Kada su
2009 godine Dervo Sejdić i Jakob Finci podnijeli tužbu protiv Bosne i
Hercegovine Evropskom sudu za ljudska prava zbog nemogućnosti da se kandiduju i
budu izabrani u Predsjedništvo BiH – većina liberalno i građanski orijentisanih
intelektualaca, kao i diplomata koji čine tzv. međunarodnu zajednicu u BiH su
se javno izjasnili da je državni Ustav diskriminirajući dokument koji je
potrebno pod hitno mijenjati. Stvarnost je da Bosna i Hercegovina od
vremena početka proteklog rata nezvanično, a od potpisivanja Dejtonskog
mirovnog sporazuma i usvajanja Ustava i zvanično funkcioniše po principu
apsolutne vladavine trojnog nacionalno-patrijarhalnog lobija Srba, Hrvata i
Bošnjaka, koji čvrsto drže bedeme svih nivoa vlasti i upravljanja. U
Bosni i Hercegovini sve počinje i sve se završava sa njihovom konstitutivnošću.
Ljudi koji su bliski ovom pravilu su odabrani, te su njihova ljudska prava
stoga posebne kategorije.
Ljudska prava onih drugih, kao što su nacionalne manjine i žene, koje ni po kojoj logici ne mogu biti posmatrane kao populacijska manjina, nisu konstitutivna i stoga ne mogu ni zahtijevati niti ostvarivati u praksi. Za nacionalne manjine situacija je jasna, jer su trenutno važećim Ustavom onemogućeni da se uopšte i kandiduju za funkcije u najvišem organu državne vlasti.
Žene, međutim, nisu zvanično otpisane, ali su pravilima patrijarhata zabetonirane u privatnu sferu života i isključene iz vladajuće nacionalne i političke kombinatorike. Ne pomaže ni činjenica da posjeduju podoban nacionalni identitet koji je ovjeren roditeljskim porijeklom i rodnim listom u matičnim službama. Crno na bijelo. Patrijarhat dakle određuje činjenicu da im nije dostupno članstvo u Predsjedništvu BiH, te da mogu dogurati do zamjenice odn. pomoćnice ministra u Savjetu ministara BiH i obavljati suštinski važne poslove kako bi muškarci ministri i članovi Predsjedništva mogli usvojiti odluke. Žene se mogu kandidovati za zakonodavne organe vlasti na državnom nivou, ali je jasno da patrijarhat određuje da je njihova uloga da budu lijepe u skupštinskim foteljama dok njihove stranačke kolege pokazuju blistavu političku mudrost, ozbiljnost i iskustvo. Za žene u organima upravljanja postoji plafon u koji neprestano udaraju. Ukoliko govore ono što misle i ukoliko to nije na liniji partijske politike, nađe se već stranački kolega ili parlamentarac iz neke druge, „neprijateljske“ stranke da joj pokaže gdje joj je mjesto. Kad je patrijarhat u pitanju, to je potpuno svejedno, jer svaki parlamentarac muškarac je dužan da pokaže parlamentarki ženi gdje joj je mjesto.
Patrijarhat je suštinski model upravljanja zemljom i njega lideri političkih stranaka koji odlučuju o promjenama Ustava, ali i aktivisti civilnog društva koji čine napore da ga učine humanijim i manje diskriminatornim zanemaruju kao nebitnu stvar koja, u suštini, ne predstavlja politički ozbiljnu prijetnju.
Vjerujem da je važno da se svi oni zapitaju da li jedna država može opstati ukoliko neracionalno koristi svoje ljudske resurse u upravljanju i razvoju? Da li je moguće postići sve ove garantovano održive, efikasne i brze planove ekonomskog oporavka i napretka o kojima slušamo u mjesecu predizbone kampanje time što će žene, kao realna većina stanovništva BiH, biti gurnute u privatnu sferu i onemogućene da učestvuju u tom procesu? Kako ih bez žena uopšte misle ostvariti? Ja bih rekla da je to nemoguće.
Čini mi se da će politički lideri lakše promijeniti Ustav BiH i pristati da odstupe od nacionalnog trojstva, nego što će odustati od konstitutivnosti patrijarhata. On je realnost Bosne i Hercegovine, bila ona trojno nacionalna, multi-etnička, ili pak građanski uređena država. Političari i elita civilnog društva u BiH mu se mogu podsmijevati i gurati ga ženama da se sa njim nose kao teškim balastom. On je slabost sistema koji sam sebe dovodi do apsurda i koji će sam sebe urušiti.
Dosta
je.
Objavljeno
na: http://www.manjine.ba
Нема коментара:
Постави коментар