(Nije) Sramota (je) biti žena

Odavno sam prestala sam gledati političke emisije na televiziji. Obično se oči u oči gledaju i slušaju samo muškarci, pitanja i argumenti se recikliraju unedogled, kao u sapunicama. Ko je koga zeznuo, ko je koliko novca pokrao, ko je sa kim u političkoj ljubavi a ko nije... nigdje pozitivnih razmišljanja da makar malo razbiju duboki glib u koji svi skupa tonemo. Žena ni za lijeka, osim rijetkih voditeljica koje se uglavnom smješkaju lošim dečkima koji su dovoljni sami sebi. I zadovoljni sobom.  

Amplituda emitovana na Alternativnoj televiziji uoči 8. marta, Međunarodnog dana žena je najavljena temama, zašto nema žena u politici, položaj žena i da li bi situacija bila drugačija da svijetom vladaju žene.  Pa, rekoh sebi, da pogledam. Možda će sutra započeti dugoočekivana revolucija, da budem spremna. Gošće opoziciona političarka, profesorica filologije, novinarka, i glumica. Interesantno. Voditelj Vedran Škoro, sa gardom..ljepši i nježniji pol, gospođice, dame, studio večeras zrači ljepotom...ajde dobro...stereotipno jeste, ali da čujemo šta će one reći, ne gledam emisiju zbog njega.  Da čujem šta žene imaju da kažu. 

Krenu priča oko rodno osjetljivog jezika. Voditelj baca kosku, zbunjeno šalje pitanje kako da ih oslovljava. U muškom ili ženskom rodu. Filološkinja kaže..otprilike...sve su to nama Srbima Hrvati namjestili pod krinkom nekakve rodne ravnopravnosti...meni iznad glave odmah upitnik. Da ne kažem rogovi, nije prirodno. Rekoše i ostale gošće šta imaju. Sve redom, osim novinarke, popljuvaše potrebu rodnog identiteta u jeziku. Biti žena u jeziku nije prirodno, jer patrijarhat ima moć i određuje pravila, vrijeme matrijarhata je prošlo. Na koncu..nije bitno kako će vas oslovljavati jer ionako žene imaju mogućnost da budu šta god žele. Danas nema prepreka za žene, uspješne su u javnom sektoru, one su direktori, političari, profesori, doktori, glumci...Škoro pomaže, nabroja pet, šest žena koje vode javne institucije i preduzeća...zastade i reče ima ih još desetine...Rekoh sama sebi oduševljeno...čovječe, HEJ ŽENO ...gdje nam je kraj! Nama je dobro!

Onda filološkinja izjavi da je Roza Luksemburg bila osrednja, marksologijom izmanipulisana nesretnica, pa političarka odgovorno ustvrdi da žene nikada neće biti biti većina u vlasti.. Jeste, istina je. Žene mogu mrziti same sebe. Posebno kad im se da prilika da to učine na televiziji. Mogu 'ladno izreći gomilu predrasuda, seksizama, uvreda. 

Gledajući pljuvačinu, zapitala sam se da li ovo gledaju druge, „obične“ žene, koje vjerovatno neće nikada sjesti pod reflektore i imati ovakvu priliku. Šta bi one rekle drugim ženama? Možda među njima ima neka koja je upravo dobila redovne batine od patera familijasa, stavila djecu na spavanje i upalila televizor da pogleda neku seriju, i naletila na Amplitudu, Škoru i ove žene koje joj rekoše da žene danas imaju sve mogućnosti da budu šta god žele..i da..usput...ništa ne vrijede, jer je to prirodno. Scenario u njenoj glavi otprilike izgleda ovako ...uh kuku meni, šta je zaboga ovo?! Kad je njima, ovako na televiziji, toliko loše zato što su žene, šta da kažem ja!? Šta da očekujem sutra kada izađem na ulicu? Da li da i ja pljunem samu sebe i prvu osobu koja mi čestita moj praznik!? 

Nije sramota biti žena. Sramota je živjeti zatvorenog uma, po dogmama, i prihvatati ih kao apsolutne istine. Sramota je mjeriti svijet isključivo prema sopstvenim aršinima, i i stidjeti se svog vlastitog rodnog identiteta. Sramota je prihvatati i opravdavati diskriminirajuća društvena pravila po kojima živiš. Sramota je dobiti priliku da kažeš da žene danas žive loše, da su obespravljene, nevidljive, izložene nasilju, obezvlašćene...ali da su u isto vrijeme sposobne, obrazovane, otvorene za promjene... i to ne reći. Sramota je ne vjerovati u u sebe i druge žene, i ne boriti se da svijet u kome živimo bude bolji. 

Nisam spremna za revoluciju koja nas čeka, ali se spremam. Pa nekome ruže i ljepši pol...a nekome većina u vlasti. 

Ćeraćemo se još.

 Objavljeno na: http://www.frontal.ba