini ima mogućnost da pregovara o upotrebi kontracepcije sa svojim partnerima. Odgovora nije bilo, barem ne verbalnog, ali su lica i govor tijela prisutnih rekli mnogo. A to je veoma malo. Govorio je o pitanju izbora i pregovora o upotrebi kontracepcije kao pitanju koji traži osnaženost i informisanost i djevojaka i mladića i njihovu obostranu odgovornost.
Ovakva edukacija je dragocjena. I mora svima u tom uzrastu kontinuirano biti dostupna. Djevojčice i djevojke ne žele rađati prije vremena, niti žele abortirati. One trebaju pravo na izbor i sigurnost. A to košta koliko i senzibilisan nastavnik i nastavnica. Roditelji koji su spremni informisati svoju djecu bez rodnih predrasuda i stereotipa.

I dobar udžbenik, u perspektivi.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Mrak, sestro, mrak

Jučer su na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske u Banjaluci jedan narodni poslanik i jedan ministar raspravljali o protestima u Sarajevu vezanim za neusvajanje Zakona o jedinstvenom matičnom broju građana i ko ih je u Republici Srpskoj na društvenim mrežama podržavao.

Prvi je, tvrdi, bio ironičan i sarkastiča kada je upitao za listu i načine procjene ko je, kada i kako ugrozio ustavni poredak, dok je drugi, takođe tvrdi ovaj prvi, bio sasvim ozbiljan u namjeri da kompletira listu „osumnjičenih“ korisnika i korisnica društvenih mreža iz Republike Srpske koji su proteste podržali i da je dostavi ovom prvom na uvid. Jer narodni poslanik ima pravo da pita ministra i ovaj je dužan da mu odgovori. To se zove demokratija i simbioza akcije zakonodavne i izvršne vlasti. Digla se velika gungula oko njihovog dijaloga, grozničavo su se naoštrila pera, pisala su se i pišu se pisma, ljudi se dobrovoljno na listu stavljaju. Opšte veselje.

 

U međuvremenu, širom Bosne i Hercegovine, na svim frontovima, nosioci i nositeljice javnih funkcija igraju takve tragedije, komedije, i kombinovani stil, da bi se pred njima i Šekspir postidio. Oni, naravno, ili ako više volite prirodno, mogu svašta reći. I nikom ništa. Tako sam više puta upratila na vijestima euforične ministre, poslanike i poslanice kako kritikuju neefikasnost rada pojedinih ministarstava i skupštinskih tijela na državnom nivou kao da u istima ne sjede i ne odlučuju direktno, da direktnije ne može biti.

 

To mu dođe kao autogol, šta li, ali šta ja znam o politici? Možda to tako treba.

Kad građani i građanke uzmu slobodu da govore tj. pišu i komentarišu na Facebooku i Twitteru, to onda postaje podrivanje ustavnog poretka i moraju se preduzeti određene operativne radnje i mjere. Njih se lijepo treba evidentirati u posebne teftere, pa sastaviti informaciju za sjednicu vlade i skupštine, pustiti priču u medije, da se ućute ona i onaj koji se misle ućutiti. Sa ostalima će lako, jer će ih biti malo. Tako bi, otprilike, mogle da funkcionišu ove taktičke procjene. Da se sve zaboravi, kao i drugi problemi koji živjeti ne dozvoljavaju.

Bila sam na građanskim protestima 11. juna pred Narodnom skupštinom Republike Srpske u Banjaluci. Bilo nas je malo. Dvije trudnice, jedna slatko usnula beba u kolicima, nekolicina studenata i studentkinja, novinara i novinarki, žena i muškaraca. Neke poznajem, neke i ne. Za imena pitala nisam. Možda je i greška, ne znam, izvinjavam im se ovim putem. Lijepo smo se ispričali, neki su pili kafu, policija nas obišla i otišla. Gazili smo zelenu površinu, sram da nas bude. I niko me od njih nije pitao što sam, kog klinca, ja tu došla. Nismo ni vikali. U isto vrijeme, u Sarajevu je bio hiljade žena i muškaraca na trgu pred Parlamentarnom skupštinom, bilo je i mojih sugrađanki i sugrađana. Dječaka i djevojčica, sa jedinstvenim matičnim brojem i bez njega.

Bila sam i u februaru na gradskom trgu, plesala i sa nepoznatom djevojkom držala natpis „Dosta nasilju nad ženama“, više puta na šetnjama i protestima povodom uništavanja Picinog parka u Banjaluci prošle godine. Izašla sam i 8. marta, na Međunarodni dan žena da kažem NE patrijarhatu, koji, za razliku od većine žena i muškaraca u Bosni i Hercegovini, živi slobodno i nesputano u svakom propustu policije koja niti ima namjeru niti umije da zaštiti žene i djecu koje žive nasilje u porodici, i one među njima koje su „popile“ metak i više ih nema. Ista ta policija je, očito, temeljita kada treba prebrojati korisnike i korisnice društvenih mreža koji podrivaju ustavni poredak time što napišu šta misle i što očekuju od onih za koje su glasali na izborima da rade svoj posao. Efikasnost je nužna samo kada je traži simbiozna druga polovina.

Teško će sve prebrojati i za to bi, ako ćemo pošteno, trebalo početi ispočetka, a ne od repa.

Evo, ja sam se, takođe, prijavila.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Fali (mi) slatko

Iskorištavanje rada djece je jedan od najgrubljih oblika kršenja dječijih prava. Zaštita u ovoj oblasti u Bosni i Hercegovini je formalno regulisana na trinaest, pa i četrnaest nivoa kroz različite zakone koji u minimumu obuhvataju socijalnu zaštitu i radno zakonodavstvo, kao i javne politike koje ciljaju zaštitu djece i opšte politike u oblasti socijalne isključenosti, sprečavanja i suzbijanja porodičnog nasilja i različitih oblika diskriminacije. Bosna i Hercegovina je potpisnica svih značajnijih međunarodnih dokumenata u ovoj oblasti, kao što su Konvencija o pravima djeteta i Konvencija međunarodne organizacije rada broj 182 o najgorim oblicima iskorištavanja dječijeg rada. Ova posljednja, između ostalog zahtijeva hitne, neposredne i efikasne mjere, te navodi specifične oblike iskorištavanja djece koji se smatraju najgorim – ukratko – sve oblike ropstva ili prakse koje su slične ropstvu, kao i korištenje, pribavljanje ili nuđenje djeteta za prostituciju, pornografiju, proizvodnju i trgovinu opojnim drogama.

Fino je to. Ali mnogo je prazno od ratifikacije i zakona do djeteta koje ima stvarne potrebe da živi djetinstvo slobodno od sile i prisile da zarađuje za druge, ili vlastito golo preživljavanje, te da mu osnovna briga bude da se što više igra i da nesmetano ide u školu.

Ja sam odrasla, i odavno sam, barem zakonski prestala biti dijete, iako je živa jedna i jedina osoba koja me takvom može posmatrati i nazivati. Koliko god mislim da sam imala komplikovano djetinstvo, u globalu, sve je prošlo dobro. Prvi posao sam našla sa sedamnaest, pred kraj srednje škole, kada sam jedno vrijeme čistila kafić za džeparac koji se nije podrazumijevao ni od koga. Do tada nisam tačno ni znala šta znači raditi. Osamnaesti rođendan sam dočekala uz miris sanitara, sa kantom i metlom u rukama. Poslije sam se utalila sa drugaricom, pa smo odrađivale sitne poslove za njenu sestru koja je vodila privatnu firmu. Tokom studiranja, došli su i drugi, ozbiljniji poslovi koji su mi omogućili da živim i učim dalje. Tako zarađen novac sam značajno čuvala, prebrojavala i trošila sa posebnom pažnjom. On je bio samo moj, niko mi ga nije uzimao. Niko me nije ni pitao koliko ga ima. I da li ga ima dovoljno. Nisam jedina kojoj je bilo ili jeste ovako, niti je moje iskustvo nešto posebno. Bila sam pristojno iznad minimalne dobne granice za legalan rad, platili su me, moja porodica je to prihvatala kao učenje odgovornosti prema novcu i prema vlastitim potrebama.

U poređenju sa armijom nevidljivih djevojčica i dječaka u Bosni i Hercegovini koji mogu sanjati o stabilnom djetinstvu, moje odrastanje je bilo bajka. U maniru Volta Diznija.

Mimoiđem se gotovo svaki dan sa čupavom crnokosom djevojčicom. Ima, po mojoj slobodnoj procjeni jedanaest, dvanaest godina. Nikada je nisam pitala. Razmijenimo pogled, nasmijem joj se, uzvrati mi. Odem dalje svojim poslom. Ponekad je dugo nema, pa se opet pojavi, nekad i u društvu svoje mlađe varijante, jednako čupave. Sunce, kiša, snijeg, nema veze. Zaustavila me prvi put odavno i tražila dvadeset feninga. Kaže, fali za čokoladu. Pitam je da li je gladna. Kaže – imam ja jelo, ali mi fali slatko. Pitam jel’ sigurno. Kaže sto posto. Ja je hoću odvesti u prvu prodavnicu da kupim, ona odbija. Kaže –nije to fino. Sama ću ja, samo mi daj. Ako imaš. Ako nemaš, nema veze, daćeš mi drugi put. Dam joj.

Okrenem se na semaforu. Zaustavila je već drugu ženu i ova vadi sitniš iz novčanika i stavlja joj u šaku. Par žutih. Shvatila sam ja odavno da ova igra slatkog što fali znači da će neko na kraju dana da joj uzme sve. To je njen posao. Zarađuje. Za razliku od mene, ona nema radničku knjižicu u kojoj bi stajao pečat i zanimanje – skupljačica sitniša za slatko. Nema ni redovno zdravstveno i socijalno, posebnu zaštitu na radu. Nema ni dovoljno godina. Ona bi trebala da je u školi. I da je štite zakoni i one hitne, neposredne i efikasne mjere, što ih potpisa Bosna i Hercegovina. Sve redom.

Pitam se zna li se negdje, na kom god nivou ove zemlje, koliko je ovakvih djevojčica na ulicama i da li se one osjećaju sigurno? Čije su one taokinje? Da li se zbog njih organizuju konsultativni sastanci da bi se usaglasili stavovi i odaslali u javnost? Ima li njihove konstitutivnosti i interesa i u jednom budžetu osim u žutaćima nasumice odabranih prolaznika? One sakupljaju sitniš za slatko koje nikada ne kupe i kojeg nikada neće biti dosta. Otkupljuju djetinstvo koje ne žive, možda imaju planove da će, nekada, i one doći na red.

I biti prve.

Mnogo su jake.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Žene za izvozni biznis

Savjet ministara Bosne i Hercegovine već odavno dogovara sa Vladom Katara međudržavni sporazum kojim će se definisati opšti okviri regrutovanja radne snage iz naše zemlje za potrebe Katara. Slična vijest se pojavila u odnosu na neke od zemalja Evropske Unije, kao što je Austrija, koja je iskazala potrebu da u okviru šire liste deficitarnih zanimanja (tesari, stolari, tokari, bravari, elektro inženjeri, njegovateljice i medicinske sestre, i dr.) uposli kvalifikovane radnike i radnice iz Bosne i Hercegovine, koji_e poznaju jezik. Do sada je ovu priliku iskoristilo nešto manje od 400 žena i muškaraca, što je otprilike 0.07% od broja trenutno nezaposlenih u BiH. Teško da će ova strategija rješavanja problema nezaposlenosti u nas obogatiti bilo koga osim centre moći koji kontrolišu krupni kapital i tržište rada i u nas i vanka. Kada je u pitanju Austrija, sklona sam misliti da će možda neki i neke od naših pečalbara i pečalbarki pronaći sreću pokušavajući izvrdati sistem u kojem se smjenjuju papiri, dozvole, jeftini ekspres restorani i marketi u kojima im mašu konzerve pred istekom roka trajanja, svaka po 50 euro centi komad.

To je već uhodana tradicija koja decenijama obilježava njihov svijet. U tom svijetu nema mjesta negativnim emocijama. Sve štima dok god je moguće naviti sat i dići se po mraku na bauštelu, pa se uveče oprati i uštekati dnevnicu koja sigurno kapa za unutrašnje gletovanje kuće koja se završava u domovini. Smjenjuje se radna odežda i pidžama, nedeljna opijanja i bajramske/božićne/uskršnje posjete kući, gdje na sva pitanja žene, djece, rodbine, komšija i prijatelja u vezi života u tuđini postoji samo jedan jedini mogući odgovor – Ekstra! Fantastično! Da se dušmani ne raduju. Gluho bilo.

Kad god vam se učini da je dno blizu, postoji i niže od toga.

Sve ove brižljivo njegovane, gotovo vojničke ali još uvijek podnošljive matrice neće važiti za armiju sluškinja koju najbogatija država svijeta namjerava regrutovati u Bosni i Hercegovini za poslove brige o domaćinstvu, starima i djeci. Katar, sa bruto nacionalnim prihodom od vrtoglavih 88000 dolara po glavi i ukupnim stanovništvom koje je manje od polovine BiH ima široko raspostranjenu i dokumentovanu praksu verbalnog, psihičkog, fizičkog, kao i seksualnog zlostavljanja, uskraćivanja hrane i odmora takozvanim „kućnim radnicama“ koje se regrutuju pretežno sa Filipina, iz Indonezije, Šri Lanke i Nepala. One rade za mjesečne nadnice između 200 i 250 dolara (između 300 i 370 KM), i za njih, nekim čudom, ne važi lokalni zakon o radu, tako da nemaju pristup bilo kakvim oblicima zaštite. Indija je recimo zabranila svojim državljankama rad u Kataru upravo zbog sve glasnijih kritika nedostatka zaštite i široko rasprostranjenog zlostavljanja žena u ovoj robovlasničkoj industriji.

Ne znam da li je Savjet ministara Bosne i Hercegovine već i ozvaničio sporazum sa Vladom Katara i šta je njegova sadržina.

Sudeći po pisanju medija u Kataru, to je već utvrđen pazar. Očito je da se ovo posmatra kao dobra poslovna prilika za oslobađanje od balasta potencijalno značajnog broja žena iz BiH sa liste nezaposlenih. Manje izdvajanja para iz budžeta za posebne programe koje ne samo da moraju podsticati već i osigurati posao ženama, a koje će vlasti u Bosni i Hercegovini kad tad morati realizovati. A Katar je zemlja koja kipi od prirodnih resursa koji nam mogu itekako zatrebati.

Najmanje što vlasti Bosne i Hercegovine mogu učiniti za žene ovdje koje vape za bilo kakvim poslom i razmišljaju da ovo i nije tako loša prilika jeste da ih upoznaju sa svim problemima koji postoje u Kataru u pogledu položaja kućnih radnica iz drugih zemalja. Da ne ćute o situaciji u Kataru i o tome da gotovo izvjesno neće postojati nikakva kontrola nad formalno dogovorenim uslovima koje su pogodili i stavili na papir. Jer se to već dogodilo.
Mnoge žene koje su bile i još uvijek jesu u Kataru kako bi prehranile svoje porodice su bile uskraćene za bilo kakvu pomoć i zaštitu od zemalja koje su trebale da brinu o njima. Tako bi trebalo da izgleda „konačno rješenje“ za nezaposlene žene u Bosni i Hercegovini?

Ovaj tekst se sasvim fino mogao zvati „Dotak’o sam dno života.“ Ali je važno znati da su u ovom slučaju žene samo izvozni biznis. Ništa lično.

A glavni distributer za tržište Katara je Bosna i Hercegovina.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Homofobija over and out

Zabrana diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije se prvi put pojavila u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine 2003. godine, kada je usvojen Zakon o ravnopravnosti polova BiH koji je, između ostalog, sadržavao odredbu o zabrani diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije. 

Ova odredba nije zaživjela u javnim politikama u oblasti ravnopravnosti polova, niti su se vladine institucije BiH u tom periodu potrudile da osmisle i provedu programe koji bi omogućili zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda lezbejki, gej, biseksualnih i transrodnih osoba (LGBT). Usvajanjem Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine 2009. godine, koji sadrži opštu odredbu zabrane diskriminacije i po osnovu polne orijentacije,  prekršajne sankcije za različite oblike diskriminacije, i obavezu usklađivanja svih zakona i opštih propisa u roku od godinu dana, zaštita prava LGBT osoba se preselila na drugu adresu, gdje je ostala komotno ušuškana i uspavana i danas.

Možete predpostaviti da više od tri godine nakon usvajanja ovog zakona, drugi zakoni i opšti propisi nisu usklađeni i da, naravno, nije poznato kada će se to dogoditi. Jer prava LGBT osoba, kao sve ostalo što ima veze sa diskriminacijom (a nije vezano za presudu Sejdić Finci) očito ne zaslužuje dužnu pažnju visoke politike u Bosni i Hercegovini, kako one međunarodne, tako i domaće. Naše.

Nije sve u zakonima i politikama, ali su važan alat za ići naprijed. Bez njih ne možemo govoriti o promjenama svijesti, mogućnostima da većina omogući manjini da prava koja su joj formalno garantovana i živi svakoga dana.

Dekadencija i „truli zapad“

Prije nekih petnestak godina, prvi put sam otišla u Ameriku. Šetajući ulicama Vašingtona vidjela sam više istospolnih parova, muškaraca i žena koji su bezbrižno hodali zagrljeni ili su se držali za ruke. Osim mene, niko se nije osvrnuo za njima. Ljudi su žurili na posao, trčali za djecom, svađali se, ljubili, smijali, hranili golubove, vozili bicikle, gutali hot dogove sa nogu na kraktim pauzama, leškarili na dekicama u malim parkovima, njihali se uz muziku uličnih svirača ili onu koja je dopirala sa skrivenih plejera u džepovima. Par puta sam prisustvovala spontanim mikro paradama u kojima se šarenila jaka šminka, štrasom obložene cipele sa vrtoglavim platformama, fluoroscentno perje na frizurama. Bila je tu i američka zastava. I druge zastave. Ljudi su aplaudirali, prekidali razgovore u baštama kafea kako bi mahnuli i podržali jedni druge.
 

Za mene nema druge osim ove, veoma jednostavne istine. Dekadencija, „truli zapad“, sve što je drugačije, protiv pristojnosti, protiv prirode mislite? Možda i ne mislite tako. Ne znam. Ja mislim i mislila sam da je ljudsko. Da se živi vlastiti život  i živi pravo da budeš drugačiji i drugačija. Da budeš svoj i svoja, da imaš ljubav i da je daješ. Ne samo u Americi, već i u Bosni i Hercegovini. Svuda gdje poznajem ili ne poznajem muškarce i žene koji otvoreno ili skriveno žive svoj život drugačije.

Život mora biti bolji od dnevnog straha da dobiješ šaku u oko, cipelu u rebra, nečiju pljuvačku po sred lica, da ti odbijaju prijave za posao ili daju otkaze, otvoreno ili neprimjetno nestaju iz kruga prijatelja i prijateljica. Kažu ti da je stan već iznajmljen nekom drugom, ne prihvataju pruženu ruku ili sklanjaju vlastitu djecu od tebe čim saznaju za tvoju „mračnu“ stranu. I još mnogo toga o čemu, priznajem, ne znam dovoljno.

Ono što znam je da se to ne može zvati životom i znam da neću pripadati „udobnosti“ društveno prihvatljivog heteroseksizma, homofobije, svakodnevno tolerisane mržnje. Nisam i neću da budem na strani progonitelja i progoniteljica jer mi je tako lakše. Ne želim živjeti dvostruke standarde i misliti da je problem nešto drugo, da je sve drugo mnogo važnije, jer je „naše“ i „normalno.“

Mržnja ne može biti normalna.  Ni u kom kontekstu, ni pod kojim uslovima.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/ http://www.radiosarajevo.ba

Muke po (po)roditelju

Sredinom aprila Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH je usvojio prijedlog izmjena i dopuna Zakona o radu u državnim institucijama Bosne i Hercegovine kojima je između ostalog uvedena mogućnost da oba roditelja koriste porodiljsko, odnosno roditeljsko odsustvo. Nakon 60 dana od porođaja koje neprenosivo koristi majka djeteta, roditelji mogu sporazumno dogovoriti da otac koristi ostatak odsustva. Veoma slična odredba postoji u Zakonu o radu Republike Srpske od 2007. godine, dok trenutni Zakon o radu Federacije BiH ovu mogućnost predviđa samo u izuzetnim okolnostima, koja u pravilu nastaju u slučaju smrti majke, ukoliko majka napusti dijete ili je iz opravdanih razloga spriječena da koristi pravo na porodiljsko odsustvo. Prijedlog novog Zakona o radu Federacije BiH sadrži odredbu po kojoj se roditelji mogu sporazumjeti da otac djeteta koji je zaposlen koristi roditeljsko odsustvo po isteku od 42 dana od rođenja djeteta, do kada je obavezna da ga koristi majka.

Pravo očeva da koriste roditeljsko odsustvo nakon rođenja djeteta je značajno sa aspekta ravnopravnosti polova i izjednačavanja mogućnosti i odgovornosti brige u okviru porodice. Njime se otvaraju mogućnosti da država koja se odluči ga zakonski garantuje i javnim politikama stimuliše njegovu primjenu u praksi na duži rok utiče na izmjene diskriminatorskih odnosa među ženama i muškarcima, usudim se reći, naročito u smislu smanjenja praga društvene prihvatljivosti rodno stereotipnog odgoja djece i nasilja u porodici, kao i mnogih sličnih problema.

Očevi na roditeljskom odsustvu nesumnjivo izgledaju kao društvena fantastika, u zemlji sa preko pola miliona nezaposlenih, sa neusklađenim zakonima u oblasti naknada za vrijeme porodiljskog odsustva, jasno izraženom diskriminacijom žena u oblasti zapošljavanja po osnovu „opasnosti“ rađanja djece ili nezakonitim otkazima zbog trudnoće i porođaja, te nepostojanjem servisa brige za djecu predškolskog i ranog školskog uzrasta. Kada se ovome doda neprikosnovena vladavina patrijarhata koji žene percipira gotovo isključivo kroz majčinsku ulogu, jasno je da su ovakve zakonske odredbe unaprijed osuđene na propast.

To su potvrdile i izjave pojedinih državnih parlamentaraca u procesu donošenja najnovijeg zakona, koji su se izjasnili da ne očekuju da će se ova odredba primjenjivati u praksi jer predstavlja novinu. U Republici Srpskoj se od uvođenja ovog prava na njegovo korištenje odlučilo, tj. sa suprugom dogovorilo da ga koristi nešto više od trideset muškaraca. U susjednoj Hrvatskoj je manje od 0.5% očeva koristilo ovu mogućnost koja je takođe garantovana zakonom.

Sasvim je jasno da novopečeni očevi u institucijama Bosne i Hercegovine, kao ni ovi obični entitetski, neće masovno stati u redove i oduševljeno pohrliti da ostaju kod kuće sami sa malim djetetom ili više njih, i svaki dan, najmanje osam sati, mjenjaju pelene, peru, presvlače, hrane i uspavljuju bebe, mjere temperaturu i vode ih na preglede, u parkove, igraju se sa njima, guguču u duetu u telefonsku slušalicu majkama na pauzi, čiste povraćku sa poda i zidova, satima smiruju histerični plač jer su bebe gladne, jer su bebe mokre, jer bebe imaju grčeve, jer su bebe pospane, jer su gladne, jer su mokre, jer imaju grčeve, jer su pospane…I tako gotovo godinu dana. Bez uživanja u čarima Fejsbuka, kladionica, bezbižnog leškarenja na kauču, odlazaka na rekreacije utorkom i petkom, gledanja svih mogućih kvalifikacija i mečeva. Za to vrijeme, njihove kolege će svaki dan odlaziti na posao, napredovati u službi, nesmetano i redovito odlaziti na službena putovanja, stručna usavršavanja, specijalizacije, subspecijalizacije, završavati magisterije i doktorate, odlaziti na piće prije i poslije posla, u minimumu. I još mnogo toga.

U čemu je onda štos? Zašto državni aparat usvaja zakone koje ga čine pravednim, civilizovanim, a u isto vrijeme ne čini mnogo da u praksi stvori mogućnosti da se njegove odredbe i realizuju u praksi? To je više od uvrede. I boli mnoge žene.

Za promjene je nužno da temeljna pitanja ostvarivanja ravnopravne odgovornosti brige žena i muškaraca za djecu pređu iz statusa zakonske šminke u status prioritetne socijalne politike. Roditeljstvo je novina i za žene i za muškarce i osim lagodnosti patrijathalnih privilegija ne postoje nikakve prirodne, istorijske, strateške ili kakve god predispozicije za brigu za novorođenčad, niti prepreke da očevi budu odgovorni prema vlastitoj djeci na isti način kao i majke. Naprotiv, taj prvi period od rođenja je podjednako važan za oba roditelja i traži od njih da zaborave na patrijarhalno odobreno ponašanje, i budu jednako blizu svom djetetu.

Bila bih veoma sretna kada bi barem dio doprinosa koje marljivo plaćam svakog mjeseca u državnu kasu odlazio na primjenu jasnih mjera koje bi ovo omogućile.

Sada i odmah!

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/http://www.radiosarajevo.ba