(Ne)Vidljive

Revolucionarna ideja o odlaganju lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini zbog štednje u teškim godinama bi me, kao građanku ove zemlje, trebala obradovati. Ali me ne raduje. Ukoliko se to zaista i dogodi, meni, kao i mnogim ženama to neće donjeti nikakve promjene.

Odlaganje izbora će voditi produžetku diskriminativne politike i prakse da se važeći zakoni koji nalažu osiguranje ravnopravne zastupljenosti žena u muškaraca u političkom odlučivanju krše uz prećutnu podršku većine političkih stranaka. O ovom problemu govore samo rijetki poslanici u parlamentima, i to isključivo oni iz opozicije, kada ništa drugo ne mogu primjedbovati vladajućoj strukturi.  Ova praksa predstavlja kontinuirani šamar ženama koje, po svim važećim statistikama, čine više od polovine stanovništva Bosne i Hercegovine. Ovaj šamar boli, i nameće suštinska pitanja.

Do kada će žene u političkim strankama pristajati na kompromise, ćutati i dozvoljavati da o svim bitnim pitanjima u zemlji odlučuju muškarci? Da li će se glasači i glasačice kada (i ako) u oktobru ove godine izađu na biračka mjesta uvidjeti da od izbora do izbora svoj glas daju muškarcima koji su provodili i provode politike koje onemogućavaju bilo kakav politički dogovor o bitnim pitanjima, kao što je reforma Ustava BiH? Da li će zanemariti činjenicu da je političkim liderima, muškarcima, trebalo godinu dana da formiraju Savjet ministara BiH, da su doveli do kolapsa privredu, da dozvoljavaju da stopa nezaposlenosti svake godine raste,  da su svojim politikama omogućili da većina stanovništva živi ispod granice siromaštva i da se, realno, ne mogu dogovoriti niti o jednom pitanju bez posredovanja stranih diplomata?

Da li je zaista opravdano za sve ove probleme pozivati na odgovornost malobrojne žene u vlasti u BiH koje gotovo da nemaju nikakve političke moći?

Jasno je da brojke nisu niti mogu biti mjerilo, i da je kvalitet presudan ukoliko se radi o bilo kakvom ozbiljnom poslu, a to bi politika jedne zemlje svakako trebala biti. To je, uostalom, već otrcani argument koji se reciklira kako bi se obezvrijedilo suštinsko, zakonsko i prirodno pravo žena da učestvuju u političkom odlučivanju. Činjenica jeste da se žene u političkom odlučivanju suptilno ili otvoreno sklanjaju sa pozicija čim im prođe mandat. I da nemaju apsolutno nikakve šanse da pokažu da imaju kvalitete i da budu prepoznatljive. Dovoljno je da pogledate strukturu Vlade Republike Srpske i to ne samo sadašnju, jer je po tom pitanju istorijska, već sve predhodne od rata do danas. Da li je iti jedna žena koja je bila imenovana kao ministarka, dobila drugi mandat? Koliko je ministara u sadašnjoj i predhodnim Vladama Republike Srpske imalo drugu šansu i da li je ta, njihova druga šansa, dovela do napretka u resorima u kojima su na ključnim pozicijama? Na kojim se pozicijama nalaze bivše ministarke Republike Srpske? Gdje su one uopšte?

Kvalitet koji se ističe kao apsolutni preduslov za učešće u političkom odlučivanju kada su u pitanju žene je  izgovor da se (prividno) rodno neutralna politika nametne kao prihvatljivo rješenje.  Lideri parlamentarnih stranaka, naročito ključne trojke će se redovno nasmijati na svaki upit o tome zašto nema žena u vlasti i u horu ponoviti da nije bitno da li je političar(ka) muško ili žensko, sve dok je narodu dobro.

Da li je vama dobro?

Vjerujem da će se početkom oktobra ove godine ipak dogoditi izbori. I da ćete, kao i ja, toga dana obaviti ono što se obaviti mora.  Popiti kafu i u najboljoj odeždi krenuti na biralište. Sjetiti se redova blještavih lister odjela, strogih lica koja značajno gledaju u papire, telefoniraju, čačkaju nos, spavaju.

Sjetiti se kako se smiju, nonšalantno zavaljeni u udobnim foteljama. Smiju se i ćute kada je vama loše, a njima je dobro.

I glasati. 

 Objavljeno na: http://www.frontal.ba