Religija mi nije srcu mila ali poštujem pravo svake osobe da vjeruje u šta želi, dok god ne ugrožava moj prostor da ne vjerujem u šta želim.
To je, mislim, u skladu sa duhom univerzalnosti ljudskih prava, da
svaka osoba ima pravo na vlastiti identitet, vjeroispovjest i
praktikovanje religije, pa i da bude bez nje. Vjerujem u pravo izbora.
Imam mnogo prijatelja i prijateljica koji vjeruju u Boga i slijede
pravila koja im vjera koju prepoznaju kao svoju nalaže. Ja ih poštujem i
podržavam u njihovoj vjeri. Neki od njih me vraćaju na pravi put. Desi
se da razgovaramo o odnosu religije prema važnim pitanjima i veoma često
me uvjeravaju da ja u stvari vjerujem, samo odbijam da to prihvatim. U
nekim situacijama se u meni probudi nelagoda, čini mi se da me
posmatraju kao djete koje ne zna ništa, koje mora naučiti ono što je
odvajkada poznato svima. Svi to znaju, samo ja živim u neprihvatanju i
neznanju onoga što negdje u meni čuči i čeka. Ja sam odabrala odavno i
odlučila da religija nije za mene.
Dok god si sam ili sama, i odrasla osoba, ovo funkcioniše. Međutim, kada imaš odgovornost da umjesto druge osobe biraš i donosiš odluke
u šta će vjerovati onda imaš veliki problem. U zemlji koja se zove
Bosna i Hercegovina, vjera i religija je odavno prestala biti privatna
stvar i ne možeš je izbjeći, posebno ako si djete. I roditelj.
Vjeronauka i ja imamo sporazum
Meni se ta odgovornost desila prošle godine kada mi je kćerka pošla u drugi razred osnovne škole. Razmišljala sam kako da se postavim i šta da joj savjetujem. Vjeruj, ne vjeruj, idi na vjeronauku, ne idi na vjeronauku,
budi kao drugi, ne budi kao drugi. Budi svoja, ne budi svoja. Poštuj
druge i zahtjevaj da te poštuju, ne poštuj druge i ne očekuj da će te
poštovati. Sve dileme koje imam kao odrasla osoba su mi se sručile u
život i natjerale me da biram umjesto nje. Jer sam odrasla a ona je
djete, a djeca treba da slušaju odluke roditelja. Poštuju autoritet.
Razmišljala sam, kada imaš sedam godina važno ti je da si sa drugarima u školi jednak.
Gradiš socijalne kontakte koji ti ostaju za cijeli život, zaljubljuješ
se po prvi ili drugi put, gledaš neku nepravdu, pa se moraš na nešto i
navići. Važno je da si u grupi sebi bliskih, koja će te podržati i biti
uz tebe. A ako si po nečemu drugačiji, svi će prstom na tebe, a tebi će
biti ružno i doći ćeš kući pa ćeš onog ili onu što je uzrok tvoje
različitosti kazniti. Suzama i pitanjima na koja je nemoguće odgovoriti.
Kako bilo, mora neko biti kriv, takva su pravila.
Tako sam, linijom manjeg otpora, odlučila da je vjeronauk školski predmet kao i svaki drugi i da ga se mora učiti i naučiti za ocjenu i znanje.
Rekla sam svojoj kćeri da ja ne vjerujem da Boga ima, ali da ona, ako
to želi, može vjerovati i da je to pravo njenog izbora. Kako bi znala
koji joj je izbor, mora da uči o vjeri da bi mogla da se odluči. Jer
izbor ne možemo napraviti o nečemu što nam je nepoznato, o čemu slušamo
samo jednu stranu. Bila je zbunjena ali je prihvatila moje objašnjenje
kao pravično i prvi ili drugi čas svome vjeroučitelju saopštila da njena mama ne vjeruje da ima Boga.
Nemam povratnu informaciju šta se dalje događalo, ali znam da joj se
ovaj predmet trenutno dopada. Pitala sam je zbog čega? Dobila sam
odgovor da u knjizi ima lijepih slika koje treba uredno i maštovito
obojiti kako bi se dobila petica i da su tu i zanimljive priče o
različitim događajima i ljudima. Ona molitve prihvata kao zabavan način
da se izražajno recituje pjesmica.
Vjeronauka i ja imamo sporazum da se nećemo napadati dok god nema prisile i nasilja. Za sada nam ide dobro, opstajemo evo već druga godina.
Jesam li se pretvorila u nečovjeka kad sam se udaljila od Boga
Danas slučajno naletih na tekst sa citatima iz udžbenika za osnovnu
školu, među kojima prednjači vjeronauk za starije razrede. Tako će
negdje u 9. razredu, ako ne i ranije, moja kćer o meni učiti da sam se pretvorila u nečovjeka jer sam se udaljila od Boga.
Ko zna šta će sve o meni i meni sličnima učiti i naučiti, a sve zbog
moje filozofije da svako ima pravo izbora?! Da li me je ovog strah? Da
li da je odmah ispišem sa vjeronauka i prekšim dogovor koji uspješno
funkcioniše već neko vrijeme, ili da se pravim da ne znam ništa, pa da
se iznenadim kad me zatekne presuda? Ja ne bih da me kćer kažnjava zbog različitosti koju sam joj nametnula
i ne želim da jedina u razredu ne ide na vjeronauk. Ali ne pristajem da
ne budem čovjek zbog vlastitog prava na izbor, zbog slobode koju želim
da uživam i koju nikome ne uskraćujem!
Za mene ovakva poduka u školi predstavlja nasilje prema uvjerenjima
da čovjeka čine njegova ili njena djela a ne privrženost religiji.
Boriću se protiv ovih stereotipa ne putem ograničavanja učenja o
religiji, već omogućavanjem izbora između različitih opcija, podrškom
kritičkom propitivanju razumom i logikom, vlastitim sudom i osjećajima.
Ja vjerujem da slobode nema tamo gdje se umu nameću samo jedne istine od malih nogu.
Objavljeno na: http://www.manjine.ba
Нема коментара:
Постави коментар