Slobodne od nasilja

Čitam udarni naslov „Presudio duplo mlađoj supruzi, pa onda sebi.“ I on čita mene, gazi me i mrvi u sitne komade. Ja mu se oduprijeti ne mogu, i znam unaprijed šta će me iza njega dočekati. Onaj ko ga je napisao je potražio komšije koji su, anonimno, za naše jednokratno čitanje, posvjedočili kako je ubica bio pošten, vrijedan i miran čovjek. 

U nekim drugim pričama ljudi o ubici kažu da je bio dobar. Šta mu se desilo, niko ne može ni da zamisli. I još kažu kako je bio prijeke naravi, izjedala ga je ljubomora, koja je kriva što se desila ova nezapamćena porodična tragedija u inače mirnom i pitomom kraju u kojem se ljudi po tradiciji međusobno slažu i pomažu. 

Sve priče o ubistvima žena u porodici u Bosni i Hercegovini liče jedna na drugu. 

U njima se godinama ništa ne mijenja. Omiljene su jer instantno privlače pažnju, melju žrtve ili ih u potpunosti ignorišu, traže i lako nalaze opravdanja i nazivaju činjenicu ubistava žena pogrešnim imenima. Ne manje važno, priče služe da opravdaju medijsku i ljudsku inertnost i zabetoniraju i najmanju mogućnost da ubistva i nasilje koje im prethodi vidimo drugačije. Ove priče se čitaju nasitno, i na njih se sočno psuje, jednom, dva puta, hiljadu puta i ponovo. Jer mi drugačije ne znamo i niko zbog toga neće biti kažnjen. Isto kao što niko neće biti kažnjen što porodično nasilje prema ženama, usprkos stotinama stranica zakona, politika, protokola i međunarodnih konvencija koje Bosna i Hercegovina revnosno donosi, potpisuje i ratifikuje, ostaje i opstaje kao privatna i običajna crna rupa. 

Od odgovornosti nas ne mogu spasiti neažurne statistike u kojima je prikazan samo dio te rupe, kao ni uporno upiranje prstom na žene koje nasilje svakodnevno žive i koje ga neće ponovno prijaviti nakon što se, zbog odsustva podrške i zaštite od strane policajaca i policajki, socijalnih radnika i radnica, doktora i doktorica, tužilaca i tužiteljica, sudija i sutkinja kojima je to posao, suoče sa ponovljenim batinanjem, ucjenama i prijetnjama da im, koliko sutra, neće osvanuti glava na ramenima. One neće svjedočiti na sudovima, kao što neće svjedočiti ni one komšije koje će novinarima i novinarkama domaćinski i toplo opravdati njihove mučitelje i krvnike. 

Prvog avgusta ove godine na snagu stupa Konvencija Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Prošle godine, otprilike u ovo vrijeme, poslanici i poslanice Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine su glasali i glasale za njenu ratifikaciju, potpisi su deponovani na odgovarajućem mjestu, objavljena je u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine. Državne institucije su se, među prvima, obavezale da će unaprijediti prevenciju nasilja prema ženama i zaštitu žena koje su ga preživjele, kroz nesmetan pristup servisima podrške, efikasno procesuiranje, izmjenu i usklađivanje zakona i strožiju kaznenu politiku prema počiniocima nasilja. Institucije su se obavezale i da će, bez izuzetaka, istražiti sve slučajeve nasilja prema ženama, kako bi im omogućile pristup pravdi i dalji život slobodan od nasilja. Primjenu ovih obaveza će pratiti GREVIO, novo tijelo uspostavljeno od Savjeta Evrope. U međuvremenu, Krivični zakon Republike Srpske je gotovo udvostručio propisane sankcije za krivična djela nasilja u ovoj oblasti, a slične izmjene će uskoro postati dio Krivičnog zakona Federacije BiH. 

Stupanje na snagu nove međunarodne obaveze za BiH, kao i izmjene zakona, neće promijeniti činjenicu da žene u Bosni i Hercegovini ne žive bezbjedno od nasilja, spavaju otvorenih očiju pored pištolja, noževa i bombi u ladicama, i gotovo svakodnevno, osvanu u pričama o poštenim i porodičnim domaćinima koji iznenada, bez najave i greške, precizno pucaju u njihova tijela. Porodice se neće spasiti zataškavanjem nasilja i nagovaranjem žena da budu mirne, strpljive i poslušne, radi djece, radi komšiluka, radi svijeta. 

„Presudio duplo mlađoj supruzi, pa sebi.“ Tako je pisalo danas u novinama. 

Danas je policajac otišao pred vrata, napisao službenu zabilješku i pozvao tužioca koji mu je nezainteresovano u slušalicu kratko rekao da ima mnogo važnijih slučajeva od nekog tamo pijanog idiota. Doktor u hitnoj pomoći joj je dao bensedin, da se malo smiri, i nešto protiv bolova, na svakih šest sati. Socijalni radnik ju je sažaljivo pogledao i naručio za sutra u devet ujutro. Pijani idiot se u međuvremenu otrijeznio i ledenim glasom joj saopštio da se, kučka, zore neće nagledati. Sasvim običan radni dan u svakom ćošku ove zemlje. 

Ne može se ovo u zakonima i konvencijama napisati. Ali se mogu i moraju običaji spremiti u ladice i iz njih izvući život žena slobodan od nasilja i kazne za one koji ga ugrožavaju i oduzimaju. 

Da konačno "kažu da je počelo".

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

O drugaru iz Srebrenice i mržnji koje nema

Godinu, dvije nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini, učestvovala sam na sedmodnevnoj Ljetnoj školi ljudskih prava u Tuzli, koju su zajednički organizovali IKV (Međucrkveno mirovno vijeće) iz Holandije i Univerzitet u Tuzli. Čekajući prvi dan predavanja, pred amfiteatrom Filozofskog fakulteta upoznala sam mladića koji je, kao i ja, došao petnaestak minuta ranije.

Ne sjećam se više njegovog imena, ali se dobro sjećam našeg prvog razgovora i njegovih prekrštenih šaka u krilu. Dovezao se taj prvi dan u invalidskim kolicima pred amfiteatar i strpljivo čekao, obazirući se zbunjeno, isto kao i ja, pitajući se da li smo na pravom mjestu. Obratio mi se prvi, šaleći se kako revnosni uvijek nadrljaju, pa me upita za ime, odakle dolazim i čime se bavim. Dok sam mu odgovarala na pitanja, na licu mu se pojavio osmjeh. Vidljivo zainteresovan slušao je moju priču o omladinskoj mreži koju smo tih dana okupljali i brusili moj kolega Miralem iz Helsinškog parlamenta građana Tuzla i ja. Kad sam završila kratki monolog, rekao mi je da smo tu negdje, da smo slični. I on dolazi iz Republike Srpske, iz Srebrenice. Ispričao mi je, u dvije, tri rečenice, kako su nastradali članovi njegove porodice i zašto je on sada u invalidskim kolicima. I još mi je rekao da to nema veze samnom, da je to učinilo zlo i da jedino što želi jeste da se zlo više nikada ne ponovi. Nikome, nikada i nigdje. Odćutali smo preostalih par minuta i ušli u amfiteatar kad su se pojavili ostali.

Tih dana u Tuzli odlazila sam sa studentima i studenticama iz Bihaća, Banja Luke, Sarajeva, Tuzle na kafe i pivo u obližnje bašte nakon predavanja, nastavljajući guste, teške i veoma lične razgovore o apsurdima rata u Bosni i Hercegovini. Svi odreda, pojedinačno i zajedno, spoznali smo da je nemoguće zaboraviti ništavilo koje je bilo na korak iza nas, kao i to koliko je važno da se sjećamo svega lošeg da bi mogli i mogle da nastavimo dalje da živimo i činimo bolje. Moj drugar iz Srebrenice se i dalje neprestano osmjehivao i sigurna sam da su mu kao i meni ova škola i ljudi koje je tokom nje upoznao značili mnogo.
Nikoga od njih više ne viđam i nekako mislim da to i nije toliko važno. Ono što smo podijelili tih par dana opredijelilo mi je posao kojim se posljednjih dvadesetak godina bavim. Osjetila sam smisao povezivanja ljudi po onome što im je zajedničko i koliko mi je važno da prihvatim različitosti i podržim nepoznate. Ta podrška mi se tokom godina koje su uslijedile mnogo puta vratila od poznatih i nepoznatih žena i muškaraca sa kojima svakodnevno radim, koje sretnem ili mi pišu iz različitih krajeva BiH i daleko odavde.

I svake godine u vrijeme komemoracije u Potočarima razmišljam o susretu na hodniku Filozofskog fakulteta u Tuzli i riječima mog drugara koji nije optužio, osudio, ružno pogledao ili učinio bilo šta što bi mnogi od njega očekivali.

Iskreno vjerujem i usudim se reći da je njegov zarazni osmjeh i prihvatanje nepoznate žene iz Banja Luke kao svoje prijateljice učinio mnogo više za mir u Bosni i Hercegovini nego što su učinili lokalni i međunarodni političari od rata naovamo, gledajući se i smješkajući se jedni drugima godinama preko stolova u klimatizovanim konferencijskim salama. I nije taj moj drugar Srebreničanin jedini. Upoznala sam i poznajem još mnogo muškaraca i žena koji i koje su se usudili i usudile da misle i rade drugačije nego što se od njih očekuje. Znam i da postoje oni i one koji negiraju da su promjene moguće, tvrde da različiti ljudi ne mogu skupa živjeti i opstati, da su pomirenje i mir nemogući u Bosni i Hercegovini i važni samo šačici nebitnih aktivista i aktivistkinja koji taj isti mir i pomirenje debelo naplaćuju od ‘stranaca.’

Lako je i jednostavno pljunuti, ne traži mnogo napora. Da bi razumio i prihvatio, pa učinio korak naprijed, ipak moraš slušati, čuti i razmišljati, živjeti otvorenog uma, što je za mnoge koji su skloni brzopoteznom pljuvanju još uvijek nemoguća misija.

Vjerujem da mora postojati vrijeme za euforično gledanje utakmica, ali i vrijeme kada nećemo ćutati prema tragedijama i zločinima, niti ih porediti ih u zavisnosti od toga na kojoj su se strani desili i čija je žrtva bila najgora. Zločin i tuga nisu poput rakije da ih možete gradirati i reći da su jaki ili slabi, odnosno da više ili manje udaraju. Oni pogađaju isto, svakodnevno, uvijek i iznova, i oni koji su ih preživjeli ne mogu niti trebaju zaboraviti šta im se dogodilo i drage osobe koje su izgubili.

Ne znam gdje se sada nalazi moj drugar iz Srebrenice i da li odlazi u Potočare svake godine. Ali znam da nam je trebalo jako malo da se razumijemo i da u njemu, a ni u meni, nema ni mrve mržnje.

Nije mržnja nikakav lijek da od nje može, bilo kome, biti bolje.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Šta da jedem (danas) mama?!

Prije par dana, američki tim analitičara koji djeluje u okviru 24/7 Wall St. je objavio rezultate analize u kojima predstavlja 10 najbjednijih država u svijetu. Analiza se zasniva na pregledu sličnog prošlogodišnjeg istraživanja Gallup-a, kao i ekonomskim indikatorima Međunarodnog monetarnog fonda i indikatorima očekivanog životnog vijeka Svjetske banke. Elem, na ovoj listi je deset država, deset krasotica, i među njima Nagorno Karabah, Sirija, Azerbejdžan, Belorusija i druge nesretnice. Bosna i Hercegovina zauzima četvrto mjesto. U analizi se navodi da smo, prema evropskim standardima, relativno siromašna zemlja, sa bruto društvenim proizvodom od 8,293 američkih dolara po glavi i 27% zaposlenih u 2013. godini.
 
Prema njihovim indikatorima bijedni smo, između ostalog, i zbog toga što se 47% stanovništva nasmijalo ili smijalo tokom prošle godine. Rekla bih da je ovo namješteno. U Bosni i Hercegovini, gizdavoj i ponosnoj, garantujem da je nemoguće nafatati 5% žena i muškaraca kojima je do smijeha i veselja. Čak i da ne zažmirimo na tih 27% zaposlenih, u frižiderima i ostavama je ledeni pejzaž, ulicama klize osobe u punoljetnoj, ispranoj i uredno zakrpanoj odjeći i cipelama iz ’76te. Iza leđa kriju cekere i kese u kojima na dnu spava salama od 4.5 marke za kilogram i pod miškom aditivima naduvana vekna kruha. Nema tu ništa organskog, domaćeg. Nema jaja ni kokica koje čeprkaju po seoskim dvorištima. Možda za nekoga i ima, ali velika većina građanki i građana ove zemlje je odavno iz sjećanja izbrisala kako ta jaja i kokice uopšte izgledaju.

Ne smijem se.

Po svemu sudeći, neće se u ovoj zemlji još dugo smijati ni djeca koja se, usprkos svemu, rađaju svakodnevno. Rađaju žene djecu u Bosni i Hercegovini i za njih ekipe stručnjaka i stručnjakinja okupljenih u multi-sektorske radne grupe godinama brižljivo pišu strategije i akcione planove. U njima se mašta o unapređenju zdravlja i socijalne zaštite, poboljšanju brige za djecu, sprečavanju i iskorjenjivanju svih oblika nasilja i zlostavljanja, održivom i inkluzivnom obrazovanju i kreiranju uslova za nesmetano odrastanje i razvoj, sa obaveznom klauzulom zabrane diskriminacije po bilo koj osnovi. A sve ovo da bi, jednoga dana, nekad u projektovanoj budućnosti, te djevojčice i dječaci bili korisni i korisne na svim nivoima, svojim lokalnim društvenim zajednicama, svojim entitetima, svojim kantonima, i u konačnici svojoj državi. U tim fensi strategijama i akcionim planovima nigdje ne piše kako će da odrastu i šta će da jedu, oblače, obuvaju, čime će da plate školu dok ne dostignu nivo kada će biti društveno korisni i isplativi? I ima li igdje tih projekcija u kojima piše koliko to košta i ko će sve to da plati?
Danas na ulicama Sarajeva u protestu stoje majke i trudnice, i većina ih ne može, niti će uskoro moći da odgovore svojoj djeci na pitanje iz naslova ovog teksta. Protestvovale su isto tako majke i porodilje u Zenici početkom februara, jer je kantonalna Vlada više mjeseci kasnila sa isplatama naknada koje im zakonski pripadaju. Žene se ne mogu snaći u kalkulacijama i proračunima kantonalnih vlada koliku će koja od njih mjesečnu naknadu primiti, osim što sa sigurnošću znaju da to nije ni približno dovoljno za potrebe koje djeca imaju. Primaće bijedne naknade do navršenih godinu dana starosti djeteta. 

Šta će biti sa djecom nakon toga? Hoće li se nezaposlene majke zaposliti ili će i dalje biti kolateralna šteta sistema koji brižljivo kalkuliše svaku marku koju im daje, i pri tome se ponaša veoma galantno prema svim mogućim beneficijama koje imaju zastupnici i zastupnice, čije su naknade nedodirljive i otporne na prirodne katastrofe, loše zakone, korupciju, nezaposlenost, i sve moguće socijalne beneficije koje kasne i koje su bezobrazno male.

Ne mogu se smijati u zemlji čiju tačnu strukturu megalomanske administracije sa sigurnošću poznaju samo rijetki i koja svakodnevno udara šamare onima od kojih očekuje da sutra podmetnu svoju kičmu kako bi se ta ista administracija mogla i dalje nesmetano reprodukovati.

Nije mi smiješno.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Zbogom oružje

Pročitah danas tekst o pomami kupovine oružja djeci u Americi. Zbog liberalnih zakona oružje je legalno i dostupno gotovo svima, od farmera koji uzgajaju kukuruz u Alabami, do japija na Volstritu. Oružje se u Americi voli i ima ga ko god drži do sebe. Moguće ga je osvojiti kao bonus pri otvaranju običnog bankovnog računa, na šta nam je prilično direktno ukazao Majkl Mur u dokumentarcu „Bowling for Columbine“ aka „Ludi za oružjem“ iz 2002. godine koji se upravo bavi apsurdom široke dostupnosti oružja u Americi i nasiljem koji je njegova direktna i logična poslijedica.
 
Kultura obožavanja oružja je zaista dotakla dno proizvodnjom i legalnom kupovinom pušaka za djecu, koje su doduše „lajt“ varijante, i obojene su veselim i rodno prigodnim bojama, ali jednako mogu povrijediti i ubiti kao i one velike koje kupuju odrasli. Zahvalna sam holandskoj fotografkinji Ann-Soffie Kesteleyn na usudu da uradi projekat „Moja prva puška“ i fotografiše tih petnestak djevojčica i dječaka čiji su roditelji pristali da im djeca budu uslikana sa omiljenom igračkom. Uz fotografije je priložila crteže i poruke mališana koji su sa njom i sa nama podijelili da se boje ajkula, dinosaurusa, medvjeda, vukodlaka, zombija i drugih strašnih stvorenja.

Istina je, strašna su ova stvorenja.

A još strašnije je da niti jedna od ovih poruka ne ukazuje na strah od drugih ljudi, odraslih ili onih malo manje odraslih, koji ih, realno i svakodnevno, mogu povrijediti na svakom koraku, sa istim ili sličnim oružjem ili bez njega. Jeste, to je Amerika koja je dozvolila i razne druge gadosti, ali u njoj je aktivna i velika grupa žena udružena u organizaciju „Majke zahtjevaju akciju za svijest o oružju u Americi“ koje traže od zakonodavaca, kompanija i obrazovnih institucija da provedu reforme dostupnosti oružja u Americi i osiguraju da su porodice bezbjedne i da djeca u Americi ne budu izložena oružanom nasilju na svakom koraku. Možda još uvijek nisu uspjele da zaustave ubijanje, ali su odlučne da ne odustanu sve dok se oružje ne stavi pod kontrolu.

Nakon što osudite još jedan proizvod američke oružane kulture koja je odavno izgubila kompas, i meritorno izjavite da toga kod nas, fala Bogu i na svu sreću, nema, bilo bi zgodno da pogledate oko sebe i vidite da mi baš i nismo zemlja za uzor po tom pitanju. U Bosni i Hercegovini doduše još uvijek nije bilo masovne pucnjave po osnovnim i srednjim školama, ali oružja skrivenog po ormarima, podrumima, garažama, i onog manje skrivenog, na ulici, ima kao u priči.
Prošle godine sedamnestogodišnjakinja u Palama je ubijena nakon kratke svađe hicem pištolja iz kojeg je pucao jedva punoljetan mladić. 2012. godine, sedamnestogodišnjak je ispred kafane u Foči ubio drugog mladića iz pištolja koji mu je dao drugar, a ovaj ga je uzeo iz svoje kuće. Iste godine, osamnestogodišnjak je ubijen u pucnjavi u Zenici, dvadesetjednogodišnjakinja iz Bijeljine je ubijena u Busovači, dvadesetpetogodišnjakinju iz Mostara je ubio suspendovani policajac. U Banjaluci je jučer uhapšen učenik srednje Tehnološke škole koji je profesorima prijetio da će na njih baciti bombu.

Ubistava je bilo još i na žalost nisu više rijetka pojava. I nisu baš svi kojima je oružje lako dostupno ili ga svakodnevno imaju sa sobom „žestoki momci“ iz kriminalnih krugova i od kojih se nasilje moglo i očekivati. Među njima nesumnjivo ima i sasvim prosječnih mladića i odraslih muškaraca, koji uopšte ne razmišljaju da je to što posjeduju pištolj nešto loše. Treba im, zlu ne trebalo. Za zaštitu, od dušmana, provokacija, skrivenih neprijatelja, neposlušnih djevojaka i supruga. Preventive radi. Ispod jorgana, na tavanu, ispod sudopera, u ormaru iza spakovane zimske garderobe.

I mi smo, po uzoru na Ameriku ili ne, poprilično temeljito izgradili svoju oružanu kulturu koja je podjednako nemilosrdna.

Ne tako davno, moja kćer je pohađala vrtić i jednom prilikom je trebala da donese svoju omiljenu igračku. U to vrijeme je imala 4 godine i bila je u fazi robota, pa smo zbavili jednog na baterije, onako srednje veličine, bijele boje, sa crnom maskom i crnim mehaničkim rukama. Robot se mogao malo kretati i govoriti mehaničkim jezikom. Njenoj sreći nije bilo kraja. Kada se pojavila sa njim u naručju na vratima vrtića, dočekala ju je vršnjakinja iz grupe sa kiselim izrazom na licu i riječima – ‘Znaš, nije ti to baš igračka za žene...Trebala si donijeti nešto žensko, to ti je bezveze.’

Iza nje je nekolicina dječaka, pod budnim okom teta i pred fotoaparatima i kamerama ponosnih majki i očeva, organizovala desantno taktičke operacije, naoružana do zuba automatskim i poluautomatskim puškama, pištoljima raznih kalibara i dimenzija, mačetama, noževima, bajonetama, bombama, tromblonima, nunčakama i mnogim drugim rekvizitima. Jesu, bili su plastični. I tako to krene.

Tako se uči ubijanje od malih nogu.

Sasvim bezazleno i simbolično.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Nigerija (ni)je daleko

Navršilo se mjesec dana otkako su pripadnici Boko Harama oteli gotovo tri stotine djevojčica na sjeveru Nigerije. Jednostavno su kamionima došli pred školu, potrpali ih i odvezli u nepoznatom pravcu. Boko Haram je religijski motivisana militantna grupa odgovorna za kontinuirane terorističke napade i masovna ubistva širom Nigerije. Vlasti ne čine ništa da spriječe nasilje, osim što povremeno uvjeravaju narod kako će Boko Haram uskoro biti savladan, da će nestati. I tako već godinama. A onda se desi ovo. Ubrzo stižu vijesti da su djevojčice oslobođene, pa se onda ispostavi da to nije istina. Neke od njih su zaista uspjele pobjeći, ali većina se još uvijek nalazi u zarobljeništvu na nepoznatoj lokaciji.
 

Svjetski mediji su prvobitno objavili da Boko Haram drži djevojke kao služavke, te da ih većinu namjerava prodati kao seksualno roblje. Govorili su o cijeni od 12 dolara, po glavi. Prije par dana se pojavila video snimka velike grupe djevojčica koje sjede na otvorenom i mole se. Dvije su prišle i govorile u kameru. U istom video snimku se pojavljuje i navodni lider Boko Harama koji tvrdi da će osloboditi zatočene djevojčice ukoliko nigerijske vlasti oslobode sve uhapšene pripadnike Boko Harama. Širom svijeta žene su izašle na ulice i danima zahtjevaju hitno djelovanje međunarodne zajednice i oslobađanje otetih djevojčica. Optužujuće poruke majki i očeva djevojčica da one nisu nikome važne i da vrijeme prolazi uzaludno se smjenjuju sa porukama velikih koji sedmicama puštaju u vjetar sterilne riječi i ugovaraju sastanak ovog ili onog vikenda. Sastanci redom rezultiraju porukama da je otmica djevojčica nedopustiva i da se problem Boko Harama mora što prije riješiti. Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je zaprijetio sankcijama i izrazio zabrinutost. Amerika i Velika Britanija su poslale specijalne stručnjake da pronađu djevojčice.

Jasno je da su one roba, ropkinje za koje nema kusura, da čekaju da budu razmjenjene, prodate.

Jasno je i da one nisu dovoljno važan razlog za otključavanje poprilično nejasnih i fleksibilnih kotačića kojim se „ostvaruju uslovi i opravdava“ intervencija na humanitarnim osnovama. Ne znaju da humanitarno za međunarodnu zajednicu ne znači nužno i humano. Ništa im ne znače diplomate koji sa govornica luksuznih hotela i iz press soba zabrinutih izraza lica izjavljuju da za njihovo zatočeništvo NEKO treba da odgovara. One ne znaju da negdje tamo iza sigurnosnih punktova, u udobnim sobama na Menhetnu sa pogledom na Ist River sjede političari koji pojedinačno i u grupnim konsultacijskim sesijama prebrojavaju koliko ih ima i da li im se isplati paliti mašine zbog šake ženske djece iz problematične afričke Nigerije, koja su, usput, još uvijek živa. Njihove države, uključujući i našu, basnoslovno plaćaju misije, sastanke, dnevnice, službena vozila, biznis klasu, vile, međunarodne škole za članove porodice, troškove reprezentacije, osiguranja, plate, penzije i ko zna šta još.

Nigerija možda jeste daleko, ali ono što se trenutno tamo događa i odsustvo akcije i rezultata na isto od strane međunarodne zajednice nam je veoma blisko. Osjetile su to i još uvijek osjećaju žene širom Bosne i Hercegovine među kojima mnoge nikada nisu dobile adekvatnu pomoć zbog nasilja koje su preživjele tokom rata i nasilja koje još uvijek preživljavaju u varljivom miru.

Meni je to dovoljno dovoljno dobar i sasvim logičan razlog da baš od tih menhetnaša i istriveraša očekujem da mrdnu guzice.

Da se manu logoroične zabrinutosti i da vrate djevojčice kućama. Da svaki slijedeći put kada se otmice, nasilje, silovanja ponove, budu odgovorni i urade svoj posao u skladu sa onim što im u rezolucijama koje su sami usvojili jasno piše.

Ili to, ili slobodno da naprave fajront tako ujedinjeni i nacionalni.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Sve je isto, ništa isto nije

Svako jutro idući na posao prolazim prečicom pored benzinske pumpe.

Ovih dana okolo čisto, svježe okrečene betonske žardinjere sa posađenim maćuhicama. Rijetki vozači dolaze po gorivo, neki provjere zrak u gumama i odlaze svojim poslom. Pored ulaznih vrata kafane, stoji žena u plavom mantilu i gumenim čizmama i nekoga čeka. Ubrzo izlazi muškarac od nekih tridesetak godina, blago proćelav, sa svežnjem urolanih papira u rukama. Cigaretu precizno palcem i srednjim prstom lansira u jednu od žardinjera. Ona ćuti. On kaže – „Ajd’ zamnom da potpišeš otkaz!“ Prilaze BMW sjajno crnom džipu sa zatamnjenim staklima i on na haubi razmotava urolane papire i pegla ih rukama. Ona se osvrće i dalje ćuti. Jedan od dvojice momaka koji desetak metara dalje peru terensko vozilo RTRS-a dovikuje – „Nemoj bolan trzat’ žene, samo što je došla!” Ovaj sa papirima se blago okrene i nakezi i dalje peglajući papire. Onda poluglasno izusti – “Ne slušaj ove zajebante, oni su ionako zreli za zamjenit’.” Pa onda nastavlja, nonšalantno i dovoljno glasno da i ona dvojica čuju – „Ovdje ćeš potpisat’. U tri primjerka, jedan ću tebi dat’, pa čitaj kod kuće kako god ti volja. Možeš Božanu poslije pitat’, sva će ti ona pravila i detalje objasnit’. Platu znaš, to nije sporno, ja ti više platit’ neću. A i odakle bi? Ovo ovdje što piše da imaš 15 dana godišnjeg odmora, to zaboravi. To moram zakonski pisat’, razumiješ? Djecu, valjda, nećeš više rađat’, imaš dosta godina. Ako se i to desi, nemaš me šta obavještavat’, samo dođi kod Božane po knjižicu.
Nadam se da si svjesna šta znači to što sam te prijavio. Dobar ti je ovo posao, samo se, bogati, nemoj žalit.’ Ja pritisaka ni od koga ne trpim, a danas falabogu, ima ljudi koji će radit.’”

Dok on govori, žena u plavom mantilu i gumenim čizmama i dalje ćuti i gleda pred sebe, nikako u njega. Uzima olovku i pažljivo potpisuje papire, uzima jedan primjerak, savija, i spušta u džep. Sluša njegov monolog gledajući u onaj opušak što se još uvijek dimi među maćuhicama.

Ja odlazim dalje, svojim poslom i mislim kako je danas divan dan. Jedna žena je dobila posao.

Jedna od onih 51 – 52 posto koliko ih godinama čuči u statistikama nezaposlenih žena u Bosni i Hercegovini je uspjela navući plavi mantil i gumene čizme i postati čistačica na benzinskoj pumpi u Banjaluci. Odćutala je taj svečani događaj ne čitajući papire pred sobom koje je upravo potpisala, i ne pomišljajući da ode kod Božane i da je bilo šta pita. Ikada. Sigurna sam da misli da je najbolje ćutati, jer se posao tako najbolje čuva.

Ćute tako žene širom ove zemlje svakodnevno čuvajući posao ili dokazujući da su dovoljno poslušne i razumne da ih poslodavci zaposle i zadrže što duže. Zakoni koji regulišu radne odnose u BiH su računali na njihova prava i zaštitili ih, iako uvijek može bolje. Tako je formalno. Stvarno i svakodnevno, žene osjećaju na sebi seksualno uznemiravanje, mobing, diskriminaciju pri zapošljavanju i dobijaju otkaze jer su trudne ili brinu o djeci i nemoćnim članovima porodica. I naravno da postoje različite inspekcije, sudovi i tužilaštva i naravno da postoje jasno navedena djela u zakonima koja kažnjavaju poslodavce koji sve ovo ohrabruju, direktno ili indirektno provode ili tolerišu. Žene znaju, a znaju i oni koji su ove mehanizme uspostavili da to nije dovoljno.

Po uzoru na institucije vlasti na svim nivoima, sindikati godinama uspješno ignorišu ove probleme, jer je uvijek nešto drugo mnogo važnije, prioritetnije. Za sve, a ne samo za žene. I svi, od ministara, do sindikalnih aktivista se sturiše osmomartovski objašnjavajući kako diskriminacije žena nema, da su im sva radna prava garantovana i da ih imaju na jednakoj osnovi sa muškarcima.

Obilježava se Međunarodni dan rada u Bosni i Hercegovini standardno, isto kao i svake godine. Kupuju se ćevapi koji će, sudeći po meteorološkim izvještajima, prije zacvrčati u tavama nego na roštiljima negdje u prirodi.

Život žena je i dalje jeftin. Da jeftiniji ne može biti. Sretan vam Međunarodni dan rada drage moje. I želim vam da sve vaše neplaćene poslove naplatite što prije.

I posao. Da prestanete da ćutite.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Ničija djeca

Čitam jučer u izdanju Jutarnjeg lista za Hrvatsku da nastavnica biologije i hemije u jednoj osječkoj osnovnoj školi ne dopušta učeniku završnog razreda da prisustvuje njenim časovima. Prema tekstu koji je objavljen s nadnaslovom "Kršenje prava djeteta" i u naslovu boldiranim velikim slovima "SKANDALOZNO", navodi se da ona jednostavno uđe na čas i čim ga ugleda mirnim tonom kaže da izađe napolje, jer on nije učenik te škole. Iako je dječak uredno upisan, što je utvrdila i prosvjetna inspekcija, i učestvuje u nastavi na svim ostalim predmetima bez poteškoća, na njene časove ne može. Direktor škole je u više navrata upozoravao nastavnicu da svoj posao mora obavljati kako treba i da bi u suprotnom mogla dobiti otkaz, ali ona ne haje. Slučaj je stigao i do Pravobraniteljice za djecu Hrvatske, i za sada, ništa se nije promijenilo.

I tako već tri mjeseca. Nastavnica i dalje mirno drži časove iz biologije i hemije ostaloj djeci. Njega na tim časovima nema.

Dječak o kome je riječ je štićenik doma za odgoj djece i mladih, u koji je prebačen iz drugog doma iste namjene. On je domsko dijete jer ima potrebu za socijalnom brigom i samim tim je obilježen. Život ga, sigurno, nije mazio. I vjerujem da ga neće maziti i dalje. Ne pripada privilegovanim krugovima koji osiguravaju dobre ocjene po defoltu, dogovorene usmene odgovore po unaprijed pripremljenim i dostavljenim pitanjima i, naravno, u terminu kada on bude spreman, nema sedmični džeparac u visini nečije prosječne bruto plate, pristup privatnoj poduci iz francuskog. Vjerujem da si ne može priuštiti da ustane ujutro i jednostavno ne ode na nastavu jer mu se ne ide, zbog toga što vani pada kiša ili snijeg, ili zbog toga što je baš tog dana kontrolni iz matematike, znajući da će mu to roditelji jednim telefonskim pozivom riješiti. Na njegove roditeljske sastanke dolaze domski službenici, vaspitači, kojima je on jedan od mnogih sličnih njemu. Možda se neki domski vaspitač posebno vezao za njega, pa će mu pružiti dodatnu podršku, odvešće ga na utakmicu ili popričati s njim o pubertetskim bubuljicama i kako da ih se riješi. Pohvaliće ga sigurno, jer je on jedno mirno i poslušno dijete. 

On ne pravi probleme.

On je dio tvorničke trake koja odgaja djecu koja drugog izbora nemaju. Spada u nečije radno vrijeme od 8 do 16, ili dežurstvo, i na njega se zaboravi vikendom dok se vlastita djeca vode na izlete, u kino, po šoping centrima i skupo plaćenim slobodnim aktivnostima. Kao takav, on nastavnici nema ponuditi ništa. Niti strica mesara koji će joj napuniti zamrzivač, a ni mamu frizerku kod koje će moći na besplatno pranje kose, šišanje i feniranje svake subote ujutro. Tvornička traka se na njemu zagrcnula, i postao je sistemska greška koju niko ne rješava. Jer je to nezgodno. Do zla Boga neprijatno. Sumnjivo i nepoznato. Nepotrebno i neprioritetno. On da ćuti, da bude miran i nekonfliktan, a njoj ćemo gledati kroz prste. Jer njen ugovor o radu je zlata vrijedan. On je samo jedno izgubljeno i zaboravljeno dijete koje su vlastiti roditelji iz ko zna kojih razloga odbacili i zna se unaprijed kako će se njegova priča završiti. Da sistem štima bez greške, ona bi već odavno bila na disciplinskoj komisiji i zbog teže povrede radne dužnosti bi ostala bez radnog mjesta. Da je on dijete s privilegijama, ovo se sasvim sigurno ne bi ni dogodilo.  

Zaglavila mi se ova priča u grlu jučer, i nije mi prvi put.

Prije mnogo godina, kada sam bila njegovog uzrasta, moja prijateljica je napravila dječiju spačku nastavnici. Mislim da je to ponovila nekoliko puta, i više se ne sjećam šta se tačno dogodilo i kolika je bila "težina" njenih dječijih grijeha. U vrijeme dok je majka moje prijateljice ležala bolesna kod kuće i kada je njenom ocu bila nepoznata adresa, smještena u popravni dom za žensku djecu i omladinu. Neko iz sistema je odlučio da je tako najbolje. Za nju ili za nastavnicu, to ni danas ne znam. Vjerujem da niti njoj to niko nije do kraja objasnio. Uostalom šta se, kog klinca, ima djeci objašnjavati o ozbiljnim stvarima o kojima odrasli znaju sve i najbolje.

Oko mene i vas žive ta, ničija djeca. Možda ih svakodnevno gledate u učionici i možda ste od onih koji će tražiti razloge zašto su nastavnice iz Osijeka i Banje Luke koristile svoje privilegije da ničiju djecu nauče pameti.

Ja se nadam da niste od tog soja i da će vas njihova muka motivisati da budete bolji ljudi. 
 
Ja se, svakoga dana, budim da budem bolja.

 Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba