Prije nešto više od sedam dana izabrana je nova Vlada Republike Srpske, pola sata nakon ponoći, i nakon maratonske sjednice Narodne skupštine. Osim premijerke Željke Cvijanović koja je kroz sitno sito
dobila drugu šansu glasovima poslanika i poslanica (kao da je to uopšte
bilo upitno), od šesnaest novih ministara, tri su žene. Dvije
ministarke u novoj Vladi su iz starog saziva, Lejla Rešić, ministarka uprave i lokalne samouprave, i Srebrenka Golić, ministarka za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, dok je Jasmina Davidović dobila podršku kao nova ministarka porodice, omladine i sporta.
Vlada Federacije BiH i Savjet ministara Bosne i Hercegovine će, kako izjavljuju lideri političkih stranaka koji se o tome dogovaraju, biti izabrana do kraja januara godine koja nam dolazi. Neizvjesno je ko će se u konačnici naći u ova preostala dva ključna tijela izvršne vlasti. Međutim, ono što je već sada sasvim izvjesno jeste da ni među novim ministrima u FBiH ni na državnom nivou neće biti onoliko žena koliko je potrebno da se zadovolji Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH jasno propisani kriterij od 40% žena u državnim tijelima na svim nivoima organizacije vlasti. Zakon jasno kaže da spolna diskriminacija postoji ukoliko jedan od spolova nije zastupljen u ovom procentu. Jasno je i da taj jedan od spolova zbog kojeg je ova odredba i uvrštena u Zakon uvijek jesu žene. I na tome se svi napori politike i političkih lidera u Bosni i Hercegovini završavaju.
Izvjesno je takođe da ove odredbe u državnom zakonu, usvojene prije skoro šest godina, ne vode promjenama kroz džentlmenske iskorake o kojima ovih dana govori Dragan Čović, jedan od mnogih džentlmena u BiH koji ne mari ni za šta drugo osim etničke, partijske i muške discipline. Nije on sam u ovoj igri koju nijemo prate građani i građanke u svim kutovima ove zemlje.
Njegovi drugari, politički veterani i iskusni branitelji nacionalnih identiteta, takođe se sistematski i godinama trude da se održi spolna diskriminacija koju su poslanici i malobrojne poslanice njihovih političkih stranaka u državnom parlamentu jasno osudili, glasajući za usvajanje zakona kojeg, sasvim svjesno i direktno, niko ne poštuje. Zakon je tu, i dio je pravnog sistema i vladavine prava na koju se oni uporno i svesrdno pozivaju štiteći svoje pozicije i interese u beskonačnost i nazad. On još uvjek nije postao dio vizije jake, stabilne i prosperitetne uprave na svim nivoima, jer ni u peti nije čak niti retorički prioritet političara kojih se sve pita.
Odavno je došlo vrijeme da se na mnogobrojna pitanja koja za sobom nosi spolna diskriminacija u Bosni i Hercegovini daju otvoreni odgovori. Da neko od džentlmena ukaže javnosti zbog čega učešće žena u političkom odlučivanju kroz vladine institucije nije ostvareno svih ovih godina, ili zašto ono ni sada nije moguće? Koje su to konkretno prepreke koje polovinu populacije sprečavaju da ravnopravno odlučuje, a ne samo im se formalno jednakopravno, to garantuje na papiru? Ukoliko vladine institucije jedne zemlje i ljudi koji sjede u njima donesu zakone, oni nesumnjivo jesu odgovorni za osiguravanje djelotvornih mehanizama i mjera za njihovu primjenu, uključujući i politike i budžetske novce koji moraju biti planirani za njihovo sprovođenje u praksi.
Odgovori u kojima se prizivaju duboko ukorjenjeni patrijarhalni stereotipi o društvenim ulogama žena i muškaraca kojima niko ne može doskočiti više nisu dovoljni, odnosno nisu ni do sada bili rješenje. Žene nisu te koje bi, kao nebrojeno puta do sada, same trebale da „se bore i izbore“ za sebe i svoje položaje, uz nijemo posmatranje sa galerije i uporno desno, centralno ili lijevo džentlmensko ponavljanje da je to ženski problem i da, uostalom, nije uopšte važno ko je kojeg pola i roda, već samo kakve su mu sposobnosti i profesionalne karakteristike i koliko mnogo i dobro može raditi. Pitanje učešća žena u političkom odlučivanju u Bosni i Hercegovini je svedeno na nivo lošeg vica, kojem su se, u početku svi smijali, a sada se na njega više niko ni ne osvrće.
Svaki vic ima svoj rok trajanja, i kada ga uporno ponavljate, postaje izlizan kao jeftine cipele. Ja mu se nikada nisam smijala i vjerujem da je važno da žene u Bosni i Hercegovini budu u jednakoj mjeri dio sistema koji ima odgovornost da provede ustavne reforme, riješi problem nezaposlenosti, korupcije, loše socijalne i zdravstvene zaštite, rastućeg nasilja, funkcionalnog pravosuđa i policije, i svega ostalog što se godinama gomila kao lavina nad našim glavama i životima.
Bez toga možemo samo nastaviti vjerovati džentlmenskim iskoracima koji ne polažu račune nikome.
Ili otići negdje drugdje, gdje se zakoni nikada nisu smatrali vicem i gdje se pravila jasno poštuju. Gdje ljudi žive bez katastrofalne rupe u koju svakodnevno upadaju, bez opcije izlaska.
Objavljeno na:http://www.radiosarajevo.ba
Vlada Federacije BiH i Savjet ministara Bosne i Hercegovine će, kako izjavljuju lideri političkih stranaka koji se o tome dogovaraju, biti izabrana do kraja januara godine koja nam dolazi. Neizvjesno je ko će se u konačnici naći u ova preostala dva ključna tijela izvršne vlasti. Međutim, ono što je već sada sasvim izvjesno jeste da ni među novim ministrima u FBiH ni na državnom nivou neće biti onoliko žena koliko je potrebno da se zadovolji Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH jasno propisani kriterij od 40% žena u državnim tijelima na svim nivoima organizacije vlasti. Zakon jasno kaže da spolna diskriminacija postoji ukoliko jedan od spolova nije zastupljen u ovom procentu. Jasno je i da taj jedan od spolova zbog kojeg je ova odredba i uvrštena u Zakon uvijek jesu žene. I na tome se svi napori politike i političkih lidera u Bosni i Hercegovini završavaju.
Izvjesno je takođe da ove odredbe u državnom zakonu, usvojene prije skoro šest godina, ne vode promjenama kroz džentlmenske iskorake o kojima ovih dana govori Dragan Čović, jedan od mnogih džentlmena u BiH koji ne mari ni za šta drugo osim etničke, partijske i muške discipline. Nije on sam u ovoj igri koju nijemo prate građani i građanke u svim kutovima ove zemlje.
Njegovi drugari, politički veterani i iskusni branitelji nacionalnih identiteta, takođe se sistematski i godinama trude da se održi spolna diskriminacija koju su poslanici i malobrojne poslanice njihovih političkih stranaka u državnom parlamentu jasno osudili, glasajući za usvajanje zakona kojeg, sasvim svjesno i direktno, niko ne poštuje. Zakon je tu, i dio je pravnog sistema i vladavine prava na koju se oni uporno i svesrdno pozivaju štiteći svoje pozicije i interese u beskonačnost i nazad. On još uvjek nije postao dio vizije jake, stabilne i prosperitetne uprave na svim nivoima, jer ni u peti nije čak niti retorički prioritet političara kojih se sve pita.
Odavno je došlo vrijeme da se na mnogobrojna pitanja koja za sobom nosi spolna diskriminacija u Bosni i Hercegovini daju otvoreni odgovori. Da neko od džentlmena ukaže javnosti zbog čega učešće žena u političkom odlučivanju kroz vladine institucije nije ostvareno svih ovih godina, ili zašto ono ni sada nije moguće? Koje su to konkretno prepreke koje polovinu populacije sprečavaju da ravnopravno odlučuje, a ne samo im se formalno jednakopravno, to garantuje na papiru? Ukoliko vladine institucije jedne zemlje i ljudi koji sjede u njima donesu zakone, oni nesumnjivo jesu odgovorni za osiguravanje djelotvornih mehanizama i mjera za njihovu primjenu, uključujući i politike i budžetske novce koji moraju biti planirani za njihovo sprovođenje u praksi.
Odgovori u kojima se prizivaju duboko ukorjenjeni patrijarhalni stereotipi o društvenim ulogama žena i muškaraca kojima niko ne može doskočiti više nisu dovoljni, odnosno nisu ni do sada bili rješenje. Žene nisu te koje bi, kao nebrojeno puta do sada, same trebale da „se bore i izbore“ za sebe i svoje položaje, uz nijemo posmatranje sa galerije i uporno desno, centralno ili lijevo džentlmensko ponavljanje da je to ženski problem i da, uostalom, nije uopšte važno ko je kojeg pola i roda, već samo kakve su mu sposobnosti i profesionalne karakteristike i koliko mnogo i dobro može raditi. Pitanje učešća žena u političkom odlučivanju u Bosni i Hercegovini je svedeno na nivo lošeg vica, kojem su se, u početku svi smijali, a sada se na njega više niko ni ne osvrće.
Svaki vic ima svoj rok trajanja, i kada ga uporno ponavljate, postaje izlizan kao jeftine cipele. Ja mu se nikada nisam smijala i vjerujem da je važno da žene u Bosni i Hercegovini budu u jednakoj mjeri dio sistema koji ima odgovornost da provede ustavne reforme, riješi problem nezaposlenosti, korupcije, loše socijalne i zdravstvene zaštite, rastućeg nasilja, funkcionalnog pravosuđa i policije, i svega ostalog što se godinama gomila kao lavina nad našim glavama i životima.
Bez toga možemo samo nastaviti vjerovati džentlmenskim iskoracima koji ne polažu račune nikome.
Ili otići negdje drugdje, gdje se zakoni nikada nisu smatrali vicem i gdje se pravila jasno poštuju. Gdje ljudi žive bez katastrofalne rupe u koju svakodnevno upadaju, bez opcije izlaska.
Objavljeno na:http://www.radiosarajevo.ba
Нема коментара:
Постави коментар