Milijarda ustaje

Ove godine će širom svijeta po drugi put biti organizovane akcije u okviru globalne kampanje ‘Jedna milijarda ustaje’ koja uzima 14. februar – V Dan - kao zajednički datum kada aktivistkinje i aktivisti izlaze na ulice i organizuju javne događaje, okupljanja, koncerte, plesne performanse i slične aktivnosti i usmjeravaju pažnju javnosti na važnost djelovanja protiv nasilja prema ženama i djevojčicama.

Kampanju je pokrenula Eve Ensler, legendarna autoricaVagininih monologa, djela koje progovara iskreno, iskustveno i ogoljeno o vagini kao tabuiziranom dijelu ženskog tijela, daje joj mozak, oči, uši, usta i omogućava joj da govori u ime žena koje nemaju hrabrosti, mogućnosti i prilike da govore o sebi i nasilju koje im svakodnevno i uporno usmjerava život.

Ove godine, fokus kampanje je na temi ‘Jedna milijarda ustaje za pravdu’, te poziva žene koje su preživjele nasilje i one koje ih podržavaju da se okupe na javnim mjestima i podignu glas protiv ličnog, društvenog i političkog imuniteta počinilaca nasilja prema ženama i djevojčicama, i ukažu na jasnu vezu borbe protiv siromaštva, rasizma, rata, kapitalizma i patrijarhata i zaustavljanja ove vrste nasilja.
Govoriti o borbi za pozitivne promjene, socijalnu pravdu i svima jednako dostupna ljudska prava u Bosni i Hercegovini nije moguće bez prepoznavanja potrebe da se zaustavi nasilje prema ženama i djevojčicama. Revolucija koja ne vidi važnost korjenite promjene društvene reakcije prema ovom pitanju, za mene, nije potpuna. Ne mislim da je moguće ostaviti rješavanje problema nasilja za kasnije, jer se ono time gura na margine, korištenjem identičnog mehanizma koji koriste javne institucije.

Nastavlja se ignorisanje nesmetanih privilegija proizvoda patrijarhata koji tolerišu i omogućavaju imunitet batinašima.

Mi već najmanje deset godina imamo zakone i javne politike koje promovišu nultu toleranciju za nasilje prema ženama i djevojčicama. Govorimo o zakonskim mogućnostima i obavezama države, te programima koji se planiraju i sprovode kako bi se nasilje ove vrste spriječilo i suzbilo. Bosna i Hercegovina je među prvim državama u Evropi koja je ratifikovala Konvenciju Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja protiv žena i nasilja u porodici. Nasuprot tome, broj teških oblika i slučajeva nasilja prema ženama i djevojčicama je u stalnom porastu i ubistva žena se dešavaju svakodnevno. Institucije i dalje ne smatraju nužnim uspostavljanje sveobuhvatne baze podataka, kao ni planiranje i izdvajanje sredstava u javnim budžetima da bi se osigurao nesmetan rad servisa koji omogućavaju ženama i djevojčicama da  se privremeno sklone na sigurno mjesto i oporave od posljedica nasilja.

Žene i djeca koji borave u sigurnim kućama širom zemlje nemaju gotovo nikakvu podršku institucija u pravcu pronalaska izlaznih strategija koje ih neće gurnuti natrag u nasilje još intenzivnije i gore od onoga što su preživjeli. Ukoliko donesu odluku da se ne vrate počiniocu nasilja, žene su primorane raditi najteže fizičke poslove kako bi prehranile djecu i živjele bez šake u meso. Prisiljene su svakodnevno moliti službenike i službenice u lokalnim centrima za socijalni rad za jednokratne socijalne pomoći kako bi platile lijekove koji nisu na povlaštenim listama, i oblačiti djeci tuđu izblijedjelu i pohabanu odjeću i obuću i svakodnevno obećavati kako je to samo privremeno i da će sutra, sasvim sigurno, biti mnogo bolje.

Zato ‘Jedna milijarda ustaje za pravdu’ u Bosni i Hercegovini  uvijek ima smisla i ne treba nužno biti ograničena na 14. februar. Ona nam je potrebna svakodnevno, i privatno i javno, na ulici.

Ustaćete onog trenutka kada odlučite da se nećete okrenuti na drugu stranu i praviti da nasilje ne vidite, i kada ga, bez oklijevanja, budete u stanju prijaviti.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Pozitivno ludilo

Međunarodna organizacija rada je prije par dana objavila Izvještaj o globalnim trendovima zapošljavanja. Prognoze nisu sjajne, i sigurna sam da ga nećete oduševljeno čitati ukoliko vam dođe u ruke, bilo slučajno ili namjerno.  Globalni trend ukazuje da su nedostatkom posla najviše pogođene mlade osobe, više žene nego muškarci. Procjene su da je u 2013. u svijetu bilo nezaposleno 74.5 miliona mladih osoba u dobi između 15 i 24 godine. Kažu da je to za gotovo milion više nego u 2012., te da su mladi gotovo trostruko više pogođeni nezaposlenošću nego odrasle osobe. Trend rasta stope nezaposlenosti mladih će se nastaviti, a do koliko će rasti i kada će se zaustaviti, to se niko ne usuđuje ni procijeniti. U regionu Centralne i Istočne Evrope, Bosna i Hercegovina, Srbija i Makedonija imaju najvišu stopu nezaposlenosti mladih, preko 50%. Najgori smo, naravno, mi. Stopa nezaposlenosti mladih u Bosni i Hercegovini je dogurala do 63.1%, što znači da su dvije od tri mlade osobe nezaposlene.

Ovi podaci su strašni, a još je strašnije to da se ove i njima slične procjene i brojke iznova i iznova obrću, kotrljaju po statističkim biltenima, zaturaju po fajlovima, ladicama, registrima, prosipa se po njima kafa i jede činovnički burek. Kada je mjesec dobar, a šefovi raspoloženi, statističari izvrše dezinsekciju i gomila živih glava, što muških što ženskih, jednostavno nestane iz ove računice, da se više nikada ne pronađu.

Ne znam kako je biti dio ove statistike. Nikada se nisam registrovala na birou za zapošljavanje. Dok sam studirala bio je rat. Neću reći da smo ratovali, jer ja nisam. Onaj ko je rat vidio kao svoj, nastavio je ratovati i dalje, i za njega se on nikada nije ni završio. Posla i para nije bilo ni za koga. Dragocjeno mi je bilo to što mi je živa glava na ramenima, među moja četiri zida. Čitala sam, učila, odlazila na predavanja i tako ukrug. Kao hrčak u kavezu koji jurca da stigne na drugu stranu točka. Baš je tako bilo. Govorila sam i drugima i sebi da mi je to pametno. Najpametnije što u gadljivom vremenu mogu učiniti. Mislila sam – vidjećemo ko će duže potrajati – rat ili to moje trčanje. Kraj jednog i drugog se gotovo poklopio. Dan prije nego što su u Parizu trojica potpisala a šestorica svjedočila onome što se od tada pa dalje smatralo kao početak mira u Bosni i Hercegovini, izašla sam sa punim indeksom i potpuno praznom glavom na snijeg i prešla zaleđeni most na putu kući. Puna straha i gluve praznine, mjesec dana sam čitala sve što mi je došlo pod ruku, ruske, naše, njihove, američke, britanske, dobre, loše, ispravne…Sve. Nakon gotovo dvije godine od toga, držala sam prvu platu na rukama. To je bilo veliko za mene.Imala sam 25 godina i važno mi je bilo to da sam zaista uspjela pobjeći statističarima.

Mnogi i mnoge nisu tako prošli. Zaglavili i zaglavile su u izvještajima o humanom razvoju, socijalnoj inkluziji, marginalizovanim grupama i diskriminaciji. I njihova priča ima potpuno isti smjer kakav je imala i prije trinaest godina, kada je po prvi put u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini Nezavisni biro za humanitarna pitanja (IBHI) proveo i objavio analizu stavova i potreba mladih i izašao u javnost sa podatkom da bi njih 62% odmah i bez razmišljanja napustilo zemlju da se nikada ne osvrne i ne vrati. Sada je ova brojka znatno veća. I dalje raste.

U tom starom izvještaju iz 2000., ostala je zabilježena izjava jednog poslijeratnog emigranta koji se vratio u BiH – ‘Nema mjesta sa ljudima poput naših, i tog, našeg, pozitivnog ludila.’ 

Čini mi se da je to autentično ludilo sa ovih prostora odavno prestalo biti pozitivno i da ona živa glava na ramenima i zadovoljstvo četiri zida iz moje priče gore nikome više, pa ni meni, nisu dovoljna. Vrijeme se potrošilo, sve su priče ogoljene do koske i nema znatiželje o tome kako će se predstava završiti. Nastupilo je grozničavo traganje za bijegom, kao individualna disciplina koja se provodi u teškoj konspiraciji samo sa najbližom rodbinom i prijateljima. Najčešće se i od njih sakrije.

A kada noga kroči u taj drugi svijet koji je, po defoltu, bolji, sjajniji, bogatiji, humaniji, pravedniji, tolerantniji, čišći i sretniji nego ovaj ovdje, sve će biti drugačije. Bila sam i vidjela dvadesetpetogodišnjake sa unverzitetskom diplomom kako dane provode igrajući kompjuterske igrice i ispijajući mlako pivo. Djevojke po ‘Hooters’ barovima koje mašu bradavicama noseći ogromne krigle i samo u toaletima razmjenjuju riječi na našem jeziku.

Biće da ima bolje od ovoga. I da nas negdje tamo čeka. 

Sigurno.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Sedmorica veličanstvenih

Prije tačno mjesec dana, delegati i delegatkinje Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine su na osnovu prijedloga Savjeta ministara BiH imenovali sedam članova Savjeta Regulatorne agencije za komunikacije (RAK). Prije njih su prijedlog sastava Savjeta odobrili svojim glasovima i poslanici i poslanice u Predstavničkom domu. A prije toga, Ad hoc komisija Parlamentarne skupštine BiH je provela postupak odabira i Savjetu ministara BiH proslijedila rang listu od četrnaest kandidata za članove Savjeta RAK-a. Nema u ovome ništa sporno niti čudno, jer je to zakonom propisana procedura kada je u pitanju imenovanje članova ovog tijela koje donosi veoma važne odluke za rad elektronskih medija u Bosni i Hercegovini.

Nije sporno da procedura postojati mora, ali je sporno to što su njenim provođenjem institucije Bosne i Hercegovine i ljudi koji u njima sjede iz, njihovim političkim partijama znanih razloga, i ovaj put odlučili da ignorišu najmanje tri važeća zakona i imenuju Savjet RAK-a u kojem će sjediti, raditi, odluke donositi i naknade primati sedmorica muškaraca. Prije njihovog vakta, sastav Savjeta RAK-a BiH je bio identičan, to jest, u njemu su takođe sjedili, delali, a nesumnjivo i novce primali samo muškarci.

U međuvremenu, početkom 2010 godine, poslanici i poslanice Parlamentarne skupštine BiH su usvojili Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o komunikacijama BiH. Ovaj zakon u više članova, i direktno, da direktnije ne može biti, propisuje obavezu poštovanja ravnopravne zastupljenosti polova prilikom izbora članova Savjeta. Osim njega, poslanici i poslanice usvojiše i Zakon o ravnopravnosti polova BiH, koji takođe zahtijeva poštovanje principa ravnopravne zastupljenosti oba pola u tijelima donošenja odluka. Usvojen je i Zakon o zabrani diskriminacije BiH, koji zabranjuje svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti zasnovano na stvarnim ili predpostavljenim osnovama prema bilo kom licu ili grupi lica, a na osnovu, između ostalog i pola.

Pored ove zakonske zavrzlame, koja vjerujem da mnogima nije ni upola zanimljiva kao meni, postoji i (nemoguća) misija RAK-a BiH, u kojoj stoji da je ona u potpunosti nezavisna u donošenju odluka, te da obavlja rad na državnom nivou i u skladu sa opštim principima legalnosti, objektivnosti, transparentnosti i nediskriminacije.

Otkako je ova smrdljiva rabota izbila u javni prostor, čekam da vidim ko će Mariji Milić, novinarki iz Banjaluke, drugoplasiranoj na rang listi za Savjet RAK-a, i ženi koja je netragom nestala iz političke kombinatorike, dakle, ko će joj objasniti da su od njenih prava jača prava sedmorice muškaraca? Šestorica kandidata koji su ‘ladno prešli preko Marije Milić su imali manje bodova na rang listi i očigledno lošije reference za mjesto člana ovog Savjeta. Sasvim je logično upitati predstavnike i predstavnice zakonodavne i izvršne vlasti na državnom nivou zašto su predlagali i usvajali ove zakone kada ih nemaju namjeru poštovati u praksi? Jesu li ovi zakoni usvojeni, eto, ‘nako? Zato što su to morali zbog nekih drugih kombinacija, pa neka se piše da pravila ima, a da ničija prava ne štite. Tuži li vas Marija Milić (nadam se da jeste, i ako nije da hoće) da li ćete biti u stanju javno objasniti onima što vam pune budžete od kojih para ćete joj isplatiti naknadu štete? Ja bih, eto, baš to voljela da znam. Bosna i Hercegovina već deset godina ima Zakon o ravnopravnosti polova i otprilike isto toliko dugo niti jedna žena nije bila imenovana za ministricu u Savjetu Ministara BiH. U Predsjedništvu BiH nema žena otkako ovo tijelo postoji.

Stoga mislim da bi bilo pošteno da se u ove i sve buduće zakone koji se tiču ravnopravnosti ugradi još jedan član. On bi se mogao lijepo kopirati u sve zakone bez ikakvih izmjena, kao što recimo zakonodavac prigodno štanca odredbu o korištenju generičkih izraza u muškom rodu koji se odnose i na žene. Da se neko slučajno ne zbuni. Taj novi generički član bi mogao recimo glasiti ovako – Za provođenje odredbi ovog zakona koje se tiču oblasti ravnopravnosti, odgovorne su isključivo žene. Odredbe ovog zakona ne obavezuju muškarce, stoga ih oni ne moraju primjenjivati, a mogu, na dobrovoljnoj osnovi, ukoliko procijene da time neće ugroziti svoje privilegije, kao i privilegije svih drugih muškaraca. Time bi zakonodavac građankama i građanima transparentno ukazao šta ovi zakoni zapravo u praksi znače i koliko obavezuju ljude koji su ih usvojili.

Pišući ove redove, pade mi na um kultni vesten ‘Sedmorica veličanstvenih’ snimljen početkom šezdesetih, sa Steve McQueenom, Charlesom Bronsonom, Yulom Brynnerom i ostalim mega zvijezdama onoga vremena. Stanovnici ugnjetavanog meksičkog sela angažuju sedmoricu revolveraša da ih spasu od tiranije, a njih sedmorica se bore kao da su sedam stotina pištoljdžija. Za lovu, naravno. Sve dok potlačeni meksički seljaci ne shvate da su, u stvari, i sami dovoljno snažni da se izbore sa nasiljem. Ostalo je legenda. I mamuzanje u zalazak sunca.

Moja topla preporuka da pogledate ‘Sedmoricu veličanstvenih’ ako već niste. Ako jeste obnovite. Sigurna sam da ćete biti zadovoljni radnjom i glumom.
Ovu drugu sedmoricu i njihove pomagače ionako nećete baš tako često viđati.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Sedam žena je mnogo više od tišine

Bila sam na čitanju dokumentarne drame „Sedam“ u Banjaluci, u Gradskom pozorištu Jazavac. Darija Buzaković, Besima Borić, Tanja Miletić Oručević, Vesna Andree Zaimović, Amna Popovac, Kristina Ljevak i Selma Spahić, sedam meni poznatih i nepoznatih žena iz Bosne i Hercegovine su nešto više od šezdeset minuta živjele živote Feride Azizi iz Avganistana, Hafsat Abiole iz Nigerije, Anabele de Leon iz Gvatemale, Mu Sochua iz Kambodže, Inez Mccormack iz Sjeverne Irske, Marine Pisklakove-Parker iz Rusije i Mukhtar Mai iz Pakistana. Sedam dramskih spisateljica su na osnovu intervjua dokumentovanih 2007. godine omogućile da priče ovih žena kroz dramski tekst čuju žene i muškarci širom svijeta, kažu do sada oko dvadesetak hiljada ljudi.


Sedam žena iz Bosne i Hercegovine ispričale su nasilje koje su doživjele i preživjele ove druge žene. Govorile su o njihovom osjećaju bespomoćnosti, u situacijama kada nisu mogle da zaštite sebe i da pomognu drugim ženama ili kada su im pomagale rizikujući da ih sutra neće biti. Priče su teške i grizu, jer govore o apsurdima života žena širom svijeta u ograničenjima i zabranama, u ratovima koje nisu započele, koje ne vode, i od kojih ne mogu pobjeći. Govore o nasilju koje žene ne prepoznaju, kojeg se stide i kojem se ne mogu same oduprijeti…Priče su i optimistične, jer govore o sigurnim ženskim prostorima u kojima su žene spremne pomoći jedne drugima, zaboraviti na rasne, religijske, klasne, dobne, polne, i sve druge razlike, kako bi živjele svoje vlastite a ne tuđe izbore.

Iz priča ovih žena govore i žene i muškarci, čuju se glasno, a isto tako glasno ćute.

Oduševila me činjenica da je sala Gradskog pozorišta Jazavac u Banjaluci bila puna, i da je u njoj bio gotovo podjednak broj muškaraca i žena. Nadam se da je isto tako bilo i u Sarajevu i Mostaru. To ne znam, to mi morate reći vi koji ste, nadam se, bili tamo. Čini mi se ne tako davno vrijeme u kojem su događaji poput ovog okupljali isključivo žene koje su prepoznavale važnost javnog govora o nasilju prema ženama i drugim oblicima kršenja ženskih ljudskih prava. Dobro je da su priče ovih sedam žena mnogo više od tišine, nečeg što je samo njihovo, lično. Da su kroz svjedočenje, dokumentovanje, prenositeljice izvan glumačke fikcije i publiku iskoračile iz konteksta ženskog ličnog, privatnog i povjerljivog i prešle u javni prostor koji traži osudu nasilja prema ženama i kršenja ženskih ljudskih prava, kao i aktivno djelovanje.

Priče žena iz Avganistana, Nigerije, Gvatemale, Kambodže, Sjeverne Irske, Rusije i Pakistana su gotovo identične pričama žena koje žive oko vas, u vama, i sa vama. Razlikuju se samo po ličnim imenima i gradovima u kojima borave i iz kojih dolaze. Kičma žene isto puca od batina i drugdje u svijetu i u Bosni i Hercegovini. I kad ne zna da čita i piše, žena je isto nepismena gdje god da se nalazi. I kod nas male žene i muškarci svakodnevno uče rat i on ne prestaje da traje, dok god živimo sa čvrsto zatvorenim ustima, očima i ušima i dozvoljavamo likovanje nad tišinom koju proizvodimo.

Zbog toga je važno da dokumentarna drama „Sedam“ nastavi da živi u Bosni i Hercegovini. I da se čita van sarajevskih, mostarskih i banjalučkih centrala. Da je čuju i žene i muškarci koji je, gotovo sigurno, neće doživjeti mojim ušima.

Nekima će ona možda biti besmislena i daleka, a neki će nesumnjivo u modricama, plemenima, i osjećaju običajnog i društveno prihvaćenog prava na nasilje koje trpe ili kojim govore prepoznati vlastita lica.

I odlučiće da je dosta.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/http://.www.radiosarajevo.ba

Ko je za mir?

Jučer je širom svijeta obilježen Međunarodni dan nenasilja, pa i prvi put u Bosni i Hercegovini, uličnom akcijom koju su organizovale nevladine organizacije u Bihaću.

Generalna skupština Ujedinjenih nacija je rezolucijom usvojenom 15. juna 2007. godine odlučila da se dan kada je rođen Mahatma Gandi, lider pokreta nezavisnosti u Indiji, i međunarodni simbol pokreta, strategije, i filozofije nenasilja i mira, bude posvećen porukama usmjerenim ka promovisanju kulture mira, tolerancije, suživota, poštovanja različitosti. Ujedinjene nacije kao političko, međunarodno, međuvladino tijelo postoji gotovo sedamdeset godina. Dugo mu je trebalo da prepozna važnost poruka nenasilja i mira, nasuprot egocentričnih interesa pojedinačnih članica koje su vodile, vode, i na žalost, vodiće razaračke, osvajačke, veoma krvave i profitabilne ratove još dugo vremena.

Poruke mira i nenasilja su gotovo nečujne i nekako se uvijek rasplinu u odnosu na argumente kojima se opravdavaju nasilne intervencije, suptilno umotana mržnja, potreba da se dominira i bude prvi, glavni i jedino važan.

Tako me nije ni iznenadila inicijativa Međunarodne akademije duhovnog jedinstva da se Vladimiru Putinu, predsjedniku Rusije, dodijeli ovogodišnja Nobelova nagrada za mir. Čovjeku koji je prošle godine odobrio dvogodišnje kazne u ženskim kažnjeničkim kolonijama za tri članice pank grupe Pussy Riot koje su hulile na njegov lik i djelo. Glasom, stavom, muzikom, odjećom, porukama koje su marta 2012. godine poslale u svijet iz Katedrale Hrista Spasitelja u Moskvi.
Sigurna sam da je ovo samo jedan u nizu njegovih grijeha koji su, očito, Bogu mili. A trebali bi da budu mili ne samo narodu Rusije, već i cijelom svijetu. Da se prepozna njegova nesebična vizija svjetskog, univerzalnog mira, potreba da se osveti svojim neistomišljenicama, koje su ga javno prozvale da posljednih dvanaest godina koliko vlada Rusijom ne radi svoj posao. Nominacija za Nobelovu nagradu za mir mu je stigla gotovo u isto vrijeme kada je Nadežda Toloknjikova prebačena u bolnicu zbog iscrpljenosti i životne ugroženosti štrajkom glađu.

Kako prigodno, zar ne?

Ja ne vjerujem porukama mira onih koji koriste nasilje. Ne mogu me ubijediti njihove nasmijane fotografije, djeca koju drže u rukama, redovi oduševljenih majki i očeva sa zastavicama i cvijećem u prvim redovima. I ja sam tako, nekada, stajala ispred vrtića sa drugim tratatircima i tratatiricama i pospano mahala crnom mercedesu koji je jezdio banjalučkim ulicama. Prošlo je od tada dosta vremena i ta, moja mahanja, su se ozbiljno prorijedila.

Zamijenili i zamijenile su me neki i neke druge, sa mnogo ozbiljnijim i pragmatičnijim motivima. I na drugačijim mjestima. Šatori, pečenje, piva, rakija, golo meso, turbo džigerasta muzika, raskravaćene masne spodobe i razmazana šminka koja se slijeva po tigrastom uzorku i debeloj, zlatnoj, ogrlici oko vrata. Valja zauzeti red i vidljivo mjesto za dobru školu, dobar fakultet, dobar posao, dobru poziciju. Za sve što je prvo, naravno, nekoliko praznih redova iza vođa. Zažmiriti na sve ostalo oko sebe, i odlučno reći šta me briga na redove nezaposlenih žena i muškaraca, nestašice, astronomske kredite, tuđe probušene cipele, džepove i novčanike, modrice i slomljene kosti, hladne domove.

Nema nasilja koje je donijelo mir, ni u Rusiji, ni u Bosni i Hercegovini, niti bilo gdje u svijetu gdje trenutno ratuju i ubijaju neki muškarci i neke žene, neke druge muškarce i žene. Ni mi nećemo biti mirni kada se nakon trenutnog popisa svedu računi i kad se prebrojimo i konačno utvrdimo koliko, koga i gdje ima. Ostaćemo sa svojim mirotvorcima koji nas uporno ubjeđuju da sve što godinama čine, čine za nas i za naše bolje sutra.

Oktobar sljedeće godine i nije tako daleko kako se čini.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Balkanski patrijarhat unlimited

Prije dva, tri dana najviši zvaničnici susjedne nam države Srbije predstaviše već izvjesno vrijeme pripremanu strategiju angažovanja Dominika Štrausa Kana, bivšeg direktora Međunarodnog monetarnog fonda kao novog savjetnika za ekonomski oporavak i pripremu Srbije za ulazak u Evropsku Uniju. Kažu nema dalje. On je taj koji će iskoristiti svoje ekspertsko ekonomsko znanje i umijeće da Srbiju izbavi iz krize i povede je prema svijetlosti, napretku, dobrom životu. Svima će biti dobro. On odlučno ustvrdi da će ovaj proces biti veoma težak, ali da su promjene moguće i dostižne. Još reče kako će tri mjeseca savjetovati džabe, jer on jako voli Srbiju, pa mu je, eto, čast biti od pomoći. Ne može biti bolje, djeluje naprosto savršeno, zar ne?
 

Jeste, savršeno je, sve osim činjenice da je Dominik Štraus Kan čovjek koji prošle godine nije silazio sa naslovnica i udarnih vijesti u svim terminima, kako kod nas tako i u svijetu, zbog optužbe da je napastvovao hotelsku sobaricu u Njujorku. Zbog ovog slučaja je oslobođen optužbe, kako kažu zbog nedostatka vjerodostojnih dokaza. Ali ne lezi vraže, dočekala ga je i optužnica, vrlo aktuelna, da je bio glavni organizator tzv. seksualnih zabava (ili orgija) u Francuskoj za koje je vrbovao djevojke za koje navodno nije znao da su prostitutke. Osim toga, postoje tragovi o sličnim aferama u drugim državama u kojima je poslovno boravio. Vlasti Fancuske provode intenzivne istražne radnje i za makroisanje mu prijeti desetogodišnja zatvorska kazna kao i vrtoglava novčana kazna, kažu preko milion eura.

Dok se u svijetu ovakve vrste optužbi ne uzimaju olako, čemu svjedoči i činjenica da su ga natjerale da odustane od vrha MMF-a, i da su mu uništile izglede za francusku predsjedničku kandidaturu 2012. godine, balkanski patrijarhat unlimited je spreman ne samo zažmiriti na njegove kriminalne aktivnosti, nego mu i pomoći da ulaštenih obraza i čistih đonova eventualno zakorači natrag prema onima koji su ga odbacili.

Štraus Kan je očito dobro informisan da se u balkanskom patrijarhalnom svijetu ono što je on napravio ne smatra niti ljudskom niti profesionalnom katastrofom. Ne samo da neće dobiti tarabu, već će ga očinski, bratski i haberski prigrliti, iskoristiti njegove seksualno predatorske sklonosti i kriminalne aktivnosti za kontraudar, predstavljajući ih kao nešto simpatično, prihvatljivo i muški neminovno. 

Nije on prvi od velikih kome se omaklo da tretira žene kao robu koja se kupuje i prodaje, i shodno tome na isti način i koristi. To je upravo i učinio Aleksandar Vučić, prvi potpredsjednik Vlade Srbije, koji je medijima odlučno saopštio da Srbiju ne interesuju Dominikove privatne aktivnosti, već ekonomski oporavak i napredak. To mu nije bilo dovoljno, pa je otišao korak dalje u pročišćavanju negativne aure oko dotičnog svjetskog eksperta, ističući da su drugi slavni muški, poput Pikasa i Hitlera takođe voljeli žene i tretirali ih na sličan način.

Majstorski, nema zbora.

Meni se čini da mi još dugo nećemo izaći iz političke i ekonomske krize, sve dok ne riješimo onu najvažniju, ljudsku. Nema nam pomoći sa politikom koja je duboko uznemirujuća, patrijarhalno tvrdo problematična, kao i političarima koji su spremni primati savjete od moralnih nakaza, slijepi za krajnje korisnike i korisnice.

A mi?

Da se nadamo da poslije Srbije neće doći i nama?

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Dobre djevojke

Ovih dana se u medijima pojavila informacija o rezultatima istraživanja Svjetskog udruženja za javno zdravlje koja ukazuje na gotovo udvostručen broj spolno prenosivih bolesti među osobama mlađe životne dobi u posljednjih deset godina. Globalno. Ove podatke je komentarisao dr. Nenad Babić, nacionalni koordinator za reproduktivno zdravlje u Republici Srpskoj, a njegove kolege i kolegice iz oba BH entiteta povremeno ukazuju da je ovaj problem prisutan i na našim prostorima.


Javno dostupnih podataka o prevalenci spolno prenosivih oboljenja, koji bi se mogli uporediti po godinama, socijalnom statusu, polu u BiH nema. Nema uspostavljenog sistema nadzora, nema adekvatnog mehanizma prijavljivanja oboljenja sa nivoa primarne zdravstvene zaštite. Nema ni sistemski uređene prevencije, iako postoje podaci o uočenim potrebama, kao i preporuke nadležnih institucija kako unaprijediti borbu protiv spolno prenosivih bolesti kroz redovno obrazovanje i savjetovališta za mlade.
I dok vlasti u Kantonu Sarajevo u saradnji sa Asocijacijom XY, ekspertima i eksperticama i odabranim roditeljima, a na osnovu presude ustavnog suda, otvaraju mogućnosti da barem dio učenika i učenica od petog do devetog razreda koji ne žele na vjeronauku i kulturu religija nauče osnove o reproduktivnom zdravlju (u šta spada i znanje o spolno prenosivim bolestima), ostatak djevojaka i mladića, ali i odraslih žena i muškaraca Bosne i Hercegovine može mirno i dalje da živi u mraku, predrasudama i stigmi „onoga čije ime se ne pominje.“

Čitajući komentare nacionalnog koordinatora za reproduktivno zdravlje, kao i njegovih kolega i kolegica koji i koje se bave ovom tematikom, jasno mi je da ovaj mrak, predrasude i stigme nikada nisu bile više izražene. Prvi je javno ustvrdio da je za porast spolno prenosivih bolesti odgovoran promiskuitet naročito žena mlađe životne dobi, dok među ovim drugim ima onih koji tvrde da uporno savjetuju žene da paze s kim stupaju u spolne odnose, da praktikuju zaštitu pri spolnim odnosima, te da odlaze na redovne ginekološke preglede svakih šest mjeseci do godinu dana čim postanu spolno aktivne.

Nigdje ni traga od mladih muškaraca.

Biće da većina mladih žena ima spolne odnose sa neidentifikovanim objektima, vantjelesnim, vanspolnim, nepostojećim. Biće i da se spolne bolesti prenose jednostavno kontaktom sa zrakom, vodom, vatrom, zemljom, čime?! Ili to, ili je očito potrebno žene držati odgovornim društveno, polno, rodno, i na sve druge načine. Ukazati muškarcima da ih se vlastito reproduktivno zdravlje, kao i reproduktivno zdravlje žena (ili drugih muškaraca) sa kojima imaju spolne odnose ne tiče i da o njemu ne moraju ništa znati. Dok druge države odavno prepoznaju potrebe da se kod sprečavanja i suzbijanja seksualno prenosivih bolesti radi na podizanju svijesti i obaveznom tretmanu oba partnera, i čine napore da kreiraju i realizuju programe koji će se kontinuirano baviti specifičnim potrebama, problemima i odgovornostima mladih žena i muškaraca u oblasti reproduktivnog zdravlja, naši stručnjaci i stručnjakinje očito nisu svjesni i svjesne odgovornosti vlastite profesije i ‘ladno i lagodno kritikuju i savjetuju samo djevojke da paze šta rade.

Vi, djevojke, ste po defoltu promiskuitetne, a vi dečki, možete i slobodno nastavite i dalje to biti, jer vam to nema nikakve veze sa vlastitim rizičnim ponašanjem. Naprotiv, to je ono što društvo od vas očekuje, politika toleriše, a stručna javnost, eto potvrđuje.  Svijet je vaš. I može vam se. One su te koje su loše. I krive za sve što pokupite. Vi se ništa ne brinite što o svemu tome nemate nikakvog pojma. One su te koje trebaju i moraju da misle i da znaju.

Ja se sve nadam da je uokvirivanje stvarnosti na ovaj način samo privremeno. I da će uskoro doći vrijeme kada će ova tema biti oslobođena patrijarhalnih okova, ćutanja i statusa prašine ispod tepiha.

Djevojke, dobre ste. Tiče ih se. Najmanje koliko i vas.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba