Prije
par dana, britanski Telegraf je objavio vijest da BBC planira imenovati
Ronu Fairhead, ženu koja već dugo učestvuje u upravljanju
najuticajnijih medijskih kompanija, poput Financial Times Group Limited,
Economist Newspaper Limited, i ima pozamašno iskustvo u međunarodnoj
industriji, izdavaštvu i finansijskom poslovanju, za predsjednicu
Upravnog odbora BBC-ja, najveće svjetske korporacije za radijsko i
televizijsko emitovanje. Naslov pod kojim je ova vijest osvanula glasi
ovako: „Majka troje djece spremna preuzeti rukovođenje BBC-jem.“
U istom periodu, Telegraf je objavio vijesti o imenovanju nekoliko
muškaraca na druge odgovorne pozicije, ne pominjući njihovu djecu i
privatne živote iako ih nesumnjivo imaju.
Ovo je očiti seksizam i pokušaj da se
dovede u pitanje profesionalni uspjeh žene koja mukotrpno godinama gradi
svoje mjesto u dominatno i neprikosnoveno muškom svijetu. Naslov je
provocirao reakcije brojnih žena i muškaraca koji prepoznaju vrijednosti
uspješnog rada, ne definišući ga privatnim životom, spolom osobe koja
posao obavlja, kao ni mogućnostima da ima ili nema djecu. I nije ovo
prvi put da se uspjeh žene mjeri njenom maternicom i brojem djece koju
je rodila. Globalno i lokalno tržište bez pauze i zastoja proizvodi
seksizme i prigodno ih koristi kad god se za to ukaže prilika, naročito
ako se žena usudi da preskoči tradicionalno ženske poslove i zanimanja i
zakorači u svijet u kojem nepisana pravila kažu da tu nema šta da
traži.
Naslov pomenutog članka je ukopao Ronu
Fairhead u identitet koji joj je tradicija dodijelila i koji se drznula
da samoinicijativno zanemari godinama radeći na rukovodećim pozicijama.
Može li ona to? Da li ćemo Roni dozvoliti da preuzme rukovodeću poziciju
u globalnom medijskom gigantu, kada znamo da troje dječice kod kuće
čeka svoju majku? Ona im treba, da li ćemo biti toliko okrutni i to
zanemariti? Šta uopšte jedna majka troje djece može napraviti na ovako
zahtjevnom i odgovornom poslu koji traži maksimalno angažovanje? Šta će
BBC kada joj se neko od djece razboli pa bude prinuđena da ode na
bolovanje? Kada je već ovako fertilna, možda joj padne na pamet da rađa
još, a onda ćete se gnjaviti pronalaženjem druge kompetentne osobe. Eto
problema! Šta uopšte njen muž misli o svemu ovome? Zar vam nije bolje,
braćo iz BBC-ja, odmah lijepo imenovati muškarca, pa da spriječite sve
te katastrofe?
To su pitanja koja suptilno izviru ispod
površine i plivaju na sve strane, sugerišući njenu poslovnu
nesigurnost, dovodeći u pitanje njenu kompetentnost i u konačnici veoma
izvjesni gubitak profita.
U Bosni i Hercegovini nije ništa
drugačije. Malobrojne žene angažovane u javnom, poslovnom i političkom
životu se godinama pitaju za porodicu, muževe, djecu, stil oblačenja,
omiljene recepte, pomoć u kući i načine na koje njihova porodica reaguje
na njihov profesionalni uspjeh. Pod lupom su njihovi odlasci ili
neodlasci na pijacu, kuvanje čorbi, sarmi, pečenja, kolača, pripremanje
djece za školu, čišćenje, odlasci na frizuru, kozmetičke tretmane. Imaju
li te, superžene, vremena za gledanje televizije, boravak sa djecom u
prirodi, prate li njihove slobodne aktivnosti, odlaze li na roditeljske
sastanke? Jesu li one uopšte normalne žene, ili su zanemarile sve što se
od njih očekuje kako bi bile tamo gdje im očito nije mjesto?
I tako do kraja i nazad.
Žene spremno dočekuju ove napade,
neumorno dokazujući svoju podobnost i potvrđujući da su dobile dozvolu
da budu van kuće jer su obavile sve, baš sve što su trebale i što se od
njih očekuje. I samo nakon tih javnih potvrda privatne uspješnosti one
mogu da budu izvan porodice, i samo tada mogu biti političarke,
predsjednice, direktorice, naučnice, i ostalo što inače ne mogu biti.
Samo ukoliko su svima dokazale da su privatno supermajke, supersupruge i
superdomaćice, mogu biti i sve ostalo. Naravno, samo ukoliko su oku
ugodne.
Kada dobijemo sve ove priznanice, crno
na bijelo, onda, možda, i možemo razumjeti, odobriti i u konačnici i
povjerovati u sposobnost žena da budu uspješne i da ’valjaju’ nama i
ostalom svijetu.
Ne govorim o imaginarim situacijama.
Tokom posljednjih dvadesetak godina svog profesionalnog angažovanja,
nebrojeno puta sam čula i čitala izjave drugih žena kojima je ovaj ispit
javno-privatnog sukoba bio nametnut, ili sam sama bila pitana o svom
privatnom životu tamo gdje sam trebala da govorim o stvarima kojima se
bavim.
I radi toga me zaista ne čudi javna
kandžija koja je udarila Ronu Fairhead, superženu u akciji. Iskreno joj
želim da živi svoj život i radi posao jednako dobro kao i do sada
Da se dokazuje samo sebi. Recepte da ostavi u kuhinji.
Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba
Нема коментара:
Постави коментар