Odjeknula
je širom Bosne i Hercegovine inicijativa za legalizovanje prostitucije
pokrenuta od strane košarkaškog kluba invalida „Vrbas“ iz Banja Luke. Uprava
kluba, zabrinuta za seksualni život sportista sa invaliditetom, smatra da oni
imaju pravo da, kao i sve ostale osobe, imaju pristup seksu i zadovoljenju
svojih potreba. Kako kažu, drugog načina nema, osim da se prava na seksualni
život ove populacije traže na ulici, prikupljanjem potpisa za promjene koje će
prostituciju a samim tim i ostvarivanje ovog prava invalida staviti sa ove
strane zakona. Važeći propisi prepoznaju prostituisanje kao prekršaj protiv
javnog reda i mira. U nekim kantonima u Federaciji BiH, kao što su sarajevski,
unsko sanski i zapadnohercegovački, korištenje usluga prostitucije je takođe
prekršaj. Osim toga, kažnjivo je iznajmljivanje i ustupanje prostorija za
vršenje prostitucije, dok je navođenje odn. prisiljavanje na prostituciju
krivično djelo.
Za mene u ovoj inicijativi nema ništa novo i inovativno u odnosu na predhodne, osim možda činjenice ko ju je pokrenuo. Sve ostalo je već mnogo puta sažvakano i ispljunuto u javni prostor kao poruka ženama (muškarci kao davaoci usluga se ne pominju) da su ništa drugo nego roba koju se može kupiti i prodati, i da se na ovoj robi može sasvim fino zaraditi.
Logika koja ovom slučaju daje novi momenat jeste da se legalizovanje prostitucije nastoji prikazati kao human gest, kako bi se osigurala šira društvena podrška. Jer, u pitanju je ostvarivanje ljudskih prava muškaraca u okviru grupacije koja se nalazi među ponajviše društveno marginalizovanim kategorijama. Svako ko je protiv ostvarivanja prava invalida može, dakle, slobodno biti osuđen(a) na javni prezir. Uokvirivanje problema na ovaj način marginalizuje sve negativne posljedice prostitucije i čini je logičnom, nužnom, pa čak i poželjnom. Time je put do 3000 potpisa koliko je minimalno potrebno da bi se promijenio neki od zakona mnogo manje trnovit.
Da bi se dodatno učvrstio stav javnosti, najnoviji pokretači inicijative tvrde da će se legalizovanjem prostitucije donijeti ogromna korist državi, jer će prostitutke i oni koji organizuju prostituciju (da li?) plaćati poreze i doprinose i time, logično, spasiti zemlju od privrednog kolapsa. Osim toga, ova nova privredno uslužna grana će nas odvesti direktno u moderne evropske i svjetske tokove, što bi, opet logično, trebalo da nam bude svima želja. Naročito ženama, prostitutkama, koje će biti osigurane i sigurne budućnosti. Kao i ostale zaposlene žene u Bosni i Hercegovini.
Nepobitni argumenti nove inicijative vješto izbjegavaju poglede u blisku prošlost. Samo desetak godina unazad, Bosna i Hercegovina je vladala svjetskim i evropskim mapama trgovine ženama. Na zidovima nizova ubrzano izgrađenih višespratnica duž Arizone, oko Doboja, Prijedora i drugdje još uvijek proviruju na brzinu prekrečeni nazivi noćnih klubova, uz obavezne ženske butke oko šipke. Nije to mnogo daleko od amsterdamskih i hamburških mesnica pod crvenim fenjerima u kojima sjede žene svih rasa i nacija, a ponajmanje holandske i njemačke. O njihovoj slobodnoj volji da se bave prostitucijom, okolnostima koje su ih dovele do toga, pristupu zdravstvenoj, socijalnoj i pravnoj zaštiti, nasilju kojem su kontinuirano izložene nije popularno govoriti jer je to loše za biznis.
Savremene
zapadnoevropske zemlje na koje se po ovom pitanju želimo ugledati su požurile
da legalizuju prostituciju, uz prvobitni osnovni cilj da obuzdaju kriminalne
mreže trgovine ženama i osiguraju sigurno okruženje za žene koje su uključene u
prostituciju. Ove države nerado izlaze u javnost sa negativnim posljedicama
unosne industrije. Važno je da su usluge legalne, žensko meso je jeftino, lako
i stalno dostupno. Lova se obrće. Logično.
Ja jesam za pravo invalida na normalan život dostojan svakog čovjeka. Nisam za omogućavanje legalne trgovine ženama u Bosni i Hercegovini ili bilo gdje drugdje, i još manje da država gradi javne budžete na porezima prikupljenim na ovaj način. Ne mislim da je u redu graditi i ostvarivati ljudska prava jednih na ozbiljnom kršenju ljudskih prava drugih i da je to put kojim se problem nemogućnosti ostvarivanja prava na seksualni život muškaraca sa invaliditetom treba rješavati.
Za početak, mislim da pažnja treba biti usmjerena na društvenu destigmatizaciju invalidnosti muškaraca i žena, njihovih seksualnih potreba i mogućnosti ostvarivanja ovih potreba kroz ravnopravni pristup društvu.
Ne putem zakonom omogućenog i podstaknutog seksualnog iskorištavanja žena.
Objavljeno na: http://manjine.ba
Нема коментара:
Постави коментар