Sedmorica veličanstvenih

Prije tačno mjesec dana, delegati i delegatkinje Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine su na osnovu prijedloga Savjeta ministara BiH imenovali sedam članova Savjeta Regulatorne agencije za komunikacije (RAK). Prije njih su prijedlog sastava Savjeta odobrili svojim glasovima i poslanici i poslanice u Predstavničkom domu. A prije toga, Ad hoc komisija Parlamentarne skupštine BiH je provela postupak odabira i Savjetu ministara BiH proslijedila rang listu od četrnaest kandidata za članove Savjeta RAK-a. Nema u ovome ništa sporno niti čudno, jer je to zakonom propisana procedura kada je u pitanju imenovanje članova ovog tijela koje donosi veoma važne odluke za rad elektronskih medija u Bosni i Hercegovini.

Nije sporno da procedura postojati mora, ali je sporno to što su njenim provođenjem institucije Bosne i Hercegovine i ljudi koji u njima sjede iz, njihovim političkim partijama znanih razloga, i ovaj put odlučili da ignorišu najmanje tri važeća zakona i imenuju Savjet RAK-a u kojem će sjediti, raditi, odluke donositi i naknade primati sedmorica muškaraca. Prije njihovog vakta, sastav Savjeta RAK-a BiH je bio identičan, to jest, u njemu su takođe sjedili, delali, a nesumnjivo i novce primali samo muškarci.

U međuvremenu, početkom 2010 godine, poslanici i poslanice Parlamentarne skupštine BiH su usvojili Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o komunikacijama BiH. Ovaj zakon u više članova, i direktno, da direktnije ne može biti, propisuje obavezu poštovanja ravnopravne zastupljenosti polova prilikom izbora članova Savjeta. Osim njega, poslanici i poslanice usvojiše i Zakon o ravnopravnosti polova BiH, koji takođe zahtijeva poštovanje principa ravnopravne zastupljenosti oba pola u tijelima donošenja odluka. Usvojen je i Zakon o zabrani diskriminacije BiH, koji zabranjuje svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti zasnovano na stvarnim ili predpostavljenim osnovama prema bilo kom licu ili grupi lica, a na osnovu, između ostalog i pola.

Pored ove zakonske zavrzlame, koja vjerujem da mnogima nije ni upola zanimljiva kao meni, postoji i (nemoguća) misija RAK-a BiH, u kojoj stoji da je ona u potpunosti nezavisna u donošenju odluka, te da obavlja rad na državnom nivou i u skladu sa opštim principima legalnosti, objektivnosti, transparentnosti i nediskriminacije.

Otkako je ova smrdljiva rabota izbila u javni prostor, čekam da vidim ko će Mariji Milić, novinarki iz Banjaluke, drugoplasiranoj na rang listi za Savjet RAK-a, i ženi koja je netragom nestala iz političke kombinatorike, dakle, ko će joj objasniti da su od njenih prava jača prava sedmorice muškaraca? Šestorica kandidata koji su ‘ladno prešli preko Marije Milić su imali manje bodova na rang listi i očigledno lošije reference za mjesto člana ovog Savjeta. Sasvim je logično upitati predstavnike i predstavnice zakonodavne i izvršne vlasti na državnom nivou zašto su predlagali i usvajali ove zakone kada ih nemaju namjeru poštovati u praksi? Jesu li ovi zakoni usvojeni, eto, ‘nako? Zato što su to morali zbog nekih drugih kombinacija, pa neka se piše da pravila ima, a da ničija prava ne štite. Tuži li vas Marija Milić (nadam se da jeste, i ako nije da hoće) da li ćete biti u stanju javno objasniti onima što vam pune budžete od kojih para ćete joj isplatiti naknadu štete? Ja bih, eto, baš to voljela da znam. Bosna i Hercegovina već deset godina ima Zakon o ravnopravnosti polova i otprilike isto toliko dugo niti jedna žena nije bila imenovana za ministricu u Savjetu Ministara BiH. U Predsjedništvu BiH nema žena otkako ovo tijelo postoji.

Stoga mislim da bi bilo pošteno da se u ove i sve buduće zakone koji se tiču ravnopravnosti ugradi još jedan član. On bi se mogao lijepo kopirati u sve zakone bez ikakvih izmjena, kao što recimo zakonodavac prigodno štanca odredbu o korištenju generičkih izraza u muškom rodu koji se odnose i na žene. Da se neko slučajno ne zbuni. Taj novi generički član bi mogao recimo glasiti ovako – Za provođenje odredbi ovog zakona koje se tiču oblasti ravnopravnosti, odgovorne su isključivo žene. Odredbe ovog zakona ne obavezuju muškarce, stoga ih oni ne moraju primjenjivati, a mogu, na dobrovoljnoj osnovi, ukoliko procijene da time neće ugroziti svoje privilegije, kao i privilegije svih drugih muškaraca. Time bi zakonodavac građankama i građanima transparentno ukazao šta ovi zakoni zapravo u praksi znače i koliko obavezuju ljude koji su ih usvojili.

Pišući ove redove, pade mi na um kultni vesten ‘Sedmorica veličanstvenih’ snimljen početkom šezdesetih, sa Steve McQueenom, Charlesom Bronsonom, Yulom Brynnerom i ostalim mega zvijezdama onoga vremena. Stanovnici ugnjetavanog meksičkog sela angažuju sedmoricu revolveraša da ih spasu od tiranije, a njih sedmorica se bore kao da su sedam stotina pištoljdžija. Za lovu, naravno. Sve dok potlačeni meksički seljaci ne shvate da su, u stvari, i sami dovoljno snažni da se izbore sa nasiljem. Ostalo je legenda. I mamuzanje u zalazak sunca.

Moja topla preporuka da pogledate ‘Sedmoricu veličanstvenih’ ako već niste. Ako jeste obnovite. Sigurna sam da ćete biti zadovoljni radnjom i glumom.
Ovu drugu sedmoricu i njihove pomagače ionako nećete baš tako često viđati.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Sedam žena je mnogo više od tišine

Bila sam na čitanju dokumentarne drame „Sedam“ u Banjaluci, u Gradskom pozorištu Jazavac. Darija Buzaković, Besima Borić, Tanja Miletić Oručević, Vesna Andree Zaimović, Amna Popovac, Kristina Ljevak i Selma Spahić, sedam meni poznatih i nepoznatih žena iz Bosne i Hercegovine su nešto više od šezdeset minuta živjele živote Feride Azizi iz Avganistana, Hafsat Abiole iz Nigerije, Anabele de Leon iz Gvatemale, Mu Sochua iz Kambodže, Inez Mccormack iz Sjeverne Irske, Marine Pisklakove-Parker iz Rusije i Mukhtar Mai iz Pakistana. Sedam dramskih spisateljica su na osnovu intervjua dokumentovanih 2007. godine omogućile da priče ovih žena kroz dramski tekst čuju žene i muškarci širom svijeta, kažu do sada oko dvadesetak hiljada ljudi.


Sedam žena iz Bosne i Hercegovine ispričale su nasilje koje su doživjele i preživjele ove druge žene. Govorile su o njihovom osjećaju bespomoćnosti, u situacijama kada nisu mogle da zaštite sebe i da pomognu drugim ženama ili kada su im pomagale rizikujući da ih sutra neće biti. Priče su teške i grizu, jer govore o apsurdima života žena širom svijeta u ograničenjima i zabranama, u ratovima koje nisu započele, koje ne vode, i od kojih ne mogu pobjeći. Govore o nasilju koje žene ne prepoznaju, kojeg se stide i kojem se ne mogu same oduprijeti…Priče su i optimistične, jer govore o sigurnim ženskim prostorima u kojima su žene spremne pomoći jedne drugima, zaboraviti na rasne, religijske, klasne, dobne, polne, i sve druge razlike, kako bi živjele svoje vlastite a ne tuđe izbore.

Iz priča ovih žena govore i žene i muškarci, čuju se glasno, a isto tako glasno ćute.

Oduševila me činjenica da je sala Gradskog pozorišta Jazavac u Banjaluci bila puna, i da je u njoj bio gotovo podjednak broj muškaraca i žena. Nadam se da je isto tako bilo i u Sarajevu i Mostaru. To ne znam, to mi morate reći vi koji ste, nadam se, bili tamo. Čini mi se ne tako davno vrijeme u kojem su događaji poput ovog okupljali isključivo žene koje su prepoznavale važnost javnog govora o nasilju prema ženama i drugim oblicima kršenja ženskih ljudskih prava. Dobro je da su priče ovih sedam žena mnogo više od tišine, nečeg što je samo njihovo, lično. Da su kroz svjedočenje, dokumentovanje, prenositeljice izvan glumačke fikcije i publiku iskoračile iz konteksta ženskog ličnog, privatnog i povjerljivog i prešle u javni prostor koji traži osudu nasilja prema ženama i kršenja ženskih ljudskih prava, kao i aktivno djelovanje.

Priče žena iz Avganistana, Nigerije, Gvatemale, Kambodže, Sjeverne Irske, Rusije i Pakistana su gotovo identične pričama žena koje žive oko vas, u vama, i sa vama. Razlikuju se samo po ličnim imenima i gradovima u kojima borave i iz kojih dolaze. Kičma žene isto puca od batina i drugdje u svijetu i u Bosni i Hercegovini. I kad ne zna da čita i piše, žena je isto nepismena gdje god da se nalazi. I kod nas male žene i muškarci svakodnevno uče rat i on ne prestaje da traje, dok god živimo sa čvrsto zatvorenim ustima, očima i ušima i dozvoljavamo likovanje nad tišinom koju proizvodimo.

Zbog toga je važno da dokumentarna drama „Sedam“ nastavi da živi u Bosni i Hercegovini. I da se čita van sarajevskih, mostarskih i banjalučkih centrala. Da je čuju i žene i muškarci koji je, gotovo sigurno, neće doživjeti mojim ušima.

Nekima će ona možda biti besmislena i daleka, a neki će nesumnjivo u modricama, plemenima, i osjećaju običajnog i društveno prihvaćenog prava na nasilje koje trpe ili kojim govore prepoznati vlastita lica.

I odlučiće da je dosta.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/http://.www.radiosarajevo.ba

Ko je za mir?

Jučer je širom svijeta obilježen Međunarodni dan nenasilja, pa i prvi put u Bosni i Hercegovini, uličnom akcijom koju su organizovale nevladine organizacije u Bihaću.

Generalna skupština Ujedinjenih nacija je rezolucijom usvojenom 15. juna 2007. godine odlučila da se dan kada je rođen Mahatma Gandi, lider pokreta nezavisnosti u Indiji, i međunarodni simbol pokreta, strategije, i filozofije nenasilja i mira, bude posvećen porukama usmjerenim ka promovisanju kulture mira, tolerancije, suživota, poštovanja različitosti. Ujedinjene nacije kao političko, međunarodno, međuvladino tijelo postoji gotovo sedamdeset godina. Dugo mu je trebalo da prepozna važnost poruka nenasilja i mira, nasuprot egocentričnih interesa pojedinačnih članica koje su vodile, vode, i na žalost, vodiće razaračke, osvajačke, veoma krvave i profitabilne ratove još dugo vremena.

Poruke mira i nenasilja su gotovo nečujne i nekako se uvijek rasplinu u odnosu na argumente kojima se opravdavaju nasilne intervencije, suptilno umotana mržnja, potreba da se dominira i bude prvi, glavni i jedino važan.

Tako me nije ni iznenadila inicijativa Međunarodne akademije duhovnog jedinstva da se Vladimiru Putinu, predsjedniku Rusije, dodijeli ovogodišnja Nobelova nagrada za mir. Čovjeku koji je prošle godine odobrio dvogodišnje kazne u ženskim kažnjeničkim kolonijama za tri članice pank grupe Pussy Riot koje su hulile na njegov lik i djelo. Glasom, stavom, muzikom, odjećom, porukama koje su marta 2012. godine poslale u svijet iz Katedrale Hrista Spasitelja u Moskvi.
Sigurna sam da je ovo samo jedan u nizu njegovih grijeha koji su, očito, Bogu mili. A trebali bi da budu mili ne samo narodu Rusije, već i cijelom svijetu. Da se prepozna njegova nesebična vizija svjetskog, univerzalnog mira, potreba da se osveti svojim neistomišljenicama, koje su ga javno prozvale da posljednih dvanaest godina koliko vlada Rusijom ne radi svoj posao. Nominacija za Nobelovu nagradu za mir mu je stigla gotovo u isto vrijeme kada je Nadežda Toloknjikova prebačena u bolnicu zbog iscrpljenosti i životne ugroženosti štrajkom glađu.

Kako prigodno, zar ne?

Ja ne vjerujem porukama mira onih koji koriste nasilje. Ne mogu me ubijediti njihove nasmijane fotografije, djeca koju drže u rukama, redovi oduševljenih majki i očeva sa zastavicama i cvijećem u prvim redovima. I ja sam tako, nekada, stajala ispred vrtića sa drugim tratatircima i tratatiricama i pospano mahala crnom mercedesu koji je jezdio banjalučkim ulicama. Prošlo je od tada dosta vremena i ta, moja mahanja, su se ozbiljno prorijedila.

Zamijenili i zamijenile su me neki i neke druge, sa mnogo ozbiljnijim i pragmatičnijim motivima. I na drugačijim mjestima. Šatori, pečenje, piva, rakija, golo meso, turbo džigerasta muzika, raskravaćene masne spodobe i razmazana šminka koja se slijeva po tigrastom uzorku i debeloj, zlatnoj, ogrlici oko vrata. Valja zauzeti red i vidljivo mjesto za dobru školu, dobar fakultet, dobar posao, dobru poziciju. Za sve što je prvo, naravno, nekoliko praznih redova iza vođa. Zažmiriti na sve ostalo oko sebe, i odlučno reći šta me briga na redove nezaposlenih žena i muškaraca, nestašice, astronomske kredite, tuđe probušene cipele, džepove i novčanike, modrice i slomljene kosti, hladne domove.

Nema nasilja koje je donijelo mir, ni u Rusiji, ni u Bosni i Hercegovini, niti bilo gdje u svijetu gdje trenutno ratuju i ubijaju neki muškarci i neke žene, neke druge muškarce i žene. Ni mi nećemo biti mirni kada se nakon trenutnog popisa svedu računi i kad se prebrojimo i konačno utvrdimo koliko, koga i gdje ima. Ostaćemo sa svojim mirotvorcima koji nas uporno ubjeđuju da sve što godinama čine, čine za nas i za naše bolje sutra.

Oktobar sljedeće godine i nije tako daleko kako se čini.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Balkanski patrijarhat unlimited

Prije dva, tri dana najviši zvaničnici susjedne nam države Srbije predstaviše već izvjesno vrijeme pripremanu strategiju angažovanja Dominika Štrausa Kana, bivšeg direktora Međunarodnog monetarnog fonda kao novog savjetnika za ekonomski oporavak i pripremu Srbije za ulazak u Evropsku Uniju. Kažu nema dalje. On je taj koji će iskoristiti svoje ekspertsko ekonomsko znanje i umijeće da Srbiju izbavi iz krize i povede je prema svijetlosti, napretku, dobrom životu. Svima će biti dobro. On odlučno ustvrdi da će ovaj proces biti veoma težak, ali da su promjene moguće i dostižne. Još reče kako će tri mjeseca savjetovati džabe, jer on jako voli Srbiju, pa mu je, eto, čast biti od pomoći. Ne može biti bolje, djeluje naprosto savršeno, zar ne?
 

Jeste, savršeno je, sve osim činjenice da je Dominik Štraus Kan čovjek koji prošle godine nije silazio sa naslovnica i udarnih vijesti u svim terminima, kako kod nas tako i u svijetu, zbog optužbe da je napastvovao hotelsku sobaricu u Njujorku. Zbog ovog slučaja je oslobođen optužbe, kako kažu zbog nedostatka vjerodostojnih dokaza. Ali ne lezi vraže, dočekala ga je i optužnica, vrlo aktuelna, da je bio glavni organizator tzv. seksualnih zabava (ili orgija) u Francuskoj za koje je vrbovao djevojke za koje navodno nije znao da su prostitutke. Osim toga, postoje tragovi o sličnim aferama u drugim državama u kojima je poslovno boravio. Vlasti Fancuske provode intenzivne istražne radnje i za makroisanje mu prijeti desetogodišnja zatvorska kazna kao i vrtoglava novčana kazna, kažu preko milion eura.

Dok se u svijetu ovakve vrste optužbi ne uzimaju olako, čemu svjedoči i činjenica da su ga natjerale da odustane od vrha MMF-a, i da su mu uništile izglede za francusku predsjedničku kandidaturu 2012. godine, balkanski patrijarhat unlimited je spreman ne samo zažmiriti na njegove kriminalne aktivnosti, nego mu i pomoći da ulaštenih obraza i čistih đonova eventualno zakorači natrag prema onima koji su ga odbacili.

Štraus Kan je očito dobro informisan da se u balkanskom patrijarhalnom svijetu ono što je on napravio ne smatra niti ljudskom niti profesionalnom katastrofom. Ne samo da neće dobiti tarabu, već će ga očinski, bratski i haberski prigrliti, iskoristiti njegove seksualno predatorske sklonosti i kriminalne aktivnosti za kontraudar, predstavljajući ih kao nešto simpatično, prihvatljivo i muški neminovno. 

Nije on prvi od velikih kome se omaklo da tretira žene kao robu koja se kupuje i prodaje, i shodno tome na isti način i koristi. To je upravo i učinio Aleksandar Vučić, prvi potpredsjednik Vlade Srbije, koji je medijima odlučno saopštio da Srbiju ne interesuju Dominikove privatne aktivnosti, već ekonomski oporavak i napredak. To mu nije bilo dovoljno, pa je otišao korak dalje u pročišćavanju negativne aure oko dotičnog svjetskog eksperta, ističući da su drugi slavni muški, poput Pikasa i Hitlera takođe voljeli žene i tretirali ih na sličan način.

Majstorski, nema zbora.

Meni se čini da mi još dugo nećemo izaći iz političke i ekonomske krize, sve dok ne riješimo onu najvažniju, ljudsku. Nema nam pomoći sa politikom koja je duboko uznemirujuća, patrijarhalno tvrdo problematična, kao i političarima koji su spremni primati savjete od moralnih nakaza, slijepi za krajnje korisnike i korisnice.

A mi?

Da se nadamo da poslije Srbije neće doći i nama?

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Dobre djevojke

Ovih dana se u medijima pojavila informacija o rezultatima istraživanja Svjetskog udruženja za javno zdravlje koja ukazuje na gotovo udvostručen broj spolno prenosivih bolesti među osobama mlađe životne dobi u posljednjih deset godina. Globalno. Ove podatke je komentarisao dr. Nenad Babić, nacionalni koordinator za reproduktivno zdravlje u Republici Srpskoj, a njegove kolege i kolegice iz oba BH entiteta povremeno ukazuju da je ovaj problem prisutan i na našim prostorima.


Javno dostupnih podataka o prevalenci spolno prenosivih oboljenja, koji bi se mogli uporediti po godinama, socijalnom statusu, polu u BiH nema. Nema uspostavljenog sistema nadzora, nema adekvatnog mehanizma prijavljivanja oboljenja sa nivoa primarne zdravstvene zaštite. Nema ni sistemski uređene prevencije, iako postoje podaci o uočenim potrebama, kao i preporuke nadležnih institucija kako unaprijediti borbu protiv spolno prenosivih bolesti kroz redovno obrazovanje i savjetovališta za mlade.
I dok vlasti u Kantonu Sarajevo u saradnji sa Asocijacijom XY, ekspertima i eksperticama i odabranim roditeljima, a na osnovu presude ustavnog suda, otvaraju mogućnosti da barem dio učenika i učenica od petog do devetog razreda koji ne žele na vjeronauku i kulturu religija nauče osnove o reproduktivnom zdravlju (u šta spada i znanje o spolno prenosivim bolestima), ostatak djevojaka i mladića, ali i odraslih žena i muškaraca Bosne i Hercegovine može mirno i dalje da živi u mraku, predrasudama i stigmi „onoga čije ime se ne pominje.“

Čitajući komentare nacionalnog koordinatora za reproduktivno zdravlje, kao i njegovih kolega i kolegica koji i koje se bave ovom tematikom, jasno mi je da ovaj mrak, predrasude i stigme nikada nisu bile više izražene. Prvi je javno ustvrdio da je za porast spolno prenosivih bolesti odgovoran promiskuitet naročito žena mlađe životne dobi, dok među ovim drugim ima onih koji tvrde da uporno savjetuju žene da paze s kim stupaju u spolne odnose, da praktikuju zaštitu pri spolnim odnosima, te da odlaze na redovne ginekološke preglede svakih šest mjeseci do godinu dana čim postanu spolno aktivne.

Nigdje ni traga od mladih muškaraca.

Biće da većina mladih žena ima spolne odnose sa neidentifikovanim objektima, vantjelesnim, vanspolnim, nepostojećim. Biće i da se spolne bolesti prenose jednostavno kontaktom sa zrakom, vodom, vatrom, zemljom, čime?! Ili to, ili je očito potrebno žene držati odgovornim društveno, polno, rodno, i na sve druge načine. Ukazati muškarcima da ih se vlastito reproduktivno zdravlje, kao i reproduktivno zdravlje žena (ili drugih muškaraca) sa kojima imaju spolne odnose ne tiče i da o njemu ne moraju ništa znati. Dok druge države odavno prepoznaju potrebe da se kod sprečavanja i suzbijanja seksualno prenosivih bolesti radi na podizanju svijesti i obaveznom tretmanu oba partnera, i čine napore da kreiraju i realizuju programe koji će se kontinuirano baviti specifičnim potrebama, problemima i odgovornostima mladih žena i muškaraca u oblasti reproduktivnog zdravlja, naši stručnjaci i stručnjakinje očito nisu svjesni i svjesne odgovornosti vlastite profesije i ‘ladno i lagodno kritikuju i savjetuju samo djevojke da paze šta rade.

Vi, djevojke, ste po defoltu promiskuitetne, a vi dečki, možete i slobodno nastavite i dalje to biti, jer vam to nema nikakve veze sa vlastitim rizičnim ponašanjem. Naprotiv, to je ono što društvo od vas očekuje, politika toleriše, a stručna javnost, eto potvrđuje.  Svijet je vaš. I može vam se. One su te koje su loše. I krive za sve što pokupite. Vi se ništa ne brinite što o svemu tome nemate nikakvog pojma. One su te koje trebaju i moraju da misle i da znaju.

Ja se sve nadam da je uokvirivanje stvarnosti na ovaj način samo privremeno. I da će uskoro doći vrijeme kada će ova tema biti oslobođena patrijarhalnih okova, ćutanja i statusa prašine ispod tepiha.

Djevojke, dobre ste. Tiče ih se. Najmanje koliko i vas.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Emancipacije nema, i (ne) zna se kad će

Prije par dana, Duško Milinovski, predsjedavajući Komisije za zaštitu od diskriminacije Makedonije je, komentarišući visoku stopu razvoda u ovoj mentalitetom nam bliskoj državi, oprao konzervativne državne politike od odgovornosti, istovremeno optužujući žene za favorizovanje zapadnjačkih emancipatorskih trendova time što odlažu stupanje u brak trčeći zaobrazovanjem i karijerom. 

Milinovski je takođe konstatovao krizu dominacije muških partnera u braku (koju je okarakterisao kao stereotip u smislu da muškarci samo prividno dominiraju), što je dovelo do toga da se brakovi rasturaju i nakon malih nesuglasica. Kao odgovor na kataklizmu, Makedonija otvara jedanaest bračnih savjetovališta koja će, prema njegovim riječima, uticati na smanjenje stope razvoda. I privesti žene rodu i domu njihovom.  

Bosna i Hercegovina je tu negdje. U trendu smo. Sudeći prema zvaničnim podacima, u prosjeku svaki šesti do deseti brak se okonča razvodom. Imamo i mi svoje stručnjake i stručnjakinje, kao i javne zvaničnike i zvaničnice kojima je mandat i odgovornost da štite zakonom garantovana prava i sprečavaju svaki vid diskriminacije, koji će bez puno razmišljanja slegnuti ramenima i apokaliptično poentirati da je emancipacija žena nezaustavljivo zlo koje će porodicu i sve u njoj uništiti k'o da je nikada bilo nije. Njihove analize nerijetko direktno optužuju žene za netolerantnost, nestrpljivost i nespremnost na žrtve koje brak i porodica neminovno donose sa sobom.

Kako je lako kad je šema jasna, jednostavna. I kada se ima koga za optužiti. Samo da se ne prizna degeneričnost dvostrukih društvenih standarda. Ne samo da smo iskopali rupu, nego sami sebe zatrpavamo bez pauze. 

Svakodnevno i već dugi niz godina tragam za tom „zločestom“ emancipacijom u ženama oko sebe. Nikako da mi se dogodi bliski susret sa omraženom neprijateljicom bračnog i porodičnog sklada. Umjesto nje, u pravilu, vidim nezadovoljne ili prividno zadovoljne žene koje ne samo da nisu emancipovane, već su im brak i porodica nametnuti kao primarni lični identiteti, osnovna mjerna jedinica njihove uspješnosti i istovremeno osnov za legitimitet diskriminacije brižljivo umotane u tradicionalne  i tržišne vrijednosti. 

Imidž porodične žene, majke, njegovateljice je nezaobilazna i ključna karijerna karakteristika bez koje nema dobre političarke, akademkinje, naučnice, poslovne žene, direktorice, načelnice, šefice ili bilo koje od drugih, društveno prihvatljivih uspješnih žena u Bosni i Hercegovini... Sve su redom uspjele ne zahvaljujući vlastitom trudu, odricanjima i želji za profesionalnom ostvarenošću, već primarno zahvaljujući razumijevanju svojih muževa i porodice, koji im dozvoljavaju njihove karijere, sve dok i dalje neumorno spremaju, peru, kuvaju i staraju se da je svima potaman. 

Osim toga, njihovo održavanje u karijerno uspješnom svijetu je uslovljeno spremnošću da, u svakoj prilici, javno ističu isforsiranost i nebitnost postojanja i uticaja podjela na muško i žensko, na svakom koraku i vlastitim primjerom. One su tu, spremne da u svakom trenutku potvrde da su u svemu ravnopravne sa muškarcima, te da diskriminacija žena  nije stvarnost, već zapadnjački trend uvezen skupa sa emancipacijom i omraženim feminizmom. Time su još dragocjenije jer održavaju privid emancipacije žena, uz istovremeno obesmišljavanje potrebe za bilo kakvom intervencijom države kroz zakone, politike i prakse jednakih mogućnosti. Žene koje iz bilo kog razloga nisu zadovoljile čarobnu formulu sklada braka, porodice i karijere nisu zaslužile ulazak i opstanak u svijetu moći i profita u kojima će im, tradicionalno dobri momci, klimoglavom odobriti njihovu savršenu kompletnost. 

Negdje daleko dolje, ispod ovog „harmonizovanog“ bračnog i karijernog svijeta, žive žene Bosne i Hercegovine kojima isti taj brak i porodica predstavljaju negativnu karakteristiku, jer ih poslodavci škartiraju kao nepoželjne i neproduktivne. One svoj brak i porodicu žive daleko od očiju uspješnog poslovnog svijeta i poslodavci ih 'ladno i nesmetano ucjenjuju brojem i uzrastom djece ili planovima da ih imaju, trudnoćama i testovima na trudnoću, kao i drugim diskriminatorskim politikama kojima im uskraćuju posao ili otimaju zaradu zbog svega navedenog. I pride. Žene iz ovog svijeta rađaju za pronatalitetne politike koje im ne nude nikakvu stvarnu zaštitu i za njih nema poslovnih aranžmana koji će im omogućiti da budu sistemski primjer ravnopravnosti. 

Između ova dva svijeta nema ničega. Ne poznaju se, niti se mogu međusobno razumjeti. U njima je ponajmanje istinski emancipovanih žena. A nema ni emancipovanih muškaraca. 

Ako vam ovo što napisah nije normala, onda vjerujem da znate šta vam je činiti.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Nasilje ima žensko lice

Prije odlaska na kolektivni godišnji odmor, poslanici i poslanice Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH su, gotovo jednoglasno, onako opušteno, spajanjem tačaka dnevnog reda, da se sjednica što prije okonča i da se rasture kućama, dali saglasnost za ratifikaciju Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Ratifikacijom prvog međunarodno obavezujućeg dokumenta koji obuhvata sve oblike rodno zasnovanog nasilja nad ženama i zahtijeva dužnu pažnju države koja ga prihvata da spriječi, istraži, kazni i pruži naknadu štete žrtvama za nasilje koje su pretrpjele, pa i mnogo više od toga, Bosna  i Hercegovina će uz Albaniju, Crnu Goru, Portugal i Tursku postati peta članica Savjeta Evrope koja se obavezuje na njegovu primjenu. Da bi konvencija stupila na snagu, potrebno je da je ratifikuje najmanje deset zemalja, uključujući osam članica ovog međunarodnog tijela.

Biće to uskoro. A onda, će uslijediti obaveze naših institucija prema evropskim tijelima koje vrše nadzor i svi koji su odgovorni u Bosni i Hercegovini neće moći tako nonšalantno i očito zataškavati sav nemar, nesposobnost i faktičku nespremnost da se zaista i bave sprečavanjem i suzbijanjem nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Jer ovo nije pro forme laganica na koju su navikli kada se štancaju obaveze da bismo, kao država, bili ušminkano progresivni, lažno odlučni i spremni da se suočimo sa realnošću i svim njenim posljedicama. Naša realnost jeste da su odgovorne institucije, sve skupa i sinhronizovanim djelovanjem, uspjele da marginalizuju i zataškaju  problem i dozvolile su da postanemo duboko nasilno društvo u kojem ubiti, silovati, mučiti, sakatiti, batinati i na druge načine povrijediti i zlostavljati ženu ne znači mnogo više od vijesti crne hronike koja traje jedan dan. I ne samo to.

Kultura nasilja

Svi oblici nasilja u kojima se žene pojavljuju kao žrtve u Bosni i Hercegovini kontinuirano rastu, a to nam transparentno pokazuju i policijske statistike.

Tako je Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske je u prva četiri mjeseca 2013. godine evidentiralo duplo više krivičnih djela protiv polnog integriteta u odnosu na isti period prošle godine, i skoro 70% više krivičnih djela nasilja u porodici. Federalna uprava policije je u prva tri mjeseca evidentirala 50% više krivičnih djela protiv spolne slobode i morala u odnosu na isti period prošle godine i veoma blago smanjenje djela nasilja u porodici.

Prihvatiti međunarodne obaveze znači, kao prvo, suočiti se sa kulturom nasilja koje ima rodno žensko lice u Bosni i Hercegovini, kulturom koja opravdava počinioce nasilja, a žrtve diskriminiše, stigmatizira i gura na privatne i javne margine.  Osim toga, nužno je odlučiti da je ovo pitanje važno, mnogo važnije od periodične policijske statistike koja bi trebala da vrišti crveno pred očima svima koji će odgovarati za ono što u toj konvenciji piše, i odlučiti da nasilje koje žena doživi i preživi ili ne, nije njena krivica i njena sramota, već krivica i sramota onoga ko je imao obavezu dužne pažnje da to isto nasilje spriječi i da ga kazni.  A nije. Ili nije adekvatno. To je ženama koje su iskusile nasilje dođe na isto.

Odmah i sada

Kada jasno definišemo uloge krivca i krivaca i žrtava i preživjelih, počeće se dešavati pozitivne promjene, i nikako drugačije. To se sigurno neće desiti upornim blagim kaznenim politikama prema počiniocima nasilja nad ženama, insistiranjem na zakonima koji nasilje nad ženama u porodici tretiraju kao prekršaj, odsustvom naknade štete i podrške izlaznim strategijama za žene koje su preživjele nasilje i privremeno su zbrinute u malobrojnim sigurnim kućama širom Bosne i Hercegovine, kao i upornim otporom da dječaci i djevojčice u okviru redovnih nastavnih programa kontinuirano uče o kulturi nenasilja i rodne ravnopravnosti.

Time se šalje jasna poruka ženama Bosne i Hercegovine da ne prijavljuju nasilje kojem su izložene jer neće dobiti pomoć i zaštitu. Nasilje neće niko spriječiti, jer nam to, eto, nije prioritet, ali vi se ništa ne brinite, jer mi smo konvenciju potpisali, evo sad ćemo je i ratifikovati, pa biće da će neko, nekad, nešto i napraviti. Nama uskoro ističe mandat, još godina, a oni koji dođu iza nas će opet nešto usvojiti i ratifikovati. Samo neka se obrće i stvara privid dinamike, a nje nema ko ni kiše ovih dana. Zemlja gori.

Dogorilo nam je odavno, a ja ne želim da se žene umore od čekanja da ono što žive svaki dan bude i onima gore važno koliko i njima.

One trebaju pomoć odmah i sada, a ne sutra, i nekada.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba