5. 11. 2012.

Kako smo zaslužili Nobela iz (ne)kulture seksualnog nasilja

Gotovo da ne poznajem ženu da u nekom periodu svog života nije bila izložena seksualnom nasilju. Bliske prijateljice, poznanice iz privatnog i profesionalnog života, obične žene, naučnice, domaćice, aktivistkinje, svih nacija, rasa, religija, političkih opredjeljenja. Različitih tjelesnih konstitucija, boja kose, boja očiju, glasa. Zgodne i nezgodne.

Uz kafu, na ulici, u stanu, autobusu, autu razgovaramo o različitim stvarima i one kažu. Tad pogled prestane da bude veseo i oči sjajne, govori ogoljeni strah, stid i muka. Neka od ovih isustava su strašna, zaustavljaju mozak i jedu pamćenje, potisnuta su toliko duboko da se nikada ne probude, ali su ipak tu. Neka iskustva nisu toliko strašna. Ali sva imaju nešto zajedničko. Neželjena su, nametnuta, krvava, i progone. Moje prijateljice o tome ne govore javno. Nikada. Većina ih nikada nije posjetila psihologa, niti su preduzele nešto da se riješe potištenosti, ružnih snova, osjećaja da su prljave. One ne žele govoriti o tome nepoznatim ljudima koji osuđuju i ne žele da razumiju.

Niti jedna od mojih prijateljica i poznanica nikada nije bila na naslovnoj stranici novina. Ali bile su druge žene koje lično ne poznajem. Njihova priča je udarala u čelo čitalaca, kroz njihove uslikane oči su gledale i moje oči. Vijesti govore o lovini i žrtvi. Komadu seksa koji je iskorišten i odbačen. U njima progonitelji i krvnici nemaju lice, mozak i oči. Oni su nepoznati ili dobro zaštićeni inicijalima. Zaštićeni su svojim rodnim identitetom koji se ne dovodi u pitanje i u koji se ne sumnja. Njihov seks je prirodan, nužan, opravdan, moćan. Tako se multipliciraju, prenose iz teksta svuda, ulaze u čitateljice i čitaoce koji komentarišu, većinom osuđuju, žale, pozivaju na linč  i sumnjaju. Mnoge žene i muškarci ćute, jer misle da ih se to ne tiče.

Vjerujem da je seksualno nasilje kroz ovaj kontekst postalo prirodna, normalna i opšte prihvatljiva stvar. Ne tražeći pobunu, polako i sigurno postalo je dio kulturološkog obrasca na koji većina muškaraca i žena kolektivno sliježe ramenima. Nasilje opravdavamo ekonomskom krizom, alkoholizmom, postraumatskim stresnim sindromom, neobrazovanošću, primitivizmom, sumnjivim i neprimjerenim životnim stilom, tinejdžerskom pobunom, odsustvom pravih vrijednosti. O njemu ne govorimo u školama i djeca o njemu ne treba da uče, iako su izloženi seksualno nasilnim porukama, modelima, kao i seksualnom nasilju svakodnevno i od najranije životne dobi. Kada se rješimo ovih problema, seksualno nasilje će, samo od sebe, nestati. Ovakvo posmatranje vodi negiranju da seksualno nasilje uopšte i postoji, barem ne u masovnom obliku. Njegovo prihvatanje takođe vodi u negativno obilježavanje žena i muškaraca koji mu se suprostavljaju, kao nepoželjnih izuzetaka.

Možda je najgora posljedica ovog kulturološkog obrasca to što ženama, kao komadu seksa,  ne dozvoljavamo iskorak iz nasilja, već ih držimo u svijetu u kojem seksualno nasilje moraju prihvatati kao svoju životnu realnost, pa čak i željeti. Time ne dajemo mnogo prostora za drugu opciju, već im sugerišemo da je normalno to što su objektivizirane. Slobode u tom smislu ne postoje, jer svaka „pogreška“ žene predstavlja povod a ujedno i razlog što su izložene nasilju.

Kako se boriti protiv toga da nam seksualno nasilje bude sastavni dio kulture?

Za početak prihvatanjem njegovog postojanja i njegovom destigmatizacijom u javnom prostoru. Ono ima i mora imati alternativu, i mora imati ime i prezime. Kao što svaka žena koja postane njegov objekat ima svoj identitet, ličnost, slobodu i pravo na život slobodan od nasilja, tako i svaki muškarac mora imati odgovornost prema moći koju mu društvo daje kroz favorizovanje njegove rodne uloge u privatnom i javnom životu. Ove karakteristike ne nastaju same od sebe, već prestavljaju naučeno ponašanje koje muškarci i žene usvajaju tokom različitih perioda svog života.

Seksualno nasilje ima rodno lice i ono traži da reagujemo i da ga spriječimo. Ne time što ćemo čekati da nam se desi, i da ga počinimo, i ne tražeći opravdanje tamo gdje ga nema.



Objavljeno na: http://www.manjine.ba

Нема коментара:

Постави коментар