S(a)vršeni poredak

Internetom je ovih dana kružila fotografija novoustoličenog pape Franje u kojem se citira njegova izjava o prirodnom redu i činjenicama po kojima žene nisu prikladne za političke poslove, te da su „tu da podrže razmišljanje i stvaralaštvo muškaraca, ali ništa više od toga.” Kako saznadoh, ova izjava nije novijeg datuma, i vezuje se za kontinuirane sukobe i veoma komplikovane odnose koje je sadašnji papa a nekadašnji kardinal iz Argentine imao sa Kristinom Fernandez dugogodišnjom predsjednicom ove zemlje. Iako postoje ozbiljne tvrdnje o propustima tadašnjeg kardinala da zaštiti žrtve vojne hunte koja je 70tih godina vladala Argentinom, papa Franjo je predstavljen i promovisan kao visoko moralna osoba koja suosjeća sa obespravljenima i sirotinjom, odbija povlastice i živi veoma skromnim životom, bez skupog nakita, te želi neposredni kontakt sa vjernicima. Ukratko, mnogo razloga da ga vjernici vole i poštuju.
 
Ja nemam ništa lično protiv njega. Poštujem ljude koji vjeruju u Boga i žive skromno u skladu sa drugim ljudima oko sebe. Međutim, ne želim zanemariti činjenicu da je pored svoje uloge poglavara katoličke crkve papa takođe i državnik, koji putem svoje administracije ima uticaj na međunarodne politike, pa tako i one u oblasti ljudskih prava. Njega je izabrala konklava kardinala muškaraca, sve ključne pozicije u administraciji Vatikana drže muškarci koji vode veoma intenzivne diplomatske aktivnosti, što katoličkoj crkvi omogućava jedinstven uticaj u odnosu na druge crkve i religije, te direktni politički uticaj u održavanju sistematskog kršenja prava žena. Tako se prije par dana Vatikan našao u grupi naglašeno patrijarhalnih država, sa debelim dosijeima o slučajevima zataškavanja i zanemarivanja nasilja protiv žena, kao što su Sudan, Rusija, Iran i Egipat, te se usprotivio usvajanju deklaracije Ujedinjenih nacija kojom se, između ostalog, zahtijeva od država da odlučno osude sve oblike nasilja protiv žena i djevojčica i da se uzdrže od pozivanja na bilo kakve običaje, tradicije ili religijske razloge kako bi izbjegle svoje obaveze zaštite žena od nasilja.


Iako je na kraju deklaracija usvojena sa spornim tekstom koji nesumnjivo ukazuje da religija ne može biti opravdanje, samo protivljenje Vatikana i ostalih ovoj odredbi ukazuje na postojanje prakse koja odobrava dehumanizovanje žena, opravdava seksualno nasilje i druge oblike nasilja protiv žena, te omogućava da se država distancira i amnestira od odgovornosti kada propusti da zaštiti osnovna ljudska prava i slobode žena. Ove poruke su jasno vidljive i iz izjave Vatikanskih diplomata tokom usvajanja Pekinške deklaracije i platforme za akciju, na Četvrtoj svjetskoj konferenciji o ženama 1995 godine, kojom su stavljene brojne primjedbe na tekst Deklaracije, usmjerene na ograničavanje već prepoznatih i zaštićenih prava žena, uz formalnu osudu nasilja.


U slučaju Vatikana kojim upravlja papa Franjo, ova diplomatija takođe šalje poruku svim katoličkim vjernicima da je nasilje protiv žena opravdano sredstvo sve dok su blizu crkvi i dok u nju vjeruju. I da će gledati kroz prste. Kako papa lično, tako i sveštenici sa propovjedaonica, šireći milosrđe i suosjećanje sa sirotinjom i onima koji prava nemaju.

Nemam namjeru da se rugam katoličkoj crkvi. Stvarnost se poprilično narugala sama od sebe i ja sam samo čitateljica poteza ljudskosti, a njih ovdje nema. Vidim produžetak nespremnosti crkve i njenih administratora da na zemlji reformišu svoje politike, vide žene izvan njihove biološke uloge, i omoguće im zaštitu kroz moć koju nesumnjivo imaju kroz društveni i politički angažman najvišeg Vatikanskog rukovodstva i sveštenika u zajednici. Nespremnosti ima i u beskrajnom odbijanju mogućnosti da žene budu ordinirane u sveštenike i time vremenom dođu do najviših crkvenih pozicija, što je još jedan od standarda koji se opravdava božanskim ustavom.


Savršeni poredak će se neminovno ugušiti u sopstvenoj arhaičnosti, a na tržište će doći nove ideološke robe koje ne odbacuju žene.


Zato papa Franjo, niski start. I kreni.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba

Samo nek je praznik žena

Vjekoslav Bevanda, predsjedavajući Savjeta ministara Bosne i Hercegovine je prije dva dana u Sarajevu potpisao Izjavu podrške globalnoj Kampanji UN-a pokrenutoj 2012 godine sa ciljem zaustavljanja nasilja protiv žena i djevojčica. U junu 2009 godine sličnu izjavu je potpisao i Nikola Špirić njegov prethodnik, a današnji BiH ministar finansija i trezora, koji je tim činom dao podršku UNIFEM-ovoj kampanji „Reci NE nasilju protiv žena“. Obojica su tom prilikom govorili o nasilju protiv žena kao pitanju koje ima punu pažnju institucija Bosne i Hercegovine i naglasili opredjeljenost da se bore protiv ovog problema.

Prošle su gotovo tri godine između jednog i drugog potpisa, a nasilje se održava kao dio svakodnevnice mnogih žena u Bosni i Hercegovini. I mnoge stvari se nisu pomjerile ni za milimetar.

Potpisi najviših BiH dužnosnika ne uklanjaju činjenicu da važeći zakoni u ovoj oblasti ne samo da nisu u skladu sa međunarodnim standardima, već ni jedni sa drugim. Iako su krajem 2012 godine usvojeni potpuno novi zakoni o zaštiti od nasilja u porodici, ova vrsta nasilja se u Republici Srpskoj i dalje prepoznaje i kao prekršaj i kao krivično djelo, a u Federaciji BiH kao krivično djelo. Kaznena politika oba BiH entiteta ukazuje da sudovi počinioce nasilja u porodici kažnjavaju uslovno i veoma niskim novčanim kaznama, što ih u pravilu ne odvraća od ponavljanja nasilja, već čini da se ono intenzivira. Održivih programa rada sa počiniocima nasilja nema, a žene koje prvi put prijave nasilje i ne dobiju adekvatnu pomoć i zaštitu, kod ponovljenog nasilja odluče da ćute jer time ne riskiraju ponovljene batine.

Ukoliko žena koja je preživjela nasilje odluči da ne svjedoči protiv počinioca nasilja, što je njeno zakonsko pravo, tužilaštva odustaju od gonjenja pravdajući se nedostatkom dokaza. A druge dokaze je teško osigurati, jer ne postoji opredjeljenost da se oni prikupljaju. Ukoliko dođe do sudskog postupka, žene koje su preživjele nasilje i koje žele da svjedoče u sudnici (a i van nje) dolaze u kontakt sa počiniocem nasilja, te su izložene prijetnjama i pritiscima da promijene iskaze i time omoguće oslobađanje počinioca nasilja od odgovornosti.

Ovo je stvarnost. Podatke nisam izmaštala, već sam im svjedočila tokom posljednjih sedamnaest godina koliko se zajedno sa svojim prijateljicama širom Bosne i Hercegovine bavim ovim problemom i podrškom ženama koje žele živjeti bez nasilja. Zato mi zvuči jako neodgovorno poziv Vjekoslava Bevande ženama Bosne i Hercegovine da prijavljuju nasilje nadležnim tijelima, kada znam da je sistem tih tijela okrutan, diskriminirajući, samodovoljan, visoko tolerantan i prijateljski nastrojen prema počiniocima nasilja. Ne znam da li je njemu i njegovom prethodniku iko ikada objasnio kako žive žene sa nasiljem u BiH i kako potpisi koji su stavili na izjave da će učiniti sve da ovim ženama bude bolje zaista i traže njihovu akciju a ne samo slikanje i mahanje novinarima.

Stiže nam još jedan međunarodni dan žena. Galopira ubrzano praćen tezgama na kojima se nude futurističke lampe, kineski nakit i marame, šminka za dvije marke, plišani medvjedići. Tu su i maštovita licitarska srca, kao i ona žarko crvena, sa nasađenim rukama i porukama ljubavi. Šareno je i veselo. Znam da će se mnoge žene iskreno obradovati ovim sitnicama i pomisliti kako je svijet ljepše, drugačije i bolje mjesto barem na jedan dan. Iza prazničnih kulisa ostaće mnogo žena sa polomljenim rebrima i osmjesima koji sakrivaju polomljene zube. One će sigurno pomisliti kako je sve to praznovanje uzaludno.

Sretan vam osmi mart, međunarodni dan žena. Dok nasilje protiv žena ne prestane.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba

Izvinite…Nebitne ste!?

Semir Efendić, načelnik opštine Novi Grad Sarajevo je nedavno javno iskazao neslaganje sa uspostavljanjem neformalnog kluba zastupnica u Parlamentu Federacije BiH. U svojoj reakciji nije negirao samo potrebu političkog organizovanja žena u entitetskom parlamentu, već uopšte potrebu društvenog djelovanja žena u Bosni i Hercegovini kroz ženske organizacije u okviru kojih se, kako kaže „ženama ispira mozak do te mjere da nisu više sposobne za normalnu socijalizaciju sa ostatkom društva.“ Njegov stav je vodio reakciji ženskih nevladinih organizacija u BiH, ali i parlamentarki, pa je tako Ismeta Dervoz, zastupnica u Parlamentarnoj skupštini BiH zatražila njegovo javno izvinjenje.

Da se razumijemo, Semir Efendić nije jedini političar u BiH sa ovakvim stavom. Mnoge njegove kolege, kako iz njegove partije, tako i iz ostalih, parlamentarnih, neparlamentarnih, popularnih i onih malo manje, bez obzira na bilo koju drugu osnovu grupisanja, sigurna sam misle isto. Godinama se isti stavovi u vidu anedgota provlače kroz institucije i kafanske prijateljske egzibicijske susrete političara na svim nivoima. Pričaju se i prepričavaju, komentarišu kao vic. Ovih anegdota je bilo i u BiH Parlamentu tokom rasprava o usvajanju Zakona o ravnopravnosti polova BiH, kada su neki od zastupnika izražavali zabrinutost za muški rod.

Bilo ih je i kad je 2009 godine predsjednik Komisije za ljudska prava u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH tvrdio da je žena zaslužila šamar, kao i kada su 2006 godine imenovane (čak!) dvije ministarke u Vladi Republike Srpske, te su poslanici Narodne skupštine o tome govorili kao o ustupku ženama.

U njihovoj osnovi se nazire strah od kataklizme izazvane vladavinom žena koja će upropastiti Bosnu i Hercegovinu. Žene koje se društveno organizuju zaista jesu realna prijetnja patrijarhatu i njegovim osnovnim postulatima po kojima društveno svjesna i aktivna žena nije korisna muškarcima. Čim pređe preko praga, obrazuje se i vidi života oko sebe, postavlja pitanja, traži učešće, zahtijeva, naprosto nekako previše zna. Žena počne da misli na sebe i kada se pritom udružuje sa drugim ženama nastaje raspad, tog, muškarcima normalnog društvenog sistema u kojem uživaju sve privilegije. 

Godinama, ovako ispranog mozga radom u organizacijama civilnog društva i obrazovanjem po bijelom svijetu koji je i Semira obrazovao, čekam na normalni društveni sistem. Čekam da ti politički iskusni i ispravni muškarci, koji tvrde da žensko i muško nije važno, odnosno da žene nisu važne, riješe probleme. Čekate ih i vi, ispranog ili neispranog mozga, bez razlike.

Čekala sam više od godinu dana da se formira Savjet ministara BiH nakon opštih izbora 2010 godine, čekam da šestorica reformišu Ustav BiH, čekam konstitutivnost za sve žene i muškarce, čekam socijalnu i zdravstvenu zaštitu na način kako to u zakonima piše. Čekam da nasilje nad ženama i djecom ne bude dio tog našeg normalnog svijeta, da se desi to nešto novo i bolje, nešto od čega smo udaljeni sve više. Mnogo toga čekam.

U zemlji u kojoj je sve duboko podijeljeno i u kojoj je etničko i nacionalno organizovanje važnije od toga da li ćete imati šta jesti, imati posao, biti zdravi i obrazovani, govoriti o nebitnosti organizovanja žena je u najmanju ruku licemjerno.

Zbog toga mi više nije dovoljno izvinjenje Semira Efendića i drugih političara koji ga javno ili tajno podržavaju. Važno mi je da djelom pokažu da je ovo zemlja u kojoj su žene sastavni dio stanovništva sa jednakim pravima i mogućnostima, i to ne samo deklarativno, na riječima, već postupcima, akcijama, u budžetima, i programima koji će stvarno unaprijediti živote žena u Bosni i Hercegovini. Na mjestima gdje je moć se dokazuje koliko je nekome stalo do stvarnih promjena, a ne putem kurtoaznih izvinjenja koja danas izgledaju kao izlizane cipele. Možda su nekom i drage, ali im je rok trajanja veoma kratak.

Moj isprani mozak više ne prima strateške i akcione planove, revizije, izmjene i dopune, rebalanse, reprograme…i slične dokumente. Meni, a vjerujem i mnogima od vas, to ne znači ništa. Hoću da vidim kraj tom (savršenom) mehanizmu koji funkcioniše bez polovine populacije ove zemlje, koji se godinama hrani neplaćenim radom žena u domaćinstvu, otkazima trudnicama i porodiljama, zaostalim isplatama porodiljskih naknada, i nasiljem u porodici koje prolazi nekažnjeno jer je sistemu tako komotno.

Bitne ste. I tiče vas se. Adio.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba

(Logično) Prostituisanje za ljudska prava

Odjeknula je širom Bosne i Hercegovine inicijativa za legalizovanje prostitucije pokrenuta od strane košarkaškog kluba invalida „Vrbas“ iz Banja Luke. Uprava kluba, zabrinuta za seksualni život sportista sa invaliditetom, smatra da oni imaju pravo da, kao i sve ostale osobe, imaju pristup seksu i zadovoljenju svojih potreba. Kako kažu, drugog načina nema, osim da se prava na seksualni život ove populacije traže na ulici, prikupljanjem potpisa za promjene koje će prostituciju a samim tim i ostvarivanje ovog prava invalida staviti sa ove strane zakona. Važeći propisi prepoznaju prostituisanje kao prekršaj protiv javnog reda i mira. U nekim kantonima u Federaciji BiH, kao što su sarajevski, unsko sanski i zapadnohercegovački, korištenje usluga prostitucije je takođe prekršaj. Osim toga, kažnjivo je iznajmljivanje i ustupanje prostorija za vršenje prostitucije, dok je navođenje odn. prisiljavanje na prostituciju krivično djelo.

Za mene u ovoj inicijativi nema ništa novo i inovativno u odnosu na predhodne, osim možda činjenice ko ju je pokrenuo. Sve ostalo je već mnogo puta sažvakano i ispljunuto u javni prostor kao poruka ženama (muškarci kao davaoci usluga se ne pominju) da su ništa drugo nego roba koju se može kupiti i prodati, i da se na ovoj robi može sasvim fino zaraditi.

Logika koja ovom slučaju daje novi momenat jeste da se legalizovanje prostitucije nastoji prikazati kao human gest, kako bi se osigurala šira društvena podrška. Jer, u pitanju je ostvarivanje ljudskih prava muškaraca u okviru grupacije koja se nalazi među ponajviše društveno marginalizovanim kategorijama. Svako ko je protiv ostvarivanja prava invalida može, dakle, slobodno biti osuđen(a) na javni prezir. Uokvirivanje problema na ovaj način marginalizuje sve negativne posljedice prostitucije i čini je logičnom, nužnom, pa čak i poželjnom. Time je put do 3000 potpisa koliko je minimalno potrebno da bi se promijenio neki od zakona mnogo manje trnovit.

Da bi se dodatno učvrstio stav javnosti, najnoviji pokretači inicijative tvrde da će se legalizovanjem prostitucije donijeti ogromna korist državi, jer će prostitutke i oni koji organizuju prostituciju (da li?) plaćati poreze i doprinose i time, logično, spasiti zemlju od privrednog kolapsa. Osim toga, ova nova privredno uslužna grana će nas odvesti direktno u moderne evropske i svjetske tokove, što bi, opet logično, trebalo da nam bude svima želja. Naročito ženama, prostitutkama, koje će biti osigurane i sigurne budućnosti. Kao i ostale zaposlene žene u Bosni i Hercegovini.

Nepobitni argumenti nove inicijative vješto izbjegavaju poglede u blisku prošlost. Samo desetak godina unazad, Bosna i Hercegovina je vladala svjetskim i evropskim mapama trgovine ženama. Na zidovima nizova ubrzano izgrađenih višespratnica duž Arizone, oko Doboja, Prijedora i drugdje još uvijek proviruju na brzinu prekrečeni nazivi noćnih klubova, uz obavezne ženske butke oko šipke. Nije to mnogo daleko od amsterdamskih i hamburških mesnica pod crvenim fenjerima u kojima sjede žene svih rasa i nacija, a ponajmanje holandske i njemačke. O njihovoj slobodnoj volji da se bave prostitucijom, okolnostima koje su ih dovele do toga, pristupu zdravstvenoj, socijalnoj i pravnoj zaštiti, nasilju kojem su kontinuirano izložene nije popularno govoriti jer je to loše za biznis.

Savremene zapadnoevropske zemlje na koje se po ovom pitanju želimo ugledati su požurile da legalizuju prostituciju, uz prvobitni osnovni cilj da obuzdaju kriminalne mreže trgovine ženama i osiguraju sigurno okruženje za žene koje su uključene u prostituciju. Ove države nerado izlaze u javnost sa negativnim posljedicama unosne industrije. Važno je da su usluge legalne, žensko meso je jeftino, lako i stalno dostupno. Lova se obrće. Logično.

Ja jesam za pravo invalida na normalan život dostojan svakog čovjeka. Nisam za omogućavanje legalne trgovine ženama u Bosni i Hercegovini ili bilo gdje drugdje, i još manje da država gradi javne budžete na porezima prikupljenim na ovaj način. Ne mislim da je u redu graditi i ostvarivati ljudska prava jednih na ozbiljnom kršenju ljudskih prava drugih i da je to put kojim se problem nemogućnosti ostvarivanja prava na seksualni život muškaraca sa invaliditetom treba rješavati.

Za početak, mislim da pažnja treba biti usmjerena na društvenu destigmatizaciju invalidnosti muškaraca i žena, njihovih seksualnih potreba i mogućnosti ostvarivanja ovih potreba kroz ravnopravni pristup društvu.

Ne putem zakonom omogućenog i podstaknutog seksualnog iskorištavanja žena. 

Objavljeno na: http://manjine.ba

Ova vrsta, ženska

Pročitah prije par dana u Slobodnoj Bosni da je Sejfudin Tokić, nekadašnji bosanski opozicioni političar, a sada predsjednik nevladine organizacije Bošnjački pokret za ravnopravnost naroda, izgubio sedmogodišnju parnicu podjele bračne stečevine sa bivšom partnerkom Draženom Peranić, novinarkom iz Sarajeva. 

Vijesti o ovim vrstama privatnih parnica nisu uobičajene. Nema ih mnogo, dugotrajne su i obični muškarci i žene nisu nikome interesantni. Razvode se i razilaze, dijele ono što su stekli tokom zajedničkog života, koliko i kako ko ima. Ali kada je u pitanju javna ličnost, muškarac, koji uz prilično rigidne političke stavove ima i tekuće optužbe za krivična djela koja nemaju veze sa ovom parnicom, desi se da se novinari usmjere i na ovakve detalje.

Drago mi je što sam pročitala ovu vijest. Mene, u stvari, ne zanima politika, aktivizam, kao ni drugi procesi protiv Sejfudina Tokića. O tome će oni kojima je on interesantan i važan.

eni su važne izjave njegovog advokata, izvjesnog Minadira Aščerića iz Sarajeva, date pred sudom u završnoj riječi. I to iz najmanje dva razloga.

Važno je javno ukazati na patrijarhalni diskurs koji vlada sudnicama u BiH. Važno je i da žene, obeshrabrene dugotrajnim sudskim postupcima, izložene šikaniranju i seksističkom ponašanju ljudi za koje pravo predstavlja dehumanizovani biznis, kao i svakodnevnoj diskriminaciji zbog činjenice svog pola, vide da je i u ovakvim uslovima i okruženju zaštita njihovih prava ipak dostižna i moguća.

Advokat Aščerić je iskoristio ovu parnicu da, u punom sjaju, pošalje poruku ne samo Draženi Peranić i sudu, već svekolikoj vrsti žena koje imaju hrabrosti da sudskim putem u Bosni i Hercegovini traže zaštitu svojih prava. I da u tome budu istrajne do kraja.

Između ostalog, on smatra da je velika šteta što je nemoguće koraknuti najmanje tri vijeka unazad, u vrijeme kada se znalo mjesto bračne zajednice i žene u njoj. To mu se nije učinilo dovoljno (jako) da Draženu Peranić, a vjerujem i druge žene u BiH, privede njihovom rodu i društvenoj ulozi, te izjavljuje da ona njegovom klijentu nije rodila djecu, nije htjela uzeti njegovo prezime, pa da stoga, nema niti može imati bilo kakva prava. Pa mu se (opet) učinilo nedovoljno, te ju je okarakterisao kao ONU vrstu žene koja ne preza ni od čega, te bi se čak (!) zalagala i za prava gej osoba.

Ne znam koliko je parnica on do sada dobio promovišući i štiteći običaje i patrijarhat. Ne znam ni da li je imao još kakvih primjedbi na žene i onu vrstu, žensku, koja ne ispunjava svoje običajne dužnosti, razmišlja svojom glavom i traži svoje pravo, ali mi je donekle jasno njegovo iznenađenje u kojem se, očito, nije snašao.

U Bosni i Hercegovini sasvim normalno postoje zakoni po kojim je „ženska vrsta“ zaštićena u svojim pravima. Prema nekim tumačenjima u tome smo vodeći u regionu.

Žene, dakle, imaju pravo glasa još od 1946 godine, imaju pravo da nasljeđuju i posjeduju vlastitu imovinu, pravo da samostalno odluče o sklapanju braka i njegovom prestanku, pravo da dijele stečenu imovinu u slučaju razvoda bračne i raskida vanbračne zajednice, zaštićene su od silovanja i nasilja u braku i van njega, mogu se školovati, zaposliti, kandidovati na izborima. I još mnogo toga. Zakonski.

U stvarnosti, nemaju mogućnosti mnoga od ovih prava ostvariti u praksi jer, pored važećih zakona, postoje i običajna pravila i praksa po kojoj nije uobičajeno niti prihvatljivo da rade bilo šta od ovoga. Neke od ovih prava i mogućnosti žene mogu ostvariti samo ukoliko ne ugrožavaju takođe običajno pravo i privilegiju muškaraca da ljudska prava i formalno i stvarno uživaju pravom prvenstva i bez ograničenja.

Ovo pravilo je jače od bilo kog zakona i vidljivo je u nebrojenim sudskim odlukama u BiH. Stoga, opet kažem, razumijem iznenađenje advokata Aščerića koji je, vjerovatno po prvi put u svojoj advokatskoj praksi naišao ne samo na odlučan i uporan primjerak ženske vrste, već i sud koji ne sudi po patrijarhalnim običajima već po zakonu.

Na početku ove, 2013 godine, mogu reći da sam uvjerena da Dražena Peranić neće biti jedina žena koja je u BiH uspjela srušiti patrijarhalni jaram sa svojih, zakonom zaštićenih prava. Ja sam joj zahvalna. Svojom upornošću će ohrabriti mnoge „pripadnice ženske vrste“ u BiH da koriste svoja prava svakodnevno, neprekidno i do kraja. Time će, možda polako ali sigurno, svijet advokata Aščerića i drugih tumača običaja nestati iz sudnica i mi ćemo, konačno, moći da osjetimo da živimo u zemlji u kojoj ravnopravnost muškaraca i žena nije bajka u koju vjerujemo jer je tako ljepše, već stvarnost koju nije nužno neprekidno dokazivati.

Dalje neće moći!

Objavljeno na: http://www.manjine.ba

(Ne)moralno zdravstveno obrazovanje

U Hrvatskoj se vodi intenzivna javna polemika o uvođenju zdravstvenog obrazovanja u osnovne i srednje škole i ovu politiku Vlade otvoreno kritikuju vjerski službenici najvišeg ranga, ali i udruženja roditelja. Od nekoliko modula u programu, najviše pažnje je usmjereno na onaj koji se bavi učenjem o spolnoj/rodnoj ravnopravnosti i odgovornom spolnom ponašanju. Prema prijedlogu Vlade Hrvatske, djeca će u okviru ovog modula kroz razrednu nastavu učiti o spolnim i rodnim razlikama, ulogama, seksualnom i reproduktivnom zdravlju, stereotipima i diskriminaciji, uključujući i različitosti u seksualnosti.

Čitajući more članaka za i protiv koji su preplavili medije, osjetila sam zadovoljstvo. Sretna sam jer se konačno dešavaju korisne promjene u obrazovanju, pa makar i u našem komšiluku. To može da znači da će se, možda, sistemsko rješavanje pitanja zdravstvenog obrazovanja uskoro naći na dnevnom redu i u našoj državi.  Situacija u BiH trenutno nije baš sjajna, s obzirom na činjenicu da se učenje o rodnoj/spolnoj ravnopravnosti i odgovornom spolnom ponašanju svodi na alternativno obrazovanje o vršnjačkom nasilju, trgovini ljudima, rodnim stereotipima i diskriminaciji koje, uz obavezno odobrenje nadležnih resornih ministarstava, sporadično provode nevladine organizacije, ciljajući djecu starijih razreda osnovne i srednje škole.

Ukoliko se ovaj proces uskoro desi u Bosni i Hercegovini, sigurno neće proći mimo politike i religije. Mi ne samo da imamo različite prioritete i verzije nastavnih programa, nego i tri konstitutivne religijske opcije koje će sigurno imati šta reći na tom planu.

Ne prejudicirajući moguću sadržinu programa kod nas, vidjeh da predloženi nastavni plan u Hrvatskoj u prva dva razreda osnovne škole ne predviđa ništa po pitanju ove teme. Sa ovim je i moje oduševljenje nestalo. Pomislila sam na sve one stravične slučajeve seksualnog nasilja i zlostavljanja djevojčica i dječaka o kojima čitam godinama, te činjenicu da se ovaj oblik rodno zasnovanog nasilja u pravilu najčešće dešava u najranijoj životnoj dobi.

Procjene ukazuju da svaka červrta djevojčica i svaki šesti dječak doživi neki od oblika seksualnog zlostavljanja. Varate se ukoliko mislite da su djeca koja odrastaju u socijalno ugroženim porodicama ta koja su najčešće žrtve. Nasilje ove vrste ne poznaje socijalne razlike. Najveći broj slučajeva se dešava u porodici, a zlostavljači su, u pravilu, osobe koje se nalaze u bliskom socijalnom okruženju, osobe kojima djeca žrtve vjeruju i koje im lako manipulacijom mogu nametnuti šutnju.  Djeca postaju žrtve upravo zbog zloupotrebe moći odraslih, koji manipulišu činjenicom da djevojčice i dječaci nemaju pojma o tome šta im se dešava.

Naš osnovni problem jeste da u svijetu odraslih priča o seksu, spolnosti, zlostavljanju i srodnim temama predstavlja društveno neprihvatljivo obrazovanje za djecu, bilo da se dešava u kući ili u školi. Generacije roditelja i nastavnika to smatraju veoma lošom idejom i zaobilaze priču o ovome u širokom luku. Jedan od ključnih argumenata je da su djeca ranog uzrasta isuviše mala da bi razumjela o čemu se tu radi. Djeca su mala, ali su takođe mala da svakodnevno postaju žrtve nasilja koje odrasli ne žele da im objasne, barem ne u mjeri koja će im pomoći da se od njega zaštite i da potraže pomoć kada im je potrebna. Ja to zaista ne mogu razumjeti, jer ovdje logika nije korisna vještina.

Stručnjaci nam govore kako je važno djeci koja su žrtve seksualnog zlostavljanja pružiti svu moguću podršku i pomoć u procesu oporavka, kako od strane porodice, tako i od okoline u kojoj živi. Oni takođe govore da je sa djecom potrebno o ovome razgovarati, upozoriti ih šta im se može dogoditi i kako se mogu zaštititi. Čini mi se da kolektivno ćutimo do beskonačnosti i nadamo se da će to, nekako, samo od sebe proći. A neće. Ni u Hrvatskoj, a ni u Bosni i Hercegovini, niti bilo gdje na svijetu gdje se ovaj problem negira i stigmatizira.

Vjerujem da u sprečavanju ove vrste nasilja neće baš mnogo pomoći bilbordi, profesionalno urađeni TV spotovi i povremene vijesti koje djeca u kritičnom uzrastu uglavnom i ne vide. Djeca svakodnevno slušaju učitelje i nastavnike, kao i roditelje, i njihova uloga u  sprečavanju zlostavljanja je utoliko dragocjena. U mnogim slučajevima vjerovatno i presudna.

Ja želim vjerovati da će u modulu zdravstvenog obrazovanja u Hrvatskoj ova tema, u konačnici naći svoje mjesto u ranom obrazovanju djece. Nadam se da će se među osobama koje će praviti sličan program u Bosni i Hercegovini naći žene i muškarci koji će imati razumijevanja za važnost ranog učenja o seksualno neželjenom kontaktu i nasilju, obrazovanju koje će se potruditi da djeci bude razumljivo i koje im neće uskraćivati informacije koje im mogu spasiti djetinstvo.

O (lažnom) moralu neki drugi put.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba

Pravo izbora? …Ma, zdravo!

Religija mi nije srcu mila ali poštujem pravo svake osobe da vjeruje u šta želi, dok god ne ugrožava moj prostor da ne vjerujem u šta želim. To je, mislim, u skladu sa duhom univerzalnosti ljudskih prava, da svaka osoba ima pravo na vlastiti identitet, vjeroispovjest i praktikovanje religije, pa i da bude bez nje. Vjerujem u pravo izbora. Imam mnogo prijatelja i prijateljica koji vjeruju u Boga i slijede pravila koja im vjera koju prepoznaju kao svoju nalaže. Ja ih poštujem i podržavam u njihovoj vjeri. Neki od njih me vraćaju na pravi put. Desi se da razgovaramo o odnosu religije prema važnim pitanjima i veoma često me uvjeravaju da ja u stvari vjerujem, samo odbijam da to prihvatim. U nekim situacijama se u meni probudi nelagoda, čini mi se da me posmatraju kao djete koje ne zna ništa, koje mora naučiti ono što je odvajkada poznato svima. Svi to znaju, samo ja živim u neprihvatanju i neznanju onoga što negdje u meni čuči i čeka. Ja sam odabrala odavno i odlučila da religija nije za mene.

Dok god si sam ili sama, i odrasla osoba, ovo funkcioniše. Međutim, kada imaš odgovornost da umjesto druge osobe biraš i donosiš odluke u šta će vjerovati onda imaš veliki problem. U zemlji koja se zove Bosna i Hercegovina, vjera i religija je odavno prestala biti privatna stvar i ne možeš je izbjeći, posebno ako si djete. I roditelj.

Vjeronauka i ja imamo sporazum

Meni se ta odgovornost desila prošle godine kada mi je kćerka pošla u drugi razred osnovne škole. Razmišljala sam kako da se postavim i šta da joj savjetujem. Vjeruj, ne vjeruj, idi na vjeronauku, ne idi na vjeronauku, budi kao drugi, ne budi kao drugi. Budi svoja, ne budi svoja. Poštuj druge i zahtjevaj da te poštuju, ne poštuj druge i ne očekuj da će te poštovati. Sve dileme koje imam kao odrasla osoba su mi se sručile u život i natjerale me da biram umjesto nje. Jer sam odrasla a ona je djete, a djeca treba da slušaju odluke roditelja. Poštuju autoritet.

Razmišljala sam, kada imaš sedam godina važno ti je da si sa drugarima u školi jednak. Gradiš socijalne kontakte koji ti ostaju za cijeli život, zaljubljuješ se po prvi ili drugi put, gledaš neku nepravdu, pa se moraš na nešto i navići. Važno je da si u grupi sebi bliskih, koja će te podržati i biti uz tebe. A ako si po nečemu drugačiji, svi će prstom na tebe, a tebi će biti ružno i doći ćeš kući pa ćeš onog ili onu što je uzrok tvoje različitosti kazniti. Suzama i pitanjima na koja je nemoguće odgovoriti. Kako bilo, mora neko biti kriv, takva su pravila.

Tako sam, linijom manjeg otpora, odlučila da je vjeronauk školski predmet kao i svaki drugi i da ga se mora učiti i naučiti za ocjenu i znanje. Rekla sam svojoj kćeri da ja ne vjerujem da Boga ima, ali da ona, ako to želi, može vjerovati i da je to pravo njenog izbora. Kako bi znala koji joj je izbor, mora da uči o vjeri da bi mogla da se odluči. Jer izbor ne možemo napraviti o nečemu što nam je nepoznato, o čemu slušamo samo jednu stranu. Bila je zbunjena ali je prihvatila moje objašnjenje kao pravično i prvi ili drugi čas svome vjeroučitelju saopštila da njena mama ne vjeruje da ima Boga. Nemam povratnu informaciju šta se dalje događalo, ali znam da joj se ovaj predmet trenutno dopada. Pitala sam je zbog čega? Dobila sam odgovor da u knjizi ima lijepih slika koje treba uredno i maštovito obojiti kako bi se dobila petica i da su tu i zanimljive priče o različitim događajima i ljudima. Ona molitve prihvata kao zabavan način da se izražajno recituje pjesmica.

Vjeronauka i ja imamo sporazum da se nećemo napadati dok god nema prisile i nasilja. Za sada nam ide dobro, opstajemo evo već druga godina.

Jesam li se pretvorila u nečovjeka kad sam se udaljila od Boga

Danas slučajno naletih na tekst sa citatima iz udžbenika za osnovnu školu, među kojima prednjači vjeronauk za starije razrede. Tako će negdje u 9. razredu, ako ne i ranije, moja kćer o meni učiti da sam se pretvorila u nečovjeka jer sam se udaljila od Boga. Ko zna šta će sve o meni i meni sličnima učiti i naučiti, a sve zbog moje filozofije da svako ima pravo izbora?! Da li me je ovog strah? Da li da je odmah ispišem sa vjeronauka i prekšim dogovor koji uspješno funkcioniše već neko vrijeme, ili da se pravim da ne znam ništa, pa da se iznenadim kad me zatekne presuda? Ja ne bih da me kćer kažnjava zbog različitosti koju sam joj nametnula i ne želim da jedina u razredu ne ide na vjeronauk. Ali ne pristajem da ne budem čovjek zbog vlastitog prava na izbor, zbog slobode koju želim da uživam i koju nikome ne uskraćujem!

Za mene ovakva poduka u školi predstavlja nasilje prema uvjerenjima da čovjeka čine njegova ili njena djela a ne privrženost religiji. Boriću se protiv ovih stereotipa ne putem ograničavanja učenja o religiji, već omogućavanjem izbora između različitih opcija, podrškom kritičkom propitivanju razumom i logikom, vlastitim sudom i osjećajima.

Ja vjerujem da slobode nema tamo gdje se umu nameću samo jedne istine od malih nogu.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba