O nasilju koje Niste zaslužile

Christy Mack, dvadesettrogodišnja američka porno zvijezda je početkom ovog mjeseca pretučena u svom domu u Las Vegasu. Njen bivši partner, zvaničnog imena War Machine (nekad Johnatan Koppenhaver), borac mješovitih borilačkih vještina joj je nanio više teških tjelesnih ozljeda - slomio joj je osamnaest kostiju lica uključujući i nos, izbio više zuba, povrijedio jetru, nogu i slomio rebro. Nožem joj je odsjekao svu kosu. Uhapšen je nakon što se gotovo dvije sedmice krio od policije. Tokom perioda od napada do hapšenja, koristio je svoj Twitter nalog kako bi javno lamentirao o tome da je žrtva zavjere iz koje je jedva izvukao živu glavu, pisao o planovima za vjeridbu sa Christy, kao i to da je voli.

War Machine vjeruje da je Christy njegovo vlasništvo i da će to zauvijek biti. Ona za njega nije ljudsko biće, već pokretni komad nečega čemu on određuje vrijednost, nešto čime raspolaže i šta može uništiti slobodno od bilo kakve odgovornosti i kad god to poželi.

Za razliku od drugih javno poznatih žena čija svjedočenja nedostaju i čije fotografije pretučenih lica i tijela mediji nezajažljivo kupuju za velike novce jer su im suhog zlata vrijedne, Christy Mack je sama objavila svoje fotografije koje direktno ukazuju na povrede koje je zadobila tokom napada. Svjedočila je o tome šta se dogodilo tog dana, kao i to da je tokom veze sa War Machine više puta doživjela i preživjela batine. Christy je porno zvijezda. Šta je drugo mogla očekivati zbog svog droljastog životnog stila?! Dobila je samo ono šta je zaslužila. U stvari, dobila je tačno ono što je zaslužila. Optužujuće poruke u ovom stilu se smjenjuju sa domišljatim pošalicama koje ju razvlače na sve četiri strane svijeta.

Gadno je.

Zaista je gadno spoznati koliko je muškaraca i žena spremno optužiti i dodatno povrijediti osobu koja je samo prije par dana fizički najbrutalnije zlostavljana, ponižavana i gotovo ubijena. Opet, i po ko zna koji put, nije to samo negdje tamo daleko u Americi. I nije to samo Christy Mack, dvadesettrogodišnja žena, glumica u filmovima za odrasle. Svakoga dana počinioci nasilja u porodici ili van nje tuku i sakate, seksualno, psihološki i ekonomski  zlostavljaju žene i žensku djecu i u Bosni i Hercegovini. I uvijek se nađu muškarci i žene koji će naći razloga zbog čega je žrtva zaslužila ono što je dobila. Kriva je. Živa je i još može izdržati. Neka je mlati, kad je luda neka trpi. Što se udala za bahatu kljusinu, sama je birala, neka kusa sada kad je izabrala. Neka joj ga, eto joj ga, ista je k’o i on kad je mogla sa njim, sve je to ludo, ludo, ludo....Varala je, kriva je, zaslužila je. Zaslužila, zaslužila. Eto ti na. Gotovo identične su američke i bosanske poruke, mizoginične do koske, i ne ostavljaju ženama koje su preživjele nasilja mnogo izbora, osim što im doživotno čipuju javnu sramotu i zatvaraju usta i mozak da se zauvijek stide.

Čega to treba da se stide žene koje preživljavaju nasilje?

Treba li da se stide zbog zakona koji kažu da nasilje ne treba da trpi niko, a one ga trpe svakodnevno? Treba li da ih je sramota policije koja u nas i dalje uglavnom ćuti i okreće glavu na drugu stranu? Ili možda treba da se srame javnih tužilaca i tužiteljica koji dotrče kada onaj što pravdu samostalno šakama utjeruje razbije komšijin auto? Slučajno, naravno. Treba li da ih je sramota sudija i sutkinja koji će se ponašati kao socijalni radnici i radnice pa redom oslobađati odgovornosti porodične ljudine kojima se omaklo, ili socijalnih radnica i radnika koji će se ponašati kao tužioci i sudije, i bez greške optužiti i osuditi one koje udarce svakodnevno primaju, jer su komšije rekle da joj je kuća prljava, da, eto, nije nikakva mater jer ne brine o djeci, jer je kriva, tražila je, kriva je….Kriva je.  U konačnici, trebaju li se stidjeti ostatka svijeta kojem su zaslužile sve što ih je zadesilo?

Niste zaslužile ništa od ovoga. Niti vi, niti Christy Mack, niti bilo koja druga poznata ili nepoznata žena, djevojka, djevojčica. Nema razloga koji bi počinioca nasilja kao i sve ovo što ide uz njega mogao opravdati. Jednostavno nema. Ako ga pronađete, vratite ga onima koji su vam ga dušebrižno i razumno nametnuli, direktno i odmah. Christy su mnogi i mnoge pomogli, i još uvijek joj pomažu. Doktori nude pomoć u saniranju posljedica nasilja, prijateljice prikupljaju novac da plate bolničke troškove. Djevojka koja je i sama prije par godina preživjela teško nasilje od strane bivšeg partnera je pokrenula fond za žene koje su preživjele nasilje.

Borite se da budete sigurne od nasilja i zlostavljanja. Borite se za svoja prava, same, sa prijateljicama i prijateljima, poznatim i nepoznatim ženama i muškarcima.

Niste zaslužile. I nije sramota vaša. 

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Feminizam (ni)je za svakoga

Pratim blog “Žene protiv feminizma“ koji se u posljednje vrijeme intenzivno promoviše na društvenim mrežama. Prate ga i mediji u Bosni i Hercegovini i regiji, većina neutralno, na izvolite čitateljicama i čitateljima. Žene širom svijeta postavljaju svoje fotografije sa porukama zbog čega ne trebaju feminizam i zašto je on suštinski loš, pogrešan i kakva zla on savremenom svijetu donosi. Tu ima svega. Poruka u vezi reproduktivnih prava koja niko ne ugrožava, seksualnog i rodno zasnovanog nasilja koje je imaginarno i majčinstva koje nema alternative. Tu su i kratke priče u kojima žene žive vlastiti profesionalni uspjeh i imaju partnere koji im pomažu, poštuju ih i uvažavaju, i stoga ne trebaju druge žene da ih podsjećaju na nezaposlenost i nasilje sa kojim se svakodnevno suočavaju u njihovim kućama.   

Daleko bilo. 

Poruke takođe govore o potrebi žena da zaštite budućnost vlastite djece, kako bi ona živjela u svijetu u kome polne i rodne odrednice neće upravljati njihovim životima i učiniti ih diskriminisanim, nesretnim i neshvaćenim ljudima. U nekim od ovih poruka žene govore o opresiji kojoj su bile izložene i iz koje ih nisu izbavile feministkinje i stoga im ne trebaju, jer nisu korisne. Ima tu i poruka u kojima jedne žene govore kako druge žene nemaju potrebe za feminizmom jer zanemaruje da i muškarci imaju prava, govori o opresiji muškaraca nad ženama koja ne postoji, zagovara i promoviše mržnju prema muškarcima i govori o tome kako su žene slabe, nezaštićene i neravnopravne.

Ima tu još mnogo toga, ali ovo je suština.

Ono što je važno jeste da većina ovih poruka, pored toga što označava feministkinje kao mrziteljice svega i svačega, govori i o samopoštovanju, ličnoj unutrašnjoj snazi, jednakosti, vrednovanju različitosti, međusobnoj podršci muškaraca i žena, što su suštinske vrijednosti koje i feminizam podržava, odnosno za koje se nesumnjivo zalaže.

Feminizam koji poznajem ne odriče ničija prava, niti ‘jede’ muškarce. 

U njemu nema straha od jednakog pristupa obrazovanju, zapošljavanju, životnim mogućnostima i potrebama, nema zatvaranja očiju pred nasiljem prema ženama i djevojčicama koje je svuda i koje se manje kažnjava nego pogrešno parkiranje, prekoračenje brzine ili krađa. U njemu takođe nema krilatica poput ‘kakvo si ti muško kad ne možeš vreću na leđa uprtiti i u svojoj kući šakom od sto lupati, ili kakvo si ti žensko kad želiš studirati elektrotehniku ili šumarstvo i možeš sama u kafani sjediti i pivo piti, ili želiš biti sama.’ Jesi muško, nisi žensko, nisi muško, jesi žensko. Ili možda nisi nijedno od ovoga, nego nešto treće i onda te moram zabetonirati i sakriti da te niti ja niti drugi ne gledamo, susrećemo, volimo. 

Moj feminizam ne djeli pravdu na taj način, on u stvari uopšte ne dijeli pravdu, već traga za njom i njoj teži, ne na štetu jednih, drugih ili trećih, već za život svih slobodan od bilo kakve mržnje.  

Svakodnevno u okviru svoje mikro porodice od dvije žene, jedne male i jedne velike samo po godinama, razgovaramo o ženama i muškarcima, o njihovim ulogama, šta mogu raditi i šta ne i kako žene i muškarci žive u našoj zemlji i u drugim zemljama. Ona, po godinama mala žena, svakoga dana čuje da ne postoje racionalni razlozi zbog čega ona mora biti manje vrijedna i imati manja prava samo zbog toga što je žena. I pored toga, svaki dan iz škole dolazi sa apsolutnim istinama da žene ne mogu učiniti mnoge stvari, jer se tako priča.  

