Pratim blog “Žene protiv feminizma“ koji se u posljednje
vrijeme intenzivno promoviše na društvenim mrežama. Prate ga i mediji u Bosni i
Hercegovini i regiji, većina neutralno, na izvolite čitateljicama i
čitateljima. Žene širom svijeta postavljaju svoje fotografije sa porukama zbog
čega ne trebaju feminizam i zašto je on suštinski loš, pogrešan i kakva zla on
savremenom svijetu donosi. Tu ima svega. Poruka u vezi reproduktivnih prava
koja niko ne ugrožava, seksualnog i rodno zasnovanog nasilja koje je imaginarno
i majčinstva koje nema alternative. Tu su i kratke priče u kojima žene žive
vlastiti profesionalni uspjeh i imaju partnere koji im pomažu, poštuju ih i
uvažavaju, i stoga ne trebaju druge žene da ih podsjećaju na nezaposlenost i nasilje
sa kojim se svakodnevno suočavaju u njihovim kućama.
Daleko bilo.
Poruke takođe govore o potrebi žena
da zaštite budućnost vlastite djece, kako bi ona živjela u svijetu u kome polne
i rodne odrednice neće upravljati njihovim životima i učiniti ih
diskriminisanim, nesretnim i neshvaćenim ljudima. U nekim od ovih poruka žene
govore o opresiji kojoj su bile izložene i iz koje ih nisu izbavile
feministkinje i stoga im ne trebaju, jer nisu korisne. Ima tu i poruka u kojima
jedne žene govore kako druge žene nemaju potrebe za feminizmom jer zanemaruje
da i muškarci imaju prava, govori o opresiji muškaraca nad ženama koja ne
postoji, zagovara i promoviše mržnju prema muškarcima i govori o tome kako su
žene slabe, nezaštićene i neravnopravne.
Ima tu još mnogo toga, ali ovo je suština.
Ono što je važno jeste da većina ovih poruka, pored
toga što označava feministkinje kao mrziteljice svega i svačega, govori i o
samopoštovanju, ličnoj unutrašnjoj snazi, jednakosti, vrednovanju različitosti,
međusobnoj podršci muškaraca i žena, što su suštinske vrijednosti koje i
feminizam podržava, odnosno za koje se nesumnjivo zalaže.
Feminizam koji poznajem ne odriče ničija prava,
niti ‘jede’ muškarce.
U njemu nema straha od jednakog pristupa obrazovanju, zapošljavanju, životnim
mogućnostima i potrebama, nema zatvaranja očiju pred nasiljem prema ženama i
djevojčicama koje je svuda i koje se manje kažnjava nego pogrešno parkiranje,
prekoračenje brzine ili krađa. U njemu takođe nema krilatica poput ‘kakvo si
ti muško kad ne možeš vreću na leđa uprtiti i u svojoj kući šakom od sto
lupati, ili kakvo si ti žensko kad želiš studirati elektrotehniku ili šumarstvo
i možeš sama u kafani sjediti i pivo piti, ili želiš biti sama.’ Jesi muško,
nisi žensko, nisi muško, jesi žensko. Ili
možda nisi nijedno od ovoga, nego nešto treće i onda te moram zabetonirati i
sakriti da te niti ja niti drugi ne gledamo, susrećemo, volimo.
Moj feminizam
ne djeli pravdu na taj način, on u stvari uopšte ne dijeli pravdu, već traga za
njom i njoj teži, ne na štetu jednih, drugih ili trećih, već za život svih
slobodan od bilo kakve mržnje.
Svakodnevno u okviru svoje mikro porodice od dvije
žene, jedne male i jedne velike samo po godinama, razgovaramo o ženama i
muškarcima, o njihovim ulogama, šta mogu raditi i šta ne i kako žene i muškarci
žive u našoj zemlji i u drugim zemljama. Ona, po godinama mala žena, svakoga
dana čuje da ne postoje racionalni razlozi zbog čega ona mora biti manje
vrijedna i imati manja prava samo zbog toga što je žena. I pored toga, svaki
dan iz škole dolazi sa apsolutnim istinama da žene ne mogu učiniti mnoge
stvari, jer se tako priča.
Prije par
dana sam joj ispričala kako je u Turskoj, zemlji u kojoj žene već dugo žive
slobodne i jednake u zakonima, jedan od muškaraca čija se riječ sluša jer vodi
zemlju kao političar, rekao da se žene ne trebaju smijati u javnosti. I još je
rekao da su žene mnogo pod uticajem serija sapunica koje promovišu opuštene
životne stilove, te da ne bi trebale voziti auta i koristiti telefone jer
satima na njima u stvari samo razmjenjuju recepte. Mala žena je odćutala
nekoliko minuta i onda rekla: “To za serije, to razumijem. One su baš glupe
i u njima žene samo hodaju okolo našminkane i plaču bez kraja. Ili se bezvezno zaljubljuju, što je bljutavo. Za telefone
si i sama rekla da su štetni ako se puno koriste. Auto ne može imati svako, jer
ima siromašnih ljudi koji ga ne mogu kupiti, a žene su često siromašne. Ali
smijanje?! Zašto se žene tamo ne bi trebale smijati na ulici? Smijeh je barem
besplatan i koristan. Da li je tom političaru neko rekao šta je smijeh i kako se
može opasno razboljeti osoba koje se ne može smijati?” Rekla sam joj da slično
misle i mnoge male i velike žene u Turskoj i da su mu to otvoreno i pokazale
slikajući se nasmijane i šaljući svoje fotografije internetom u svijet. Ona je
rekla da je to super i da će sigurno upaliti.
Mala žena još mora da uči, a moram
i ja sa njom. Bilo bi dobro kada bi i Bulent Arinc, zamjenik premijera Turske, koji
je pokušao
zabraniti smijeh ženama na ulici, shvatio da mora učiiti, kao i
mnoge žene koje su ustale protiv feminizma.
Jer nema apsolutnih istina, kao
što nema ni pravde tamo gdje vladaju zabrane koje važe samo za jedne. Jer su
muško, jer su žensko. Ili nisu muško ili nisu
žensko. Ili su nešto sasvim različito.
I sasvim svoje.
Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba
Нема коментара:
Постави коментар