Žene imaju pravo na rađanje, ali i na prekid trudnoće

12.03.2019.

Odavno je nemoguće govoriti o reproduktivnim pravima i zdravlju žena samo u kontekstu zaštite ženskih ljudskih prava, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi.

Sudeći po neprekidnom interesu i aktivnostima religije i politike u Bosni i Hercegovini, regiji i širom svijeta, usmjerenim na kontrolu slobodnog izbora žena da odlučuju o svom životu i tijelu, ženama preostaje da ova prava i slobode neprekidno dokazuju i brane. U javnom prostoru, na ulici, u svojim domovima, u parlamentima širom svijeta, žene su glasne i bez obzira na prepreke ne odustaju od kontrole vlastitih života i zdravlja, štiteći jedna drugu i štiteći nepoznate žene koje žive u uslovima i pod okolnostima koje ih čine nevidljivim objektima porodice, društva i državnih institucija. 

Međunarodni standardi jasno ukazuju da se reproduktivno zdravlje žena vezuje za zaštitu prava žena na život, slobodu od torture i zlostavljanja, prava na zdravlje, privatnost, obrazovanje i zabranu diskriminacije.  Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), koja je dio Ustava BiH i stoga postoji obaveza njene direktne primjene, garantuje ženama jednaka prava da slobodno i odgovorno odlučuju o broju i razmaku rađanja djece, da imaju pristup informacijama, obrazovanju i sredstvima koja im omogućuju da ostvare ova prava u praksi. Pravo na obrazovanje u kontekstu zaštite reproduktivnih prava i zdravlja znači da žene moraju imati pristup informacijama koje će im pomoći da osiguraju zdravlje i dobrobit, uključujući informacije i savjete o planiranju porodice.

Reproduktivna prava i zdravlje uključuju i pravo na slobodnu odluku žene o prekidu trudnoće, kao i pravo da postane majka ukoliko to želi, te da se brine o svojoj djeci. Obaveza države jeste da joj u ostvarivanju ovih prava pomogne, kroz usvajanje zakona i posebnih mjera, koje uključuju i finansijsku podršku kroz planiranje i izdvajanje sredstava iz javnih budžeta. Važeći entitetski zakoni o uslovima i postupcima za prekid trudnoće u BiH regulišu da svaka žena starija od 16 godina može samostalno podnijeti zahtjev za prekid trudnoće do navršene desete gestacijske nedelje trudnoće.

Zdravstvene ustanove će izvršiti zahvat pod uslovom da se njime neće neposredno ugroziti život ili zdravlje žene, i dužne su ženama pružiti objektivne informacije o prekidu trudnoće i omogućiti savjetovanje i ženi i muškarcu prije i poslije zahvata, čime se ne sugeriše niti reguliše obavezan pristanak partnera žene na izvršenje abortusa. Biomedicinski potpomognuta oplodnja uz pokrivanje troškova kroz zdravstveno osiguranje je dostupna ženama koje su u bračnoj ili vanbračnoj zajednici, dok su žene koje samostalno žele postati majke i imaju potrebu za ovim intervencijama izostavljene iz ovih mjera. Njima je takođe uskraćeno pravo da usvajaju djecu.

Mnoge od njih, sigurna sam, žive u BiH, rade i uredno plaćaju poreze i doprinose, i mogu samo sanjati da će ih država pogledati i pomoći im da rode djecu. Naše politike su konzervativne, bez obzira da li se radi o političkim strankama koje su desno, centralno, ili lijevo orijentisane, jer je po mnogim pitanjima koje se vezuju za ženska ljudska prava u BiH između njihovih stavova veoma tanka linija. Sve se slažu da porodicu čine muškarac, žena i djeca, po mogućnosti što više djece.

Što više se djece rodi, to bolje za državu, ali samo uz što manje briga. Ako su oba roditelja prisutna, to je društveno prihvatljivo, veće su šanse da će djeca biti zbrinuta i podignuta u dobre radnike i radnice, plaćaće uskoro poreze, kirije, rate kredita, kupovaće svakodnevno. I sve tako u krug i državi će biti bolje, moći će da nesmetano održava četrnaest parlamenata, vlada i ogromnu administraciju koja uz njih ide i koju je nemoguće prebrojati, a većini običnih ljudi i razumjeti. Radi toga je političkim strankama naročito važno ignorisati kampanje poput one koju provodi Udruženje Mlado sunce iz Širokog Brijega koji bilbordima u Hercegovini govore majkama da ne daju svoju nerođenu djecu i poručuju građanima i građankama da ih spasu.

Neka se samo djeca rađaju.

I izgleda da politici takođe nije važno što već dugi niz godina mnoge nezaposlene porodilje u Federaciji BiH nemaju nikakvu ili simboličnu naknadu, a u Republici Srpskoj su usvojene mjere koje su ženama u istom statusu samo djelomično pomogle, mjerama koje im kažu da zaslužuju minimalac, pa i niže od toga u vidu materinskog dodatka koji je ispod svake granice dostojanstva i sa kojim je nemoguće zadovoljiti potrebe brige o djeci. I sve ovo, naravno jednokratno ili dok dijete ne navrši godinu dana. Poslije toga, drage mame kako vam bude.

U ovakvim odnosima moći, sloboda i prava žena da odlučuju o svojim željama, potrebama i zdravlju nema ili imaju ograničen rok trajanja.

Odbrana dostojanstva žena od licemjerstva državnog aparata koji je potpisao sve moguće međunarodne konvencije u oblasti zaštite ženskih ljudskih prava ne prestaje i svakodnevno ima sve više smisla.

Sve dok svaka žena, bez diskriminacije po bilo kom osnovu, u svakom kutku ove zemlje ne bude zaista slobodna.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

O nasilju prema muškarcima

25.07.2018.

Pred prošle lokalne izbore u Bosni i Hercegovini, imala sam priliku razgovarati sa lokalnim političarem koji se kandidovao za gradonačelnika. Između ostalog, pričali smo i o pomoći koja je nužna ženama i djeci koja su izložena nasilju u porodici i koliko je važno da lokalna zajednica prepoznaje i podržava njihov oporavak i povratak u život bez nasilja. Govorio je ozbiljno, imala sam utisak da razumije zašto je nasilje javni problem na koji javne institucije trebaju i moraju imati odgovora, da se moraju aktivno i stalno angažovati da se nasilje spriječi i suzbije i da pruže pomoć onima kojima je potrebna. Razmišljala sam kako je dobro da u politici ima ljudi poput njega i da su stvarne promjene na dohvat ruke sa razvijenom sviješću onih koji donose odluke.

A onda se šeretski nasmijao i izjavio: „Kažite mi, a gdje su nam sigurne kuće za muškarce, šta ćemo sa onima koji imaju problem sa nasilnim ženama“? Kao da priča dobar vic koji je predhodnu noć čuo u kafani uz pivo, i jedva čekao priliku da ga istovari pred nekoga ko će se isto tako dobro zabavljati.

Meni nije bilo smiješno. Ni tada, niti nebrojeno puta prije i poslije toga kada sam bila izložena identičnim konstatacijama, ili varijacijama na temu.

Jer nije on jedini. Širom ove zemlje i preko njenih granica muškarci ismijavaju razne oblike nasilja kojima su izloženi drugi muškarci i čine da ono ostaje dobar vic, a ne stravična stigma, predrasuda koja se održava zahvaljujući društvenim stavovima o očekivanim ulogama i prihvatljivom ponašanju muškaraca i žena, zabranjena tema o kojoj se ne govori ozbiljno i mimo kontra reakcije na stalno rastuće nasilje prema ženama i djevojčicama. I muškarci su žrtve, i oni pate i postoje takođe nasilne žene koje maltreriraju muškarce. I tu se sve završava. Uz ovu konstataciju ima veoma malo podataka, nema politika niti mjera, analize o uzrocima i posljedicama nasilja su veoma rijetke, nema programa edukacije, ohrabrivanja i podrške žrtvama da nasilje prijave, da potraže i dobiju razumijevanje i adekvatnu pomoć.

Osim nasilja u porodici, muškarci mogu biti izloženi seksualnom nasilju, zlostavljanju, mučenju, prisilnom obrezivanju i drugim oblicima sakaćenja, ubistvima, nasilju koje se vezuje sa njihovim rodnim i seksualnim identitetom. U istraživačkom izvještaju o seksualnom nasilju prema muškarcima i dječacima u Bosni i Hercegovini i Šri Lanci, koji je pripremio Pravni fakultet Univerziteta u Los Anđelesu, navodi se podatak od oko 3.000 muškaraca i dječaka koji su bili žrtve silovanja tokom rata u BiH. Izvještaj koji se bavi problemom seksualnog nasilja prema muškarcima i dječacima u ratu u Siriji, koji je objavio UNHCR krajem 2017. godine ističe da je između 19 posto i 27 postoispitanih muškaraca izbjeglica potvrdilo da su bili izloženi neželjenom seksualnom kontaktu i uznemiravanju u djetinstvu, a grupa žena u izbjegličkom kampu u Jordanu je potvrdila da je između 30 postoi 40 posto odraslih muškaraca bilo izloženo seksualnom zlostavljanju tokom zarobljeništva u Siriji.

Studija o stavovima javnosti o nasilju prema muškarcima u porodici u Evropskoj Uniji provedena 2016. godine na uzorku od gotovo 30 hiljada građana i građanki starijih od 15 godina ukazuje da njih 24% smatra da je ova vrsta nasilja prilično česta, dok 5% smatra da je veoma česta. Dostupne zvanične statistike o nasilju u porodici u Republici Srpskoj, koje vodi Ministarstvo porodice omladine i sporta navode da su od ukupnog broja evidentiranih žrtava nasilja u porodici u posljednjih šest mjeseci 2017. godine oko 17% bili muškarci i dječaci, a počinioci su sinovi i očevi žrtava, dok je 6% muškaraca bilo izloženo nasilju u porodici koje su počinile supruge ili bivše partnerke.

Ove, veoma rijetke i ograničene podatke ne prate informacije o tome koliko se muškaraca i dječaka obratilo za pomoć i dobilo bilo kakvu podršku javnih institucija, niti su profesionalci i profesionalke koje rade u ovim insitucijama obučene da prepoznaju znakove nasilja i pruže pomoć preživjelima. Nasilje prema muškarcima ostaje skriveno patrijarhatom i mačoističkim očekivanjima, a muškarci i dječaci koji su ga preživjeli nevidljivi, kako u svom životnom okruženju, tako i u očima sistema koji nastavlja da ignoriše i zanemaruje svoju odgovornost za sprečavanje i suzbijanje nasilja, kako prema prema muškarcima i dječacima, tako i prema ženama i djevojčicama.

Važno je takođe govoriti o čestim percepcijama javnosti da ženske organizacije i aktivistkinje koje se bave problemom nasilja prema ženama i djevojčicama i pružaju podršku i pomoć preživjelima negiraju problem nasilja prema muškarcima, što je daleko od stvarnosti. Istina je da se dok pišem ove redove, veliki broj dječaka krije zajedno sa majkama i sestrama iza zidova sigurnih kuća u Bosni i Hercegovini i drugdje i čeka na svoj život slobodan od nasilja.

Istina je i da, kao i u vezi sa problemom nasilja prema ženama, odgovornost za sprečavanje i suzbijanje nasilja prema muškarcima jeste na društvu, institucijama, zajednicama, građankama i građanima. Svi zajedno smo krivi što nasilje prema muškarcima ostaje vic uz koji se glasno smiju drugi muškarci, od političara sa početka moje priče, do dokonih kladioničara, uz svakodnevno popunjavanje tiketa.

Društvo u kojem živimo podržava, održava, promoviše, stigmatizira i ignoriše nasilje. I njime manipuliše, pravdajući ga patrijarhalnim naslijeđem koje je nemoguće iskorijeniti jer smo mi takvi. Ismijavamo žrtve, žene i muškarce, jer su dozvolile i dozvolili da postanu i ostanu žrtve.

Jer je tako mnogo lakše. I nismo odgovorni da učinimo nešto dok god je krivica na drugoj strani, sve dok žrtva i meta nisam ja. Odustajemo od mogućnosti da živimo u svijetu koji bi mogao da izgleda mnogo drugačije i bolje.

Sve dok ne dođu i po nas.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

O ženama koje su "krive" za nasilje nad njima

18.05.2018.

Rodno zasnovano nasilje ostaje tabu tema u Bosni i Hercegovini i okruženju, ne samo među građanima i građankama, već i unutar javnih institucija koje su obavezne štititi i obezbjediti podršku ženama koje sa njim svakodnevno suočavaju. Potvrda za to je stigla sa olujom nezadovoljstva koja je nedavno pogodila susjednu Hrvatsku povodom ratifikacije Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Oluja je na površinu izbacila gomilu stereotipa i nerazumijevanja osnovnih uzroka i posljedica nasilja, ali i ukazala na nagomilanu mržnju i radikalno desničarske stavove protiv prihvatanja i poštovanja prvih, sveobuhvatnih i trenutno jedinih pravno obavezujućih međunarodnih standarda koji traže odgovornost i akciju institucija u pravcu stalnog sprečavanja nasilja, i omogućavanja ženama da imaju pristup pravdi i servisima podrške i pomoći koji su prilagođeni njihovim potrebama.

Situacija je slična u Bosni i Hercegovini. Mi smo „spornu“ Konvenciju ratifikovali 2013. godine. Iako glasovi kontra sprječavanja i suzbijanja rodno zasnovanog nasilja nisu toliko glasni, organizovani i javno vidljivi kao u Hrvatskoj, nismo se mnogo odmakli od formalnog prihvatanja međunarodnog prava i usvajanja niza zakona i javnih politika koji ciljaju samo neke od najčešćih oblika rodno zasnovanog nasilja, kao što je nasilje u porodici.

Rodno zasnovano nasilje je surova realnost i mnogo je više od toga. Obuhvata bilo koji oblik nasilja usmjeren protiv žena zato što su žene, odnosno nesrazmjerno pogađa žene.

    Utemeljeno je na podređenom položaju žena u društvu u odnosu na muškarce i osim nasilja u porodici, uključuje, na primjer, i nasilje u bliskim socijalnim vezama, seksualno nasilje, napade i uznemiravanje, psihološko i ekonomsko nasilje, trgovinu ženama, prisilnu prostituciju, dječije ili prisilne brakove, genitalno sakaćenje žena, zločine iz časti, odnosno ubistva žena koje su prekršile običajne, kulturološke ili religijske norme i obrasce ponašanja, prisilne abortuse i trudnoće ili prisilne sterilizacije žena.

Prema procjenama Ujedinjenih nacija, oko 35% žena širom svijeta su izložene fizičkom i seksualnom nasilju od strane svojih partnera ili nepoznatih osoba u nekom periodu svog života, a oko 43% žena u zemljama Evropske unije su potvrdile da su bile ili su izložene psihološkom nasilju. Podaci iz prve i trenutno jedine sveobuhvatne studije o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja prema ženama, koju su provele vladine institucije krajem 2012. godine ukazuju da je oko 47,5% žena širom Bosne i Hercegovine doživjelo neki od osnovnih oblika nasilja (fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko) nakon navršene 15 godine života, pri čemu su mlađe žene (od 18 do 24 godina) značajno više izložene nasilju nego žene starije životne dobi (iznad 65 godina), a počinioci nasilja su u više od 70% slučajeva muškarci, njihovi sadašnji ili bivši partneri.

Ono što je zajedničko svim ovim teškim kršenjima osnovnih ljudskih prava žena jeste visoki stepen društvene tolerancije na sve oblike rodno zasnovanog nasilja, i to je ujedno jedan od osnovnih razloga zbog čega se nismo mnogo odmakli od teorije.

Žene koje su doživjele ili svakodnevno doživljavaju rodno zasnovano nasilje se uvijek i iznova stigmatizuju, u startu, od osoba u bliskom okruženju, društva, i u konačnici i od institucija koje su obavezne i odgovorne da im pruže zaštitu i kazne počinioce nasilja.

U praksi to znači da je žena uvijek kriva – što nasilje trpi ili ne trpi, što nasilje svojim ponašanjem provocira, što nasilje ne prijavljuje ili ga prijavljuje, što ćuti ili ne ćuti, što se vraća ili ne vraća nasilniku, što se branila ili što se nije branila, što je otišla i ostavila djecu, što je otišla i povela djecu, što se zaposlila ili nije zaposlila, što je ostala trudna ili nije zatrudnila, što je prihvatila ili nije prihvatila komunikaciju, što je tražila ili nije tražila pomoć, što je pristala ili nije pristala...niz se nastavlja u beskonačnost. Lista pitanja i osuđujućih konstatacija je svakim danom sve veća, a sa njenim proširivanjem se sužava prostor da vjerujemo da će se situacija promijeniti u korist zaštite žene. I sve dok lista poput ove i postoji, ona će sužavati prostor da žena dobije pomoć i podršku koja joj je potrebna, i rukovodiće ne samo stavove običnih žena i muškaraca, već i reakcije institucija koje će u milimetar slijediti društveni odgovor na nasilje.

Zbog toga je važno da prije nego što osudite žene koje se svakodnevno suočavaju sa nasiljem promislite o vlastitoj odgovornosti – vas, mene, drugih oko nas – zašto rodno zasnovano nasilje ostaje skriveno, nekažnjeno, zaglavljeno u tijelima velikih i malih žena i zašto svakodnevno raste i jača, a oni koji ga čine uvijek i iznova ostaju ugledni porodični ljudi, visoko moralni i ispravni, predhodno neosuđivani, ili osuđivani ali nikad zbog nasilja, dobre komšije i prijatelji, očevi, braća, poznanici, nastavnici, direktori, gradonačelnici, majstori, predsjednici i marljive radne kolege.

U društvu u kojem vlada ovako postavljena društvena reakcija na nasilje prema ženama nema pravde. Ovo nije distopijska priča prenesena iz mašte Aldousa Huxleya, Margaret Atwood, Georga Orwella i njima sličnih, već stvarnost za koju zajedno nosimo odgovornost. I ja i vi. Svakodnevno.

I da unaprijed odgovorim na jedno od ključnih pitanja koje slijedi. Muškarci takođe mogu biti žrtve nasilja. I nasilje kojem su izloženi je opterećeno stereotipnim obrascima i društvenim odgovorima, sa razlikom što nasilje prema njima u velikoj većini slučajeva vrše drugi muškarci.

O tome drugom prilikom.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Gospoda odbornici u akciji

Burno je bilo ovih dana u Banjaluci. Vjerujem da ni u ostalim gradovima Bosne i Hercegovine nije ništa bolje, ali ja živim ovdje, i važno mi je šta se u gradu dešava. Početkom sedmice, Skupština Grada je, kao zadnju tačku dnevnog reda, odbila prijedlog Inicijative građanki i građana - Borik, koji su skupili 5110 potpisa za izmjenu regulacionog plana kojim se dozvoljava izgradnja pravoslavne crkve sa 1000 kvadratnih metara pomoćnih objekata u ovom banjalučkom naselju, na mjestu gdje već gotovo četrdeset godina postoji zelena površina sa dječjim igralištem. 

Deset odbornika Skupštine Grada je glasalo protiv volje 5110 građanki i građana Banjaluke! 

U prošlu subotu sam na gradskom trgu potpisala peticiju. Samnom je bila moja dvanaestogodišnja kćer, koja je okupljenim aktivistkinjama i aktivistima svečano poručila, da ako treba, skupiće drugarice i drugare da i oni kažu gradskim vlastima da im je ovaj prostor važan, i da treba da ostane i opstane kao prostor za djecu i sve one koji se tako osjećaju. Već dva dana razmišljam kako da joj kažem da desetorici muškaraca koji su iskoristili svoju moć apsolutno nije važno šta djeca, njihovi roditelji i svi ostali koji vole ovo igralište i njegov mali svijet, misle o njihovim potrebama. 