Prije par dana sam joj ispričala kako je u Turskoj, zemlji u kojoj žene već dugo žive slobodne i jednake u zakonima, jedan od muškaraca čija se riječ sluša jer vodi zemlju kao političar, rekao da se žene ne trebaju smijati u javnosti. I još je rekao da su žene mnogo pod uticajem serija sapunica koje promovišu opuštene životne stilove, te da ne bi trebale voziti auta i koristiti telefone jer satima na njima u stvari samo razmjenjuju recepte. Mala žena je odćutala nekoliko minuta i onda rekla: “To za serije, to razumijem. One su baš glupe i u njima žene samo hodaju okolo našminkane i plaču bez kraja. Ili se bezvezno zaljubljuju, što je bljutavo. Za telefone si i sama rekla da su štetni ako se puno koriste. Auto ne može imati svako, jer ima siromašnih ljudi koji ga ne mogu kupiti, a žene su često siromašne. Ali smijanje?! Zašto se žene tamo ne bi trebale smijati na ulici? Smijeh je barem besplatan i koristan. Da li je tom političaru neko rekao šta je smijeh i kako se može opasno razboljeti osoba koje se ne može smijati?” Rekla sam joj da slično misle i mnoge male i velike žene u Turskoj i da su mu to otvoreno i pokazale slikajući se nasmijane i šaljući svoje fotografije internetom u svijet. Ona je rekla da je to super i da će sigurno upaliti.

Mala žena još mora da uči, a moram i ja sa njom. Bilo bi dobro kada bi i Bulent Arinc, zamjenik premijera Turske, koji je pokušao zabraniti smijeh ženama na ulici, shvatio da mora učiiti, kao i mnoge žene koje su ustale protiv feminizma.

Jer nema apsolutnih istina, kao što nema ni pravde tamo gdje vladaju zabrane koje važe samo za jedne. Jer su muško, jer su žensko. Ili nisu muško ili nisu žensko. Ili su nešto sasvim različito.

I sasvim svoje. 

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Slobodne od nasilja

Čitam udarni naslov „Presudio duplo mlađoj supruzi, pa onda sebi.“ I on čita mene, gazi me i mrvi u sitne komade. Ja mu se oduprijeti ne mogu, i znam unaprijed šta će me iza njega dočekati. Onaj ko ga je napisao je potražio komšije koji su, anonimno, za naše jednokratno čitanje, posvjedočili kako je ubica bio pošten, vrijedan i miran čovjek. 

U nekim drugim pričama ljudi o ubici kažu da je bio dobar. Šta mu se desilo, niko ne može ni da zamisli. I još kažu kako je bio prijeke naravi, izjedala ga je ljubomora, koja je kriva što se desila ova nezapamćena porodična tragedija u inače mirnom i pitomom kraju u kojem se ljudi po tradiciji međusobno slažu i pomažu. 

Sve priče o ubistvima žena u porodici u Bosni i Hercegovini liče jedna na drugu. 

U njima se godinama ništa ne mijenja. Omiljene su jer instantno privlače pažnju, melju žrtve ili ih u potpunosti ignorišu, traže i lako nalaze opravdanja i nazivaju činjenicu ubistava žena pogrešnim imenima. Ne manje važno, priče služe da opravdaju medijsku i ljudsku inertnost i zabetoniraju i najmanju mogućnost da ubistva i nasilje koje im prethodi vidimo drugačije. Ove priče se čitaju nasitno, i na njih se sočno psuje, jednom, dva puta, hiljadu puta i ponovo. Jer mi drugačije ne znamo i niko zbog toga neće biti kažnjen. Isto kao što niko neće biti kažnjen što porodično nasilje prema ženama, usprkos stotinama stranica zakona, politika, protokola i međunarodnih konvencija koje Bosna i Hercegovina revnosno donosi, potpisuje i ratifikuje, ostaje i opstaje kao privatna i običajna crna rupa. 

Od odgovornosti nas ne mogu spasiti neažurne statistike u kojima je prikazan samo dio te rupe, kao ni uporno upiranje prstom na žene koje nasilje svakodnevno žive i koje ga neće ponovno prijaviti nakon što se, zbog odsustva podrške i zaštite od strane policajaca i policajki, socijalnih radnika i radnica, doktora i doktorica, tužilaca i tužiteljica, sudija i sutkinja kojima je to posao, suoče sa ponovljenim batinanjem, ucjenama i prijetnjama da im, koliko sutra, neće osvanuti glava na ramenima. One neće svjedočiti na sudovima, kao što neće svjedočiti ni one komšije koje će novinarima i novinarkama domaćinski i toplo opravdati njihove mučitelje i krvnike. 

Prvog avgusta ove godine na snagu stupa Konvencija Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Prošle godine, otprilike u ovo vrijeme, poslanici i poslanice Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine su glasali i glasale za njenu ratifikaciju, potpisi su deponovani na odgovarajućem mjestu, objavljena je u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine. Državne institucije su se, među prvima, obavezale da će unaprijediti prevenciju nasilja prema ženama i zaštitu žena koje su ga preživjele, kroz nesmetan pristup servisima podrške, efikasno procesuiranje, izmjenu i usklađivanje zakona i strožiju kaznenu politiku prema počiniocima nasilja. Institucije su se obavezale i da će, bez izuzetaka, istražiti sve slučajeve nasilja prema ženama, kako bi im omogućile pristup pravdi i dalji život slobodan od nasilja. Primjenu ovih obaveza će pratiti GREVIO, novo tijelo uspostavljeno od Savjeta Evrope. U međuvremenu, Krivični zakon Republike Srpske je gotovo udvostručio propisane sankcije za krivična djela nasilja u ovoj oblasti, a slične izmjene će uskoro postati dio Krivičnog zakona Federacije BiH. 

Stupanje na snagu nove međunarodne obaveze za BiH, kao i izmjene zakona, neće promijeniti činjenicu da žene u Bosni i Hercegovini ne žive bezbjedno od nasilja, spavaju otvorenih očiju pored pištolja, noževa i bombi u ladicama, i gotovo svakodnevno, osvanu u pričama o poštenim i porodičnim domaćinima koji iznenada, bez najave i greške, precizno pucaju u njihova tijela. Porodice se neće spasiti zataškavanjem nasilja i nagovaranjem žena da budu mirne, strpljive i poslušne, radi djece, radi komšiluka, radi svijeta. 

„Presudio duplo mlađoj supruzi, pa sebi.“ Tako je pisalo danas u novinama. 

Danas je policajac otišao pred vrata, napisao službenu zabilješku i pozvao tužioca koji mu je nezainteresovano u slušalicu kratko rekao da ima mnogo važnijih slučajeva od nekog tamo pijanog idiota. Doktor u hitnoj pomoći joj je dao bensedin, da se malo smiri, i nešto protiv bolova, na svakih šest sati. Socijalni radnik ju je sažaljivo pogledao i naručio za sutra u devet ujutro. Pijani idiot se u međuvremenu otrijeznio i ledenim glasom joj saopštio da se, kučka, zore neće nagledati. Sasvim običan radni dan u svakom ćošku ove zemlje. 

Ne može se ovo u zakonima i konvencijama napisati. Ali se mogu i moraju običaji spremiti u ladice i iz njih izvući život žena slobodan od nasilja i kazne za one koji ga ugrožavaju i oduzimaju. 

Da konačno "kažu da je počelo".

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

O drugaru iz Srebrenice i mržnji koje nema

Godinu, dvije nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini, učestvovala sam na sedmodnevnoj Ljetnoj školi ljudskih prava u Tuzli, koju su zajednički organizovali IKV (Međucrkveno mirovno vijeće) iz Holandije i Univerzitet u Tuzli. Čekajući prvi dan predavanja, pred amfiteatrom Filozofskog fakulteta upoznala sam mladića koji je, kao i ja, došao petnaestak minuta ranije.

Ne sjećam se više njegovog imena, ali se dobro sjećam našeg prvog razgovora i njegovih prekrštenih šaka u krilu. Dovezao se taj prvi dan u invalidskim kolicima pred amfiteatar i strpljivo čekao, obazirući se zbunjeno, isto kao i ja, pitajući se da li smo na pravom mjestu. Obratio mi se prvi, šaleći se kako revnosni uvijek nadrljaju, pa me upita za ime, odakle dolazim i čime se bavim. Dok sam mu odgovarala na pitanja, na licu mu se pojavio osmjeh. Vidljivo zainteresovan slušao je moju priču o omladinskoj mreži koju smo tih dana okupljali i brusili moj kolega Miralem iz Helsinškog parlamenta građana Tuzla i ja. Kad sam završila kratki monolog, rekao mi je da smo tu negdje, da smo slični. I on dolazi iz Republike Srpske, iz Srebrenice. Ispričao mi je, u dvije, tri rečenice, kako su nastradali članovi njegove porodice i zašto je on sada u invalidskim kolicima. I još mi je rekao da to nema veze samnom, da je to učinilo zlo i da jedino što želi jeste da se zlo više nikada ne ponovi. Nikome, nikada i nigdje. Odćutali smo preostalih par minuta i ušli u amfiteatar kad su se pojavili ostali.

