Navršilo se mjesec dana otkako su
pripadnici Boko Harama oteli gotovo tri stotine djevojčica na sjeveru
Nigerije. Jednostavno su kamionima došli pred školu, potrpali ih i
odvezli u nepoznatom pravcu. Boko Haram je religijski motivisana
militantna grupa odgovorna za kontinuirane terorističke napade i masovna
ubistva širom Nigerije. Vlasti ne čine ništa da spriječe nasilje, osim
što povremeno uvjeravaju narod kako će Boko Haram uskoro biti savladan,
da će nestati. I tako već godinama. A onda se desi ovo. Ubrzo stižu
vijesti da su djevojčice oslobođene, pa se onda ispostavi da to nije
istina. Neke od njih su zaista uspjele pobjeći, ali većina se još uvijek
nalazi u zarobljeništvu na nepoznatoj lokaciji.
Svjetski mediji su prvobitno objavili da
Boko Haram drži djevojke kao služavke, te da ih većinu namjerava
prodati kao seksualno roblje. Govorili su o cijeni od 12 dolara, po
glavi. Prije par dana se pojavila video snimka velike grupe djevojčica
koje sjede na otvorenom i mole se. Dvije su prišle i govorile u kameru. U
istom video snimku se pojavljuje i navodni lider Boko Harama koji tvrdi
da će osloboditi zatočene djevojčice ukoliko nigerijske vlasti oslobode
sve uhapšene pripadnike Boko Harama. Širom svijeta žene su izašle na
ulice i danima zahtjevaju hitno djelovanje međunarodne zajednice i
oslobađanje otetih djevojčica. Optužujuće poruke majki i očeva
djevojčica da one nisu nikome važne i da vrijeme prolazi uzaludno se
smjenjuju sa porukama velikih koji sedmicama puštaju u vjetar sterilne
riječi i ugovaraju sastanak ovog ili onog vikenda. Sastanci redom
rezultiraju porukama da je otmica djevojčica nedopustiva i da se problem
Boko Harama mora što prije riješiti. Savjet bezbjednosti Ujedinjenih
nacija je zaprijetio sankcijama i izrazio zabrinutost. Amerika i Velika
Britanija su poslale specijalne stručnjake da pronađu djevojčice.
Jasno je da su one roba, ropkinje za koje nema kusura, da čekaju da budu razmjenjene, prodate.
Jasno je i da one nisu dovoljno važan
razlog za otključavanje poprilično nejasnih i fleksibilnih kotačića
kojim se „ostvaruju uslovi i opravdava“ intervencija na humanitarnim
osnovama. Ne znaju da humanitarno za međunarodnu zajednicu ne znači
nužno i humano. Ništa im ne znače diplomate koji sa govornica luksuznih
hotela i iz press soba zabrinutih izraza lica izjavljuju da za njihovo
zatočeništvo NEKO treba da odgovara. One ne znaju da negdje tamo iza
sigurnosnih punktova, u udobnim sobama na Menhetnu sa pogledom na Ist
River sjede političari koji pojedinačno i u grupnim konsultacijskim
sesijama prebrojavaju koliko ih ima i da li im se isplati paliti mašine
zbog šake ženske djece iz problematične afričke Nigerije, koja su,
usput, još uvijek živa. Njihove države, uključujući i našu, basnoslovno
plaćaju misije, sastanke, dnevnice, službena vozila, biznis klasu, vile,
međunarodne škole za članove porodice, troškove reprezentacije,
osiguranja, plate, penzije i ko zna šta još.
Nigerija možda jeste daleko, ali ono što
se trenutno tamo događa i odsustvo akcije i rezultata na isto od strane
međunarodne zajednice nam je veoma blisko. Osjetile su to i još uvijek
osjećaju žene širom Bosne i Hercegovine među kojima mnoge nikada nisu
dobile adekvatnu pomoć zbog nasilja koje su preživjele tokom rata i
nasilja koje još uvijek preživljavaju u varljivom miru.
Meni je to dovoljno dovoljno dobar i sasvim logičan razlog da baš od tih menhetnaša i istriveraša očekujem da mrdnu guzice.
Da se manu logoroične zabrinutosti i da
vrate djevojčice kućama. Da svaki slijedeći put kada se otmice, nasilje,
silovanja ponove, budu odgovorni i urade svoj posao u skladu sa onim
što im u rezolucijama koje su sami usvojili jasno piše.
Ili to, ili slobodno da naprave fajront tako ujedinjeni i nacionalni.
Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba
Нема коментара:
Постави коментар