U Hrvatskoj se vodi intenzivna javna polemika o uvođenju zdravstvenog
obrazovanja u osnovne i srednje škole i ovu politiku Vlade otvoreno
kritikuju vjerski službenici najvišeg ranga, ali i udruženja roditelja.
Od nekoliko modula u programu, najviše pažnje je usmjereno na onaj koji
se bavi učenjem o spolnoj/rodnoj ravnopravnosti i odgovornom spolnom ponašanju.
Prema prijedlogu Vlade Hrvatske, djeca će u okviru ovog modula kroz
razrednu nastavu učiti o spolnim i rodnim razlikama, ulogama, seksualnom
i reproduktivnom zdravlju, stereotipima i diskriminaciji, uključujući i
različitosti u seksualnosti.
Čitajući more članaka za i protiv koji su preplavili medije, osjetila sam zadovoljstvo. Sretna sam jer se konačno dešavaju korisne promjene u obrazovanju, pa makar i u našem komšiluku. To može da znači da će se, možda, sistemsko rješavanje pitanja zdravstvenog obrazovanja uskoro naći na dnevnom redu i u našoj državi.
Situacija u BiH trenutno nije baš sjajna, s obzirom na činjenicu da se
učenje o rodnoj/spolnoj ravnopravnosti i odgovornom spolnom ponašanju
svodi na alternativno obrazovanje o vršnjačkom nasilju, trgovini
ljudima, rodnim stereotipima i diskriminaciji koje, uz obavezno
odobrenje nadležnih resornih ministarstava, sporadično provode nevladine organizacije, ciljajući djecu starijih razreda osnovne i srednje škole.
Ukoliko se ovaj proces uskoro desi u Bosni i Hercegovini, sigurno neće proći mimo politike i religije.
Mi ne samo da imamo različite prioritete i verzije nastavnih programa,
nego i tri konstitutivne religijske opcije koje će sigurno imati šta
reći na tom planu.
Ne prejudicirajući moguću sadržinu programa kod nas, vidjeh da predloženi nastavni plan u Hrvatskoj u prva dva razreda osnovne škole ne predviđa ništa po pitanju ove teme. Sa ovim je i moje oduševljenje nestalo. Pomislila sam na sve one stravične slučajeve seksualnog nasilja
i zlostavljanja djevojčica i dječaka o kojima čitam godinama, te
činjenicu da se ovaj oblik rodno zasnovanog nasilja u pravilu najčešće
dešava u najranijoj životnoj dobi.
Procjene ukazuju da svaka červrta djevojčica i svaki šesti dječak
doživi neki od oblika seksualnog zlostavljanja. Varate se ukoliko
mislite da su djeca koja odrastaju u socijalno ugroženim porodicama ta
koja su najčešće žrtve. Nasilje ove vrste ne poznaje socijalne razlike. Najveći broj slučajeva se dešava u porodici,
a zlostavljači su, u pravilu, osobe koje se nalaze u bliskom socijalnom
okruženju, osobe kojima djeca žrtve vjeruju i koje im lako
manipulacijom mogu nametnuti šutnju. Djeca postaju žrtve upravo zbog
zloupotrebe moći odraslih, koji manipulišu činjenicom da djevojčice i
dječaci nemaju pojma o tome šta im se dešava.
Naš osnovni problem jeste da u svijetu odraslih priča o seksu, spolnosti, zlostavljanju i srodnim temama predstavlja društveno neprihvatljivo obrazovanje za djecu, bilo da se dešava u kući ili u školi. Generacije roditelja i nastavnika to smatraju veoma lošom idejom i zaobilaze priču o ovome u širokom luku.
Jedan od ključnih argumenata je da su djeca ranog uzrasta isuviše mala
da bi razumjela o čemu se tu radi. Djeca su mala, ali su takođe mala da
svakodnevno postaju žrtve nasilja koje odrasli ne žele da im objasne,
barem ne u mjeri koja će im pomoći da se od njega zaštite i da potraže
pomoć kada im je potrebna. Ja to zaista ne mogu razumjeti, jer ovdje
logika nije korisna vještina.
Stručnjaci nam govore kako je važno djeci koja su žrtve seksualnog
zlostavljanja pružiti svu moguću podršku i pomoć u procesu oporavka,
kako od strane porodice, tako i od okoline u kojoj živi. Oni takođe
govore da je sa djecom potrebno o ovome razgovarati, upozoriti ih šta im
se može dogoditi i kako se mogu zaštititi. Čini mi se da kolektivno ćutimo
do beskonačnosti i nadamo se da će to, nekako, samo od sebe proći. A
neće. Ni u Hrvatskoj, a ni u Bosni i Hercegovini, niti bilo gdje na
svijetu gdje se ovaj problem negira i stigmatizira.
Vjerujem da u sprečavanju ove vrste nasilja neće baš mnogo pomoći
bilbordi, profesionalno urađeni TV spotovi i povremene vijesti koje
djeca u kritičnom uzrastu uglavnom i ne vide. Djeca svakodnevno slušaju učitelje i nastavnike, kao i roditelje, i njihova uloga u sprečavanju zlostavljanja je utoliko dragocjena. U mnogim slučajevima vjerovatno i presudna.
Ja želim vjerovati da će u modulu zdravstvenog obrazovanja u
Hrvatskoj ova tema, u konačnici naći svoje mjesto u ranom obrazovanju
djece. Nadam se da će se među osobama koje će praviti sličan program u
Bosni i Hercegovini naći žene i muškarci koji će imati razumijevanja za
važnost ranog učenja o seksualno neželjenom kontaktu i nasilju, obrazovanju koje će se potruditi da djeci bude razumljivo i koje im neće uskraćivati informacije koje im mogu spasiti djetinstvo.
O (lažnom) moralu neki drugi put.
Objavljeno na: http://www.manjine.ba
Нема коментара:
Постави коментар