Godinu, dvije nakon okončanja rata u
Bosni i Hercegovini, učestvovala sam na sedmodnevnoj Ljetnoj školi
ljudskih prava u Tuzli, koju su zajednički organizovali IKV (Međucrkveno
mirovno vijeće) iz Holandije i Univerzitet u Tuzli. Čekajući prvi dan
predavanja, pred amfiteatrom Filozofskog fakulteta upoznala sam mladića
koji je, kao i ja, došao petnaestak minuta ranije.
Ne sjećam se više njegovog imena, ali se dobro sjećam našeg prvog razgovora i njegovih prekrštenih šaka u krilu. Dovezao se taj prvi dan u invalidskim kolicima pred amfiteatar i strpljivo čekao, obazirući se zbunjeno, isto kao i ja, pitajući se da li smo na pravom mjestu. Obratio mi se prvi, šaleći se kako revnosni uvijek nadrljaju, pa me upita za ime, odakle dolazim i čime se bavim. Dok sam mu odgovarala na pitanja, na licu mu se pojavio osmjeh. Vidljivo zainteresovan slušao je moju priču o omladinskoj mreži koju smo tih dana okupljali i brusili moj kolega Miralem iz Helsinškog parlamenta građana Tuzla i ja. Kad sam završila kratki monolog, rekao mi je da smo tu negdje, da smo slični. I on dolazi iz Republike Srpske, iz Srebrenice. Ispričao mi je, u dvije, tri rečenice, kako su nastradali članovi njegove porodice i zašto je on sada u invalidskim kolicima. I još mi je rekao da to nema veze samnom, da je to učinilo zlo i da jedino što želi jeste da se zlo više nikada ne ponovi. Nikome, nikada i nigdje. Odćutali smo preostalih par minuta i ušli u amfiteatar kad su se pojavili ostali.
Tih dana u Tuzli odlazila sam sa studentima i studenticama iz Bihaća, Banja Luke, Sarajeva, Tuzle na kafe i pivo u obližnje bašte nakon predavanja, nastavljajući guste, teške i veoma lične razgovore o apsurdima rata u Bosni i Hercegovini. Svi odreda, pojedinačno i zajedno, spoznali smo da je nemoguće zaboraviti ništavilo koje je bilo na korak iza nas, kao i to koliko je važno da se sjećamo svega lošeg da bi mogli i mogle da nastavimo dalje da živimo i činimo bolje. Moj drugar iz Srebrenice se i dalje neprestano osmjehivao i sigurna sam da su mu kao i meni ova škola i ljudi koje je tokom nje upoznao značili mnogo.
Nikoga od njih više ne viđam i nekako mislim da to i nije toliko važno. Ono što smo podijelili tih par dana opredijelilo mi je posao kojim se posljednjih dvadesetak godina bavim. Osjetila sam smisao povezivanja ljudi po onome što im je zajedničko i koliko mi je važno da prihvatim različitosti i podržim nepoznate. Ta podrška mi se tokom godina koje su uslijedile mnogo puta vratila od poznatih i nepoznatih žena i muškaraca sa kojima svakodnevno radim, koje sretnem ili mi pišu iz različitih krajeva BiH i daleko odavde.
I svake godine u vrijeme komemoracije u Potočarima razmišljam o susretu na hodniku Filozofskog fakulteta u Tuzli i riječima mog drugara koji nije optužio, osudio, ružno pogledao ili učinio bilo šta što bi mnogi od njega očekivali.
Iskreno vjerujem i usudim se reći da je njegov zarazni osmjeh i prihvatanje nepoznate žene iz Banja Luke kao svoje prijateljice učinio mnogo više za mir u Bosni i Hercegovini nego što su učinili lokalni i međunarodni političari od rata naovamo, gledajući se i smješkajući se jedni drugima godinama preko stolova u klimatizovanim konferencijskim salama. I nije taj moj drugar Srebreničanin jedini. Upoznala sam i poznajem još mnogo muškaraca i žena koji i koje su se usudili i usudile da misle i rade drugačije nego što se od njih očekuje. Znam i da postoje oni i one koji negiraju da su promjene moguće, tvrde da različiti ljudi ne mogu skupa živjeti i opstati, da su pomirenje i mir nemogući u Bosni i Hercegovini i važni samo šačici nebitnih aktivista i aktivistkinja koji taj isti mir i pomirenje debelo naplaćuju od ‘stranaca.’
Lako je i jednostavno pljunuti, ne traži mnogo napora. Da bi razumio i prihvatio, pa učinio korak naprijed, ipak moraš slušati, čuti i razmišljati, živjeti otvorenog uma, što je za mnoge koji su skloni brzopoteznom pljuvanju još uvijek nemoguća misija.
Vjerujem da mora postojati vrijeme za euforično gledanje utakmica, ali i vrijeme kada nećemo ćutati prema tragedijama i zločinima, niti ih porediti ih u zavisnosti od toga na kojoj su se strani desili i čija je žrtva bila najgora. Zločin i tuga nisu poput rakije da ih možete gradirati i reći da su jaki ili slabi, odnosno da više ili manje udaraju. Oni pogađaju isto, svakodnevno, uvijek i iznova, i oni koji su ih preživjeli ne mogu niti trebaju zaboraviti šta im se dogodilo i drage osobe koje su izgubili.
Ne znam gdje se sada nalazi moj drugar iz Srebrenice i da li odlazi u Potočare svake godine. Ali znam da nam je trebalo jako malo da se razumijemo i da u njemu, a ni u meni, nema ni mrve mržnje.
Nije mržnja nikakav lijek da od nje može, bilo kome, biti bolje.
Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba
Ne sjećam se više njegovog imena, ali se dobro sjećam našeg prvog razgovora i njegovih prekrštenih šaka u krilu. Dovezao se taj prvi dan u invalidskim kolicima pred amfiteatar i strpljivo čekao, obazirući se zbunjeno, isto kao i ja, pitajući se da li smo na pravom mjestu. Obratio mi se prvi, šaleći se kako revnosni uvijek nadrljaju, pa me upita za ime, odakle dolazim i čime se bavim. Dok sam mu odgovarala na pitanja, na licu mu se pojavio osmjeh. Vidljivo zainteresovan slušao je moju priču o omladinskoj mreži koju smo tih dana okupljali i brusili moj kolega Miralem iz Helsinškog parlamenta građana Tuzla i ja. Kad sam završila kratki monolog, rekao mi je da smo tu negdje, da smo slični. I on dolazi iz Republike Srpske, iz Srebrenice. Ispričao mi je, u dvije, tri rečenice, kako su nastradali članovi njegove porodice i zašto je on sada u invalidskim kolicima. I još mi je rekao da to nema veze samnom, da je to učinilo zlo i da jedino što želi jeste da se zlo više nikada ne ponovi. Nikome, nikada i nigdje. Odćutali smo preostalih par minuta i ušli u amfiteatar kad su se pojavili ostali.
Tih dana u Tuzli odlazila sam sa studentima i studenticama iz Bihaća, Banja Luke, Sarajeva, Tuzle na kafe i pivo u obližnje bašte nakon predavanja, nastavljajući guste, teške i veoma lične razgovore o apsurdima rata u Bosni i Hercegovini. Svi odreda, pojedinačno i zajedno, spoznali smo da je nemoguće zaboraviti ništavilo koje je bilo na korak iza nas, kao i to koliko je važno da se sjećamo svega lošeg da bi mogli i mogle da nastavimo dalje da živimo i činimo bolje. Moj drugar iz Srebrenice se i dalje neprestano osmjehivao i sigurna sam da su mu kao i meni ova škola i ljudi koje je tokom nje upoznao značili mnogo.
Nikoga od njih više ne viđam i nekako mislim da to i nije toliko važno. Ono što smo podijelili tih par dana opredijelilo mi je posao kojim se posljednjih dvadesetak godina bavim. Osjetila sam smisao povezivanja ljudi po onome što im je zajedničko i koliko mi je važno da prihvatim različitosti i podržim nepoznate. Ta podrška mi se tokom godina koje su uslijedile mnogo puta vratila od poznatih i nepoznatih žena i muškaraca sa kojima svakodnevno radim, koje sretnem ili mi pišu iz različitih krajeva BiH i daleko odavde.
I svake godine u vrijeme komemoracije u Potočarima razmišljam o susretu na hodniku Filozofskog fakulteta u Tuzli i riječima mog drugara koji nije optužio, osudio, ružno pogledao ili učinio bilo šta što bi mnogi od njega očekivali.
Iskreno vjerujem i usudim se reći da je njegov zarazni osmjeh i prihvatanje nepoznate žene iz Banja Luke kao svoje prijateljice učinio mnogo više za mir u Bosni i Hercegovini nego što su učinili lokalni i međunarodni političari od rata naovamo, gledajući se i smješkajući se jedni drugima godinama preko stolova u klimatizovanim konferencijskim salama. I nije taj moj drugar Srebreničanin jedini. Upoznala sam i poznajem još mnogo muškaraca i žena koji i koje su se usudili i usudile da misle i rade drugačije nego što se od njih očekuje. Znam i da postoje oni i one koji negiraju da su promjene moguće, tvrde da različiti ljudi ne mogu skupa živjeti i opstati, da su pomirenje i mir nemogući u Bosni i Hercegovini i važni samo šačici nebitnih aktivista i aktivistkinja koji taj isti mir i pomirenje debelo naplaćuju od ‘stranaca.’
Lako je i jednostavno pljunuti, ne traži mnogo napora. Da bi razumio i prihvatio, pa učinio korak naprijed, ipak moraš slušati, čuti i razmišljati, živjeti otvorenog uma, što je za mnoge koji su skloni brzopoteznom pljuvanju još uvijek nemoguća misija.
Vjerujem da mora postojati vrijeme za euforično gledanje utakmica, ali i vrijeme kada nećemo ćutati prema tragedijama i zločinima, niti ih porediti ih u zavisnosti od toga na kojoj su se strani desili i čija je žrtva bila najgora. Zločin i tuga nisu poput rakije da ih možete gradirati i reći da su jaki ili slabi, odnosno da više ili manje udaraju. Oni pogađaju isto, svakodnevno, uvijek i iznova, i oni koji su ih preživjeli ne mogu niti trebaju zaboraviti šta im se dogodilo i drage osobe koje su izgubili.
Ne znam gdje se sada nalazi moj drugar iz Srebrenice i da li odlazi u Potočare svake godine. Ali znam da nam je trebalo jako malo da se razumijemo i da u njemu, a ni u meni, nema ni mrve mržnje.
Nije mržnja nikakav lijek da od nje može, bilo kome, biti bolje.
Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba
Нема коментара:
Постави коментар