Zabrana diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije se prvi put pojavila u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine 2003. godine, kada je usvojen Zakon o ravnopravnosti polova BiH
koji je, između ostalog, sadržavao odredbu o zabrani diskriminacije po
osnovu seksualne orijentacije.
Ova odredba nije zaživjela u javnim
politikama u oblasti ravnopravnosti polova, niti su se vladine
institucije BiH u tom periodu potrudile da osmisle i provedu programe
koji bi omogućili zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda lezbejki,
gej, biseksualnih i transrodnih osoba (LGBT). Usvajanjem Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine 2009.
godine, koji sadrži opštu odredbu zabrane diskriminacije i po osnovu
polne orijentacije, prekršajne sankcije za različite oblike
diskriminacije, i obavezu usklađivanja svih zakona i opštih propisa u
roku od godinu dana, zaštita prava LGBT osoba se preselila na drugu
adresu, gdje je ostala komotno ušuškana i uspavana i danas.
Možete predpostaviti da više od tri godine nakon usvajanja ovog
zakona, drugi zakoni i opšti propisi nisu usklađeni i da, naravno, nije
poznato kada će se to dogoditi. Jer prava LGBT osoba, kao sve ostalo što ima veze sa diskriminacijom (a nije vezano za presudu Sejdić Finci) očito ne zaslužuje dužnu pažnju visoke politike u Bosni i Hercegovini, kako one međunarodne, tako i domaće. Naše.
Nije sve u zakonima i politikama, ali su važan alat za ići naprijed.
Bez njih ne možemo govoriti o promjenama svijesti, mogućnostima da
većina omogući manjini da prava koja su joj formalno garantovana i živi
svakoga dana.
Dekadencija i „truli zapad“
Prije nekih petnestak godina, prvi put sam otišla u Ameriku. Šetajući
ulicama Vašingtona vidjela sam više istospolnih parova, muškaraca i
žena koji su bezbrižno hodali zagrljeni ili su se držali za ruke. Osim
mene, niko se nije osvrnuo za njima. Ljudi su žurili na posao, trčali za
djecom, svađali se, ljubili, smijali, hranili golubove, vozili bicikle,
gutali hot dogove sa nogu na kraktim pauzama, leškarili na dekicama u
malim parkovima, njihali se uz muziku uličnih svirača ili onu koja je
dopirala sa skrivenih plejera u džepovima. Par puta sam prisustvovala
spontanim mikro paradama u kojima se šarenila jaka šminka, štrasom
obložene cipele sa vrtoglavim platformama, fluoroscentno perje na
frizurama. Bila je tu i američka zastava. I druge zastave. Ljudi su
aplaudirali, prekidali razgovore u baštama kafea kako bi mahnuli i
podržali jedni druge.
Za mene nema druge osim ove, veoma jednostavne istine. Dekadencija, „truli zapad“, sve što je drugačije, protiv pristojnosti, protiv prirode mislite? Možda i ne mislite tako. Ne znam. Ja mislim i mislila sam da je ljudsko.
Da se živi vlastiti život i živi pravo da budeš drugačiji i drugačija.
Da budeš svoj i svoja, da imaš ljubav i da je daješ. Ne samo u Americi,
već i u Bosni i Hercegovini. Svuda gdje poznajem ili ne poznajem
muškarce i žene koji otvoreno ili skriveno žive svoj život drugačije.
Život mora biti bolji od dnevnog straha da dobiješ
šaku u oko, cipelu u rebra, nečiju pljuvačku po sred lica, da ti
odbijaju prijave za posao ili daju otkaze, otvoreno ili neprimjetno
nestaju iz kruga prijatelja i prijateljica. Kažu ti da je stan već
iznajmljen nekom drugom, ne prihvataju pruženu ruku ili sklanjaju
vlastitu djecu od tebe čim saznaju za tvoju „mračnu“ stranu. I još mnogo
toga o čemu, priznajem, ne znam dovoljno.
Ono što znam je da se to ne može zvati životom i znam da neću pripadati „udobnosti“ društveno prihvatljivog
heteroseksizma, homofobije, svakodnevno tolerisane mržnje. Nisam i neću
da budem na strani progonitelja i progoniteljica jer mi je tako lakše.
Ne želim živjeti dvostruke standarde i misliti da je problem nešto
drugo, da je sve drugo mnogo važnije, jer je „naše“ i „normalno.“
Mržnja ne može biti normalna. Ni u kom kontekstu, ni pod kojim uslovima.
Objavljeno na: http://www.manjine.ba/ http://www.radiosarajevo.ba
Нема коментара:
Постави коментар