Kako smo zaslužili Nobela iz (ne)kulture seksualnog nasilja

Gotovo da ne poznajem ženu da u nekom periodu svog života nije bila izložena seksualnom nasilju. Bliske prijateljice, poznanice iz privatnog i profesionalnog života, obične žene, naučnice, domaćice, aktivistkinje, svih nacija, rasa, religija, političkih opredjeljenja. Različitih tjelesnih konstitucija, boja kose, boja očiju, glasa. Zgodne i nezgodne.

Uz kafu, na ulici, u stanu, autobusu, autu razgovaramo o različitim stvarima i one kažu. Tad pogled prestane da bude veseo i oči sjajne, govori ogoljeni strah, stid i muka. Neka od ovih isustava su strašna, zaustavljaju mozak i jedu pamćenje, potisnuta su toliko duboko da se nikada ne probude, ali su ipak tu. Neka iskustva nisu toliko strašna. Ali sva imaju nešto zajedničko. Neželjena su, nametnuta, krvava, i progone. Moje prijateljice o tome ne govore javno. Nikada. Većina ih nikada nije posjetila psihologa, niti su preduzele nešto da se riješe potištenosti, ružnih snova, osjećaja da su prljave. One ne žele govoriti o tome nepoznatim ljudima koji osuđuju i ne žele da razumiju.

Niti jedna od mojih prijateljica i poznanica nikada nije bila na naslovnoj stranici novina. Ali bile su druge žene koje lično ne poznajem. Njihova priča je udarala u čelo čitalaca, kroz njihove uslikane oči su gledale i moje oči. Vijesti govore o lovini i žrtvi. Komadu seksa koji je iskorišten i odbačen. U njima progonitelji i krvnici nemaju lice, mozak i oči. Oni su nepoznati ili dobro zaštićeni inicijalima. Zaštićeni su svojim rodnim identitetom koji se ne dovodi u pitanje i u koji se ne sumnja. Njihov seks je prirodan, nužan, opravdan, moćan. Tako se multipliciraju, prenose iz teksta svuda, ulaze u čitateljice i čitaoce koji komentarišu, većinom osuđuju, žale, pozivaju na linč  i sumnjaju. Mnoge žene i muškarci ćute, jer misle da ih se to ne tiče.

Vjerujem da je seksualno nasilje kroz ovaj kontekst postalo prirodna, normalna i opšte prihvatljiva stvar. Ne tražeći pobunu, polako i sigurno postalo je dio kulturološkog obrasca na koji većina muškaraca i žena kolektivno sliježe ramenima. Nasilje opravdavamo ekonomskom krizom, alkoholizmom, postraumatskim stresnim sindromom, neobrazovanošću, primitivizmom, sumnjivim i neprimjerenim životnim stilom, tinejdžerskom pobunom, odsustvom pravih vrijednosti. O njemu ne govorimo u školama i djeca o njemu ne treba da uče, iako su izloženi seksualno nasilnim porukama, modelima, kao i seksualnom nasilju svakodnevno i od najranije životne dobi. Kada se rješimo ovih problema, seksualno nasilje će, samo od sebe, nestati. Ovakvo posmatranje vodi negiranju da seksualno nasilje uopšte i postoji, barem ne u masovnom obliku. Njegovo prihvatanje takođe vodi u negativno obilježavanje žena i muškaraca koji mu se suprostavljaju, kao nepoželjnih izuzetaka.

Možda je najgora posljedica ovog kulturološkog obrasca to što ženama, kao komadu seksa,  ne dozvoljavamo iskorak iz nasilja, već ih držimo u svijetu u kojem seksualno nasilje moraju prihvatati kao svoju životnu realnost, pa čak i željeti. Time ne dajemo mnogo prostora za drugu opciju, već im sugerišemo da je normalno to što su objektivizirane. Slobode u tom smislu ne postoje, jer svaka „pogreška“ žene predstavlja povod a ujedno i razlog što su izložene nasilju.

Kako se boriti protiv toga da nam seksualno nasilje bude sastavni dio kulture?

