Prekjučer je (19. novembra) u više zemalja širom svijeta
obilježen Međunarodni dan muškaraca, ustanovljen 1992. godine od grupe
amerikanaca iz Kanzasa i prvi put obilježen 1999. godine u Trinidadu i
Tobagu.
Od tada, u sedamdesetak država širom svijeta, organizacije civilnog
društva, ali i vladine institucije, organizuju akcije i događaje
usmjerene na promovisanje osnovnih principa koji stoje iza ove
inicijative, a to su unapređenje zdravlja muškaraca i dječaka,
harmonizacija odnosa među polovima i promovisanje rodne ravnopravnosti,
kao i pozitivne uloge muškaraca u društvu.
Ovaj dan je prvi put javno promovisan u Bosni i Hercegovini
2011. godine, kada je Udruženje za razvoj društva KAP iz Sarajeva
obilježilo datum izborom novinara Muhameda Mizića, za
Najmuškarca godine, za kojeg je glasao veliki broj građanki i građana
BiH. Na tome se, barem što se tiče naše zemlje, otprilike sve i
završilo. Barem za sada. Iako mnogi misle da feministkinje, uključujući i
mene, nisu oduševljene postojanjem ovog dana, moram ih razočarati i
reći da nisu u pravu. Veliki broj žena koje se zalažu za stvarnu
primjenu i poštovanje ženskih ljudskih prava, sprečavanje i suzbijanje
rodno zasnovanog nasilja i ravnopravni pristup svim političkim i javnim
funkcijama i odlučivanju smatraju da je uključivanje muškaraca u ove
procese veoma važno. U dvadesetak godina koliko sam posvećena
aktivizmu za ženska ljudska prava, nebrojeno puta sam čula kolege,
prijatelje i poznanike da kažu „odlično je to što vi radite, imate svu
moju podršku“. Mnogi od njih su to pokazali i na djelu, pišući,
govoreći i preduzimajući konkretne korake kako bi doprinijeli
vidljivosti diskriminacije i nasilja protiv žena, i ukazujući na
posljedice društveno prihvatljivog patrijarhalnog modela u kojem se
žena u Bosni i Hercegovini nalazi uvijek na posljednjem mjestu.
Neću im se javno zahvaljivati na tome, jer vjerujem da im je to obaveza, barem onoliko koliko i meni.
Želim vam ukazati da mnogi muškarci u ovoj zemlji koriste blagodeti
patrijarhata i rodnih stereotipa, i žive ih, veoma svjesno, koristeći
sve njegove privilegije kako bi dosegli, ostali i opstali na pozicijama
moći. Ćutke i sliježući ramenima, komotno uskaču u fotelje i na
funkcije, veoma svjesni činjenice da jednako sposobne žene neće imati
priliku, možda nikada, da budu na njihovom mjestu. Jer, uprkos činjenice
da Bosna i Hercegovina ima zakone i javne politike koje propisuju
afirmativne akcije i zabranjuju rodnu diskriminaciju u svim oblastima
života, između ostalog, žene i dalje moraju razmišljati kome,
kada i kako će ostaviti djecu na brigu i staranje, uvijek i svaki put
kada posegnu za prilikama da profesionalno napreduju. A
mogućnosti za to su veoma sužene, počevši od činjenice da u BiH još
uvijek ima više kafana i kladionica nego što ima vrtića i produženih
boravaka u osnovnim školama. Ovaj problem i nije prioritet, jer muška većina koja odlučuje, ne smatra da je to toliko alarmantno.
Jer to njima nije prepreka. I nikom ništa.
Nije nam jednako, i neće se problem riješiti ignorisanjem i slijeganjem ramenima.
Negdje izvan ovog začaranog kruga, žive odrasli muškarci koji su trpjeli, trpe i trpjeće nasilje, u porodici i van nje, od drugih muškaraca. I od žena. Mnogi
među njima ćute o tome godinama, jer govoriti o tome je lična sramota,
proglasiće ih beskičmenjacima, slabićima. Teško da će razgovarati o
nasilju koje primaju s prijateljima, ljekarom, bilo kime. Izvan ovog su i
dječaci, koji odmah po rođenju postaju posebni. Pod lupom se prati
svaki njihov korak, da slučajno ne zavoli žensku odjeću, govori li
feminizirano, previše provodi vremena sa djevojčicama... Treba to, žensko u njima, zatrti u korijenu, ne dozvoliti da preuzme, ne dati da zaplače, ni krišom, nikada, nikada. Jer
žensko u muškom ne valja, sramota je to svijeta. Svijet sve primijeti
prvi, i ako muško nije muško, onda je to zlo, čisto. Neka radije bude
silan, i šakom rješava sve oko sebe, manja je muka. To svi očekuju od njega, i nekako priliči, više nego da bude, gluho bilo, kao strina.
Međunarodni dan muškaraca je važan. Ali ne za čestitanje i proslave,
već konkretnog djelovanja svakodnevno, na problemima koje žive muškarci,
koje patrijarhat melje nasitno, slično kao i žene. Važno je da
zajedno radimo na tome da rodni stereotipi i diskriminacija postanu
izuzetak, ne budu opterećenje, da nasilje prema ženama i muškarcima
shvatimo ozbiljno i da ga protjeramo iz naše avlije. Da ga ne pravdamo i ne podstičemo. Da ga spriječimo svuda, svakodnevno i bez izuzetaka.
Jučer je bio Međunarodni dan djeteta. A slijedeće srijede je
Međunarodni dan borbe protiv nasilja prema ženama. I tako dalje. Svaki
dan je nešto za šta se vrijedi potruditi.
Nemamo razloga za slavlje sve dok u našoj zemlji, a i drugdje, žene i
muškarci, djevojčice i dječaci, ne žive slobodno, sigurno.
I nemaju jednake šanse.
Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba
Нема коментара:
Постави коментар