Burno je bilo ovih dana u Banjaluci. Vjerujem da ni u ostalim gradovima Bosne
i Hercegovine nije ništa bolje, ali ja živim ovdje, i važno mi je šta se u
gradu dešava. Početkom sedmice, Skupština Grada je, kao zadnju tačku
dnevnog reda, odbila prijedlog Inicijative građanki i građana - Borik, koji su
skupili 5110 potpisa za izmjenu regulacionog plana
kojim se dozvoljava izgradnja pravoslavne crkve sa 1000 kvadratnih metara
pomoćnih objekata u ovom banjalučkom naselju, na mjestu gdje već gotovo
četrdeset godina postoji zelena površina sa dječjim igralištem.
Deset
odbornika Skupštine Grada je glasalo protiv volje 5110 građanki i
građana Banjaluke!
U prošlu
subotu sam na gradskom trgu potpisala peticiju. Samnom je bila moja
dvanaestogodišnja kćer, koja je okupljenim aktivistkinjama i aktivistima svečano
poručila, da ako treba, skupiće drugarice i drugare da i oni kažu gradskim
vlastima da im je ovaj prostor važan, i da treba da ostane i opstane kao
prostor za djecu i sve one koji se tako osjećaju. Već dva dana razmišljam kako
da joj kažem da desetorici muškaraca koji su iskoristili svoju moć apsolutno
nije važno šta djeca, njihovi roditelji i svi ostali koji vole ovo igralište i
njegov mali svijet, misle o njihovim potrebama.
Odrasla sam
u ovom banjalučkom naselju i pratila njegovo širenje proteklih četrdeset godina.
Na istom tom igralištu, koje već godinama nije ničija briga, kopala sam
pijesak, igrala lastiša, ljuljala se, i sve ostalo što spada u dječiji posao. Tu
sam naučila da vozim bicikl. Smjenjuju se neka druga djeca, djevojčice i
dječaci koji godinama uživaju u siromašnim ostacima urbanog raja. Kad Banjaluka
zabijeli tokom zime, brdo koje je njegov dio postaje zborno mjesto za gomilu
malih i velikih koji jure na sankama, kesama, skijama i ostalim pomagalima, ne
vidite snijega. Tu su boričke komšije i komšinice, a dolaze i pridruženi
članovi i članice iz svih dijelova Banjaluke. Od ranog jutra pa do kasnih večernjih
sati, tu je uživancija koja se ne da riječima opisati.
Gospodi iz
gradskih skupštinskih klupa to apsolutno nije važno.
Oni su, već
ko zna koji put, glasali po volji svojih vlasnika i dokazali da su njihove predizborne platforme
gomila ničega, prst u oko svima nama koji smo im na izborima dali moć. Naše
volje nema, njihove kvazipatriotske gazde utrčavaju u audije, da ih niko od
ljudi ne sretne. Ćuti da prođe, narod će zaboraviti. Nisam zaboravila, a ni
mnogi koji tu žive, zelenu površinu preko ceste u istom tom Boriku, u kojem je
Gradska skupština takođe ledeno ignorisala peticiju podržanu od više hiljada
građana i građanki, i prije desetak godina odobrila izgradnju grandioznog
metalnog objekta pijace, svaštarnice, buvljaka, u kojem trenutno radi par
radnji. Sve je prazno i sablasno. Zelena pijaca koja je bila potrebna komšiluku
je uništena i zamijenio ju je parking marketa koji nudi polutrulo povrće i
voće.
Čija je ovo
logika dozvolila? Kome su plaćeni ovi unosni projekti koji svakodnevno niču i koji se ugovaraju mimo
građanki i građana? Sigurna sam da iza svake ove strategije stoji ime i
prezime. Da glasamo za njih, pa da nas ignorišu i guraju nam svoje kontroverzne,
korumpirane biznise i dilove, ignorišu našu djecu i život... Mi da im uredno
plaćamo račune, poreze, doprinose, svaki mjesec, i sa kamatama ako zakasnimo. I
da ćutimo, naravno. To je sve što od nas očekuju. Zauzvrat će oni tamo gore, delije
koje kalkulišu, prebrojavati glave nacionalno, etnički, rasno, rodno, dobno, i
na svaki drugi način podobne i odane, i u svakom trenutku spremno znati koje su
im kapitalne investicije šefovi prije sjednice naredili da proguraju i da
međusobno dogovore.
Banjalučki
Borik postoji i u vašem gradu, u to nema sumnje. Imate i vi svoj Picin Park,
kapitalce, rođake i kumove koji u kafanama i uz friško pečenje dogovaraju vaše
živote. Nemojte pristajati na njihove presude i odluke u kojima vas niko ništa
ne pita.
Ne
dozvolite da od vašeg životnog prostora ostane samo crna rupa, prostor u kojem
se guraju igrači sa punim džepovima i svim mogućim privilegijama.
Нема коментара:
Постави коментар