Međunarodna organizacija rada je prije par dana objavila Izvještaj o globalnim trendovima zapošljavanja. Prognoze
nisu sjajne, i sigurna sam da ga nećete oduševljeno čitati ukoliko vam
dođe u ruke, bilo slučajno ili namjerno. Globalni trend ukazuje da su nedostatkom posla najviše pogođene mlade osobe, više žene nego muškarci. Procjene
su da je u 2013. u svijetu bilo nezaposleno 74.5 miliona mladih osoba u
dobi između 15 i 24 godine. Kažu da je to za gotovo milion više nego u
2012., te da su mladi gotovo trostruko više pogođeni nezaposlenošću nego
odrasle osobe. Trend rasta stope nezaposlenosti mladih će se nastaviti,
a do koliko će rasti i kada će se zaustaviti, to se niko ne usuđuje ni
procijeniti. U regionu Centralne i Istočne Evrope, Bosna i Hercegovina, Srbija i Makedonija imaju najvišu stopu nezaposlenosti mladih, preko 50%. Najgori smo, naravno, mi. Stopa nezaposlenosti mladih u Bosni i Hercegovini je dogurala do 63.1%, što znači da su dvije od tri mlade osobe nezaposlene.
Ovi podaci su strašni, a još je strašnije to da se ove i njima slične procjene i brojke iznova i iznova obrću, kotrljaju po statističkim biltenima, zaturaju po fajlovima, ladicama, registrima, prosipa se po njima kafa i jede činovnički burek. Kada je mjesec dobar, a šefovi raspoloženi, statističari izvrše dezinsekciju i gomila živih glava, što muških što ženskih, jednostavno nestane iz ove računice, da se više nikada ne pronađu.
Ne znam kako je biti dio ove statistike. Nikada se nisam registrovala na birou za zapošljavanje. Dok sam studirala bio je rat. Neću reći da smo ratovali, jer ja nisam. Onaj ko je rat vidio kao svoj, nastavio je ratovati i dalje, i za njega se on nikada nije ni završio. Posla i para nije bilo ni za koga. Dragocjeno mi je bilo to što mi je živa glava na ramenima, među moja četiri zida. Čitala sam, učila, odlazila na predavanja i tako ukrug. Kao hrčak u kavezu koji jurca da stigne na drugu stranu točka. Baš je tako bilo. Govorila sam i drugima i sebi da mi je to pametno. Najpametnije što u gadljivom vremenu mogu učiniti. Mislila sam – vidjećemo ko će duže potrajati – rat ili to moje trčanje. Kraj jednog i drugog se gotovo poklopio. Dan prije nego što su u Parizu trojica potpisala a šestorica svjedočila onome što se od tada pa dalje smatralo kao početak mira u Bosni i Hercegovini, izašla sam sa punim indeksom i potpuno praznom glavom na snijeg i prešla zaleđeni most na putu kući. Puna straha i gluve praznine, mjesec dana sam čitala sve što mi je došlo pod ruku, ruske, naše, njihove, američke, britanske, dobre, loše, ispravne…Sve. Nakon gotovo dvije godine od toga, držala sam prvu platu na rukama. To je bilo veliko za mene.Imala sam 25 godina i važno mi je bilo to da sam zaista uspjela pobjeći statističarima.
Mnogi i mnoge nisu tako prošli. Zaglavili i zaglavile su u izvještajima o humanom razvoju, socijalnoj inkluziji, marginalizovanim grupama i diskriminaciji. I njihova priča ima potpuno isti smjer kakav je imala i prije trinaest godina, kada je po prvi put u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini Nezavisni biro za humanitarna pitanja (IBHI) proveo i objavio analizu stavova i potreba mladih i izašao u javnost sa podatkom da bi njih 62% odmah i bez razmišljanja napustilo zemlju da se nikada ne osvrne i ne vrati. Sada je ova brojka znatno veća. I dalje raste.
U tom starom izvještaju iz 2000., ostala je zabilježena izjava jednog poslijeratnog emigranta koji se vratio u BiH – ‘Nema mjesta sa ljudima poput naših, i tog, našeg, pozitivnog ludila.’
Čini mi se da je to autentično ludilo sa ovih prostora odavno prestalo biti pozitivno i da ona živa glava na ramenima i zadovoljstvo četiri zida iz moje priče gore nikome više, pa ni meni, nisu dovoljna. Vrijeme se potrošilo, sve su priče ogoljene do koske i nema znatiželje o tome kako će se predstava završiti. Nastupilo je grozničavo traganje za bijegom, kao individualna disciplina koja se provodi u teškoj konspiraciji samo sa najbližom rodbinom i prijateljima. Najčešće se i od njih sakrije.
A kada noga kroči u taj drugi svijet koji je, po defoltu, bolji, sjajniji, bogatiji, humaniji, pravedniji, tolerantniji, čišći i sretniji nego ovaj ovdje, sve će biti drugačije. Bila sam i vidjela dvadesetpetogodišnjake sa unverzitetskom diplomom kako dane provode igrajući kompjuterske igrice i ispijajući mlako pivo. Djevojke po ‘Hooters’ barovima koje mašu bradavicama noseći ogromne krigle i samo u toaletima razmjenjuju riječi na našem jeziku.
Biće da ima bolje od ovoga. I da nas negdje tamo čeka.
Sigurno.
Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba
Ovi podaci su strašni, a još je strašnije to da se ove i njima slične procjene i brojke iznova i iznova obrću, kotrljaju po statističkim biltenima, zaturaju po fajlovima, ladicama, registrima, prosipa se po njima kafa i jede činovnički burek. Kada je mjesec dobar, a šefovi raspoloženi, statističari izvrše dezinsekciju i gomila živih glava, što muških što ženskih, jednostavno nestane iz ove računice, da se više nikada ne pronađu.
Ne znam kako je biti dio ove statistike. Nikada se nisam registrovala na birou za zapošljavanje. Dok sam studirala bio je rat. Neću reći da smo ratovali, jer ja nisam. Onaj ko je rat vidio kao svoj, nastavio je ratovati i dalje, i za njega se on nikada nije ni završio. Posla i para nije bilo ni za koga. Dragocjeno mi je bilo to što mi je živa glava na ramenima, među moja četiri zida. Čitala sam, učila, odlazila na predavanja i tako ukrug. Kao hrčak u kavezu koji jurca da stigne na drugu stranu točka. Baš je tako bilo. Govorila sam i drugima i sebi da mi je to pametno. Najpametnije što u gadljivom vremenu mogu učiniti. Mislila sam – vidjećemo ko će duže potrajati – rat ili to moje trčanje. Kraj jednog i drugog se gotovo poklopio. Dan prije nego što su u Parizu trojica potpisala a šestorica svjedočila onome što se od tada pa dalje smatralo kao početak mira u Bosni i Hercegovini, izašla sam sa punim indeksom i potpuno praznom glavom na snijeg i prešla zaleđeni most na putu kući. Puna straha i gluve praznine, mjesec dana sam čitala sve što mi je došlo pod ruku, ruske, naše, njihove, američke, britanske, dobre, loše, ispravne…Sve. Nakon gotovo dvije godine od toga, držala sam prvu platu na rukama. To je bilo veliko za mene.Imala sam 25 godina i važno mi je bilo to da sam zaista uspjela pobjeći statističarima.
Mnogi i mnoge nisu tako prošli. Zaglavili i zaglavile su u izvještajima o humanom razvoju, socijalnoj inkluziji, marginalizovanim grupama i diskriminaciji. I njihova priča ima potpuno isti smjer kakav je imala i prije trinaest godina, kada je po prvi put u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini Nezavisni biro za humanitarna pitanja (IBHI) proveo i objavio analizu stavova i potreba mladih i izašao u javnost sa podatkom da bi njih 62% odmah i bez razmišljanja napustilo zemlju da se nikada ne osvrne i ne vrati. Sada je ova brojka znatno veća. I dalje raste.
U tom starom izvještaju iz 2000., ostala je zabilježena izjava jednog poslijeratnog emigranta koji se vratio u BiH – ‘Nema mjesta sa ljudima poput naših, i tog, našeg, pozitivnog ludila.’
Čini mi se da je to autentično ludilo sa ovih prostora odavno prestalo biti pozitivno i da ona živa glava na ramenima i zadovoljstvo četiri zida iz moje priče gore nikome više, pa ni meni, nisu dovoljna. Vrijeme se potrošilo, sve su priče ogoljene do koske i nema znatiželje o tome kako će se predstava završiti. Nastupilo je grozničavo traganje za bijegom, kao individualna disciplina koja se provodi u teškoj konspiraciji samo sa najbližom rodbinom i prijateljima. Najčešće se i od njih sakrije.
A kada noga kroči u taj drugi svijet koji je, po defoltu, bolji, sjajniji, bogatiji, humaniji, pravedniji, tolerantniji, čišći i sretniji nego ovaj ovdje, sve će biti drugačije. Bila sam i vidjela dvadesetpetogodišnjake sa unverzitetskom diplomom kako dane provode igrajući kompjuterske igrice i ispijajući mlako pivo. Djevojke po ‘Hooters’ barovima koje mašu bradavicama noseći ogromne krigle i samo u toaletima razmjenjuju riječi na našem jeziku.
Biće da ima bolje od ovoga. I da nas negdje tamo čeka.
Sigurno.
Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba
Нема коментара:
Постави коментар