Za početak prihvatanjem njegovog postojanja i njegovom destigmatizacijom u javnom prostoru. Ono ima i mora imati alternativu, i mora imati ime i prezime. Kao što svaka žena koja postane njegov objekat ima svoj identitet, ličnost, slobodu i pravo na život slobodan od nasilja, tako i svaki muškarac mora imati odgovornost prema moći koju mu društvo daje kroz favorizovanje njegove rodne uloge u privatnom i javnom životu. Ove karakteristike ne nastaju same od sebe, već prestavljaju naučeno ponašanje koje muškarci i žene usvajaju tokom različitih perioda svog života.

Seksualno nasilje ima rodno lice i ono traži da reagujemo i da ga spriječimo. Ne time što ćemo čekati da nam se desi, i da ga počinimo, i ne tražeći opravdanje tamo gdje ga nema.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba

Kad bira, Bosna i Hercegovina...bira sr(ku*)cem

I desiše se lokalni izbori 7. oktobra u Bosni i Hercegovini. Dok Centralna izborna komisija još uvijek daje preliminarne, nezvanične i nekompletne rezultate, u medijima su vidljive ekspresne kritike nevladinom sektoru u Bosni i Hercegovini za neuspješne kampanje podrške kandidatkinjama jer, kako kažu, žene su loše prošle. Nečujnost ženskih glasova u javnom prostoru je krivica nevladinog sektora jer, kao i mnogo puta do sada, nije našao efikasan način da podrži žene na listama, te su stoga kandidatkinje ostale bez podrške oko 56% građana i građanki koji su iskoristili svoje građansko pravo i glasali na izborima.

Čitajući komentare analitičara, političara i novinara koji su požurili da izreknu presudu neefikasnosti kampanje žena iz civilnog sektora Bosne i Hercegovine, u glavi mi se vrti onaj vic o političaru koji je predavao istoriju djeci u školi i na pitanja ko je kriv za razne nemile događaje odgovorio đaku da gleda svoja posla. Đaka je naravno narednog dana nestalo, ali je ipak tu bio drugi đak da ponovi pitanja i da se raspita gdje je ovaj nestao. Tokom kampanje za lokalne izbore u Bosni i Hercegovini 2012. godine, ženske nevladine organizacije su ponovile brojna pitanja koja su do sada postavljena mnogo puta. I opet je javnost ostala bez odgovora i mnoge istine su ostale da vise u međuprostoru.

Osim odredbe koja propisuje zastupljenost od najmanje jedne trećine kandidata manje zastupljenog pola, te odredbe u vezi sa sastavom biračkih odbora, Izborni zakon Bosne i Hercegovine de fakto predstavlja rodno slijep dokument. Ovim zakonom se u detalje regulišu i pravila predstavljanja u medijima tokom predizborne kampanje u kojima se ne pominje manje zastupljeni pol. To u praksi znači da političke stranke imaju apsolutnu slobodu da tokom predizborne kampanje koriste medije na način da promovišu kojeg god kandidata žele. Ukoliko ste pratili predizborna predstavljanja, jasno će vam biti da su kandidatkinje u velikoj većini situacija imale ulogu statistkinja, po principu – ima slike, nema tona. Lično sam bila na više predizbornih skupova u Banja Luci na kojima nije bilo kandidatkinja, ili su stajale odn. sjedile bez glasa, dok su njihove stranačke kolege obećavale okupljenima nestanak nezaposlenosti u rekordnom roku, obnovu lokalne privrede i podsticaje malim preduzećima, rješavanje pitanja loše infrastrukture… Ukratko, med i mlijeko.

Pitala sam se šta one misle o svemu tome, i da li im je svejedno što nemaju glasa, što su tu pred očima onih koji će sutra izaći na birališta i odlučiti da li će im vjerovati?