Tih dana u Tuzli odlazila sam sa studentima i studenticama iz Bihaća, Banja Luke, Sarajeva, Tuzle na kafe i pivo u obližnje bašte nakon predavanja, nastavljajući guste, teške i veoma lične razgovore o apsurdima rata u Bosni i Hercegovini. Svi odreda, pojedinačno i zajedno, spoznali smo da je nemoguće zaboraviti ništavilo koje je bilo na korak iza nas, kao i to koliko je važno da se sjećamo svega lošeg da bi mogli i mogle da nastavimo dalje da živimo i činimo bolje. Moj drugar iz Srebrenice se i dalje neprestano osmjehivao i sigurna sam da su mu kao i meni ova škola i ljudi koje je tokom nje upoznao značili mnogo.
Nikoga od njih više ne viđam i nekako mislim da to i nije toliko važno. Ono što smo podijelili tih par dana opredijelilo mi je posao kojim se posljednjih dvadesetak godina bavim. Osjetila sam smisao povezivanja ljudi po onome što im je zajedničko i koliko mi je važno da prihvatim različitosti i podržim nepoznate. Ta podrška mi se tokom godina koje su uslijedile mnogo puta vratila od poznatih i nepoznatih žena i muškaraca sa kojima svakodnevno radim, koje sretnem ili mi pišu iz različitih krajeva BiH i daleko odavde.

I svake godine u vrijeme komemoracije u Potočarima razmišljam o susretu na hodniku Filozofskog fakulteta u Tuzli i riječima mog drugara koji nije optužio, osudio, ružno pogledao ili učinio bilo šta što bi mnogi od njega očekivali.

Iskreno vjerujem i usudim se reći da je njegov zarazni osmjeh i prihvatanje nepoznate žene iz Banja Luke kao svoje prijateljice učinio mnogo više za mir u Bosni i Hercegovini nego što su učinili lokalni i međunarodni političari od rata naovamo, gledajući se i smješkajući se jedni drugima godinama preko stolova u klimatizovanim konferencijskim salama. I nije taj moj drugar Srebreničanin jedini. Upoznala sam i poznajem još mnogo muškaraca i žena koji i koje su se usudili i usudile da misle i rade drugačije nego što se od njih očekuje. Znam i da postoje oni i one koji negiraju da su promjene moguće, tvrde da različiti ljudi ne mogu skupa živjeti i opstati, da su pomirenje i mir nemogući u Bosni i Hercegovini i važni samo šačici nebitnih aktivista i aktivistkinja koji taj isti mir i pomirenje debelo naplaćuju od ‘stranaca.’

Lako je i jednostavno pljunuti, ne traži mnogo napora. Da bi razumio i prihvatio, pa učinio korak naprijed, ipak moraš slušati, čuti i razmišljati, živjeti otvorenog uma, što je za mnoge koji su skloni brzopoteznom pljuvanju još uvijek nemoguća misija.

Vjerujem da mora postojati vrijeme za euforično gledanje utakmica, ali i vrijeme kada nećemo ćutati prema tragedijama i zločinima, niti ih porediti ih u zavisnosti od toga na kojoj su se strani desili i čija je žrtva bila najgora. Zločin i tuga nisu poput rakije da ih možete gradirati i reći da su jaki ili slabi, odnosno da više ili manje udaraju. Oni pogađaju isto, svakodnevno, uvijek i iznova, i oni koji su ih preživjeli ne mogu niti trebaju zaboraviti šta im se dogodilo i drage osobe koje su izgubili.

Ne znam gdje se sada nalazi moj drugar iz Srebrenice i da li odlazi u Potočare svake godine. Ali znam da nam je trebalo jako malo da se razumijemo i da u njemu, a ni u meni, nema ni mrve mržnje.

Nije mržnja nikakav lijek da od nje može, bilo kome, biti bolje.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Šta da jedem (danas) mama?!

Prije par dana, američki tim analitičara koji djeluje u okviru 24/7 Wall St. je objavio rezultate analize u kojima predstavlja 10 najbjednijih država u svijetu. Analiza se zasniva na pregledu sličnog prošlogodišnjeg istraživanja Gallup-a, kao i ekonomskim indikatorima Međunarodnog monetarnog fonda i indikatorima očekivanog životnog vijeka Svjetske banke. Elem, na ovoj listi je deset država, deset krasotica, i među njima Nagorno Karabah, Sirija, Azerbejdžan, Belorusija i druge nesretnice. Bosna i Hercegovina zauzima četvrto mjesto. U analizi se navodi da smo, prema evropskim standardima, relativno siromašna zemlja, sa bruto društvenim proizvodom od 8,293 američkih dolara po glavi i 27% zaposlenih u 2013. godini.
 
Prema njihovim indikatorima bijedni smo, između ostalog, i zbog toga što se 47% stanovništva nasmijalo ili smijalo tokom prošle godine. Rekla bih da je ovo namješteno. U Bosni i Hercegovini, gizdavoj i ponosnoj, garantujem da je nemoguće nafatati 5% žena i muškaraca kojima je do smijeha i veselja. Čak i da ne zažmirimo na tih 27% zaposlenih, u frižiderima i ostavama je ledeni pejzaž, ulicama klize osobe u punoljetnoj, ispranoj i uredno zakrpanoj odjeći i cipelama iz ’76te. Iza leđa kriju cekere i kese u kojima na dnu spava salama od 4.5 marke za kilogram i pod miškom aditivima naduvana vekna kruha. Nema tu ništa organskog, domaćeg. Nema jaja ni kokica koje čeprkaju po seoskim dvorištima. Možda za nekoga i ima, ali velika većina građanki i građana ove zemlje je odavno iz sjećanja izbrisala kako ta jaja i kokice uopšte izgledaju.

Ne smijem se.

Po svemu sudeći, neće se u ovoj zemlji još dugo smijati ni djeca koja se, usprkos svemu, rađaju svakodnevno. Rađaju žene djecu u Bosni i Hercegovini i za njih ekipe stručnjaka i stručnjakinja okupljenih u multi-sektorske radne grupe godinama brižljivo pišu strategije i akcione planove. U njima se mašta o unapređenju zdravlja i socijalne zaštite, poboljšanju brige za djecu, sprečavanju i iskorjenjivanju svih oblika nasilja i zlostavljanja, održivom i inkluzivnom obrazovanju i kreiranju uslova za nesmetano odrastanje i razvoj, sa obaveznom klauzulom zabrane diskriminacije po bilo koj osnovi. A sve ovo da bi, jednoga dana, nekad u projektovanoj budućnosti, te djevojčice i dječaci bili korisni i korisne na svim nivoima, svojim lokalnim društvenim zajednicama, svojim entitetima, svojim kantonima, i u konačnici svojoj državi. U tim fensi strategijama i akcionim planovima nigdje ne piše kako će da odrastu i šta će da jedu, oblače, obuvaju, čime će da plate školu dok ne dostignu nivo kada će biti društveno korisni i isplativi? I ima li igdje tih projekcija u kojima piše koliko to košta i ko će sve to da plati?
Danas na ulicama Sarajeva u protestu stoje majke i trudnice, i većina ih ne može, niti će uskoro moći da odgovore svojoj djeci na pitanje iz naslova ovog teksta. Protestvovale su isto tako majke i porodilje u Zenici početkom februara, jer je kantonalna Vlada više mjeseci kasnila sa isplatama naknada koje im zakonski pripadaju. Žene se ne mogu snaći u kalkulacijama i proračunima kantonalnih vlada koliku će koja od njih mjesečnu naknadu primiti, osim što sa sigurnošću znaju da to nije ni približno dovoljno za potrebe koje djeca imaju. Primaće bijedne naknade do navršenih godinu dana starosti djeteta. 

Šta će biti sa djecom nakon toga? Hoće li se nezaposlene majke zaposliti ili će i dalje biti kolateralna šteta sistema koji brižljivo kalkuliše svaku marku koju im daje, i pri tome se ponaša veoma galantno prema svim mogućim beneficijama koje imaju zastupnici i zastupnice, čije su naknade nedodirljive i otporne na prirodne katastrofe, loše zakone, korupciju, nezaposlenost, i sve moguće socijalne beneficije koje kasne i koje su bezobrazno male.

Ne mogu se smijati u zemlji čiju tačnu strukturu megalomanske administracije sa sigurnošću poznaju samo rijetki i koja svakodnevno udara šamare onima od kojih očekuje da sutra podmetnu svoju kičmu kako bi se ta ista administracija mogla i dalje nesmetano reprodukovati.

Nije mi smiješno.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Zbogom oružje

Pročitah danas tekst o pomami kupovine oružja djeci u Americi. Zbog liberalnih zakona oružje je legalno i dostupno gotovo svima, od farmera koji uzgajaju kukuruz u Alabami, do japija na Volstritu. Oružje se u Americi voli i ima ga ko god drži do sebe. Moguće ga je osvojiti kao bonus pri otvaranju običnog bankovnog računa, na šta nam je prilično direktno ukazao Majkl Mur u dokumentarcu „Bowling for Columbine“ aka „Ludi za oružjem“ iz 2002. godine koji se upravo bavi apsurdom široke dostupnosti oružja u Americi i nasiljem koji je njegova direktna i logična poslijedica.
 
Kultura obožavanja oružja je zaista dotakla dno proizvodnjom i legalnom kupovinom pušaka za djecu, koje su doduše „lajt“ varijante, i obojene su veselim i rodno prigodnim bojama, ali jednako mogu povrijediti i ubiti kao i one velike koje kupuju odrasli. Zahvalna sam holandskoj fotografkinji Ann-Soffie Kesteleyn na usudu da uradi projekat „Moja prva puška“ i fotografiše tih petnestak djevojčica i dječaka čiji su roditelji pristali da im djeca budu uslikana sa omiljenom igračkom. Uz fotografije je priložila crteže i poruke mališana koji su sa njom i sa nama podijelili da se boje ajkula, dinosaurusa, medvjeda, vukodlaka, zombija i drugih strašnih stvorenja.

Istina je, strašna su ova stvorenja.

A još strašnije je da niti jedna od ovih poruka ne ukazuje na strah od drugih ljudi, odraslih ili onih malo manje odraslih, koji ih, realno i svakodnevno, mogu povrijediti na svakom koraku, sa istim ili sličnim oružjem ili bez njega. Jeste, to je Amerika koja je dozvolila i razne druge gadosti, ali u njoj je aktivna i velika grupa žena udružena u organizaciju „Majke zahtjevaju akciju za svijest o oružju u Americi“ koje traže od zakonodavaca, kompanija i obrazovnih institucija da provedu reforme dostupnosti oružja u Americi i osiguraju da su porodice bezbjedne i da djeca u Americi ne budu izložena oružanom nasilju na svakom koraku. Možda još uvijek nisu uspjele da zaustave ubijanje, ali su odlučne da ne odustanu sve dok se oružje ne stavi pod kontrolu.

Nakon što osudite još jedan proizvod američke oružane kulture koja je odavno izgubila kompas, i meritorno izjavite da toga kod nas, fala Bogu i na svu sreću, nema, bilo bi zgodno da pogledate oko sebe i vidite da mi baš i nismo zemlja za uzor po tom pitanju. U Bosni i Hercegovini doduše još uvijek nije bilo masovne pucnjave po osnovnim i srednjim školama, ali oružja skrivenog po ormarima, podrumima, garažama, i onog manje skrivenog, na ulici, ima kao u priči.
Prošle godine sedamnestogodišnjakinja u Palama je ubijena nakon kratke svađe hicem pištolja iz kojeg je pucao jedva punoljetan mladić. 2012. godine, sedamnestogodišnjak je ispred kafane u Foči ubio drugog mladića iz pištolja koji mu je dao drugar, a ovaj ga je uzeo iz svoje kuće. Iste godine, osamnestogodišnjak je ubijen u pucnjavi u Zenici, dvadesetjednogodišnjakinja iz Bijeljine je ubijena u Busovači, dvadesetpetogodišnjakinju iz Mostara je ubio suspendovani policajac. U Banjaluci je jučer uhapšen učenik srednje Tehnološke škole koji je profesorima prijetio da će na njih baciti bombu.

Ubistava je bilo još i na žalost nisu više rijetka pojava. I nisu baš svi kojima je oružje lako dostupno ili ga svakodnevno imaju sa sobom „žestoki momci“ iz kriminalnih krugova i od kojih se nasilje moglo i očekivati. Među njima nesumnjivo ima i sasvim prosječnih mladića i odraslih muškaraca, koji uopšte ne razmišljaju da je to što posjeduju pištolj nešto loše. Treba im, zlu ne trebalo. Za zaštitu, od dušmana, provokacija, skrivenih neprijatelja, neposlušnih djevojaka i supruga. Preventive radi. Ispod jorgana, na tavanu, ispod sudopera, u ormaru iza spakovane zimske garderobe.

I mi smo, po uzoru na Ameriku ili ne, poprilično temeljito izgradili svoju oružanu kulturu koja je podjednako nemilosrdna.

Ne tako davno, moja kćer je pohađala vrtić i jednom prilikom je trebala da donese svoju omiljenu igračku. U to vrijeme je imala 4 godine i bila je u fazi robota, pa smo zbavili jednog na baterije, onako srednje veličine, bijele boje, sa crnom maskom i crnim mehaničkim rukama. Robot se mogao malo kretati i govoriti mehaničkim jezikom. Njenoj sreći nije bilo kraja. Kada se pojavila sa njim u naručju na vratima vrtića, dočekala ju je vršnjakinja iz grupe sa kiselim izrazom na licu i riječima – ‘Znaš, nije ti to baš igračka za žene...Trebala si donijeti nešto žensko, to ti je bezveze.’

Iza nje je nekolicina dječaka, pod budnim okom teta i pred fotoaparatima i kamerama ponosnih majki i očeva, organizovala desantno taktičke operacije, naoružana do zuba automatskim i poluautomatskim puškama, pištoljima raznih kalibara i dimenzija, mačetama, noževima, bajonetama, bombama, tromblonima, nunčakama i mnogim drugim rekvizitima. Jesu, bili su plastični. I tako to krene.

Tako se uči ubijanje od malih nogu.

Sasvim bezazleno i simbolično.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Nigerija (ni)je daleko

Navršilo se mjesec dana otkako su pripadnici Boko Harama oteli gotovo tri stotine djevojčica na sjeveru Nigerije. Jednostavno su kamionima došli pred školu, potrpali ih i odvezli u nepoznatom pravcu. Boko Haram je religijski motivisana militantna grupa odgovorna za kontinuirane terorističke napade i masovna ubistva širom Nigerije. Vlasti ne čine ništa da spriječe nasilje, osim što povremeno uvjeravaju narod kako će Boko Haram uskoro biti savladan, da će nestati. I tako već godinama. A onda se desi ovo. Ubrzo stižu vijesti da su djevojčice oslobođene, pa se onda ispostavi da to nije istina. Neke od njih su zaista uspjele pobjeći, ali većina se još uvijek nalazi u zarobljeništvu na nepoznatoj lokaciji.
 

Svjetski mediji su prvobitno objavili da Boko Haram drži djevojke kao služavke, te da ih većinu namjerava prodati kao seksualno roblje. Govorili su o cijeni od 12 dolara, po glavi. Prije par dana se pojavila video snimka velike grupe djevojčica koje sjede na otvorenom i mole se. Dvije su prišle i govorile u kameru. U istom video snimku se pojavljuje i navodni lider Boko Harama koji tvrdi da će osloboditi zatočene djevojčice ukoliko nigerijske vlasti oslobode sve uhapšene pripadnike Boko Harama. Širom svijeta žene su izašle na ulice i danima zahtjevaju hitno djelovanje međunarodne zajednice i oslobađanje otetih djevojčica. Optužujuće poruke majki i očeva djevojčica da one nisu nikome važne i da vrijeme prolazi uzaludno se smjenjuju sa porukama velikih koji sedmicama puštaju u vjetar sterilne riječi i ugovaraju sastanak ovog ili onog vikenda. Sastanci redom rezultiraju porukama da je otmica djevojčica nedopustiva i da se problem Boko Harama mora što prije riješiti. Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je zaprijetio sankcijama i izrazio zabrinutost. Amerika i Velika Britanija su poslale specijalne stručnjake da pronađu djevojčice.

Jasno je da su one roba, ropkinje za koje nema kusura, da čekaju da budu razmjenjene, prodate.

Jasno je i da one nisu dovoljno važan razlog za otključavanje poprilično nejasnih i fleksibilnih kotačića kojim se „ostvaruju uslovi i opravdava“ intervencija na humanitarnim osnovama. Ne znaju da humanitarno za međunarodnu zajednicu ne znači nužno i humano. Ništa im ne znače diplomate koji sa govornica luksuznih hotela i iz press soba zabrinutih izraza lica izjavljuju da za njihovo zatočeništvo NEKO treba da odgovara. One ne znaju da negdje tamo iza sigurnosnih punktova, u udobnim sobama na Menhetnu sa pogledom na Ist River sjede političari koji pojedinačno i u grupnim konsultacijskim sesijama prebrojavaju koliko ih ima i da li im se isplati paliti mašine zbog šake ženske djece iz problematične afričke Nigerije, koja su, usput, još uvijek živa. Njihove države, uključujući i našu, basnoslovno plaćaju misije, sastanke, dnevnice, službena vozila, biznis klasu, vile, međunarodne škole za članove porodice, troškove reprezentacije, osiguranja, plate, penzije i ko zna šta još.

Nigerija možda jeste daleko, ali ono što se trenutno tamo događa i odsustvo akcije i rezultata na isto od strane međunarodne zajednice nam je veoma blisko. Osjetile su to i još uvijek osjećaju žene širom Bosne i Hercegovine među kojima mnoge nikada nisu dobile adekvatnu pomoć zbog nasilja koje su preživjele tokom rata i nasilja koje još uvijek preživljavaju u varljivom miru.

Meni je to dovoljno dovoljno dobar i sasvim logičan razlog da baš od tih menhetnaša i istriveraša očekujem da mrdnu guzice.

Da se manu logoroične zabrinutosti i da vrate djevojčice kućama. Da svaki slijedeći put kada se otmice, nasilje, silovanja ponove, budu odgovorni i urade svoj posao u skladu sa onim što im u rezolucijama koje su sami usvojili jasno piše.

Ili to, ili slobodno da naprave fajront tako ujedinjeni i nacionalni.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba