Nasilje (ni)je Igra Bez Granica

Konvencija o pravima djeteta iz 1989. godine, koja je dio kataloga prava garantovanih Ustavom BiH traži od odraslih osoba da postupaju u interesu djeteta, što podrazumijeva i zaštitu privatnosti djece, te osiguranje da, između ostalog, djeca ne budu izložena nemarnim postupcima, zloupotrebama ili eksploataciji. Konvencija dalje traži od države da osigura zaštitu najboljih interesa djeteta koje je privremeno ili trajno lišeno porodičnog okruženja, i da mu u takvim okolnostima pruži posebnu zaštitu i pomoć.

Ove obaveze važe i za slučajeve izvještavanja medija o nasilju prema djeci.

Vijest je da je devetogodišnjeg dječaka u Sarajevu pretukla majka. Otišao je sutradan u školu. Povrede je uočila učiteljica, prijavila školskoj upravi, a uprava centru za socijalni rad i policiji. U kratkom vremenu dječak je  dobio hitnu medicinsku pomoć, izuzet je iz porodice i zbrinut. Policija je saslušala majku, a postupajući tužilac je, u saradnji sa policijom, Opštinskom sudu u Sarajevu predložio izricanje mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja, kao i zabrane uznemiravanja i uhođenja lica izloženog nasilju. Sud je ove mjere izrekao u hitnom postupku, a u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici FBiH. Najavljeno je i podnošenje izvještaja o počinjenom krivičnom djelu nasilje u porodici.
Ovako napisana vijest bi bila sasvim korektna. Čak i da dodam specifične detalje o povredama koje je dječak zadobio tokom fizičkog zlostavljanja, naročito okrutnom načinu na koji ga je majka zlostavljala, te reakcijama drugog staratelja, odn. očuha dječaka, vijest bi i dalje bila korektna. Pa da idem dalje, i korektno dodam informacije o tome kako je uprava škole iskazala visoku dozu zabrinutosti, te ukazala da je reagovala u skladu sa svojim zakonskim obavezama, a imajući u vidu nedavni tragični slučaj kada je četvorogodišnji dječak iz Hadžića preminuo nakon premlaćivanja i dugogodišnjeg zlostavljanja od strane staratelja.

Ta količina informacija i detalja onima koji pišu vijesti, kao i onima koji te vijesti svakodnevno konzumiraju očito nije dovoljna.

Pitam zbog čega je nužno kopati dalje, i javno eksploatisati informacije koje izravno otkrivaju identitet djeteta koje je izloženo nasilju? U ovom konkretnom slučaju znamo školu koju dječak pohađa, puno ime i prezime majke, njeno prethodno prezime, te mjesto gdje radi, puno ime i prezime očuha, kao i njegovo radno mjesto. Da li će ove informacije učiniti da posljedice nasilja kojem je dječak bio izložen nestanu? Hoće li mu pomoći? Da li ćete mu pomoći vi koji ste to pročitali, ili ćete odlučiti da ispod objavljenih tekstova ostavite komentar pun srdžbe i psovki.

Znate li kako je biti žrtva nasilja, vi koji ste takve vijesti pustili u vjetar, i vi koji ih friške žvaćete i gutate? Da li vas je nekada neko tukao, seksualno zlostavljao, mučio, ponižavao kad ste bili mali? Ili sada, kad ste tako odrasli i odgovorni, svejedno. Ako jeste, onda znate koliko je za vaš oporavak i dalji život bez straha iznimno važno da se u tom procesu osjećate bezbjedno, da ste zaštićeni od toga da sutra, prekosutra, godinu, dvije, bez kraja ne osjećate sažaljive, preplašene ili prezirne poglede poznanika i školskih prijatelja koji vas odbacuju ili čak osuđuju. Koliko je važno da dobijete priliku da ostvarite normalnu emotivnu vezu bez  straha da će vas osoba koju volite možda i odbaciti kada sazna šta ste preživjeli.

Devetogodišnjak iz Sarajeva je vjerovatno zauvijek izgubio šansu da se osjeća sigurno i ima kontrolu nad time kome, kada i u kojoj mjeri će tokom svog daljeg života povjeriti svoje iskustvo sa nasiljem. Tu šansu su izgubile i izgubili djevojčice i dječaci iz Doboja, Travnika, Banjaluke, Bratunca, Modriče, Mostara, Dervente, kao i mnoge i mnogi drugi koji su bili izloženi brutalnom fizičkom, psihičkom i seksualnom nasilju i zlostavljanju i čije slučajeve sam pratila posljednjih desetak godina. Za one među njima čija su lica, imena i prezimena i drugi detalji direktno ili indirektno otkriveni i time trajno postali dio Interneta, trebaće godine mukotrpnog rada, sigurno okruženje i maksimalna podrška ljudi koji su im bliski.
Važno je da znate da većina ovih dječaka i djevojčica to nema i možda nikada neće niti imati.

Zbog toga promislite zašto vam je važno otkriti i znati identitet žrtve ovako, virtuelno, elektronski, dok u isto vrijeme svakodnevno mirno sjedite i kroz zidove osluškujete tupe udarce i jauke, ili u liftu krišom na ogledalo posmatrate ljubičaste podlive na tijelu koje nehotice rukavom dodirujete. Osjećate li kako se to drugo tijelo grči i uzmiče, i vi se istovremeno grčite i uzmičete, jer baš i niste radi dijeliti bliskost sa osobom koja svakodnevno preživljava batine. A kada podlivi iz ljubičastog pređu u žućkasto zeleno i u potpunosti nestanu, možda ćete krišom odahnuti i reći sebi da je ovoga puta sve prošlo dobro i bez vašeg uplitanja. I zaboravićete vjerovatno, sve do nove prilike kada će se sve ponoviti.

Nasilje nije igra bez granica. Ono je dio života oko nas, u nama. I ozbiljna stvar. A vi i ja dobro znamo da mu mora doći kraj.  Danas. Sutra više nema vremena.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Živjele žene svaki dan

Prođe Osmi mart, Međunarodni dan žena.

U Bosni i Hercegovini stanje redovno, znači ne funkcioniše ništa. Političari se nisu dogovorili oko principa ustavnih promjena, nisu se pomjerili niti milimetar u ispunjavanju ključnih zahtjeva Evropske Unije prema Bosni i Hercegovini. U novu posjetu BiH je došla i Ketrin Ešton, visoka predstavnica Evropske Unije za vanjsku politiku i bezbjednost i potpredsjednica Evropske komisije. Najavila je razgovore sa političkim liderima, istim onim sa kojima se ona i njene kolege sastaju već mjesecima i godinama i koji, i ovoga puta, nemaju ponuditi ništa novo. Ni Evropskoj Uniji, ni građanima i građankama Bosne i Hercegovine. Kažu sastaće se i sa predstavnicima civilnog društva, neimenovanim.
 
 Prije dolaska u BiH, Ketrin Ešton je bila u prvoj zvaničnoj posjeti Iranu. U subotu, osmog marta, u Austrijskoj ambasadi u Teheranu, Ešton se sastala sa šest vodećih iranskih aktivistkinja za ženska prava koje rade na važnim pitanjima, od slobode govora i nezavisnih medija, do zaštite izbjeglica. Izložena snažnom kriticizmu iranskih zvaničnika zbog ovog sastanka, Ešton je istakla da su ovi susreti važni jer je zaštita ljudskih prava ključno i prioritetno pitanje za Evropsku Uniju.
Kažem opet, prođe Osmi mart, Međunarodni dan žena. Došla je Ketrin Ešton u Bosnu i Hercegovinu, da razgovara o pitanjima koja koče napredak prema Evropskoj Uniji. Očito je da nema više potrebe da se o ovome razgovara sa ženama, jer, simbolika osmog marta se potrošila u Austrijskoj ambasadi u Teheranu. Žene Irana znaju šta su problemi, ali žene Bosne i Hercegovine treba da znaju šta je Evropska Unija i šta će ih tamo dočekati, ako jednom, ikada, budu dio toga svijeta.
U Evropskoj Uniji, kao i u Bosni i Hercegovini, postoje zakoni i standardi koji štite prava žena. To su, redom:

• Povelja o osnovnim pravima Evropske Unije,
• Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda,
• Evropska konvencija o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici,
• Evropski pakt o ravnopravnosti polova (2011 -2020),
• Strategija o ravnopravnosti muškaraca i žena (2010 – 2015),
• Evropa 2020: Evropska strategija za pametan, održiv i inkluzivan razvoj.

Kao i nebrojene rezolucije, direktive i radni dokumenti koji se direktno tiču pitanja koja su ključna za živote žena – ostvarivanje prava na rad, jednaku platu za jednak rad, pravo na život slobodan od nasilja u javnoj i privatnoj sferi, i zaštitu seksualnog i reproduktivnog zdravlja.

I u Evropskoj Uniji, isto kao u Bosni i Hercegovini postoji parlament, doduše samo jedan, ali u njemu isto tako sjede muškarci i žene koji glasaju i odlučuju o politikama i zakonima. I sa gotovo identičnim uspjehom i predanošću kao i ovi naši, domaći, glasaju protiv politika koje ‘nisu prirodne i moralne’ jer direktno zadiru u vijekovne i neprikosnovene običaje, norme i tradiciju da se zna koje su društvene uloge žena a koje muškaraca. Zakoni i politike su, dakle, formalni izuzetak, a običaji su pravilo od postanka svijeta i nema toga Boga oca koji će taj poredak narušiti niti za milimetar. Za primjer, evo najnovije epizode koja se događa paralelno sa svim ovim gore navedenim. Dakle, ovih dana, zasjeda Evropski parlament, i većinom glasova ovih koji su za prirodni poredak i moral odbija usvojiti izvještaj o ravnopravnosti muškaraca i žena, koji ukazuje na katastrofalan uticaj ekonomske krize na žene, naročito u pogledu kršenja radnih prava, divljanja stope nasilja protiv žena, široke rasprostranjenosti rodnih stereotipa među djecom i mladima, neravnopravnog položaja žena u procesima odlučivanja, kao i nepostojanja dosljedne i efikasne zaštite prava žena na seksualno i reproduktivno zdravlje. Sva ova pitanja su, do preciznih detalja, regulisana standardima Evropske Unije, i njih su usvojili isti ili drugi parlamentarci i parlamentarke koje sjede u jednom, Evropskom parlamentu.

Ovo nije pitalica u smislu pronađite sličnosti i razlike, mada se možete i toga poigrati ako vam je volja. Meni je odavno jasno, da jasnije ne može biti, da je ova neprekidna igra regula i stvarnosti na račun mene i vas. I da je veoma skupa. Košta koliko i nezaposlenost, nedostatak zdravstvene i socijalne zaštite, razlika u plati za isti rad. Košta koliko i prebijena ruka i noga, pesnica u oko, nemogućnost da odete na obični ginekološki pregled jednom godišnje, abortirate ako ste tako odlučile, ili rodite dijete i zbog toga, ladno i bez ikakvih sankcija, dobijete otkaz po kratkom postupku. Plaćate vi tu igru svakodnevno, sa kamatama i bez otplatnog plana, jer joj se kraj ne nazire.

I opet kažem, prođe Osmi mart, Međunarodni dan žena. Ni meni, a ni vama, ne treba njegova simbolika, jer se od simbola ne živi.

Živjele žene. Svaki dan!

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Savršenima nema ko da piše

Prije desetak dana Mostar je posjetila Željka Markić, liderica inicijative ‘U ime obitelji’ na čiju inicijativu je u Hrvatskoj početkom decembra prošle godine proveden referendum s ciljem ustavne zaštite zakonom već priznate definicije braka kao zajednice muškarca i žene. Na referendum je izašlo nešto više od 37 posto registrovanih građana i građanki, a njih 65,87 posto su glasali za, dok je 33,51 posto glasalo protiv. Gotovo nevjerovatno izgleda podatak da je izlaznost u inostranstvu bila stopostotna, te da ih je 82,17 posto glasalo za ustavnu zaštitu heteroseksualnog braka.

Tema predavanja, odnosno uvodnog izlaganja Željke Markić na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Mostaru i u kripti franjevačkog samostana je bila ’Kako sam organizovala referendum za brak’. Odgledala sam snimak tribine, kao što sam i ranije pratila medijske nastupe Željke Markić, sa potpunom otvorenošću i nadom da ću dobiti jasne odgovore na pitanja koja su već odavno postavili mnogi i mnoge koji se bave zaštitom ljudskih prava, razvojem građanske svijesti i djelovanja, zaštitom naročito marginalizovanih društvenih grupa od diskriminacije, te zalaganjem za demokratske vrijednosti i procese. Zbog čega je nužno već zakonom zaštićenu definiciju braka ugrađivati u Ustav Hrvatske, te koga ugrožavaju istospolni brakovi i zbog čega? Jasnih odgovora nisam dobila, osim da tako mora biti, jer je naprosto tako. Žena i muškarac čine brak i to je to, ništa mimo, preko ili okolo nije prihvatljivo za većinsku masu. Zbog čega? Zbog djece. Istospolni parovi se ne mogu međusobno reprodukovati, i stoga ne mogu pružiti djeci ono što im treba. To mogu samo biološki roditelji, muškarac i žena zajedno, jer su idealni i savršeni.

Ove teze su se ponovile nebrojeno puta, te su studenti i studentice, građani i građanke Mostara i okolice koji su došli na predavanje i tribinu mogli čuti mnogo o, sada već ustavnoj kategoriji, idealne i jedino prihvatljive normalnosti, prirodnosti i savršenosti života savršenih muškaraca i savršenih žena u savršenim ideološki slobodnim i čistim heteronormativnim brakovima u Hrvatskoj. Svi ostali su nepoželjni i neprihvatljivi, za većinu normalnih osoba, a normalni su oni koji brak vide kao ustavno zaštićenu zajednicu života muškarca i žene, bioloških roditelja djece koju odgajaju u okviru porodice. I tu se krug zatvara. Idealni proizvod savršenog braka su porodica i djeca koja trebaju savršenu majku i savršenog oca i njih im ne može zamijeniti ništa, pa ni majke i očevi koji sami odgajaju djecu, silom prilika, spletom nezgodnih i nepoželjnih okolnosti, koja nisu tražili, ali su, eto tu, pa ćemo ih nekako preživjeti. Oni koji su se na samostalno roditeljstvo opredijelili svojom voljom svakako nisu savršeni jer su izigrali prirodni sklad braka i normative većine koja ima normalne stavove.

Ovo su osnove od kojih polazi Željka Markić, čije aktivističko, nevladino, ali i političko djelovanje ima sve manje moćnih podržavatelja u Hrvatskoj. Oni koji su joj dali vjetar u leđa podrškom u okviru referenduma o ustavno zaštićenoj kategoriji braka, joj sudeći po pisanju medija u Hrvatskoj ekspresno daju sve manje podrške, a ona se očito ne namjerava zaustaviti u misiji pročišćavanja hrvatskog društva i vrijednosti, te njihovog širenja i u regiji. No, to je drugo pitanje, čiji rasplet tek slijedi.

Meni su problematični stavovi o savršenstvu heteronormativnih brakova, savršenosti i idealnosti bioloških roditelja, koji se zastupaju i brane ignorišući svu isključivost ovog koncepta. Neću govoriti u vaše ime, i neću se služiti prljavim trikovima i formulacijama poput – mi prihvatamo, mi želimo, nama je važno. Nisu mi nužni imaginarni neprijatelji i nategnuta istraživanja da bih sebi dokazala i razumjela duboku ljudsku pogrešnost ustavne zaštite ovog koncepta. Ne znam ni kako bih ga racionalno objasnila mojoj desetogodišnjoj kćerki koja ne samo da ne ispoljava nikakve razvojne poteškoće jer živi samo sa majkom, već je izuzetno društveno omiljeno, sretno i talentovano dijete. Sigurna sam i da bi njena najbolja prijateljica koju ne odgajaju biološki roditelji bila u čudu kada bi joj neko saopštio da njeni mama i tata nisu baš idealni i savršeni ‘jer je nisu rodili’. Takođe ne mogu niti ću ikada zaboraviti izuzetnu ljudsku i profesionalnu podršku, osjetljivost i razumijevanje za moju porodicu i roditeljske potrebe od više ljudi koji se ne uklapaju u heteronormativna, isključiva i duboko diskriminativna pravila koja promoviše Željka Markić i inicijativa koju ona predvodi.

Njihova pravda i pravičnost je, za mene, licemjerna, diskriminatorna i nasilna, jer se domišljato i otvoreno služi istim sredstvima koja koriste oni koji zataškavaju patrijarhalnu prihvatljivost nasilja, te se osjećaju pozvanim da u ime prava većine određuju pravila komuniciranja, ponašanja, življenja i apsolutne sreće. Neću im dozvoliti da me zamandale u pećinske kriterije svoje savršene porodične radosti.
 
Sljedeća su na redu ljudska bića koja ’pate’ od slabovidosti, gojaznosti, ćelavosti, teške bolesti, pa tako dalje do beskonačnosti i nazad.

Savršenima, zaista, neće imati ko da piše.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Milijarda ustaje

Ove godine će širom svijeta po drugi put biti organizovane akcije u okviru globalne kampanje ‘Jedna milijarda ustaje’ koja uzima 14. februar – V Dan - kao zajednički datum kada aktivistkinje i aktivisti izlaze na ulice i organizuju javne događaje, okupljanja, koncerte, plesne performanse i slične aktivnosti i usmjeravaju pažnju javnosti na važnost djelovanja protiv nasilja prema ženama i djevojčicama.

Kampanju je pokrenula Eve Ensler, legendarna autoricaVagininih monologa, djela koje progovara iskreno, iskustveno i ogoljeno o vagini kao tabuiziranom dijelu ženskog tijela, daje joj mozak, oči, uši, usta i omogućava joj da govori u ime žena koje nemaju hrabrosti, mogućnosti i prilike da govore o sebi i nasilju koje im svakodnevno i uporno usmjerava život.

Ove godine, fokus kampanje je na temi ‘Jedna milijarda ustaje za pravdu’, te poziva žene koje su preživjele nasilje i one koje ih podržavaju da se okupe na javnim mjestima i podignu glas protiv ličnog, društvenog i političkog imuniteta počinilaca nasilja prema ženama i djevojčicama, i ukažu na jasnu vezu borbe protiv siromaštva, rasizma, rata, kapitalizma i patrijarhata i zaustavljanja ove vrste nasilja.
Govoriti o borbi za pozitivne promjene, socijalnu pravdu i svima jednako dostupna ljudska prava u Bosni i Hercegovini nije moguće bez prepoznavanja potrebe da se zaustavi nasilje prema ženama i djevojčicama. Revolucija koja ne vidi važnost korjenite promjene društvene reakcije prema ovom pitanju, za mene, nije potpuna. Ne mislim da je moguće ostaviti rješavanje problema nasilja za kasnije, jer se ono time gura na margine, korištenjem identičnog mehanizma koji koriste javne institucije.

Nastavlja se ignorisanje nesmetanih privilegija proizvoda patrijarhata koji tolerišu i omogućavaju imunitet batinašima.

Mi već najmanje deset godina imamo zakone i javne politike koje promovišu nultu toleranciju za nasilje prema ženama i djevojčicama. Govorimo o zakonskim mogućnostima i obavezama države, te programima koji se planiraju i sprovode kako bi se nasilje ove vrste spriječilo i suzbilo. Bosna i Hercegovina je među prvim državama u Evropi koja je ratifikovala Konvenciju Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja protiv žena i nasilja u porodici. Nasuprot tome, broj teških oblika i slučajeva nasilja prema ženama i djevojčicama je u stalnom porastu i ubistva žena se dešavaju svakodnevno. Institucije i dalje ne smatraju nužnim uspostavljanje sveobuhvatne baze podataka, kao ni planiranje i izdvajanje sredstava u javnim budžetima da bi se osigurao nesmetan rad servisa koji omogućavaju ženama i djevojčicama da  se privremeno sklone na sigurno mjesto i oporave od posljedica nasilja.

Žene i djeca koji borave u sigurnim kućama širom zemlje nemaju gotovo nikakvu podršku institucija u pravcu pronalaska izlaznih strategija koje ih neće gurnuti natrag u nasilje još intenzivnije i gore od onoga što su preživjeli. Ukoliko donesu odluku da se ne vrate počiniocu nasilja, žene su primorane raditi najteže fizičke poslove kako bi prehranile djecu i živjele bez šake u meso. Prisiljene su svakodnevno moliti službenike i službenice u lokalnim centrima za socijalni rad za jednokratne socijalne pomoći kako bi platile lijekove koji nisu na povlaštenim listama, i oblačiti djeci tuđu izblijedjelu i pohabanu odjeću i obuću i svakodnevno obećavati kako je to samo privremeno i da će sutra, sasvim sigurno, biti mnogo bolje.

Zato ‘Jedna milijarda ustaje za pravdu’ u Bosni i Hercegovini  uvijek ima smisla i ne treba nužno biti ograničena na 14. februar. Ona nam je potrebna svakodnevno, i privatno i javno, na ulici.

Ustaćete onog trenutka kada odlučite da se nećete okrenuti na drugu stranu i praviti da nasilje ne vidite, i kada ga, bez oklijevanja, budete u stanju prijaviti.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Pozitivno ludilo

Međunarodna organizacija rada je prije par dana objavila Izvještaj o globalnim trendovima zapošljavanja. Prognoze nisu sjajne, i sigurna sam da ga nećete oduševljeno čitati ukoliko vam dođe u ruke, bilo slučajno ili namjerno.  Globalni trend ukazuje da su nedostatkom posla najviše pogođene mlade osobe, više žene nego muškarci. Procjene su da je u 2013. u svijetu bilo nezaposleno 74.5 miliona mladih osoba u dobi između 15 i 24 godine. Kažu da je to za gotovo milion više nego u 2012., te da su mladi gotovo trostruko više pogođeni nezaposlenošću nego odrasle osobe. Trend rasta stope nezaposlenosti mladih će se nastaviti, a do koliko će rasti i kada će se zaustaviti, to se niko ne usuđuje ni procijeniti. U regionu Centralne i Istočne Evrope, Bosna i Hercegovina, Srbija i Makedonija imaju najvišu stopu nezaposlenosti mladih, preko 50%. Najgori smo, naravno, mi. Stopa nezaposlenosti mladih u Bosni i Hercegovini je dogurala do 63.1%, što znači da su dvije od tri mlade osobe nezaposlene.

Ovi podaci su strašni, a još je strašnije to da se ove i njima slične procjene i brojke iznova i iznova obrću, kotrljaju po statističkim biltenima, zaturaju po fajlovima, ladicama, registrima, prosipa se po njima kafa i jede činovnički burek. Kada je mjesec dobar, a šefovi raspoloženi, statističari izvrše dezinsekciju i gomila živih glava, što muških što ženskih, jednostavno nestane iz ove računice, da se više nikada ne pronađu.

Ne znam kako je biti dio ove statistike. Nikada se nisam registrovala na birou za zapošljavanje. Dok sam studirala bio je rat. Neću reći da smo ratovali, jer ja nisam. Onaj ko je rat vidio kao svoj, nastavio je ratovati i dalje, i za njega se on nikada nije ni završio. Posla i para nije bilo ni za koga. Dragocjeno mi je bilo to što mi je živa glava na ramenima, među moja četiri zida. Čitala sam, učila, odlazila na predavanja i tako ukrug. Kao hrčak u kavezu koji jurca da stigne na drugu stranu točka. Baš je tako bilo. Govorila sam i drugima i sebi da mi je to pametno. Najpametnije što u gadljivom vremenu mogu učiniti. Mislila sam – vidjećemo ko će duže potrajati – rat ili to moje trčanje. Kraj jednog i drugog se gotovo poklopio. Dan prije nego što su u Parizu trojica potpisala a šestorica svjedočila onome što se od tada pa dalje smatralo kao početak mira u Bosni i Hercegovini, izašla sam sa punim indeksom i potpuno praznom glavom na snijeg i prešla zaleđeni most na putu kući. Puna straha i gluve praznine, mjesec dana sam čitala sve što mi je došlo pod ruku, ruske, naše, njihove, američke, britanske, dobre, loše, ispravne…Sve. Nakon gotovo dvije godine od toga, držala sam prvu platu na rukama. To je bilo veliko za mene.Imala sam 25 godina i važno mi je bilo to da sam zaista uspjela pobjeći statističarima.

Mnogi i mnoge nisu tako prošli. Zaglavili i zaglavile su u izvještajima o humanom razvoju, socijalnoj inkluziji, marginalizovanim grupama i diskriminaciji. I njihova priča ima potpuno isti smjer kakav je imala i prije trinaest godina, kada je po prvi put u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini Nezavisni biro za humanitarna pitanja (IBHI) proveo i objavio analizu stavova i potreba mladih i izašao u javnost sa podatkom da bi njih 62% odmah i bez razmišljanja napustilo zemlju da se nikada ne osvrne i ne vrati. Sada je ova brojka znatno veća. I dalje raste.

U tom starom izvještaju iz 2000., ostala je zabilježena izjava jednog poslijeratnog emigranta koji se vratio u BiH – ‘Nema mjesta sa ljudima poput naših, i tog, našeg, pozitivnog ludila.’ 

Čini mi se da je to autentično ludilo sa ovih prostora odavno prestalo biti pozitivno i da ona živa glava na ramenima i zadovoljstvo četiri zida iz moje priče gore nikome više, pa ni meni, nisu dovoljna. Vrijeme se potrošilo, sve su priče ogoljene do koske i nema znatiželje o tome kako će se predstava završiti. Nastupilo je grozničavo traganje za bijegom, kao individualna disciplina koja se provodi u teškoj konspiraciji samo sa najbližom rodbinom i prijateljima. Najčešće se i od njih sakrije.

A kada noga kroči u taj drugi svijet koji je, po defoltu, bolji, sjajniji, bogatiji, humaniji, pravedniji, tolerantniji, čišći i sretniji nego ovaj ovdje, sve će biti drugačije. Bila sam i vidjela dvadesetpetogodišnjake sa unverzitetskom diplomom kako dane provode igrajući kompjuterske igrice i ispijajući mlako pivo. Djevojke po ‘Hooters’ barovima koje mašu bradavicama noseći ogromne krigle i samo u toaletima razmjenjuju riječi na našem jeziku.

Biće da ima bolje od ovoga. I da nas negdje tamo čeka. 

Sigurno.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Sedmorica veličanstvenih

Prije tačno mjesec dana, delegati i delegatkinje Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine su na osnovu prijedloga Savjeta ministara BiH imenovali sedam članova Savjeta Regulatorne agencije za komunikacije (RAK). Prije njih su prijedlog sastava Savjeta odobrili svojim glasovima i poslanici i poslanice u Predstavničkom domu. A prije toga, Ad hoc komisija Parlamentarne skupštine BiH je provela postupak odabira i Savjetu ministara BiH proslijedila rang listu od četrnaest kandidata za članove Savjeta RAK-a. Nema u ovome ništa sporno niti čudno, jer je to zakonom propisana procedura kada je u pitanju imenovanje članova ovog tijela koje donosi veoma važne odluke za rad elektronskih medija u Bosni i Hercegovini.

Nije sporno da procedura postojati mora, ali je sporno to što su njenim provođenjem institucije Bosne i Hercegovine i ljudi koji u njima sjede iz, njihovim političkim partijama znanih razloga, i ovaj put odlučili da ignorišu najmanje tri važeća zakona i imenuju Savjet RAK-a u kojem će sjediti, raditi, odluke donositi i naknade primati sedmorica muškaraca. Prije njihovog vakta, sastav Savjeta RAK-a BiH je bio identičan, to jest, u njemu su takođe sjedili, delali, a nesumnjivo i novce primali samo muškarci.

U međuvremenu, početkom 2010 godine, poslanici i poslanice Parlamentarne skupštine BiH su usvojili Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o komunikacijama BiH. Ovaj zakon u više članova, i direktno, da direktnije ne može biti, propisuje obavezu poštovanja ravnopravne zastupljenosti polova prilikom izbora članova Savjeta. Osim njega, poslanici i poslanice usvojiše i Zakon o ravnopravnosti polova BiH, koji takođe zahtijeva poštovanje principa ravnopravne zastupljenosti oba pola u tijelima donošenja odluka. Usvojen je i Zakon o zabrani diskriminacije BiH, koji zabranjuje svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti zasnovano na stvarnim ili predpostavljenim osnovama prema bilo kom licu ili grupi lica, a na osnovu, između ostalog i pola.

Pored ove zakonske zavrzlame, koja vjerujem da mnogima nije ni upola zanimljiva kao meni, postoji i (nemoguća) misija RAK-a BiH, u kojoj stoji da je ona u potpunosti nezavisna u donošenju odluka, te da obavlja rad na državnom nivou i u skladu sa opštim principima legalnosti, objektivnosti, transparentnosti i nediskriminacije.

Otkako je ova smrdljiva rabota izbila u javni prostor, čekam da vidim ko će Mariji Milić, novinarki iz Banjaluke, drugoplasiranoj na rang listi za Savjet RAK-a, i ženi koja je netragom nestala iz političke kombinatorike, dakle, ko će joj objasniti da su od njenih prava jača prava sedmorice muškaraca? Šestorica kandidata koji su ‘ladno prešli preko Marije Milić su imali manje bodova na rang listi i očigledno lošije reference za mjesto člana ovog Savjeta. Sasvim je logično upitati predstavnike i predstavnice zakonodavne i izvršne vlasti na državnom nivou zašto su predlagali i usvajali ove zakone kada ih nemaju namjeru poštovati u praksi? Jesu li ovi zakoni usvojeni, eto, ‘nako? Zato što su to morali zbog nekih drugih kombinacija, pa neka se piše da pravila ima, a da ničija prava ne štite. Tuži li vas Marija Milić (nadam se da jeste, i ako nije da hoće) da li ćete biti u stanju javno objasniti onima što vam pune budžete od kojih para ćete joj isplatiti naknadu štete? Ja bih, eto, baš to voljela da znam. Bosna i Hercegovina već deset godina ima Zakon o ravnopravnosti polova i otprilike isto toliko dugo niti jedna žena nije bila imenovana za ministricu u Savjetu Ministara BiH. U Predsjedništvu BiH nema žena otkako ovo tijelo postoji.

Stoga mislim da bi bilo pošteno da se u ove i sve buduće zakone koji se tiču ravnopravnosti ugradi još jedan član. On bi se mogao lijepo kopirati u sve zakone bez ikakvih izmjena, kao što recimo zakonodavac prigodno štanca odredbu o korištenju generičkih izraza u muškom rodu koji se odnose i na žene. Da se neko slučajno ne zbuni. Taj novi generički član bi mogao recimo glasiti ovako – Za provođenje odredbi ovog zakona koje se tiču oblasti ravnopravnosti, odgovorne su isključivo žene. Odredbe ovog zakona ne obavezuju muškarce, stoga ih oni ne moraju primjenjivati, a mogu, na dobrovoljnoj osnovi, ukoliko procijene da time neće ugroziti svoje privilegije, kao i privilegije svih drugih muškaraca. Time bi zakonodavac građankama i građanima transparentno ukazao šta ovi zakoni zapravo u praksi znače i koliko obavezuju ljude koji su ih usvojili.

Pišući ove redove, pade mi na um kultni vesten ‘Sedmorica veličanstvenih’ snimljen početkom šezdesetih, sa Steve McQueenom, Charlesom Bronsonom, Yulom Brynnerom i ostalim mega zvijezdama onoga vremena. Stanovnici ugnjetavanog meksičkog sela angažuju sedmoricu revolveraša da ih spasu od tiranije, a njih sedmorica se bore kao da su sedam stotina pištoljdžija. Za lovu, naravno. Sve dok potlačeni meksički seljaci ne shvate da su, u stvari, i sami dovoljno snažni da se izbore sa nasiljem. Ostalo je legenda. I mamuzanje u zalazak sunca.

Moja topla preporuka da pogledate ‘Sedmoricu veličanstvenih’ ako već niste. Ako jeste obnovite. Sigurna sam da ćete biti zadovoljni radnjom i glumom.
Ovu drugu sedmoricu i njihove pomagače ionako nećete baš tako često viđati.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Sedam žena je mnogo više od tišine

Bila sam na čitanju dokumentarne drame „Sedam“ u Banjaluci, u Gradskom pozorištu Jazavac. Darija Buzaković, Besima Borić, Tanja Miletić Oručević, Vesna Andree Zaimović, Amna Popovac, Kristina Ljevak i Selma Spahić, sedam meni poznatih i nepoznatih žena iz Bosne i Hercegovine su nešto više od šezdeset minuta živjele živote Feride Azizi iz Avganistana, Hafsat Abiole iz Nigerije, Anabele de Leon iz Gvatemale, Mu Sochua iz Kambodže, Inez Mccormack iz Sjeverne Irske, Marine Pisklakove-Parker iz Rusije i Mukhtar Mai iz Pakistana. Sedam dramskih spisateljica su na osnovu intervjua dokumentovanih 2007. godine omogućile da priče ovih žena kroz dramski tekst čuju žene i muškarci širom svijeta, kažu do sada oko dvadesetak hiljada ljudi.


Sedam žena iz Bosne i Hercegovine ispričale su nasilje koje su doživjele i preživjele ove druge žene. Govorile su o njihovom osjećaju bespomoćnosti, u situacijama kada nisu mogle da zaštite sebe i da pomognu drugim ženama ili kada su im pomagale rizikujući da ih sutra neće biti. Priče su teške i grizu, jer govore o apsurdima života žena širom svijeta u ograničenjima i zabranama, u ratovima koje nisu započele, koje ne vode, i od kojih ne mogu pobjeći. Govore o nasilju koje žene ne prepoznaju, kojeg se stide i kojem se ne mogu same oduprijeti…Priče su i optimistične, jer govore o sigurnim ženskim prostorima u kojima su žene spremne pomoći jedne drugima, zaboraviti na rasne, religijske, klasne, dobne, polne, i sve druge razlike, kako bi živjele svoje vlastite a ne tuđe izbore.

Iz priča ovih žena govore i žene i muškarci, čuju se glasno, a isto tako glasno ćute.

Oduševila me činjenica da je sala Gradskog pozorišta Jazavac u Banjaluci bila puna, i da je u njoj bio gotovo podjednak broj muškaraca i žena. Nadam se da je isto tako bilo i u Sarajevu i Mostaru. To ne znam, to mi morate reći vi koji ste, nadam se, bili tamo. Čini mi se ne tako davno vrijeme u kojem su događaji poput ovog okupljali isključivo žene koje su prepoznavale važnost javnog govora o nasilju prema ženama i drugim oblicima kršenja ženskih ljudskih prava. Dobro je da su priče ovih sedam žena mnogo više od tišine, nečeg što je samo njihovo, lično. Da su kroz svjedočenje, dokumentovanje, prenositeljice izvan glumačke fikcije i publiku iskoračile iz konteksta ženskog ličnog, privatnog i povjerljivog i prešle u javni prostor koji traži osudu nasilja prema ženama i kršenja ženskih ljudskih prava, kao i aktivno djelovanje.

Priče žena iz Avganistana, Nigerije, Gvatemale, Kambodže, Sjeverne Irske, Rusije i Pakistana su gotovo identične pričama žena koje žive oko vas, u vama, i sa vama. Razlikuju se samo po ličnim imenima i gradovima u kojima borave i iz kojih dolaze. Kičma žene isto puca od batina i drugdje u svijetu i u Bosni i Hercegovini. I kad ne zna da čita i piše, žena je isto nepismena gdje god da se nalazi. I kod nas male žene i muškarci svakodnevno uče rat i on ne prestaje da traje, dok god živimo sa čvrsto zatvorenim ustima, očima i ušima i dozvoljavamo likovanje nad tišinom koju proizvodimo.

Zbog toga je važno da dokumentarna drama „Sedam“ nastavi da živi u Bosni i Hercegovini. I da se čita van sarajevskih, mostarskih i banjalučkih centrala. Da je čuju i žene i muškarci koji je, gotovo sigurno, neće doživjeti mojim ušima.

Nekima će ona možda biti besmislena i daleka, a neki će nesumnjivo u modricama, plemenima, i osjećaju običajnog i društveno prihvaćenog prava na nasilje koje trpe ili kojim govore prepoznati vlastita lica.

I odlučiće da je dosta.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/http://.www.radiosarajevo.ba