Džentlmenski iskoraci

Prije nešto više od sedam dana izabrana je nova Vlada Republike Srpske, pola sata nakon ponoći, i nakon maratonske sjednice Narodne skupštine. Osim premijerke Željke Cvijanović koja je kroz sitno sito dobila drugu šansu glasovima poslanika i poslanica (kao da je to uopšte bilo upitno), od šesnaest novih ministara, tri su žene. Dvije ministarke u novoj Vladi su iz starog saziva, Lejla Rešić, ministarka uprave i lokalne samouprave, i Srebrenka Golić, ministarka za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, dok je Jasmina Davidović dobila podršku kao nova ministarka porodice, omladine i sporta. 

Vlada Federacije BiH i Savjet ministara Bosne i Hercegovine će, kako izjavljuju lideri političkih stranaka koji se o tome dogovaraju, biti izabrana do kraja januara godine koja nam dolazi. Neizvjesno je ko će se u konačnici naći u ova preostala dva ključna tijela izvršne vlasti. Međutim, ono što je već sada sasvim izvjesno jeste da ni među novim ministrima u FBiH ni na državnom nivou neće biti onoliko žena koliko je potrebno da se zadovolji Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH jasno propisani kriterij od 40% žena u državnim tijelima na svim nivoima organizacije vlasti. Zakon jasno kaže da spolna diskriminacija postoji ukoliko jedan od spolova nije zastupljen u ovom procentu. Jasno je i da taj jedan od spolova zbog kojeg je ova odredba i uvrštena u Zakon uvijek jesu žene. I na tome se svi napori politike i političkih lidera u Bosni i Hercegovini završavaju. 

Izvjesno je takođe da ove odredbe u državnom zakonu, usvojene prije skoro šest godina, ne vode promjenama kroz džentlmenske iskorake o kojima ovih dana govori Dragan Čović, jedan od mnogih džentlmena u BiH koji ne mari ni za šta drugo osim etničke, partijske i muške discipline. Nije on sam u ovoj igri koju nijemo prate građani i građanke u svim kutovima ove zemlje. 

Njegovi drugari, politički veterani i iskusni branitelji nacionalnih identiteta, takođe se sistematski i godinama trude da se održi spolna diskriminacija koju su poslanici i malobrojne poslanice njihovih političkih stranaka u državnom parlamentu jasno osudili, glasajući za usvajanje zakona kojeg, sasvim svjesno i direktno, niko ne poštuje. Zakon je tu, i dio je pravnog sistema i vladavine prava na koju se oni uporno i svesrdno pozivaju štiteći svoje pozicije i interese u beskonačnost i nazad. On još uvjek nije postao dio vizije jake, stabilne i prosperitetne uprave na svim nivoima, jer ni u peti nije čak niti retorički prioritet političara kojih se sve pita. 

Odavno je došlo vrijeme da se na mnogobrojna pitanja koja za sobom nosi spolna diskriminacija u Bosni i Hercegovini daju otvoreni odgovori. Da neko od džentlmena ukaže javnosti zbog čega učešće žena u političkom odlučivanju kroz vladine institucije nije ostvareno svih ovih godina, ili zašto ono ni sada nije moguće? Koje su to konkretno prepreke koje polovinu populacije sprečavaju da ravnopravno odlučuje, a ne samo im se formalno jednakopravno, to garantuje na papiru? Ukoliko vladine institucije jedne zemlje i ljudi koji sjede u njima donesu zakone, oni nesumnjivo jesu odgovorni za osiguravanje djelotvornih mehanizama i mjera za njihovu primjenu, uključujući i politike i budžetske novce koji moraju biti planirani za njihovo sprovođenje u praksi.

Odgovori u kojima se prizivaju duboko ukorjenjeni patrijarhalni stereotipi o društvenim ulogama žena i muškaraca kojima niko ne može doskočiti više nisu dovoljni, odnosno nisu ni do sada bili rješenje. Žene nisu te koje bi, kao nebrojeno puta do sada, same trebale da „se bore i izbore“ za sebe i svoje položaje, uz nijemo posmatranje sa galerije i uporno desno, centralno ili lijevo džentlmensko ponavljanje da je to ženski problem i da, uostalom, nije uopšte važno ko je kojeg pola i roda, već samo kakve su mu sposobnosti i profesionalne karakteristike i koliko mnogo i dobro može raditi. Pitanje učešća žena u političkom odlučivanju u Bosni i Hercegovini je svedeno na nivo lošeg vica, kojem su se, u početku svi smijali, a sada se na njega više niko ni ne osvrće. 

Svaki vic ima svoj rok trajanja, i kada ga uporno ponavljate, postaje izlizan kao jeftine cipele. Ja mu se nikada nisam smijala i vjerujem da je važno da žene u Bosni i Hercegovini budu u jednakoj mjeri dio sistema koji ima odgovornost da provede ustavne reforme, riješi problem nezaposlenosti, korupcije, loše socijalne i zdravstvene zaštite, rastućeg nasilja, funkcionalnog pravosuđa i policije, i svega ostalog što se godinama gomila kao lavina nad našim glavama i životima. 

Bez toga možemo samo nastaviti vjerovati džentlmenskim iskoracima koji ne polažu račune nikome.

Ili otići negdje drugdje, gdje se zakoni nikada nisu smatrali vicem i gdje se pravila jasno poštuju. Gdje ljudi žive bez katastrofalne rupe u koju svakodnevno upadaju, bez opcije izlaska.

Objavljeno na:http://www.radiosarajevo.ba

Kako odgojiti dijete, bez batina

Vaspitanje djece odavno je predmet stručnih i naučnih rasprava koje istražuju i propituju načine, odnosno metode kako roditelji (čitaj majka i otac) trebaju i moraju vaspitati svoje dijete kako bi ona ili on izrasli i stasali u fizički i mentalno zdravo, samostalno, ispravno, socijalno održivo i prihvatljivo dijete. Oni koji ovoj temi ne pristupaju nužno s naučne strane, već empirijski, u situaciji kada imaju dijete pred sobom svakodnevno, dvadeset i četiri sata, složit će se da su često frustrirani ovim teorijama i tezama koje djecu uniformišu, uzimaju kao kalup koji je, po defoltu prazan. 

Na roditeljima je zadatak da ga modeliraju slijedeći jasna pravila i postupke naučnih teorija i teza koje redovno zanemaruju činjenicu da djeca nisu identična, čak i kad su rođena od istih roditelja i odrastaju u potpuno istom socijalnom okruženju. 

S roditeljskim stažom od jedanaest godina mogu da ustvrdim da sam odavno prestala da se primam na ove naučne savjete. Prvu godinu dana, bjesomučno sam kupovala časopise tipa Mama i Beba, Moje Dijete i slično, s odlučnom željom da budem supermama koja sve može i sve zna. I sve ostalo. Sličnih časopisa za očeve nema nigdje u regiji, valjda se očevi rode naučeni i spremni za eskivažu svake moguće vrste. Njima ništa od ovoga ne treba. 

Već nakon nekog vremena, shvatila sam da su moje frustracije postizanja svega što časopisi ove vrste objavjuju i stručnjaci i stručnjakinje nadumaju i objavljuju daleko od onoga što imam pred sobom. Prestala sam konzumeristički trčati za savjetima drugim, i počela sam u sebi tražiti istine o tome kako ću pristupiti osobi koju sam rodila. Od tog momenta, počelo je putovanje u vječnost radosti, nezadovoljstva, sreće, tuge, odlučnosti i slabosti. 

Rastemo zajedno, pohvaljujem je, učim je odgovornosti prema sebi i drugima, drugarstvu i njegovoj važnosti u životu, potrebi da se zaštiti i bude odgovorna za sebe. Imale smo histeričnih momenata u prodavnicama kada nismo mogle da se dogovorimo oko kupovine igračaka, plakanja i smijeha, negodovanja i ljutnje, svađa i mirenja. I tako u beskonačnost i nazad. Sada smo na pragu puberteta, i očekujemo tajfunsku oluju. Ne znam koliko smo za nju spremne, ali trudit ćemo se, obećale smo jedna drugoj. Ne znam koliko sam uspjela izgraditi autoritet i kako se to mjeri po stručnim tezama i naučnim pravilima, ali znam da sam mojoj kćeri prva osoba kojoj će reći sve, u koju ima povjerenje, i prvu će me pitati za mišljenje. 

Ne provodim fizičko kažnjavanje, jer iskreno mislim da je ono duboko pogrešno, beskorisno i štetno po dijete. 

Već duže vrijeme pratim pisanje i istupe Zorana Milivojevića, doktora medicine iz Srbije, koji je, kako mediji u susjednoj nam zemlji kažu istaknuti stručnjak, i najglasniji zagovornik fizičkog kažnjavanja djece kao metoda vaspitanja i građenja roditeljskog autoriteta. On u osnovi smatra da postoji velika razlika između tjelesne kazne i fizičkog zlostavljanja djece, te da se zabranom fizičke kazne ruši autoritet porodice i roditelja. Tjelesnu kaznu propagira u razumnoj mjeri i pri tome ne daje nikakve „instrukcije“ šta bi razumno moglo značiti, kao niti bilo kakvu alternativu batinama. 

Znači to je to, tucite djecu, kaže doktor Zoran, ukoliko ne želite da budu narcisi, a vi popustljivi slabići. Koliko batina, toliko i raste vaš autoritet na skali od slabić do supertruper. I još toga mnogo kaže Zoran Milivojević, toliko da ne staje u ovaj tekst. Njegova kampanja je intenzivnija u posljednje vrijeme jer Srbija planira da u Građanski zakonik uvede i formalno-pravnu zabranu fizičkog kažnjavanja djece. On se bori da porodica ne odstupi od patrijarhalnog savršenstva boot kampa i ogrezne u beznađe slobodnog vaspitanja djece po svijesti i savjesti nas koji smo u svakodnevnoj prilici da djeci služimo kao primjer kako treba da odrastaju i žive. Ako ćemo ih tući od malih nogu, oni će, valjda, po teoriji Zorana Milivojevića, biti ljudi za deset. 

Deset nijansi nasilja kao normalnog načina komuniciranja sa sebi bliskima i ostalima, kažem ja. 

U Bosni i Hercegovini su zakoni odavno propisali da fizičko i psihičko kažnjavanje djece nije dozvoljeno, odnosno da je kao takvo kažnjivo. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske kaže da nasilje u porodici između ostalog predstavlja i vaspitanje djece na način ponižavajućeg postupanja, što uključuje batine. Isti zakon u Federaciji BiH kaže da nasilje u porodici uključuje i upotrebu fizičkog i psihičkog nasilja prema djeci i zanemarivanja u njihovom odgoju.

Eto toliko od mene. Sad idem da se družim sa svojim djetetom. A vi, kako hoćete.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Šesnaest dana za ljudska prava

Prije dvadeset i četiri godine, Centar za globalno liderstvo žena  pri Univerzitetu Rutgers iz Nju Džersija je na prvom Institutu za globalno liderstvo žena okupio dvadeset i tri žene različitih profesionalnih interesa i kulturoloških konteksta iz Perua, Kostarike, Venecuele, Pakistana, Palestine, Brazila, Nigerije, Čehoslovačke, Trinidada i Tobaga, Švedske, Irske, Indije, Kanade, Zambije, Fidžija, Koreje i drugih zemalja širom svijeta. Njihova iskustva u vezi sa problemom rodno zasnovanog nasilja protiv žena su ukazala na zajedničku potrebu strateškog globalnog djelovanja protiv široko rasprostranjene društvene tolerancije ove vrste nasilja, njegovog ignorisanja kao problema koji traži političko angažovanje i odsustva odgovornosti država prema prepoznavanju, regulisanju i kažnjavanju nasilja protiv žena. U to vrijeme, već je skoro deceniju postojao prvi međunarodno obavezujući instrument zaštite ljudskog prava žena na život slobodan od nasilja, uspostavljen kroz Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije prema ženama (CEDAW) koja je prepoznala važne oblasti zaštite ženskih ljudskih prava. Međutim, postalo je jasno da CEDAW sam po sebi nije dovoljan, jer ga nije pratila snažnija akcija Ujedinjenih nacija ili ženskog globalnog aktivističkog pokreta.

Bilo je nužno osigurati kontinuirano djelovanje koje bi omogućilo ukazivanje na sistemsku prirodu rodnog nasilja protiv žena, njegovu vezu sa patrijarhatom, militarizmom, diskriminacijom i opresijom protiv žena, i što je najvažnije ukazati i prepoznati da rodno zasnovano nasilje predstavlja kršenje ženskih ljudskih prava. Stoga su aktivistkinje okupljene oko Instituta predložile pokretanje Kampanje 16 Dana Aktivizma koja će povezivati važne datume i otvoriti prostor za djelovanje na sistem Ujedinjenih nacija, ali i širom svijeta, na regionalnim, nacionalnim i lokalnim nivoima, prema vladama i zajednicama da se uključe u procese usmjerene na sprečavanje i suzbijanje nasilja protiv žena.

Prva važna akcija u okviru 16 Dana aktivizma protiv rodnog nasilja koja je na globalnom nivou prikupila preko milion potpisa podrške, bez pomoći Fejsbuka, Twittera, i drugih društvenih mreža, jeste peticija koja je od komiteta za pripremu UN Konferencije o ljudskim pravima održane 1993. godine u Beču zahtijevala da se na dnevnom redu sveobuhvatno nađu pitanja zaštite ženskih ljudskih prava, kao i da se prepozna da rodno zasnovano nasilje protiv žena predstavlja kršenje ljudskih prava. Akcija se nastavila i u periodu prije i nakon Četvrte svjetske konferencije o ženama održane 1995. godine u Pekingu i nastavlja da živi i dalje.

Svake godine između 25. novembra, Međunarodnog dana borbe protiv nasilja prema ženama, i 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava, hiljade aktivistkinja i aktivista širom svijeta koriste važne datume da ukažu na sistemsku prirodu rodno zasnovanog nasilja protiv žena. Aktivnosti u okviru Kampanje 16 Dana aktivizma su izuzetno politički važne jer kontinuirano ukazuju na primarnu odgovornost država koje ne samo da moraju donositi zakone i politike koje će formalno zaštititi ženska ljudska prava, već moraju i osigurati njihovu primjenu u praksi kroz pravosudnu zaštitu, obrazovanje, socijalnu i zdravstvenu zaštitu, rodno odgovorno planiranje javnih budžeta i druge mjere koje će stvarno osigurati nultu toleranciju za rodno zasnovano nasilje protiv žena u privatnoj i javnoj sferi.

Aktivistkinje i aktivisti civilnog društva u Bosni i Hercegovini dugi niz godina javnosti ukazuju na tamne brojke rodno zasnovanog nasilja koje ostaje skriveno, neprijavljeno i neprocesuirano. BiH se apsurdno ističe kao vodeća zemlja u regiji u smislu uspostavljanja mehanizama za zaštitu ravnopravnosti muškaraca i žena, dok u stvarnosti vladine institucije na svim nivoima suštinski nisu uspjele da suzbiju niti da spriječe ovaj oblik nasilja. Uoči još jedne Kampanje 16 Dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja u 2014. godini, koja je nesumnjivo drastično različita od one izborne od prije dva mjeseca, jer se bori za ženska ljudska prava a ne za pozicije vlasti, važno je javnosti ukazati da Bosna i Hercegovina još uvijek nema jedinstvenu bazu podataka o bilo kom obliku rodno zasnovanog nasilja protiv žena, ne samo na nivou države, već ni na drugim nivoima upravljanja. Stoga je objektivno nemoguće pratiti pojavnost, rast i opadanje različitih oblika nasilja, a samim tim i planirati održive javne politike koje će osigurati efikasnu i rodno senzibilisanu zaštitu i podršku ženama koje su preživjele nasilje.

Iako važni, usvojeni zakoni i javne politike nisu sami po sebi pokazatelji napretka. Nužno je da vodeći političari na svim nivoima prepoznaju ove probleme kao političke prioritete, da jasno kažu da je dosta običajnih pravila opraštanja, nekažnjavanja, da su svi zakoni jednako važni i da će društveno i politički tolerisano nasilje protiv žena u Bosni i Hercegovini stati. Da će ono biti, a ne samo da mora biti sankcionisano. Da će žene biti, a ne samo da moraju biti zaštićene.

I ma koliko to političari željeli, rodno zasnovano nasilje protiv žena neće riješiti bijelim vrpcama koje će, jednom godišnje, staviti na rever i tako izaći pred novinare. To jednostavno više nije dovoljno, i nikada i nije bilo dovoljno. Njihova odgovornost za ženska ljudska prava traje mnogo duže od šesnaest dana Kampanje, ratfikacije novih međunarodnih standarda i deklarativnog opredjeljenja da rodno zasnovano nasilje ne bude dio svakodnevnog života većine žena u Bosni i Hercegovini.

25. novembra je Međunarodni dan borbe protiv nasilja prema ženama, i žene, kao i svake godine, izlaze na ulicu da zahtijevaju odgovornost i ukažu da nisu zaštićene i slobodne.

Slobode nema gdje se nasilju ne nazire kraj i gdje država govori o formi a stvarne živote ćuti.

Dosta je. 

Objavljeno na: http:///www.mladi.org (Institut za razvoj mladih KULT)

Nema Evrope bez ženskih ljudskih prava

Evropska komisija je prije nešto više od mjesec dana objavila Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine na putu ka evropskim integracijama za 2014. godinu. Izvještaj su mnogi ocijenili kao najgori do sada, i on sasvim očekivano naglašava nedostatak kolektivne političke volje lidera u Bosni i Hercegovini u provođenju reformi koje su nužne na putu prema Evropskoj Uniji. Napretka nema u rješavanju ključnih problema vezanih za političke kriterije, naročito u smislu primjene presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić Finci. Ekonomska pitanja, nezaposlenost i kršenje ljudskih prava su široko rasprostranjeni i nema vidljivih pokazatelja u smislu unaprijeđenja primjene međunarodnih standarda u ovoj oblasti.

Kao i institucije vlasti i upravljanja na svim nivoima u Bosni i Hercegovini, Evropska komisija nastavlja marginalizovati pitanja zaštite ženskih ljudskih prava i ravnopravnosti polova, ograničavajući ih na uopštene konstatacije u okviru dijela izvještaja koji se bavi ljudskim pravima, dok u dijelu koji se odnosi na poštovanje i zaštitu prava manjina, kulturna prava, javnu administraciju, socijalne politike i zaštitu javnog zdravlja, medije, nezaposlenost, trgovinu ljudima, regionalna pitanja i međunarodne obaveze, kao i druga važna pitanja nema žena. Izvještaj konstatuje postojanje mehanizama za ostvarivanje ravnopravnosti polova, i napredak u njihovoj koordinaciji na državnom i entitetskim nivoima u oblasti nasilja u porodici. Ova tvrdnja nije potkrepljena nikakvim jasnim pokazateljima koji bi ukazali da je ovaj navodni napredak i uticao na omogućavanje pristupa i ostvarivanje efikasne i senzibilisane podrške i pomoći ženama širom Bosne i Hercegovine, koje svakodnevno nastavljaju biti izložene različitim vidovima nasilja, u porodici i van nje. Navodni napredak ne ukazuje na činjenicu da žene nisu zaštićene kroz sudsko procesuiranje djela nasilja, te da je kaznena politika prema počiniocima nasilja nad ženama ekstremno blaga i u potpunosti neefikasna.

To što žene nemaju pristupa pravdi i mogućnost da zaštite svoja osnovna ljudska prava na život slobodan od nasilja i diskriminacije je samo dio mnogobrojnih problema.

I problemi žena u BiH se neće riješiti sami od sebe.

Bez jasnog stava i pritiska institucija Evropske Unije na vladine institucije u Bosni i Hercegovini da zaustave kontinuirane promašaje, uspostave jasne kriterije i u praksi osiguraju primjenu formalno garantovanih prava žena, napretka neće niti može biti. Naši zakoni, strategije i akcioni planovi, kao i konvencije koje smo bespogovorno i među prvima u regiji potpisali i ratifikovali će ostati u ladicama parlamenata, agencija, centara, kancelarija i kontakt osoba. BiH političari će nastaviti njima mahati tokom službenih posjeta i sastanaka u zemlji i inostranstvu. I neće ih biti ni mrvu sramota što se stvarni životi žena nisu promijenili niti za milimetar.

Početkom novembra, grupa aktivistkinja iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Albanije je imala priliku otići u Brisel, uz podršku Fondacije Kvinna till Kvinna iz Švedske, koja već gotovo dvije decenije podržava ženske organizacije u regiji Zapadnog Balkana. Sastale su se sa službenicima i službenicama institucija Evropske Unije, razgovarale su sa predstavnicama i predstavnicima misija Holandije i Švedske pri EU. Posjetile su Evropski parlament i razgovarale sa parlamentarkom Malin Bjork, članicom Komiteta za ženska prava i ravnopravnost, kao i članovima i članicama Komiteta za vanjske poslove.

Bila sam dio ovog tima sjajnih žena koje već decenijama sarađuju bez političkih, nacionalnih, etničkih i drugih prepreka. Unutar svojih zemalja i na regionalnom nivou su direktno odgovorne za brojne uspješne inicijative usmjerene ka izgradnji i održavanju mira, izborile su se da prava žena budu prepoznata u zakonima, da žene imaju podršku i da pitanja i problemi koji su njima važni budu dokumentovani i javno vidljivi.

Poruke koje su jasno prenijele ženama i muškarcima u institucijama Evropske unije jesu da solidarne akcije aktivistkinja ukazuju da je napredak moguć i da Evropska unija mora uspostaviti jasne kriterije i zahtijevati od vlada u regionu da realizuju formalno garantovana prava žena u praksi, ukoliko žele napredovati u procesu evropskih integracija. Poruka Malin Bjork aktivistkinjama da ne ostavljaju na miru evropske parlamentarce i parlamentarke jasno ukazuje da su glasovi žena važni i da moraju nastaviti biti snažni u smislu osiguravanja vidljivosti kršenja ženskih ljudskih prava, državnog tolerisanja nasilja protiv žena, i zahtijevanja konkretnih akcija koje će obećanja i nastojanja zamijeniti stvarnim mehanizmima i voljom političkih lidera regiona da žene budu dio demokratskih procesa i napretka.

Narednih pet godina neće biti novih članica Evropske unije. Političari treba da znaju da im aktivistkinje ženskih organizacija neće dozvoliti da ih ignorišu, i da će i one nastaviti “razgovarati sa Briselom” i ukazivati na sve ono što oni godinama nastoje držati pod tepihom.

Zemlje regije, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, neće unutra bez žena.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

O pravu na abortus

Prije tačno sedam dana u Barseloni su se dogodile masovne demonstracije koje su okupile hiljade aktivistkinja, ali i aktivista za ženska ljudska prava iz preko 600 ženskih organizacija, grupa za ljudska prava i neformalnih grupa iz cijele Španije. Saobraćajnice su većim dijelom bile blokirane i parole protiv patrijarhata, društvene i moralno religijske kontrole nad tijelima i životima žena su osvanule na plakatima i grafitima širom Barselone. Vaga de Totes ili “Štrajk za sve” predstavlja kulminaciju godina i mjeseci javnih negodovanja na kontinuirano ograničavanje prava žena i diskriminaciju u oblasti rada, rastućeg nasilja protiv žena i ograničavanja njihovih prava po osnovu socijalne zaštite.

Među ključnim problemima koji su istaknuti tokom demonstracija navodi se i ozbiljno narušavanje prava na slobodnu odluku žene da izvrši abortus.

Početkom ove godine, španska vlada je usvojila nacrt zakona koji je gotovo onemogućavao ženama pristup legalnom abortusu, dozvoljavajući da on bude izvršen samo u slučajevima ozbiljne opasnosti po život i zdravlje žene ili da je trudnoća nastala kao posljedica seksualnog nasilja. Suočeni sa javnim pritiskom, španski zvaničnici su krajem septembra objavili da povlače restriktivni zakon iz procedure na neodređeno vrijeme. Ovo ne predstavlja garanciju da se on ponovo uskoro neće naći pred pred zakonodavnim tijelom, a naročito ukoliko španske feministkinje ne budu nastavile da budu glasne i vidljive. To je sasvim jasno i iz činjenice da je vijest o povlačenju ovog zakona našla svoje mjesto u gotovo svim svjetskim medijima, dok o pomenutim demonstracijama nije bilo gotovo niti riječi. 
U Srbiji su feministkinje takođe nedavno glasno ustale protiv desničarske grupe SNP 1389 koja je uz otvorenu podršku Srpske pravoslavne crkve u centru Beograda danima postavljala izložbu postera mrtvih fetusa, prikupljala i nastavlja prikupljati potpise građana i građanki sa namjerom kreiranja javnog pritiska na institucije vlasti da ukinu zakonom garantovano pravo žena na donošenje slobodne odluke o vlastitom tijelu.

Iako reforma zakonodavstva u ovoj oblasti u Bosni i Hercegovini nije trenutno aktivna, ograničavanje prava žena da slobodno donose odluke o svojim tijelima i životima je rastući trend u gotovo svim zemljama u okruženju, što ukazuje da bi se uskoro moglo desiti da i entitetske vlade izađu sa prijedlozima zakona koji će slijediti primjer Španije, Makedonije i Hrvatske, zemalja koje teže ili su već usvojile zakonske odredbe kojima se ženama ograničava pravo slobodnog odlučivanja o abortusu.

Prema važećem Zakonu o uslovima i procedurama prekida trudnoće Republike Srpske iz 2008. godine, žena starija od 16 godina može samostalno podnijeti zahtjev za prekid trudnoće do navršene desete gestacijske nedelje trudnoće, i zdravstvene ustanove će izvršiti zahvat pod uslovom da se njime neće neposredno ugroziti njen život ili zdravlje. Zdravstvene ustanove koje provode zahvat su dužne pružiti objektivne informacije o prekidu trudnoće i obezbijediti savjetovanje ženi i muškarcu prije i poslije zahvata, čime se ne sugeriše niti reguliše obavezan pristanak partnera žene na izvršenje abortusa, što je u skladu sa međunarodnim standardima koji ženi osiguravaju pravo da donosi odluku o svome životu i seksualnom i reproduktivnom zdravlju.
U Federaciji Bosne i Hercegovine na snazi je Zakon o uvjetima i postupku za prekid trudnoće iz 1977. godine, preuzet iz prijeratnog perioda, koji na gotovo identičan način kao i u Republici Srpskoj reguliše postupak, obaveze zdravstvenih ustanova i prava žene da donosi odluke. U javnu raspravu o donošenju ovog zakona u Republici Srpskoj aktivno je bila uključena grupa studenata Pravnog fakulteta u Banjoj Luci, koja se kroz alternativni prijedlog zakona zalagala za obavezno uključivanje partnera u donošenje odluke o abortusu, ali njihov prijedlog nije bio podržan od strane poslanika i poslanica u Narodnoj skupštini Republike Srpske, osim rijetkih koji su se zalagali za zabranu abortusa ističući da njegovo omogućavanje predstavlja zakonski odobreno ubistvo.

Rastući društveni i državni stavovi radikalno usmjereni na drastično ograničavanje osnovnih ženskih ljudskih prava ostaju kontinuirano slijepi, nijemi i gluhi na pitanja nepostojećeg sistemski uređenog obrazovanja mladih muškaraca i žena o seksualnim i reproduktivnim pravima i zaštiti, ograničen pristup zdravstvenoj zaštiti za veliki broj žena, kao i nedostatak savjetovališta za pomoć i podršku ženama koje se suoče sa neplaniranom i neželjenom trudnoćom. Oni takođe veoma vješto izbjegavaju probleme visokog stepena društvene tolerancije na seksualno nasilje protiv žena i izuzetno blagu kaznenu politiku prema počiniocima nasilja u ovoj oblasti, te odsustvo akcije u smislu osiguravanja prava trudnica po osnovu rada i zapošljavanja.

Time se nesumnjivo održava stigmatizacija žena koje se svakodnevno i na svakom koraku suočavaju sa nasiljem i diskriminacijom i na njih se prebacuje odgovornost za rješavanje ovih problema, koji jesu i moraju biti posmatrani isključivo kao problemi društva, vladinih institucija, kao i stručnjaka i stručnjakinja koji se svesrdno zalažu za pronatalitetne politike.
Žene nisu i ne mogu biti objekti kolektivne nesposobnosti odgovornog ponašanja prema socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti i njihovo tijelo i slobodna volja nisu alati društva i države za postizanje društvenog blagostanja.

Imam i koristim svoje pravo da donosim odluke i zahtijevam od države i društva da se drže što dalje od moje materice.

Ja sam slobodna žena.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Zaštita žena od nasilja u porodici u BiH: Zakoni jedno, praksa drugo

Čitam redovno medijske hronike u kojima je nasilje u porodici protiv žena u Bosni i Hercegovini prisutno svakodnevno. U ovim člancima pratim ne samo način izvještavanja medija o nasilnim događajima u kojima često ima žrtava, već i reakcije ovlaštenih institucija, u pravilu policije i tužilaštava, jer od njih zavisi da li će slučajevi biti dalje procesuirani u skladu sa zakonom i da li će osobe koje su preživjele nasilje dobiti adekvatnu podršku i zaštitu.

Tako su, u isti dan, na dva kraja Bosne i Hercegovine pucala dva muškarca, jedan iz automatske a drugi iz poluatomatske puške. Prvi je u Ribniku pretukao suprugu i pucao u zrak kako bi upozorio policajce koji su došli na intervenciju. Vijest iz hronike navodi da je rekao da policija u njegovoj kući nema šta tražiti, jer ono što se dešava između njega i njegove vlastite žene predstavlja njegovu privatnu stvar. Drugi muškarac je pucao u Sarajevu, i hronika kaže da u toj pucnjavi niko nije povrijeđen, osim što je razbijeno staklo na skupom automobilu. Od ostalih detalja slučaja, poznato je da je osumnjičeni zadržan u pritvoru. Za razliku od njega, osumnjičeni iz Ribnika je nakon kriminalističke obrade pušten na slobodu. Protiv njega će biti podnesen izvještaj nadležnom tužilaštvu o tri počinjena krivična djela u vezi sa napadom na službeno lice, ilegalnim posjedovanjem oružja, i nasiljem u porodici ili porodičnoj zajednici.

Dva slučaja počinjenih krivičnih djela na dva kraja Bosne i Hercegovine. Jedan za posljedicu ima razbijeno staklo na autu i pritvor osumnjičenog, a drugi pretučenu ženu čiji je zlostavljač nakon saslušanja u policiji pušten na slobodu. Da se vrati da je dokrajči. To je prvo što sam pomislila. A može biti drugačije. Prikaz ova dva slučaja nasilja, u stvari, direktno ukazuje da institucije direktno odgovorne za primjenu zakona nasilje u porodici protiv žena u Bosni i Herzegovini posmatraju kao djelo manje društvene opasnosti, te da u praksi ne postoji njihovo stvarno opredjeljenje da dosljedno koriste dostupne zakonske mehanizme i zaštite žene i djevojčice, koje su primarne i najčešće mete.

Entitetski zakoni o krivičnom postupku jasno propisuju razloge za određivanje pritvora. Tužilac može zatražiti od suda da ga osumnjičenom odredi, između ostalog, i ukoliko posebne okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, u koje nesumnjivo spada žena koja je preživjela nasilje u porodici. Iako ona spada u kategoriju lica koja mogu odbiti da svjedoče, propuštanje tužilaca da joj osiguraju zaštitu neposredno nakon izvršenja djela ne samo da ugrožava njenu bezbjednost već i direktno utiče na njenu slobodnu volju da svjedoči u daljem sudskom postupku, ukoliko do njega dođe.

Posljednje izmjene i dopune Krivičnog zakona u Republici Srpskoj iz 2013. godine su pored pooštravanja zaprijećenih sankcija za čitav niz djela u oblasti rodno zasnovanog nasilja, uvele i tri nove mjere zabrane – zabrana pribiližavanja i komunikacije sa određenim licem, obavezan psihosocijalni tretman, i udaljenje iz zajedničkog domaćinstva – koje sud može izreći počiniocu krivičnog djela sa elementima nasilja, u koje nesumnjivo spada i nasilje u porodici. Slične mjere prepoznaje i Krivični zakon Federacije BiH, međutim one se u sudskoj praksi veoma rijetko izriču. Sudovi takođe imaju mogućnosti izricanja niza zaštitnih mjera predviđenih Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske i Federacije BiH, koje imaju za cilj da osobama koje su preživjele nasilje osiguraju neophodnu zaštitu zdravlja i bezbjednosti te otklone okolnosti koje pogoduju ili podstiču izvršenje nasilja. I ove mjere sudovi izriču više incidentno nego što je to uobičajena praksa.

Jedan od ključnih problema na koji godinama ukazuju ženske organizacije u Bosni i Hercegovini predstavlja činjenica da entitetski zakoni u BiH nisu harmonizovani, te se djelo porodičnog nasilja u Republici Srpskoj već dugi niz godina prepoznaje i kao krivično djelo i kao prekršaj, a u Federaciji Bosne i Hercegovine samo kao krivično djelo. Neusklađena pravna regulativa omogućava institucijama različita tumačenja djela porodičnog nasilja, čime se umanjuje njihova odgovornost ne samo za procesuiranje nasilja i već i pružanje direktne pomoći i podrške ženama koje su preživjele nasilje.

Vjerujem da žena koja je preživjela nasilje u porodici u Ribniku ne zna mnogo od ovoga. Kao i to da nasilje nije niti može biti privatna stvar, te da policajci koji su joj ušli u avliju i tužilac koji je njenog nasilnog muža nakon saslušanja pustio na slobodu imaju dužnost da zaštite njen život. Na isti način i pod istim uslovima kao što imaju obavezu da štite život svake druge građanke i svakog drugog građanina Bosne i Hercegovine.

Prođe predizborna kampanja tokom koje niti jedna politička stranka koja se borila za glasove nije rekla niti riječi o ovome. 

Žene su glasale u nedelju i vratile se kućama da i dalje čekaju zaštitu i vladavinu prava u kojoj su i one ljudi, i u kojoj njihovi životi vrijede više od zaštite patrijarhata i porodičnih vrijednosti koje to nisu.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Kad madraci marširaju

Emma Sulkowicz, studentkinja završne godine dodiplomskih studija na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku je odlučila da je dobro slijediti pravila. Nakon što je preživjela seksualni napad dečka koji studira na istom univerzitetu i saznala da su još dvije studentkinje preživjele napad iste osobe, kontaktirala je univerzitetsku službu koja se stara o primjeni.   Zakona o rodnoj jednakosti iz 1972. godine i zatražila da se student koji je ignorisao njeno NE kazni. Zakon koji je u Sjedinjenim Američkim Državama na snazi preko četrdeset godina traži od univerziteta koji primaju federalna sredstva da primjenjuju jasno pravilo po kojem spol ne može biti osnova kojom će se nekoj osobi onemogućiti učešće, olakšice ili će biti diskriminisana u okviru bilo kojeg obrazovnog programa. Zakon se primjenjuje i u procesuiranju prijava seksualnih napada u studentskim domovima na kampusu u cilju zaštite građanskih prava i rodne jednakosti. U ovim slučajevima, standard nalaže dokazni postupak u formi saslušanja u kojem univerzitetski administratori arbitri procjenjuju da li postoji 51% vjerovatnoće da se napad dogodio. Ako se ovaj uslov ispuni, obavezni su kazniti počinioca suspenzijom, odnosno uskraćivanjem prava na dalje školovanje na univerzitetu na kojem je postupkom utvrđeno da se napad desio.
 
Pravila i postupak su prilično jasni. Vjerovatnoća da će njen napadač biti kažnjen je takođe jasna i gotovo ravna nuli.

Shvatila je to Emma onog trenutka kad je izašla pred arbitre i kada su tražili od nje da više puta do najsitnijih, preciznih detalja, opiše nasilje koje je preživjela. Rekla sam ne. Nisam pristala. Ne znači ne. Branila sam se. Jasno sam mu stavila do znanja da ne želim. Ne je ne. U konačnici je dobila odgovor. To nije 51%, žao nam je djevojko, hvala vam što ste nas kontaktirali i svakako dođite ponovo. Emma je izašla, otišla do svoje studentske sobe, uzela madrac sa svog kreveta i krenula napolje noseći ga na svojim leđima, da ga ne ispusti sve dok zlostavljač ne ode daleko. Desilo se da su i mnogi drugi madraci prohodali. Druge studentkinje i studenti su ustali iz solidarnosti, zgadili su im se univerzitetski čuvari nasilja, obožavatelji tradicije ćutanja i konzumenti njihovih basnoslovno skupih školarina.

Epilog slučaja jeste da su nakon nekoliko studentskih protesta, poprilične medijske pažnje mnogim američkim univerzitetima počeli da kruže istražitelji državnog ureda za obrazovanje i građanska prava. Emma nastavlja da nosi madrac svuda sa sobom, onemogućavajući time ekspresni zaborav i oprost svom zlostavljaču koji i dalje nesmetano studira na Kolumbiji, i primoravajući svojom upornošću političare da javno komentarišu diskriminaciju i neefikasnu zaštitu od seksualnog nasilja. Emmin marširajući madrac nedvosmisleno ukazuje na kulturu silovanja koja opstaje kao društveno marginalizovan problem američkog univerzitetskog obrazovanja.

Kakve ovo veze ima sa nama?

U Bosni i Hercegovini, univerzitetske starješine mogu mirno nastaviti trošiti javnobudžetske novce bez ikakve bojazni i vjerovatnoće da će ih iko ikada usloviti ovim za njih sporednim pitanjima. Opšta odredba o ravnopravnosti u obrazovanju bez obzira na spol i druge odrednice postoji kao dio našeg zakonodavstva i ne proizvodi mnogo više od statističkih biltena u kojima se unose podaci o broju upisanih i završenih studentkinja i studenata razvrstani po spolu. Naše ravnopravno i rodno nediskriminirajuće obrazovanje se na tome završava. Doduše, Bosna i Hercegovina ima i druge zakone koji kažu da osobe koje vrše seksualno nasilje, zlostavljaju i diskriminišu jesu krivično odgovorne i shodno tome žene koje studiraju na univerzitetima jesu zakonski zaštićene u slučaju seksualnih napada. Tako bi trebalo da bude. U suštini, nemamo pojma šta se dešava po studentskim domovima u Bosni i Hercegovini, i koliko naših Emma ili kako se već zovu, godinama ćuti o tome kako su rekle NE i kako ih niko nije zaštitio. One su daleko od Amerike i 51% vjerovatnoće da će im neko povjerovati da su bile nečija meta, bilo da su u pitanju njihove kolege sa fakulteta ili profesori. Nakon nasilja su nosile i još uvijek nose nevidljive madrace na leđima, njegujući rastuće fobije od seksualnog kontakta godinama, osjećajući se bespomoćno i okrivljujući sebe za nasilje kojem su bile izložene.

I javni komentari spremno dočekuju slučajeve seksualnog nasilja prema studentkinjama koji povremeno osvanu u BiH medijima. Većina izjavljuje da niko u stvari ne zna šta je od svega toga istina, osim što svi jasno znaju kako su studentkinje krive jer su same tražile sve što se desilo. Mehanizama stvarne zaštite, baš kao i u Americi nema, i sve počinje i završava se na savjetima.


Nemojte se rizično ponašati pa nećete biti silovane.

To je globalna preventivna taktika koja suptilno održava kulturu silovanja i pokazuje nepoželjnim izazivačicama nevolje koje se same nisu znale sačuvati gdje im je mjesto.

Studentkinje koje su preživjele seksualne napade ne trebaju ove licemjerne savjete. One trebaju efikasne institucije koje će zaštiti njihovo osnovno ljudsko pravo na život slobodan od nasilja.

I nultu toleranciju univerziteta, policije, tužilaštva, sudova i svih drugih nadležnih institucija prema svakoj pojedinačnoj osobi koja im je to pravo ugrozila i oduzela.

Sve drugo je ništa.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba