O pravu na abortus

Prije tačno sedam dana u Barseloni su se dogodile masovne demonstracije koje su okupile hiljade aktivistkinja, ali i aktivista za ženska ljudska prava iz preko 600 ženskih organizacija, grupa za ljudska prava i neformalnih grupa iz cijele Španije. Saobraćajnice su većim dijelom bile blokirane i parole protiv patrijarhata, društvene i moralno religijske kontrole nad tijelima i životima žena su osvanule na plakatima i grafitima širom Barselone. Vaga de Totes ili “Štrajk za sve” predstavlja kulminaciju godina i mjeseci javnih negodovanja na kontinuirano ograničavanje prava žena i diskriminaciju u oblasti rada, rastućeg nasilja protiv žena i ograničavanja njihovih prava po osnovu socijalne zaštite.

Među ključnim problemima koji su istaknuti tokom demonstracija navodi se i ozbiljno narušavanje prava na slobodnu odluku žene da izvrši abortus.

Početkom ove godine, španska vlada je usvojila nacrt zakona koji je gotovo onemogućavao ženama pristup legalnom abortusu, dozvoljavajući da on bude izvršen samo u slučajevima ozbiljne opasnosti po život i zdravlje žene ili da je trudnoća nastala kao posljedica seksualnog nasilja. Suočeni sa javnim pritiskom, španski zvaničnici su krajem septembra objavili da povlače restriktivni zakon iz procedure na neodređeno vrijeme. Ovo ne predstavlja garanciju da se on ponovo uskoro neće naći pred pred zakonodavnim tijelom, a naročito ukoliko španske feministkinje ne budu nastavile da budu glasne i vidljive. To je sasvim jasno i iz činjenice da je vijest o povlačenju ovog zakona našla svoje mjesto u gotovo svim svjetskim medijima, dok o pomenutim demonstracijama nije bilo gotovo niti riječi. 
U Srbiji su feministkinje takođe nedavno glasno ustale protiv desničarske grupe SNP 1389 koja je uz otvorenu podršku Srpske pravoslavne crkve u centru Beograda danima postavljala izložbu postera mrtvih fetusa, prikupljala i nastavlja prikupljati potpise građana i građanki sa namjerom kreiranja javnog pritiska na institucije vlasti da ukinu zakonom garantovano pravo žena na donošenje slobodne odluke o vlastitom tijelu.

Iako reforma zakonodavstva u ovoj oblasti u Bosni i Hercegovini nije trenutno aktivna, ograničavanje prava žena da slobodno donose odluke o svojim tijelima i životima je rastući trend u gotovo svim zemljama u okruženju, što ukazuje da bi se uskoro moglo desiti da i entitetske vlade izađu sa prijedlozima zakona koji će slijediti primjer Španije, Makedonije i Hrvatske, zemalja koje teže ili su već usvojile zakonske odredbe kojima se ženama ograničava pravo slobodnog odlučivanja o abortusu.

Prema važećem Zakonu o uslovima i procedurama prekida trudnoće Republike Srpske iz 2008. godine, žena starija od 16 godina može samostalno podnijeti zahtjev za prekid trudnoće do navršene desete gestacijske nedelje trudnoće, i zdravstvene ustanove će izvršiti zahvat pod uslovom da se njime neće neposredno ugroziti njen život ili zdravlje. Zdravstvene ustanove koje provode zahvat su dužne pružiti objektivne informacije o prekidu trudnoće i obezbijediti savjetovanje ženi i muškarcu prije i poslije zahvata, čime se ne sugeriše niti reguliše obavezan pristanak partnera žene na izvršenje abortusa, što je u skladu sa međunarodnim standardima koji ženi osiguravaju pravo da donosi odluku o svome životu i seksualnom i reproduktivnom zdravlju.
U Federaciji Bosne i Hercegovine na snazi je Zakon o uvjetima i postupku za prekid trudnoće iz 1977. godine, preuzet iz prijeratnog perioda, koji na gotovo identičan način kao i u Republici Srpskoj reguliše postupak, obaveze zdravstvenih ustanova i prava žene da donosi odluke. U javnu raspravu o donošenju ovog zakona u Republici Srpskoj aktivno je bila uključena grupa studenata Pravnog fakulteta u Banjoj Luci, koja se kroz alternativni prijedlog zakona zalagala za obavezno uključivanje partnera u donošenje odluke o abortusu, ali njihov prijedlog nije bio podržan od strane poslanika i poslanica u Narodnoj skupštini Republike Srpske, osim rijetkih koji su se zalagali za zabranu abortusa ističući da njegovo omogućavanje predstavlja zakonski odobreno ubistvo.

Rastući društveni i državni stavovi radikalno usmjereni na drastično ograničavanje osnovnih ženskih ljudskih prava ostaju kontinuirano slijepi, nijemi i gluhi na pitanja nepostojećeg sistemski uređenog obrazovanja mladih muškaraca i žena o seksualnim i reproduktivnim pravima i zaštiti, ograničen pristup zdravstvenoj zaštiti za veliki broj žena, kao i nedostatak savjetovališta za pomoć i podršku ženama koje se suoče sa neplaniranom i neželjenom trudnoćom. Oni takođe veoma vješto izbjegavaju probleme visokog stepena društvene tolerancije na seksualno nasilje protiv žena i izuzetno blagu kaznenu politiku prema počiniocima nasilja u ovoj oblasti, te odsustvo akcije u smislu osiguravanja prava trudnica po osnovu rada i zapošljavanja.

Time se nesumnjivo održava stigmatizacija žena koje se svakodnevno i na svakom koraku suočavaju sa nasiljem i diskriminacijom i na njih se prebacuje odgovornost za rješavanje ovih problema, koji jesu i moraju biti posmatrani isključivo kao problemi društva, vladinih institucija, kao i stručnjaka i stručnjakinja koji se svesrdno zalažu za pronatalitetne politike.
Žene nisu i ne mogu biti objekti kolektivne nesposobnosti odgovornog ponašanja prema socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti i njihovo tijelo i slobodna volja nisu alati društva i države za postizanje društvenog blagostanja.

Imam i koristim svoje pravo da donosim odluke i zahtijevam od države i društva da se drže što dalje od moje materice.

Ja sam slobodna žena.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Zaštita žena od nasilja u porodici u BiH: Zakoni jedno, praksa drugo

Čitam redovno medijske hronike u kojima je nasilje u porodici protiv žena u Bosni i Hercegovini prisutno svakodnevno. U ovim člancima pratim ne samo način izvještavanja medija o nasilnim događajima u kojima često ima žrtava, već i reakcije ovlaštenih institucija, u pravilu policije i tužilaštava, jer od njih zavisi da li će slučajevi biti dalje procesuirani u skladu sa zakonom i da li će osobe koje su preživjele nasilje dobiti adekvatnu podršku i zaštitu.

Tako su, u isti dan, na dva kraja Bosne i Hercegovine pucala dva muškarca, jedan iz automatske a drugi iz poluatomatske puške. Prvi je u Ribniku pretukao suprugu i pucao u zrak kako bi upozorio policajce koji su došli na intervenciju. Vijest iz hronike navodi da je rekao da policija u njegovoj kući nema šta tražiti, jer ono što se dešava između njega i njegove vlastite žene predstavlja njegovu privatnu stvar. Drugi muškarac je pucao u Sarajevu, i hronika kaže da u toj pucnjavi niko nije povrijeđen, osim što je razbijeno staklo na skupom automobilu. Od ostalih detalja slučaja, poznato je da je osumnjičeni zadržan u pritvoru. Za razliku od njega, osumnjičeni iz Ribnika je nakon kriminalističke obrade pušten na slobodu. Protiv njega će biti podnesen izvještaj nadležnom tužilaštvu o tri počinjena krivična djela u vezi sa napadom na službeno lice, ilegalnim posjedovanjem oružja, i nasiljem u porodici ili porodičnoj zajednici.

Dva slučaja počinjenih krivičnih djela na dva kraja Bosne i Hercegovine. Jedan za posljedicu ima razbijeno staklo na autu i pritvor osumnjičenog, a drugi pretučenu ženu čiji je zlostavljač nakon saslušanja u policiji pušten na slobodu. Da se vrati da je dokrajči. To je prvo što sam pomislila. A može biti drugačije. Prikaz ova dva slučaja nasilja, u stvari, direktno ukazuje da institucije direktno odgovorne za primjenu zakona nasilje u porodici protiv žena u Bosni i Herzegovini posmatraju kao djelo manje društvene opasnosti, te da u praksi ne postoji njihovo stvarno opredjeljenje da dosljedno koriste dostupne zakonske mehanizme i zaštite žene i djevojčice, koje su primarne i najčešće mete.

Entitetski zakoni o krivičnom postupku jasno propisuju razloge za određivanje pritvora. Tužilac može zatražiti od suda da ga osumnjičenom odredi, između ostalog, i ukoliko posebne okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, u koje nesumnjivo spada žena koja je preživjela nasilje u porodici. Iako ona spada u kategoriju lica koja mogu odbiti da svjedoče, propuštanje tužilaca da joj osiguraju zaštitu neposredno nakon izvršenja djela ne samo da ugrožava njenu bezbjednost već i direktno utiče na njenu slobodnu volju da svjedoči u daljem sudskom postupku, ukoliko do njega dođe.

Posljednje izmjene i dopune Krivičnog zakona u Republici Srpskoj iz 2013. godine su pored pooštravanja zaprijećenih sankcija za čitav niz djela u oblasti rodno zasnovanog nasilja, uvele i tri nove mjere zabrane – zabrana pribiližavanja i komunikacije sa određenim licem, obavezan psihosocijalni tretman, i udaljenje iz zajedničkog domaćinstva – koje sud može izreći počiniocu krivičnog djela sa elementima nasilja, u koje nesumnjivo spada i nasilje u porodici. Slične mjere prepoznaje i Krivični zakon Federacije BiH, međutim one se u sudskoj praksi veoma rijetko izriču. Sudovi takođe imaju mogućnosti izricanja niza zaštitnih mjera predviđenih Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske i Federacije BiH, koje imaju za cilj da osobama koje su preživjele nasilje osiguraju neophodnu zaštitu zdravlja i bezbjednosti te otklone okolnosti koje pogoduju ili podstiču izvršenje nasilja. I ove mjere sudovi izriču više incidentno nego što je to uobičajena praksa.

Jedan od ključnih problema na koji godinama ukazuju ženske organizacije u Bosni i Hercegovini predstavlja činjenica da entitetski zakoni u BiH nisu harmonizovani, te se djelo porodičnog nasilja u Republici Srpskoj već dugi niz godina prepoznaje i kao krivično djelo i kao prekršaj, a u Federaciji Bosne i Hercegovine samo kao krivično djelo. Neusklađena pravna regulativa omogućava institucijama različita tumačenja djela porodičnog nasilja, čime se umanjuje njihova odgovornost ne samo za procesuiranje nasilja i već i pružanje direktne pomoći i podrške ženama koje su preživjele nasilje.

Vjerujem da žena koja je preživjela nasilje u porodici u Ribniku ne zna mnogo od ovoga. Kao i to da nasilje nije niti može biti privatna stvar, te da policajci koji su joj ušli u avliju i tužilac koji je njenog nasilnog muža nakon saslušanja pustio na slobodu imaju dužnost da zaštite njen život. Na isti način i pod istim uslovima kao što imaju obavezu da štite život svake druge građanke i svakog drugog građanina Bosne i Hercegovine.

Prođe predizborna kampanja tokom koje niti jedna politička stranka koja se borila za glasove nije rekla niti riječi o ovome. 

Žene su glasale u nedelju i vratile se kućama da i dalje čekaju zaštitu i vladavinu prava u kojoj su i one ljudi, i u kojoj njihovi životi vrijede više od zaštite patrijarhata i porodičnih vrijednosti koje to nisu.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Kad madraci marširaju

Emma Sulkowicz, studentkinja završne godine dodiplomskih studija na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku je odlučila da je dobro slijediti pravila. Nakon što je preživjela seksualni napad dečka koji studira na istom univerzitetu i saznala da su još dvije studentkinje preživjele napad iste osobe, kontaktirala je univerzitetsku službu koja se stara o primjeni.   Zakona o rodnoj jednakosti iz 1972. godine i zatražila da se student koji je ignorisao njeno NE kazni. Zakon koji je u Sjedinjenim Američkim Državama na snazi preko četrdeset godina traži od univerziteta koji primaju federalna sredstva da primjenjuju jasno pravilo po kojem spol ne može biti osnova kojom će se nekoj osobi onemogućiti učešće, olakšice ili će biti diskriminisana u okviru bilo kojeg obrazovnog programa. Zakon se primjenjuje i u procesuiranju prijava seksualnih napada u studentskim domovima na kampusu u cilju zaštite građanskih prava i rodne jednakosti. U ovim slučajevima, standard nalaže dokazni postupak u formi saslušanja u kojem univerzitetski administratori arbitri procjenjuju da li postoji 51% vjerovatnoće da se napad dogodio. Ako se ovaj uslov ispuni, obavezni su kazniti počinioca suspenzijom, odnosno uskraćivanjem prava na dalje školovanje na univerzitetu na kojem je postupkom utvrđeno da se napad desio.
 
Pravila i postupak su prilično jasni. Vjerovatnoća da će njen napadač biti kažnjen je takođe jasna i gotovo ravna nuli.

Shvatila je to Emma onog trenutka kad je izašla pred arbitre i kada su tražili od nje da više puta do najsitnijih, preciznih detalja, opiše nasilje koje je preživjela. Rekla sam ne. Nisam pristala. Ne znači ne. Branila sam se. Jasno sam mu stavila do znanja da ne želim. Ne je ne. U konačnici je dobila odgovor. To nije 51%, žao nam je djevojko, hvala vam što ste nas kontaktirali i svakako dođite ponovo. Emma je izašla, otišla do svoje studentske sobe, uzela madrac sa svog kreveta i krenula napolje noseći ga na svojim leđima, da ga ne ispusti sve dok zlostavljač ne ode daleko. Desilo se da su i mnogi drugi madraci prohodali. Druge studentkinje i studenti su ustali iz solidarnosti, zgadili su im se univerzitetski čuvari nasilja, obožavatelji tradicije ćutanja i konzumenti njihovih basnoslovno skupih školarina.

Epilog slučaja jeste da su nakon nekoliko studentskih protesta, poprilične medijske pažnje mnogim američkim univerzitetima počeli da kruže istražitelji državnog ureda za obrazovanje i građanska prava. Emma nastavlja da nosi madrac svuda sa sobom, onemogućavajući time ekspresni zaborav i oprost svom zlostavljaču koji i dalje nesmetano studira na Kolumbiji, i primoravajući svojom upornošću političare da javno komentarišu diskriminaciju i neefikasnu zaštitu od seksualnog nasilja. Emmin marširajući madrac nedvosmisleno ukazuje na kulturu silovanja koja opstaje kao društveno marginalizovan problem američkog univerzitetskog obrazovanja.

Kakve ovo veze ima sa nama?

U Bosni i Hercegovini, univerzitetske starješine mogu mirno nastaviti trošiti javnobudžetske novce bez ikakve bojazni i vjerovatnoće da će ih iko ikada usloviti ovim za njih sporednim pitanjima. Opšta odredba o ravnopravnosti u obrazovanju bez obzira na spol i druge odrednice postoji kao dio našeg zakonodavstva i ne proizvodi mnogo više od statističkih biltena u kojima se unose podaci o broju upisanih i završenih studentkinja i studenata razvrstani po spolu. Naše ravnopravno i rodno nediskriminirajuće obrazovanje se na tome završava. Doduše, Bosna i Hercegovina ima i druge zakone koji kažu da osobe koje vrše seksualno nasilje, zlostavljaju i diskriminišu jesu krivično odgovorne i shodno tome žene koje studiraju na univerzitetima jesu zakonski zaštićene u slučaju seksualnih napada. Tako bi trebalo da bude. U suštini, nemamo pojma šta se dešava po studentskim domovima u Bosni i Hercegovini, i koliko naših Emma ili kako se već zovu, godinama ćuti o tome kako su rekle NE i kako ih niko nije zaštitio. One su daleko od Amerike i 51% vjerovatnoće da će im neko povjerovati da su bile nečija meta, bilo da su u pitanju njihove kolege sa fakulteta ili profesori. Nakon nasilja su nosile i još uvijek nose nevidljive madrace na leđima, njegujući rastuće fobije od seksualnog kontakta godinama, osjećajući se bespomoćno i okrivljujući sebe za nasilje kojem su bile izložene.

I javni komentari spremno dočekuju slučajeve seksualnog nasilja prema studentkinjama koji povremeno osvanu u BiH medijima. Većina izjavljuje da niko u stvari ne zna šta je od svega toga istina, osim što svi jasno znaju kako su studentkinje krive jer su same tražile sve što se desilo. Mehanizama stvarne zaštite, baš kao i u Americi nema, i sve počinje i završava se na savjetima.


Nemojte se rizično ponašati pa nećete biti silovane.

To je globalna preventivna taktika koja suptilno održava kulturu silovanja i pokazuje nepoželjnim izazivačicama nevolje koje se same nisu znale sačuvati gdje im je mjesto.

Studentkinje koje su preživjele seksualne napade ne trebaju ove licemjerne savjete. One trebaju efikasne institucije koje će zaštiti njihovo osnovno ljudsko pravo na život slobodan od nasilja.

I nultu toleranciju univerziteta, policije, tužilaštva, sudova i svih drugih nadležnih institucija prema svakoj pojedinačnoj osobi koja im je to pravo ugrozila i oduzela.

Sve drugo je ništa.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Važno je pobijediti

Prije par dana, moja kćer Ana mi je saopštila da u razredu vode debate. Pitala sam je u vezi čega i zna li uopšte šta je debata i kako se to radi. Kaže da su teme razne i da se vezuju za školske predmete, a da je debata kad grupa djece ili odraslih ljudi razgovaraju o nekom pitanju ili problemu i pri tome ubjeđuju jedni druge da su baš oni u pravu. Oni koji na kraju odustanu su izgubili, a oni koji nastave pričati su pobijedili. Ana ide u peti razred osnovne škole, ima deset i po godina, i recimo da ova jednostavna definicija odgovara njenom uzrastu, pa rekoh sjajno. Šta bi drugo? U sebi se radujem i hvalim učiteljicu za inovativan pristup nastavi i očitu namjeru da djeci uzdrma moždane vijuge, da promišljaju o stvarima koje su im važne i da o tome razgovaraju, te da nauče da brane svoje stavove. Ana nastavlja kako baš i nije do kraja siguna o čemu se tu radi jer još uvijek isprobavaju najbolji ‘sistem’, i još reče da zna da ću, kao i svaki put do sada, dati sve od sebe da joj pomognem. Ja se na to svečano zakunem da će tako i biti kada nastupi frka.

Danas me zove na posao i panično saopštava da učestvuje u razrednoj grupi koja sutra treba da debatira na temu zašto je loše živjeti u Bosni i Hercegovini. Druga grupa će pripremiti svoje kontra argumente, pa će na nastavi odmjeriti snage. Ja je smirujem, kažem da stavi na papir ono što ona misli da su problemi u društvu i da za svaki od njih navede razloge zašto misli da je tako, pa ćemo onda zajedničkim snagama razraditi strategiju kada dođem kući. Pored toga oprezno kažem da učiteljica ocjenjuje đake a ne roditelje i da će se svakako primjetiti ako bude koristila jezik odraslih. Osjetim po glasu da se malo smirila, pa dodaje ‘Znaš, sretna sam što je baš ova tema. Tebi je to posao, ti se baviš nekakvom politikom i znaš koja su prava ljudi i šta sve nije kako treba, sigurna sam da će naša grupa pobijediti…’

Meni već znoj curi niz leđa.

Smišljam kako ću zaobići one udarne argumente koji mi prvo padaju na pamet u vezi sa njenom temom. Hronična nezaposlenost ne prestaje da iz zemlje istjeruje mlade i obrazovane žene i muškarce, nasilja protiv žena i djece skoro da ima više nego kruha, hronično smo pojedinačno i kolektivno depresivni, konstitutivni kodovi određuju ne samo zvanično političko predstavljanje i zapošljavanje u institucijama, već i živote i razmišljanje običnih ljudi, pa onda korupcija i nepotizam koje više niko ne krije i bez kojih gotovo nikakvog upisa u školu i posla nema. Argumenti dolaze i do svih nevidljivih žena i muškaraca, djevojčica i dječaka koji zbog različitih problema i kriterija nisu bili, nisu sada i neće i dalje biti važni nikome i koji se ničemu dobrom ne mogu nadati, kako sad u jeku predizborne kampanje, tako i mimo nje.

Razmišljam i o tome kako Ana odrasta u nekoj vrsti vakumiranog i sigurnog životnog prostora u koji su informacije iz svijeta odraslih pažljivo dozirane, i stoga ne zna gotovo ništa o svemu ovome. U mome domu, na televiziji se već duže vrijeme gledaju samo crtani filmovi i rijetke obrazovne emisije izvučene iz naftalina. Svjesna sam da je privilegovana jer nije osjetila obrok sa javnog kazana i za razliku od dječaka i djevojčica koji žive u nasilju, liježu i ustaju sa batinama, ona ipak ima bezbrižan život.
Trenutno joj je tako. Ne znam kakav će život imati sutra. Nedostaje mi kontra argumenata i vjerujem da to sigurno i jeste tema za debatu. Ali ne debatu djeteta od deset i po godina u petom razredu osnovne škole. O tome su trebali i treba da brinu oni i one koji se fotošopirani smješe sa bilborda mjesec dana svake izborne godine i kojima je pobjeda i vlast slatka i važnija od njenog, mojeg, i vašeg dobrog života u Bosni i Hercegovini.

Oni su jedino sigurni u pobjedu koju žele za sebe, a svima ostalima šta bude.

Ana je ovaj put spasila i sebe i mene. Zove me ponovo i govori uzbuđeno u slušalicu ’Ej, slušaj, sjetila sam se da bi dobro bilo da počnemo sa kontejnerima za reciklažu. Znaš ono kad smo šetale, pa prošle kraj onih plavih, zelenih i žutih kontejnera iz kojih je ispadalo obično smeće na sve strane. Ti si mi rekla da je to problem, jer se otpad uopšte ne razdvaja za recikliranje i kako kontejneri stoje predstave radi jer si više puta vidjela da komunalci kupe svo smeće u iste kamione i voze na deponiju. To je prava tema, ne štedimo i ne čuvamo prirodu i zbog toga život ovdje nije dobar. Šta kažeš?’

Meni je iskreno malo laknulo. Mislim, ajde neka krene od toga.

Važno je pobijediti. 

I dobiti peticu u dnevnik.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Superžene u akciji

Prije par dana, britanski Telegraf je objavio vijest da BBC planira imenovati Ronu Fairhead, ženu koja već dugo učestvuje u upravljanju najuticajnijih medijskih kompanija, poput Financial Times Group Limited, Economist Newspaper Limited, i ima pozamašno iskustvo u međunarodnoj industriji, izdavaštvu i finansijskom poslovanju, za predsjednicu Upravnog odbora BBC-ja, najveće svjetske korporacije za radijsko i televizijsko emitovanje. Naslov pod kojim je ova vijest osvanula glasi ovako: „Majka troje djece spremna preuzeti rukovođenje BBC-jem.“ U istom periodu, Telegraf je objavio vijesti o imenovanju nekoliko muškaraca na druge odgovorne pozicije, ne pominjući njihovu djecu i privatne živote iako ih nesumnjivo imaju.

Ovo je očiti seksizam i pokušaj da se dovede u pitanje profesionalni uspjeh žene koja mukotrpno godinama gradi svoje mjesto u dominatno i neprikosnoveno muškom svijetu. Naslov je provocirao reakcije brojnih žena i muškaraca koji prepoznaju vrijednosti uspješnog rada, ne definišući ga privatnim životom, spolom osobe koja posao obavlja, kao ni mogućnostima da ima ili nema djecu. I nije ovo prvi put da se uspjeh žene mjeri njenom maternicom i brojem djece koju je rodila. Globalno i lokalno tržište bez pauze i zastoja proizvodi seksizme i prigodno ih koristi kad god se za to ukaže prilika, naročito ako se žena usudi da preskoči tradicionalno ženske poslove i zanimanja i zakorači u svijet u kojem nepisana pravila kažu da tu nema šta da traži.

Naslov pomenutog članka je ukopao Ronu Fairhead u identitet koji joj je tradicija dodijelila i koji se drznula da samoinicijativno zanemari godinama radeći na rukovodećim pozicijama. Može li ona to? Da li ćemo Roni dozvoliti da preuzme rukovodeću poziciju u globalnom medijskom gigantu, kada znamo da troje dječice kod kuće čeka svoju majku? Ona im treba, da li ćemo biti toliko okrutni i to zanemariti? Šta uopšte jedna majka troje djece može napraviti na ovako zahtjevnom i odgovornom poslu koji traži maksimalno angažovanje? Šta će BBC kada joj se neko od djece razboli pa bude prinuđena da ode na bolovanje? Kada je već ovako fertilna, možda joj padne na pamet da rađa još, a onda ćete se gnjaviti pronalaženjem druge kompetentne osobe. Eto problema! Šta uopšte njen muž misli o svemu ovome? Zar vam nije bolje, braćo iz BBC-ja, odmah lijepo imenovati muškarca, pa da spriječite sve te katastrofe?

To su pitanja koja suptilno izviru ispod površine i plivaju na sve strane, sugerišući njenu poslovnu nesigurnost, dovodeći u pitanje njenu kompetentnost  i u konačnici veoma izvjesni gubitak profita.

U Bosni i Hercegovini nije ništa drugačije. Malobrojne žene angažovane u javnom, poslovnom i političkom životu se godinama pitaju za porodicu, muževe, djecu, stil oblačenja, omiljene recepte, pomoć u kući i načine na koje njihova porodica reaguje na njihov profesionalni uspjeh. Pod lupom su njihovi odlasci ili neodlasci na pijacu, kuvanje čorbi, sarmi, pečenja, kolača, pripremanje djece za školu, čišćenje, odlasci na frizuru, kozmetičke tretmane. Imaju li te, superžene, vremena za gledanje televizije, boravak sa djecom u prirodi, prate li njihove slobodne aktivnosti, odlaze li na roditeljske sastanke? Jesu li one uopšte normalne žene, ili su zanemarile sve što se od njih očekuje kako bi bile tamo gdje im očito nije mjesto?

I tako do kraja i nazad.

Žene spremno dočekuju ove napade, neumorno dokazujući svoju podobnost i potvrđujući da su dobile dozvolu da budu van kuće jer su obavile sve, baš sve što su trebale i što se od njih očekuje. I samo nakon tih javnih potvrda privatne uspješnosti one mogu da budu izvan porodice, i samo tada mogu biti političarke, predsjednice, direktorice, naučnice, i ostalo što inače ne mogu biti. Samo ukoliko su svima dokazale da su privatno supermajke, supersupruge i superdomaćice, mogu biti i sve ostalo. Naravno, samo ukoliko su oku ugodne.

Kada dobijemo sve ove priznanice, crno na bijelo, onda, možda, i možemo razumjeti, odobriti i u konačnici i povjerovati u sposobnost žena da budu uspješne i da ’valjaju’ nama  i ostalom svijetu.

Ne govorim o imaginarim situacijama. Tokom posljednjih dvadesetak godina svog profesionalnog angažovanja, nebrojeno puta sam čula i čitala izjave drugih žena kojima je ovaj ispit javno-privatnog sukoba bio nametnut, ili sam sama bila pitana o svom privatnom životu tamo gdje sam trebala da govorim o stvarima kojima se bavim.

I radi toga me zaista ne čudi javna kandžija koja je udarila Ronu Fairhead, superženu u akciji. Iskreno joj želim da živi svoj život i radi posao jednako dobro kao i do sada

Da se dokazuje samo sebi. Recepte da ostavi u kuhinji.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

O nasilju koje Niste zaslužile

Christy Mack, dvadesettrogodišnja američka porno zvijezda je početkom ovog mjeseca pretučena u svom domu u Las Vegasu. Njen bivši partner, zvaničnog imena War Machine (nekad Johnatan Koppenhaver), borac mješovitih borilačkih vještina joj je nanio više teških tjelesnih ozljeda - slomio joj je osamnaest kostiju lica uključujući i nos, izbio više zuba, povrijedio jetru, nogu i slomio rebro. Nožem joj je odsjekao svu kosu. Uhapšen je nakon što se gotovo dvije sedmice krio od policije. Tokom perioda od napada do hapšenja, koristio je svoj Twitter nalog kako bi javno lamentirao o tome da je žrtva zavjere iz koje je jedva izvukao živu glavu, pisao o planovima za vjeridbu sa Christy, kao i to da je voli.

War Machine vjeruje da je Christy njegovo vlasništvo i da će to zauvijek biti. Ona za njega nije ljudsko biće, već pokretni komad nečega čemu on određuje vrijednost, nešto čime raspolaže i šta može uništiti slobodno od bilo kakve odgovornosti i kad god to poželi.

Za razliku od drugih javno poznatih žena čija svjedočenja nedostaju i čije fotografije pretučenih lica i tijela mediji nezajažljivo kupuju za velike novce jer su im suhog zlata vrijedne, Christy Mack je sama objavila svoje fotografije koje direktno ukazuju na povrede koje je zadobila tokom napada. Svjedočila je o tome šta se dogodilo tog dana, kao i to da je tokom veze sa War Machine više puta doživjela i preživjela batine. Christy je porno zvijezda. Šta je drugo mogla očekivati zbog svog droljastog životnog stila?! Dobila je samo ono šta je zaslužila. U stvari, dobila je tačno ono što je zaslužila. Optužujuće poruke u ovom stilu se smjenjuju sa domišljatim pošalicama koje ju razvlače na sve četiri strane svijeta.

Gadno je.

Zaista je gadno spoznati koliko je muškaraca i žena spremno optužiti i dodatno povrijediti osobu koja je samo prije par dana fizički najbrutalnije zlostavljana, ponižavana i gotovo ubijena. Opet, i po ko zna koji put, nije to samo negdje tamo daleko u Americi. I nije to samo Christy Mack, dvadesettrogodišnja žena, glumica u filmovima za odrasle. Svakoga dana počinioci nasilja u porodici ili van nje tuku i sakate, seksualno, psihološki i ekonomski  zlostavljaju žene i žensku djecu i u Bosni i Hercegovini. I uvijek se nađu muškarci i žene koji će naći razloga zbog čega je žrtva zaslužila ono što je dobila. Kriva je. Živa je i još može izdržati. Neka je mlati, kad je luda neka trpi. Što se udala za bahatu kljusinu, sama je birala, neka kusa sada kad je izabrala. Neka joj ga, eto joj ga, ista je k’o i on kad je mogla sa njim, sve je to ludo, ludo, ludo....Varala je, kriva je, zaslužila je. Zaslužila, zaslužila. Eto ti na. Gotovo identične su američke i bosanske poruke, mizoginične do koske, i ne ostavljaju ženama koje su preživjele nasilja mnogo izbora, osim što im doživotno čipuju javnu sramotu i zatvaraju usta i mozak da se zauvijek stide.

Čega to treba da se stide žene koje preživljavaju nasilje?

Treba li da se stide zbog zakona koji kažu da nasilje ne treba da trpi niko, a one ga trpe svakodnevno? Treba li da ih je sramota policije koja u nas i dalje uglavnom ćuti i okreće glavu na drugu stranu? Ili možda treba da se srame javnih tužilaca i tužiteljica koji dotrče kada onaj što pravdu samostalno šakama utjeruje razbije komšijin auto? Slučajno, naravno. Treba li da ih je sramota sudija i sutkinja koji će se ponašati kao socijalni radnici i radnice pa redom oslobađati odgovornosti porodične ljudine kojima se omaklo, ili socijalnih radnica i radnika koji će se ponašati kao tužioci i sudije, i bez greške optužiti i osuditi one koje udarce svakodnevno primaju, jer su komšije rekle da joj je kuća prljava, da, eto, nije nikakva mater jer ne brine o djeci, jer je kriva, tražila je, kriva je….Kriva je.  U konačnici, trebaju li se stidjeti ostatka svijeta kojem su zaslužile sve što ih je zadesilo?

Niste zaslužile ništa od ovoga. Niti vi, niti Christy Mack, niti bilo koja druga poznata ili nepoznata žena, djevojka, djevojčica. Nema razloga koji bi počinioca nasilja kao i sve ovo što ide uz njega mogao opravdati. Jednostavno nema. Ako ga pronađete, vratite ga onima koji su vam ga dušebrižno i razumno nametnuli, direktno i odmah. Christy su mnogi i mnoge pomogli, i još uvijek joj pomažu. Doktori nude pomoć u saniranju posljedica nasilja, prijateljice prikupljaju novac da plate bolničke troškove. Djevojka koja je i sama prije par godina preživjela teško nasilje od strane bivšeg partnera je pokrenula fond za žene koje su preživjele nasilje.

Borite se da budete sigurne od nasilja i zlostavljanja. Borite se za svoja prava, same, sa prijateljicama i prijateljima, poznatim i nepoznatim ženama i muškarcima.

Niste zaslužile. I nije sramota vaša. 

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Feminizam (ni)je za svakoga

Pratim blog “Žene protiv feminizma“ koji se u posljednje vrijeme intenzivno promoviše na društvenim mrežama. Prate ga i mediji u Bosni i Hercegovini i regiji, većina neutralno, na izvolite čitateljicama i čitateljima. Žene širom svijeta postavljaju svoje fotografije sa porukama zbog čega ne trebaju feminizam i zašto je on suštinski loš, pogrešan i kakva zla on savremenom svijetu donosi. Tu ima svega. Poruka u vezi reproduktivnih prava koja niko ne ugrožava, seksualnog i rodno zasnovanog nasilja koje je imaginarno i majčinstva koje nema alternative. Tu su i kratke priče u kojima žene žive vlastiti profesionalni uspjeh i imaju partnere koji im pomažu, poštuju ih i uvažavaju, i stoga ne trebaju druge žene da ih podsjećaju na nezaposlenost i nasilje sa kojim se svakodnevno suočavaju u njihovim kućama.   

Daleko bilo. 

Poruke takođe govore o potrebi žena da zaštite budućnost vlastite djece, kako bi ona živjela u svijetu u kome polne i rodne odrednice neće upravljati njihovim životima i učiniti ih diskriminisanim, nesretnim i neshvaćenim ljudima. U nekim od ovih poruka žene govore o opresiji kojoj su bile izložene i iz koje ih nisu izbavile feministkinje i stoga im ne trebaju, jer nisu korisne. Ima tu i poruka u kojima jedne žene govore kako druge žene nemaju potrebe za feminizmom jer zanemaruje da i muškarci imaju prava, govori o opresiji muškaraca nad ženama koja ne postoji, zagovara i promoviše mržnju prema muškarcima i govori o tome kako su žene slabe, nezaštićene i neravnopravne.

Ima tu još mnogo toga, ali ovo je suština.

Ono što je važno jeste da većina ovih poruka, pored toga što označava feministkinje kao mrziteljice svega i svačega, govori i o samopoštovanju, ličnoj unutrašnjoj snazi, jednakosti, vrednovanju različitosti, međusobnoj podršci muškaraca i žena, što su suštinske vrijednosti koje i feminizam podržava, odnosno za koje se nesumnjivo zalaže.

Feminizam koji poznajem ne odriče ničija prava, niti ‘jede’ muškarce. 

U njemu nema straha od jednakog pristupa obrazovanju, zapošljavanju, životnim mogućnostima i potrebama, nema zatvaranja očiju pred nasiljem prema ženama i djevojčicama koje je svuda i koje se manje kažnjava nego pogrešno parkiranje, prekoračenje brzine ili krađa. U njemu takođe nema krilatica poput ‘kakvo si ti muško kad ne možeš vreću na leđa uprtiti i u svojoj kući šakom od sto lupati, ili kakvo si ti žensko kad želiš studirati elektrotehniku ili šumarstvo i možeš sama u kafani sjediti i pivo piti, ili želiš biti sama.’ Jesi muško, nisi žensko, nisi muško, jesi žensko. Ili možda nisi nijedno od ovoga, nego nešto treće i onda te moram zabetonirati i sakriti da te niti ja niti drugi ne gledamo, susrećemo, volimo. 

Moj feminizam ne djeli pravdu na taj način, on u stvari uopšte ne dijeli pravdu, već traga za njom i njoj teži, ne na štetu jednih, drugih ili trećih, već za život svih slobodan od bilo kakve mržnje.  

Svakodnevno u okviru svoje mikro porodice od dvije žene, jedne male i jedne velike samo po godinama, razgovaramo o ženama i muškarcima, o njihovim ulogama, šta mogu raditi i šta ne i kako žene i muškarci žive u našoj zemlji i u drugim zemljama. Ona, po godinama mala žena, svakoga dana čuje da ne postoje racionalni razlozi zbog čega ona mora biti manje vrijedna i imati manja prava samo zbog toga što je žena. I pored toga, svaki dan iz škole dolazi sa apsolutnim istinama da žene ne mogu učiniti mnoge stvari, jer se tako priča.  

Prije par dana sam joj ispričala kako je u Turskoj, zemlji u kojoj žene već dugo žive slobodne i jednake u zakonima, jedan od muškaraca čija se riječ sluša jer vodi zemlju kao političar, rekao da se žene ne trebaju smijati u javnosti. I još je rekao da su žene mnogo pod uticajem serija sapunica koje promovišu opuštene životne stilove, te da ne bi trebale voziti auta i koristiti telefone jer satima na njima u stvari samo razmjenjuju recepte. Mala žena je odćutala nekoliko minuta i onda rekla: “To za serije, to razumijem. One su baš glupe i u njima žene samo hodaju okolo našminkane i plaču bez kraja. Ili se bezvezno zaljubljuju, što je bljutavo. Za telefone si i sama rekla da su štetni ako se puno koriste. Auto ne može imati svako, jer ima siromašnih ljudi koji ga ne mogu kupiti, a žene su često siromašne. Ali smijanje?! Zašto se žene tamo ne bi trebale smijati na ulici? Smijeh je barem besplatan i koristan. Da li je tom političaru neko rekao šta je smijeh i kako se može opasno razboljeti osoba koje se ne može smijati?” Rekla sam joj da slično misle i mnoge male i velike žene u Turskoj i da su mu to otvoreno i pokazale slikajući se nasmijane i šaljući svoje fotografije internetom u svijet. Ona je rekla da je to super i da će sigurno upaliti.

Mala žena još mora da uči, a moram i ja sa njom. Bilo bi dobro kada bi i Bulent Arinc, zamjenik premijera Turske, koji je pokušao zabraniti smijeh ženama na ulici, shvatio da mora učiiti, kao i mnoge žene koje su ustale protiv feminizma.

Jer nema apsolutnih istina, kao što nema ni pravde tamo gdje vladaju zabrane koje važe samo za jedne. Jer su muško, jer su žensko. Ili nisu muško ili nisu žensko. Ili su nešto sasvim različito.

I sasvim svoje. 

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba