Bila sam na čitanju dokumentarne drame „Sedam“ u Banjaluci, u Gradskom pozorištu Jazavac. Darija Buzaković, Besima Borić, Tanja Miletić Oručević, Vesna Andree Zaimović, Amna Popovac, Kristina Ljevak i Selma Spahić, sedam meni poznatih i nepoznatih žena iz Bosne i Hercegovine su nešto više od šezdeset minuta živjele živote Feride Azizi iz Avganistana, Hafsat Abiole iz Nigerije, Anabele de Leon iz Gvatemale, Mu Sochua iz Kambodže, Inez Mccormack iz Sjeverne Irske, Marine Pisklakove-Parker iz Rusije i Mukhtar Mai
iz Pakistana. Sedam dramskih spisateljica su na osnovu intervjua
dokumentovanih 2007. godine omogućile da priče ovih žena kroz dramski
tekst čuju žene i muškarci širom svijeta, kažu do sada oko dvadesetak
hiljada ljudi.
Sedam žena iz Bosne i Hercegovine ispričale su nasilje koje su doživjele i preživjele ove druge žene. Govorile su o njihovom osjećaju bespomoćnosti, u situacijama kada nisu mogle da zaštite sebe i da pomognu drugim ženama ili kada su im pomagale rizikujući da ih sutra neće biti. Priče su teške i grizu, jer govore o apsurdima života žena širom svijeta u ograničenjima i zabranama, u ratovima koje nisu započele, koje ne vode, i od kojih ne mogu pobjeći. Govore o nasilju koje žene ne prepoznaju, kojeg se stide i kojem se ne mogu same oduprijeti…Priče su i optimistične, jer govore o sigurnim ženskim prostorima u kojima su žene spremne pomoći jedne drugima, zaboraviti na rasne, religijske, klasne, dobne, polne, i sve druge razlike, kako bi živjele svoje vlastite a ne tuđe izbore.
Iz priča ovih žena govore i žene i muškarci, čuju se glasno, a isto tako glasno ćute.
Oduševila me činjenica da je sala Gradskog pozorišta Jazavac u Banjaluci bila puna, i da je u njoj bio gotovo podjednak broj muškaraca i žena. Nadam se da je isto tako bilo i u Sarajevu i Mostaru. To ne znam, to mi morate reći vi koji ste, nadam se, bili tamo. Čini mi se ne tako davno vrijeme u kojem su događaji poput ovog okupljali isključivo žene koje su prepoznavale važnost javnog govora o nasilju prema ženama i drugim oblicima kršenja ženskih ljudskih prava. Dobro je da su priče ovih sedam žena mnogo više od tišine, nečeg što je samo njihovo, lično. Da su kroz svjedočenje, dokumentovanje, prenositeljice izvan glumačke fikcije i publiku iskoračile iz konteksta ženskog ličnog, privatnog i povjerljivog i prešle u javni prostor koji traži osudu nasilja prema ženama i kršenja ženskih ljudskih prava, kao i aktivno djelovanje.
Priče žena iz Avganistana, Nigerije, Gvatemale, Kambodže, Sjeverne Irske, Rusije i Pakistana su gotovo identične pričama žena koje žive oko vas, u vama, i sa vama. Razlikuju se samo po ličnim imenima i gradovima u kojima borave i iz kojih dolaze. Kičma žene isto puca od batina i drugdje u svijetu i u Bosni i Hercegovini. I kad ne zna da čita i piše, žena je isto nepismena gdje god da se nalazi. I kod nas male žene i muškarci svakodnevno uče rat i on ne prestaje da traje, dok god živimo sa čvrsto zatvorenim ustima, očima i ušima i dozvoljavamo likovanje nad tišinom koju proizvodimo.
Zbog toga je važno da dokumentarna drama „Sedam“ nastavi da živi u Bosni i Hercegovini. I da se čita van sarajevskih, mostarskih i banjalučkih centrala. Da je čuju i žene i muškarci koji je, gotovo sigurno, neće doživjeti mojim ušima.
Nekima će ona možda biti besmislena i daleka, a neki će nesumnjivo u modricama, plemenima, i osjećaju običajnog i društveno prihvaćenog prava na nasilje koje trpe ili kojim govore prepoznati vlastita lica.
I odlučiće da je dosta.
Objavljeno na: http://www.manjine.ba/http://.www.radiosarajevo.ba
Sedam žena iz Bosne i Hercegovine ispričale su nasilje koje su doživjele i preživjele ove druge žene. Govorile su o njihovom osjećaju bespomoćnosti, u situacijama kada nisu mogle da zaštite sebe i da pomognu drugim ženama ili kada su im pomagale rizikujući da ih sutra neće biti. Priče su teške i grizu, jer govore o apsurdima života žena širom svijeta u ograničenjima i zabranama, u ratovima koje nisu započele, koje ne vode, i od kojih ne mogu pobjeći. Govore o nasilju koje žene ne prepoznaju, kojeg se stide i kojem se ne mogu same oduprijeti…Priče su i optimistične, jer govore o sigurnim ženskim prostorima u kojima su žene spremne pomoći jedne drugima, zaboraviti na rasne, religijske, klasne, dobne, polne, i sve druge razlike, kako bi živjele svoje vlastite a ne tuđe izbore.
Iz priča ovih žena govore i žene i muškarci, čuju se glasno, a isto tako glasno ćute.
Oduševila me činjenica da je sala Gradskog pozorišta Jazavac u Banjaluci bila puna, i da je u njoj bio gotovo podjednak broj muškaraca i žena. Nadam se da je isto tako bilo i u Sarajevu i Mostaru. To ne znam, to mi morate reći vi koji ste, nadam se, bili tamo. Čini mi se ne tako davno vrijeme u kojem su događaji poput ovog okupljali isključivo žene koje su prepoznavale važnost javnog govora o nasilju prema ženama i drugim oblicima kršenja ženskih ljudskih prava. Dobro je da su priče ovih sedam žena mnogo više od tišine, nečeg što je samo njihovo, lično. Da su kroz svjedočenje, dokumentovanje, prenositeljice izvan glumačke fikcije i publiku iskoračile iz konteksta ženskog ličnog, privatnog i povjerljivog i prešle u javni prostor koji traži osudu nasilja prema ženama i kršenja ženskih ljudskih prava, kao i aktivno djelovanje.
Priče žena iz Avganistana, Nigerije, Gvatemale, Kambodže, Sjeverne Irske, Rusije i Pakistana su gotovo identične pričama žena koje žive oko vas, u vama, i sa vama. Razlikuju se samo po ličnim imenima i gradovima u kojima borave i iz kojih dolaze. Kičma žene isto puca od batina i drugdje u svijetu i u Bosni i Hercegovini. I kad ne zna da čita i piše, žena je isto nepismena gdje god da se nalazi. I kod nas male žene i muškarci svakodnevno uče rat i on ne prestaje da traje, dok god živimo sa čvrsto zatvorenim ustima, očima i ušima i dozvoljavamo likovanje nad tišinom koju proizvodimo.
Zbog toga je važno da dokumentarna drama „Sedam“ nastavi da živi u Bosni i Hercegovini. I da se čita van sarajevskih, mostarskih i banjalučkih centrala. Da je čuju i žene i muškarci koji je, gotovo sigurno, neće doživjeti mojim ušima.
Nekima će ona možda biti besmislena i daleka, a neki će nesumnjivo u modricama, plemenima, i osjećaju običajnog i društveno prihvaćenog prava na nasilje koje trpe ili kojim govore prepoznati vlastita lica.
I odlučiće da je dosta.
Objavljeno na: http://www.manjine.ba/http://.www.radiosarajevo.ba
Нема коментара:
Постави коментар