Isto pitanje mi je bilo u glavi dok sam pratila jedinstvenu formu političkog marketinga u akciji „Biramo mis izbora 2012. godine“ koja je osigurala tabloidnu vidljivost za dvjesto osamnaest kandidatkinja pozicionih i opozicionih političkih stranaka. Kandidatkinje su se smješkale sa fotografija nijemo poručujući građanima i građankama da uzmu u ruke mobilne telefone i pošalju SMS do 7. oktobra u ponoć. Nisu ih pozvale da glasaju na biralištima tog istog dana do 19:00 časova. Poručile su da su lijepe i da će, ukoliko im se da povjerenje, tri najljepše dobiti vrijedne nagrade. I dobile su. Vikende za dvoje u odmaralištima na Jahorini, Zlatiboru i u Igalu. One iste političke stranke koje godinama odbijaju izmijeniti Izborni zakon Bosne i Hercegovine, koje ženama u politici temeljito osiguravaju uloge statistkinja u predizbornoj kampanji, koje im ne dozvoljavaju pristup pregovorima o ključnim političkim pitanjima su ih podržale da učestvuju na izboru ljepote. Time su im jasno poručile da je političko odlučivanje i moć koju ono nosi ekskluzivno pravo muškaraca i da one nemaju tu šta da traže. Da umjesto da sjednu u skupštinske klupe i donose odluke, nakon vikenda za dvoje koje su pošteno osvojile odu kućama i nastave da ćute jer je tako najbolje. Za koga je tako najbolje?

Kažu da je važno razmišljati o krivici kad se kontinuirano suočavamo sa neuspjesima. Skloni smo previdjeti vlastite greške i tražiti razloge zbog čega nam ide loše. Obično ekspresno pronađemo prave razloge, i još brže krivca negdje drugdje. Jer je tako najlakše. I mirna Bosna. I Hercegovina. Neće biti mirna dok god se na postavljena pitanja ne dobijaju istiniti odgovori, već se ženama dobronamjerno sugeriše da gledaju svoja posla.
Živjećemo kao u vicu, u kojem vjerujemo u med i mlijeko koje nude muškarci i izbore ljepote koji ženama nose glasove na mjestima gdje se to računa.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba

Konstitutivnost patrijarhata je realnost Bosne i Hercegovine

Kada su 2009 godine Dervo Sejdić i Jakob Finci podnijeli tužbu protiv Bosne i Hercegovine Evropskom sudu za ljudska prava zbog nemogućnosti da se kandiduju i budu izabrani u Predsjedništvo BiH – većina liberalno i građanski orijentisanih intelektualaca, kao i diplomata koji čine tzv. međunarodnu zajednicu u BiH su se javno izjasnili da je državni Ustav diskriminirajući dokument koji je potrebno pod hitno mijenjati.  Stvarnost je da Bosna i Hercegovina od vremena početka proteklog rata nezvanično, a od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i usvajanja Ustava i zvanično funkcioniše po principu apsolutne vladavine trojnog nacionalno-patrijarhalnog lobija Srba, Hrvata i Bošnjaka, koji čvrsto drže bedeme  svih nivoa vlasti i upravljanja. U Bosni i Hercegovini sve počinje i sve se završava sa njihovom konstitutivnošću. Ljudi koji su bliski ovom pravilu su odabrani, te su njihova ljudska prava stoga posebne kategorije.

Ljudska prava onih drugih, kao što su nacionalne manjine i žene, koje ni po kojoj logici ne mogu biti posmatrane kao populacijska manjina, nisu konstitutivna i stoga ne mogu ni zahtijevati niti ostvarivati u praksi. Za nacionalne manjine situacija je jasna, jer su trenutno važećim Ustavom onemogućeni da se uopšte i kandiduju za funkcije u najvišem organu državne vlasti.

Žene, međutim, nisu zvanično otpisane, ali su pravilima patrijarhata zabetonirane u privatnu sferu života i isključene iz vladajuće nacionalne i političke kombinatorike. Ne pomaže ni činjenica da posjeduju podoban nacionalni identitet koji je ovjeren roditeljskim porijeklom i rodnim listom u matičnim službama. Crno na bijelo.  Patrijarhat dakle određuje činjenicu da im nije dostupno članstvo u Predsjedništvu BiH, te da mogu dogurati do zamjenice odn. pomoćnice ministra u Savjetu ministara BiH i obavljati suštinski važne poslove kako bi muškarci ministri i članovi Predsjedništva mogli usvojiti odluke. Žene se mogu kandidovati za zakonodavne organe vlasti na državnom nivou, ali je jasno da patrijarhat određuje da je njihova uloga da budu lijepe u skupštinskim foteljama dok njihove stranačke kolege pokazuju blistavu političku mudrost, ozbiljnost i iskustvo. Za žene u organima upravljanja postoji plafon u koji neprestano udaraju. Ukoliko govore ono što misle i ukoliko to nije na liniji partijske politike, nađe se već stranački kolega ili parlamentarac iz neke druge, „neprijateljske“ stranke da joj pokaže gdje joj je mjesto. Kad je patrijarhat u pitanju, to je potpuno svejedno, jer svaki parlamentarac muškarac je dužan da pokaže parlamentarki ženi gdje joj je mjesto.  

Patrijarhat je suštinski model upravljanja zemljom i njega lideri političkih stranaka koji odlučuju o promjenama Ustava, ali i aktivisti civilnog društva koji čine napore da ga učine humanijim i manje diskriminatornim zanemaruju kao nebitnu stvar koja, u suštini, ne predstavlja politički ozbiljnu prijetnju.  

Vjerujem da je važno da se svi oni zapitaju da li jedna država može opstati ukoliko neracionalno koristi svoje ljudske resurse u upravljanju i razvoju? Da li je moguće postići sve ove garantovano održive, efikasne i brze planove ekonomskog oporavka i napretka o kojima slušamo u mjesecu predizbone kampanje time što će žene, kao realna većina stanovništva BiH, biti gurnute u privatnu sferu i onemogućene da učestvuju u tom procesu? Kako ih bez žena uopšte misle ostvariti? Ja bih rekla da je to nemoguće.

Čini mi se da će politički lideri lakše promijeniti Ustav BiH i pristati da odstupe od nacionalnog trojstva, nego što će odustati od konstitutivnosti patrijarhata. On je realnost Bosne i Hercegovine, bila ona trojno nacionalna, multi-etnička, ili pak građanski uređena država. Političari i elita civilnog društva u BiH mu se mogu podsmijevati i gurati ga ženama da se sa njim nose kao teškim balastom. On je slabost sistema koji sam sebe dovodi do apsurda i koji će sam sebe urušiti.

Dosta je. 

Objavljeno na: http://www.manjine.ba 

Bira se politička ljepota, ej, narode!

Krenuh jutros na posao i svratih na trafiku da kupim cigarete. Dok sam uzimala kusur, pogledom skeniram naslove u novinama i u Press-u ugledah sljedeće – Biramo mis izbora 2012! Naslovnica, u crnom okviru, žutim. Narod da šalje SMS poruke i glasa za pripadnice ljepšeg pola koje se nalaze na listama za lokalne izbore u Bosni i Hercegovini 2012. Meni se ukaza svjetlost i shvatih da sve ono što sam do sada mislila o izbornom procesu u našoj državi, u stvari, čini jedan veliki cirkus. Ako sam ikada sumnjala u to, eto, sad imam konačnu potvrdu. Žene na listama političkih stranaka su samo zabava za narod, one su tu da uljepšavaju izborno sivilo.

One nisu tu da bi vi, poštovani građani i građanke glasali za njih. Nisu se kandidovale da učestvuju u upravljanju vašim lokalnim zajednicama, odlučuju o prioritetima, o tome da li treba asfaltirati nove puteve, otvarati škole, bolnice i vrtiće, riješiti problem mega nezaposlenosti i druga pitanja od vašeg životnog značaja. One su tu, da bi vi poslali SMS, ekonomski popravili Press i usput osvojili ručak pod šatorom gdje će njihove stranačke kolege, koje se bave onom pravom politikom vama lijepo i pametno objasniti šta treba da učinite da bi oni dobili moć da upravljaju vašim životom. I vašim parama.

Budući da sam sigurna da niti jedna medijska kuća u BiH neće doći na ideju da organizuje sličan izbor ljepote za kandidate muškarce na lokalnim izborima, biću slobodna da vam dam svoju top listu političke ljepote, za Banja Luku. Jer to je grad u kome živim. I tiče me se.

Ovaj put samo o kandidatima za gradonačelnika:  

Pejić Milutin – čast gospodinu, no malo je prestar za mene, ima manjak kose i višak podočnjaka, a i ne sviđa mi se njegov stil oblačenja. Jeste socijaldemokrata po opredjeljenju, što mi je, kao ideja blisko, ali hej, nije bitna politika, već stil i ljepota. On bi mogao biti malo moderniji za moj ukus, i razmisliti o novoj frizuri. Danas postoje moderne metode presađivanja kose. Čuda čine!

Gavranović Slobodan – opet čast na godinama, daleko od mene. Stil za generaciju moje mame, vjerovatno bi žene njenih godina bile oduševljene da sa njim popiju kafu. Socijaldemokratske ideje su potpuno nebitna stvar, jer će glasati isključivo na osnovu njegovog osmjeha, bogatog životnog iskustva, boje kravate i brčišta. Savjeti oko kose važe i za njega.

Čavić Dragan – moram priznati uredan, odjela konzervativno sportska elegancija, kravate ok, kosa još sva na mjestu, doduše malo prorijeđena, ali neću baš toliko zakerati. Mora malo poraditi na faceliftingu i podočnjacima ako želi više glasova.

Prelić Aco – neka se ne naljuti gospodin, ali ne mogoh mu sliku naći da vidim kako izgleda, pa ne mogu prosuditi.

Stevandić Nenad – blizak mi godinama, stil klasično političarski...odjela, kravate ok, može proći, no moraće na ozbiljnu djetu da bi bio poželjan glasačicama. A vrijeme ističe....Mogao bi biti i malo viši, no ovo su već lične preference, kako ko voli. Ja ne volim.

U ovom mjesecu cirkuskih šatri, političkog bještavila i apsurdne ljepote, pažljivo gledajte oko sebe. Slušati ne morate, jer to nije ono što se traži za vaš bolji život. Bira se politička ljepota, ej, narode!

A vi birate. 

Objavljeno na: http://www.frontal.ba

Kad šaka radi, sve ostalo ćuti? – 2. dio

Vijesti o muškom nasilju protiv žena svakodnevno pune stranice novina i portala. Obično ih prate fotografije polugolih nepoznatih žena sa ljubičastim podlivima, u poderanoj odjeći, praznih pogleda. Nepoznate, bezimene, prikrivene inicijalima. Muškarci koji stoje iza nasilja su uobičajeno nevidljivi. D.T (40), B.Š. (32), G.Ć. (63)... je sinoć oko 20 časova u porodičnoj kući tupim predmetom brutalno pretukao....Novinari se potrude da pronađu ponekog komšiju raspoloženog za razgovor da posvjedoči kako je počinilac nasilja bio porodičan čovjek, dobar komšija, uvijek raspoložen da pomogne svima, vrijedan...Naprosto savršen. Šta mu bi?! Vijesti ove vrste se brzo zamjene friškim izjavama političkih lidera koji odlučno izjavljuju da će stati u kraj svim nepravilnostima u primjeni zakonskih odredbi i radu vladinih, učiniti sve da ublaže posljedice recesije koje naročito pogađaju ranjive kategorije stanovništva, te da smo na stabilnom putu ka...željenoj budućnosti. Kome treba negativa, trebamo misliti pozitivno, zar ne? One i oni sa početka priče se rijetko vraćaju na naslovnice.

Desi se da žena žrtva i počinilac nasilja dobiju (javno) ime i prezime. Vijest je da je Petko Stanojević, poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske i bivši generalni direktor „Željeznica Republike Srpske“ pretukao svoju partnericu. Friško. Čitam i razmišljam koliko će se ona zadržati na medijskom nebu i kojom brzinom će biti zamjenjena nekom drugom, prigodnom i odgovarajućom. Idu lokalni izbori. Nezgodno je da „sitnice“ poput ove ometaju političko blagostanje i garantovani uspjeh na svim poljima. Kome to treba? Ionako će uskoro svi da se okrenu nekom novom skandalu...zaboraviće.

Političari koji namjeravaju da se ozbiljno bave ljudima koje zastupaju ne treba da budu imuni na ovakve „sitnice“. Da podsjetim, žene u Bosni i Hercegovini čine malo više od 50% glasačkog tijela. Koliko god da su društveno i politički marginalizovane, obespravljene, nevidljive i žrtve, one IMAJU pravo i mogućnost da glasaju. I mogu da kažu dosta je. Kada se kamičak zakotrlja, pokrene lavinu koju je teško zaustaviti. Sigurna sam da su mnoge žene danas pročitale  istu vijest. I da su osjetile što i ja. Pomislile su da političar koji je pretukao ženu veoma vjerovatno neće odgovarati za krivično djelo koje je počinio. One možda jesu bezimene, nisu javne ličnosti i ne znaju šta znači odgovornost izabranog predstavnika i vladinih institucija da primjene važeće zakone po kojima se djela nasilja protiv žena gone po službenoj dužnosti, u krivičnom postupku. I da sami po njima odgovaraju. Moguće je i da ne znaju da se za ovakva djela može dobiti fina zatvorska kazna.

Ali žene znaju da je do izbora ostalo poprilično vremena. Taman toliko da se ovaj slučaj raspetlja. I da se vidi šta će učiniti stranka čiju politiku ovaj poslanik zastupa u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Ostalo je taman fino vremena da se slučaj završi u redovnom sudskom postupku. I dovoljno vremena da žene natenane odluče da izađu na izbore i zakotrljaju lavinu.

Kasno će vam se biti poslije ćerati. Poćerajte sada. Paziiiiiii...lavina.

Objavljeno na: http://www.frontal.ba

I mi smo (ne)čija djeca?

Danas smo mojih troje kolega sa posla i ja bili sumnjivi. Priznajem, nismo došli na posao na vrijeme.

U 9:00 smo otišli pred zgradu Gradske uprave Banja Luka. Najavljena je sjednica Skupštine Grada, i skupa sa drugim građanima i građankama Banja Luke smo stali preko puta masivnih smeđih vrata, okrenuli leđa Sabornom hramu Hrista Spasitelja. Kolegica je podjelila pištaljke i duvali smo koliko nam pluća dozvoljavaju. Svi. Odbornici i odbornice su, lagano, u pratnji nekolicine uniformisanih policajaca, jezdili prema vratima. Neki ležerno obučeni, neki sa kravatama. Većina nas nije ni pogledala, rijetki su se osmjehnuli. Više sebi u brk(ove) nego nama. Prozori zatvoreni. Sunce prži.

Već trideset dana traju protesti i šetnje zbog unuštavanja Picinog parka u Banja Luci. Trideset dana se građani i građanke Banja Luke okupljaju i šetaju. Žele saznati istinu, prije svega, pod kakvim okolnostima je ovaj park privatizovan i prodat banjalučkom biznismenu Mili Radišiću, koji planira da nas sve usreći izgradnjom još jedne betonske velelepne stambeno – poslovno -hotelske konstrukcije. Šetnje za Picin park su odavno prevazišle problem urbicida u centru grada. Pokazale su da ljudi ovog grada nisu letargični i da ne žele šarene laže. Da žele odgovore.

U 9:40, moje kolege i ja pođosmo prema kafiću Vienna, koji se nalazi u neposrednoj blizini Gradske uprave. Prolaz između Dunav Osiguranja i prodavnice patika. Skrenuli smo u Gospodsku ulicu. Pištaljka mi još uvijek u ustima. Duvam. Najjače što mogu. Sjedosmo u kafanu nas četvoro. Tri žene i jedan muškarac. Pištaljke na stolu. Kroz prolaz, prema nama, pojaviše se dva uniformisana policajca sa motorolama. Priđoše našem stolu. Jedan nam reče da nas nije htio, tamo, pred Gradskom upravom legitimisati, ali da to namjerava sada. Potegnusmo lične karte, sve četvoro sa osmjesima na licima. Kolegica poče da se buni i reče im da bi oni trebali da su na našoj strani. Sa narodom. Policajac koji je uzeo lične karte je zbunjeno gleda, kaže da ga vrijeđa njen stav. Reče da su i oni nečija djeca. Kolega uporno ponavlja pitanje zbog čega nas legitimišu. Pitam i ja. Druga kolegica ponavlja...divno, hoćete li nas sada privesti?...a zašto nećete...baš bi bilo super. Konobar prima narudžbe..nes kafa, kratka sa mlijekom, kapućino iz aparata, čaše vode, dodatno mlijeko...a zašto nas legitimišete. Tišina. Dečko, donesti još jednu kiselu...zašto nas legitimišete...Motorola ubrzano radi, provjerava kolegu. Imamo situaciju.

Konačno policajac koji je držao naše lične karte i dodavao ih kolegi koji je zapisivao podatke izusti da smo sumnjivi. Kolega provjeren, nema ništa. Odjezdiše kroz prolaz. Mi, kao sumnjiva lica, nastavišmo piti četiri različite kafe. Totalno sumnjivo, složio bi se Bata Stojković.

Kafa popijena. Orao je, definitivno, pao. 

 Objavljeno na: http://www.frontal.ba

Kad šaka radi, sve ostalo ćuti?

Dečki su moćni kada koriste šake. Još ako su bokseri, moć je veća. To je zdravo, plemenito, sportski. Jer, kažu, boks je plemenita vještina. Borilačka. Gladijatorska.

U boksu postoje određena, prilično jednostavna pravila. Protivnici moraju biti slične tjelesne težine, i udaraju se šakama u postavljenim rukavicama. Cilj je protivniku uputiti što više udaraca u određene djelove tijela iznad pojasa i pri tome izbjeći njegove udarce. Dok je protivnik na podu, udarci su zabranjeni. Pobjeda se može postići nokautom, tehničkim nokautom, ili kad sudija, poslije dogovorenog broja rundi odluči pobjednika. Sve ostalo su finese. Kada se boks iz ringa preseli na ulicu, onda se to zove drugačije.

Vijest je da su trojica boksera  Kluba „Slavija“ iz Banja Luke tokom proteklog vikenda premlatili 24godišnjeg studenta na ulici. Pogodila me po sred čela. Kažu, udarali su ga i on se dizao. Oni su ga opet udarali, i on je ustajao. I sve tako. Ne kažu zbog čega. Možda je hodao kako ne treba. Rekao nešto što ne treba. Pogledao kako ne treba. Pogledao. Bio je na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme. Slučajno. I da li je to uopšte bitno!? U apsurdno vrijeme kada šaka ima moć, ona je sistem koji sudi. Ona je moćna i ne dovodi se u pitanje. Tukla je i policija neke druge mladiće u Tuzli, možda baš u isto vrijeme kad je šaka radila u Banja Luci. Radile su još mnoge šake temeljito uz upaljen televizor i nedovršeno pivo na stolu. Sigurno. I bez ikakvih posljedica.

Da li se iko od šakača iz „Slavije“, plemenitih boraca, gladijatora, sportista, dok je udarao u meso nepoznatog studenta, sjetio da se, prije nekoliko mjeseci slikao na plakatu Kampanje „Snaga nije nasilje“ Gender centra Vlade Republike Srpske? Sa postavljenim rukavicama, u ringu, na crvenom tepihu. Ležerno i šeretski naslonjen preko ograde u svilenom šorcu. Možda je i glumio u spotu  i svima nama svojim ćutanjem poručio da snaga nije nasilje. Možda je i pomislio, ma to je bilo za nasilje protiv žena, nisam javno poručio da  je šaka protiv muškaraca nasilje. Nisam se javno obavezao da neću šakom na drugog muškarca. Ovo je u redu.

Kada šaka radi, riječi zvuče prazno, neiskreno, jalovo. Tišina zvuči još strašnije. Strašna mi je tišina u kojoj šaka može nesmetano da radi. U šaku gledaju naše oči i ćute...Daju joj legitimitet da dalje bude moćna, važna, da joj sve zaboravimo. Sutra će sve biti dobro. Šta će to bolan biti dobro!? Šaka u meso će se ponoviti i kako ću joj odgovoriti?  

Zahjevaću da se šaka u meso kazni. Šaka policajca, šaka pijanog oca, supruga, dečka, šaka boksera van ringa ... Jer, za mene je svaka šaka ista. Ona treba da ćuti. Mi da govorimo. 

 Objavljeno na: http://www.frontal.ba