Odrasla sam u ovom banjalučkom naselju i pratila njegovo širenje proteklih četrdeset godina. Na istom tom igralištu, koje već godinama nije ničija briga, kopala sam pijesak, igrala lastiša, ljuljala se, i sve ostalo što spada u dječiji posao. Tu sam naučila da vozim bicikl. Smjenjuju se neka druga djeca, djevojčice i dječaci koji godinama uživaju u siromašnim ostacima urbanog raja. Kad Banjaluka zabijeli tokom zime, brdo koje je njegov dio postaje zborno mjesto za gomilu malih i velikih koji jure na sankama, kesama, skijama i ostalim pomagalima, ne vidite snijega. Tu su boričke komšije i komšinice, a dolaze i pridruženi članovi i članice iz svih dijelova Banjaluke. Od ranog jutra pa do kasnih večernjih sati, tu je uživancija koja se ne da riječima opisati.

Gospodi iz gradskih skupštinskih klupa to apsolutno nije važno. 

Oni su, već ko zna koji put, glasali po volji svojih vlasnika i  dokazali da su njihove predizborne platforme gomila ničega, prst u oko svima nama koji smo im na izborima dali moć. Naše volje nema, njihove kvazipatriotske gazde utrčavaju u audije, da ih niko od ljudi ne sretne. Ćuti da prođe, narod će zaboraviti. Nisam zaboravila, a ni mnogi koji tu žive, zelenu površinu preko ceste u istom tom Boriku, u kojem je Gradska skupština takođe ledeno ignorisala peticiju podržanu od više hiljada građana i građanki, i prije desetak godina odobrila izgradnju grandioznog metalnog objekta pijace, svaštarnice, buvljaka, u kojem trenutno radi par radnji. Sve je prazno i sablasno. Zelena pijaca koja je bila potrebna komšiluku je uništena i zamijenio ju je parking marketa koji nudi polutrulo povrće i voće.

Čija je ovo logika dozvolila? Kome su plaćeni ovi unosni projekti  koji svakodnevno niču i koji se ugovaraju mimo građanki i građana? Sigurna sam da iza svake ove strategije stoji ime i prezime. Da glasamo za njih, pa da nas ignorišu i guraju nam svoje kontroverzne, korumpirane biznise i dilove, ignorišu našu djecu i život... Mi da im uredno plaćamo račune, poreze, doprinose, svaki mjesec, i sa kamatama ako zakasnimo. I da ćutimo, naravno. To je sve što od nas očekuju. Zauzvrat će oni tamo gore, delije koje kalkulišu, prebrojavati glave nacionalno, etnički, rasno, rodno, dobno, i na svaki drugi način podobne i odane, i u svakom trenutku spremno znati koje su im kapitalne investicije šefovi prije sjednice naredili da proguraju i da međusobno dogovore. 

Banjalučki Borik postoji i u vašem gradu, u to nema sumnje. Imate i vi svoj Picin Park, kapitalce, rođake i kumove koji u kafanama i uz friško pečenje dogovaraju vaše živote. Nemojte pristajati na njihove presude i odluke u kojima vas niko ništa ne pita.

Ne dozvolite da od vašeg životnog prostora ostane samo crna rupa, prostor u kojem se guraju igrači sa punim džepovima i svim mogućim privilegijama.

Međunarodni dan muškaraca - Nije za čestitanje, već za akciju

Prekjučer je (19. novembra) u više zemalja širom svijeta obilježen Međunarodni dan muškaraca, ustanovljen 1992. godine od grupe amerikanaca iz Kanzasa i prvi put obilježen 1999. godine u Trinidadu i Tobagu. 

Od tada, u sedamdesetak država širom svijeta, organizacije civilnog društva, ali i vladine institucije, organizuju akcije i događaje usmjerene na promovisanje osnovnih principa koji stoje iza ove inicijative, a to su unapređenje zdravlja muškaraca i dječaka, harmonizacija odnosa među polovima i  promovisanje rodne ravnopravnosti, kao i pozitivne uloge muškaraca u društvu. 

Ovaj dan je prvi put javno promovisan u Bosni i Hercegovini 2011. godine, kada je Udruženje za razvoj društva KAP iz Sarajeva obilježilo datum izborom novinara Muhameda Mizića, za Najmuškarca godine, za kojeg je glasao veliki broj građanki i građana BiH. Na tome se, barem što se tiče naše zemlje, otprilike sve i završilo. Barem za sada. Iako mnogi misle da feministkinje, uključujući i mene, nisu oduševljene postojanjem ovog dana, moram ih razočarati i reći da nisu u pravu. Veliki broj žena koje se zalažu za stvarnu primjenu i poštovanje ženskih ljudskih prava, sprečavanje i suzbijanje rodno zasnovanog nasilja i ravnopravni pristup svim političkim i javnim funkcijama i odlučivanju smatraju da je uključivanje muškaraca u ove procese veoma važno. U dvadesetak godina koliko sam posvećena aktivizmu za ženska ljudska prava, nebrojeno puta sam čula kolege, prijatelje i poznanike da kažu „odlično je to što vi radite, imate svu moju podršku“. Mnogi od njih su to pokazali i na djelu, pišući, govoreći i preduzimajući konkretne korake kako bi doprinijeli vidljivosti diskriminacije i nasilja protiv žena, i ukazujući na  posljedice društveno prihvatljivog patrijarhalnog modela u kojem se žena u Bosni i Hercegovini nalazi uvijek na posljednjem mjestu.

Neću im se javno zahvaljivati na tome, jer vjerujem da im je to obaveza, barem onoliko koliko i meni.  

Želim vam ukazati da mnogi muškarci u ovoj zemlji koriste blagodeti patrijarhata i rodnih stereotipa, i žive ih, veoma svjesno, koristeći sve njegove privilegije kako bi dosegli, ostali i opstali na pozicijama moći. Ćutke i sliježući ramenima, komotno uskaču u fotelje i na funkcije, veoma svjesni činjenice da jednako sposobne žene neće imati priliku, možda nikada, da budu na njihovom mjestu. Jer, uprkos činjenice da Bosna i Hercegovina ima zakone i javne politike koje propisuju afirmativne akcije i zabranjuju rodnu diskriminaciju u svim oblastima života, između ostalog, žene i dalje moraju razmišljati kome, kada i kako će ostaviti djecu na brigu i staranje, uvijek i svaki put kada posegnu za prilikama da profesionalno napreduju. A mogućnosti za to su veoma sužene, počevši od činjenice da u BiH još uvijek ima više kafana i kladionica nego što ima vrtića i produženih boravaka u osnovnim školama. Ovaj problem i nije prioritet, jer muška većina koja odlučuje, ne smatra da je to toliko alarmantno. 

Jer to njima nije prepreka. I nikom ništa. 

Nije nam jednako, i neće se problem riješiti ignorisanjem i slijeganjem ramenima. 

Negdje izvan ovog začaranog kruga, žive odrasli muškarci koji su trpjeli, trpe i trpjeće nasilje, u porodici i van nje, od drugih muškaraca. I od žena. Mnogi među njima ćute o tome godinama, jer govoriti o tome je lična sramota, proglasiće ih beskičmenjacima, slabićima. Teško da će razgovarati o nasilju koje primaju s prijateljima, ljekarom, bilo kime. Izvan ovog su i dječaci, koji odmah po rođenju postaju posebni. Pod lupom se prati svaki njihov korak, da slučajno ne zavoli žensku odjeću, govori li feminizirano, previše provodi vremena sa djevojčicama... Treba to, žensko u njima, zatrti u korijenu, ne dozvoliti da preuzme, ne dati da zaplače, ni krišom, nikada, nikada. Jer žensko u muškom ne valja, sramota je to svijeta. Svijet sve primijeti prvi, i ako muško nije muško, onda je to zlo, čisto. Neka radije bude silan, i šakom rješava sve oko sebe, manja je muka. To svi očekuju od njega, i nekako priliči, više nego da bude, gluho bilo, kao strina.

  

Međunarodni dan muškaraca je važan. Ali ne za čestitanje i proslave, već konkretnog djelovanja svakodnevno, na problemima koje žive muškarci, koje patrijarhat melje nasitno, slično kao i žene. Važno je da zajedno radimo na tome da rodni stereotipi i diskriminacija postanu izuzetak, ne budu opterećenje, da nasilje prema ženama i muškarcima shvatimo ozbiljno i da ga protjeramo iz naše avlije. Da ga ne pravdamo i ne podstičemo. Da ga spriječimo svuda, svakodnevno i bez izuzetaka. 

Jučer je bio Međunarodni dan djeteta. A slijedeće srijede je Međunarodni dan borbe protiv nasilja prema ženama. I tako dalje. Svaki dan je nešto za šta se vrijedi potruditi. 

Nemamo razloga za slavlje sve dok u našoj zemlji, a i drugdje, žene i muškarci, djevojčice i dječaci, ne žive slobodno, sigurno. 

I nemaju jednake šanse. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Moje ime je Bond. I kažu da me čeka (r)evolucija.

Britanska ambasada u Bosni i Hercegovini je sinoć u Banjaluci organizovala pretpremijeru filma SPEKTRA, novog nastavka priče o legendarnom britanskom agentu Džejmsu Bondu. 

Da budem jasna, ono što me odvelo na događaj nije obožavanje franšize koja je započela 1962. godine sa filmom Dr.No u kojem je Džejmsa Bonda glumio Šon Koneri. U nekim od ranijih perioda života, pogledala sam par filmova o Bondu i ne mogu za sebe reći da sam Bond ekspertica. Ali znam šta je dobar film. I zbog čega sam sinoć bila tamo. Novi Bond nastavlja tradiciju obilatih scena jurnjave fantastičnim autima, egzotičnih lokacija po kojima ga prati super tajna teroristička organizacija, korištenja ultra futurističkih modernih tehnologija prisluškivanja, praćenja, pronalaska informacija o lošim momcima, kao i Bondove seksualne igrarije sa ženama. 

Iako je u ovom nastavku vidljiva drastična promjena, u smislu da je jedna od Bondovih ljubavi odrasla žena koju glumi prekrasna Monika Beluči, žene i dalje dolaze usput i ostaju kratko, naravno u sjeni glavnog dečka. Tu nema nikakvih dilema, seksizmi možda nisu otvoreni kao u prethodnim nastavcima, ali ih i dalje ima. One nisu junakinje priče, ostaju ljepotice u sporednoj akciji i slabo da imaju drugih motiva, osim seksualne privlačnosti koja ih vuče ka Džejmsu. One su tu da pojačaju utisak glavnog heroja, koji stiže da ih kratko voli, dok riskira život radi spašavanja svijeta od katastrofe.

Uvodna scena sa karnevala smrti u Meksiko Sitiju je zaista sjajna, kao i ostatak filma koji obiluje efektima u kojima se Bond snalazi majstorski, skačući s opasnih visina, uspijevajući da upravlja helikopterom iz kojeg je prethodno izbacio dvojicu, kao i avionom u raspadanju, iako u nekom trenutku izjavljuje da dosta pije i da ne vježba ukoliko ne mora. Prosto da se zapitate kako sve to postiže bez svakodnevnih treninga i bildanja kondicije  Bond je institucija špijunsko-agentskog zanata, u to nema nikakve sumnje. U preko pedeset godina svoga ekranizovanog postojanja, ostao je sirovi i svojeglavi agent koji i dalje ledeno ubija negativce. Ukoliko volite Džejmsa, film ćete svakako pogledati i neću vam dalje otkrivati detalje. Kažu da SPEKTRA ruši sve rekorde i zarađuje fine novce ekspresno širom planete. Dovoljno da poželite da se priključite gomili.

Novog Bonda sam pogledala sa razlogom. Podržavateljica sam Danijela Krega koji ga glumi evo već četvrti put. Možda će i peti, o tome se još ne znaju detalji. Kreg je 2011. godine, zajedno sa Džudi Denč, koja je u sedam filmova o Bondu glumila M, šeficu Tajne obavještajne službe, snimio dvominutni video „Da li smo jednaki?“ (Are We Equals), kao podršku obilježavanju 8. marta, Međunarodnog dana žena, i kampanji smanjenja rodne diskriminacije. 

Ono što je Kreg uradio u okviru ovog videa, svakako nije niti jedan Bond prije njega – osjetio je kako je biti žena. Obukavši haljinu, salonke, periku, nakit, sa punom šminkom, izašao je iz mraka na svjetlo. I znojio se slušajući šeficin glas u offu koji je iznosio neumoljive podatke o diskriminaciji i nasilju, kao i stereotipima sa kojima se suočavaju milioni djevojčica i žena širom svijeta. Na kraju videa, šefica M postavlja ključno pitanje: „Onda, da li smo jednaki?“ i zaključuje: „Sve dok odgovor na ovo pitanje ne bude da, ne trebamo nikada prestati pitati.“ 

Za mene je ovim videom pokrenuta stvarna (r)evolucija lika Džejmsa Bonda i svega što ga okružuje. Vjerujem da mnoge žene, a i muškarci koji su pogledali video, više ne gledaju Bonda istim očima. 

Ja razmišljam da ćemo, možda u dalekoj budućnosti, ali ipak nekada, imati priliku vidjeti agenticu u ovoj ulozi, koja će se jednakom žestinom boriti za svjetsku pravdu i spašavati nas od katastrofe kriminala i svjetskih zavjera. Nesumnjivo je da će se ta, nova agentica Bond, morati dokazivati kako je daleko bolja, sposobnija, pametnija, srčanija...i sve ostalo, pa još duplo i višestruko na kvadrat, što ide uz super herojski posao. 

Jer, kao što reče šefica M, sve dok ne saznamo odgovor na pitanje da li smo jednaki, ne trebamo prestati pitati. Ja ću svakako nastaviti pratiti Bonda, a i Danijela Krega, prvog koji se iz uloge muškog superheroja stavio u ulogu žene i prenio poruku da ga se tiče kako žive žene širom svijeta. 

Do tada, pogledajte SPEKTRA.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Borba za mir se nastavlja

Prije tačno petnaest godina, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija je usvojilo Rezoluciju 1325, o ženama, miru i sigurnosti, s namjerom da se osiguraju i učvrste odgovornosti država članica i usmjeri pažnja javnosti na široko rasprostranjena kršenja prava žena u zemljama opterećenim oružanim sukobima i onim koje su neposredno izašle iz rata.

Osigurati puno učešće žena u mirovnim pregovorima, izgradnji mira i političkom odlučivanju, i njihovu sigurnost od različitih oblika nasilja i diskriminacije predstavljaju suštinske ciljeve ove rezolucije, kao i nekoliko drugih koje su nakon nje usvojene. 
Rezolucija 1325 usvojena je pet godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, procesa koji je donio varljivi mir u Bosnu i Hercegovinu, i u kojem nije učestvovala niti jedna žena. Danas hiljade žena i dalje žive u ovoj zemlji, bez pristupa pravdi zbog zločina koje su preživjele tokom rata, bez senzibilisane i efikasne podrške i mogućnosti da zaštite svoja osnovna ljudska prava. Bosna i Hercegovina je po drugi put usvojila Akcioni plan za primjenu Rezolucije 1325, i njegova primjena u praksi je u velikoj mjeri usmjerena gotovo isključivo na osiguravanje brojčane zastupljenosti žena u snagama sigurnosti i osnovnu obuku o sadržini ove rezolucije. Ostale mjere su nedovoljno vidljive u praksi, i ne postoje specifični javni budžeti koji bi sistemski i kontinuirano bili usmjereni na ostvarivanje ove globalne međunarodne politike. 

Protekle sedmice bila sam dio grupe žena iz Gruzije, Jermenije, Azerbejdžana, Konga, Iraka, Kurdistana, Sirije, Izraela, koja je uz podršku Fondacije Kvinna till Kvinna iz Švedske učestvovala u brojnim diskusijama, radionicama, panel prezentacijama i sastancima u New Yorku, organiziranim u okviru obilježavanja petnaestogodišnjice usvajanja Rezolucije 1325. U većini od ovih zemalja sukobi traju, još uvijek nesmanjenom žestinom, i žene su svakodnevno izložene nasilju, ostaju nevidljive i nemaju pristupa mjestima pregovaranja i odlučivanja o prekidu sukoba i miru. Važno je reći da one, bez obzira na to, svakodnevno prelaze ratne granice, otvaraju i ostvaruju sigurne prostore za žene u kojima razgovaraju, sarađuju, međusobno se slušaju, podržavaju i zajedno djeluju prema centrima moći koje kontrolišu gotovo isključivo muškarci. Žene u ratom pogođenim područjima vjeruju u snagu žena i ne odustaju od postavljanja pitanja, zahtjeva za ostvarivanjem sigurnosti žena i njihovog punog učešća u izgradnji mira, kao i održivog razvoja u kojima se prava žena i rodna ravnopravnost ostvaruju u praksi. 

Proces izgradnje mira u kojem se kao važno prepoznaje pitanje ostvarivanja prava žena i njihove sigurnosti mora uključivati i muškarce, i mora biti biti usmjeren na zajedničko djelovanje protiv rodno zasnovane diskriminacije i nasilja. Postoje pozitivni primjeri djelovanja u tom pravcu, i uključuju muškarce koji su ostvarili nemjerljiv doprinos u borbi za sigurnost žena i ostvarivanje ženskih ljudskih prava na život bez nasilja. 

U prošlu srijedu, u zgradi Ujedinjenih nacija u New Yorku, bila sam na prikazivanju dokumentarnog filma Čovjek koji liječi žene: Srdžba Hipokrata (The Man Who Mends Women: The Wrath of Hippocrates), belgijskog režisera Thierryja Michela, koji govori o dr. Denisu Mukwegeu, ginekologu osnivaču Panzi bolnice u provinciji Bukavu, u istočnom dijelu Demokratske Republike Kongo. Dr. Mukwege je svoj život posvetio podršci i liječenju žena i djevojčica koje su preživjele silovanje tokom dvadeset godina rata u ovoj zemlji koja spada među najsiromašnije države na planeti. On ne samo da osigurava hirurške intervencije i spašava živote žena, već im pruža psihološku, emocionalnu i svaku drugu pomoć i podršku tokom procesa oporavka, u kojem su one, u pravilu, odbačene od porodica i zajednica u kojima žive. Osim toga, dr. Mukwege čini stalne napore u okviru zajednice da uključi muškarce u sprečavanje silovanja i drugih oblika nasilja protiv žena. 

Dokumentarni film o dr. Mukwegeu je teška i emotivna priča o ženama u Kongu koje žive u kulturi nasilja protiv žena kao oružju rata, i herojima koji čine nemoguće da im osiguraju dostojanstvo, siguran život i mir. Gledajući film, vidjela sam žene, male i velike, u svakom kutku svijeta, koje se bore za život bez nasilja koje nisu tražile niti uzrokovale. I žele mir. Ove žene žive i u Bosni i Hercegovini, svuda oko vas, i nasilje u kojem žive je i vaša stvar. I moja. Dr. Mukwege je samo mali djelić ljudskosti i ličnog osjećaja odgovornosti za djelovanje koje predstoji svima.

U New Yorku je ovih dana bilo mnogo žena koje su ispričale svoje priče o miru i sigurnosti. Slušala sam ih i dijelila svoja iskustva. Svuda po Manhattanu, mogla sam vidjeti muškarce i žene, mokre kose, s kartonskim čašama kafe u rukama, ruksacima na leđima. Žurili su svojim putem, ne osvrćući se na nas. 

Ujedinjene nacije proslavljaju svoj sedamdeseti rođendan. Amerika i dalje živi, globalne politike se donose i usvajaju, tu prekoputa, svakoga dana.

Mi smo se vratile kućama. Borba za mir se nastavlja. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba