Međunarodni dan muškaraca - Nije za čestitanje, već za akciju

Prekjučer je (19. novembra) u više zemalja širom svijeta obilježen Međunarodni dan muškaraca, ustanovljen 1992. godine od grupe amerikanaca iz Kanzasa i prvi put obilježen 1999. godine u Trinidadu i Tobagu. 

Od tada, u sedamdesetak država širom svijeta, organizacije civilnog društva, ali i vladine institucije, organizuju akcije i događaje usmjerene na promovisanje osnovnih principa koji stoje iza ove inicijative, a to su unapređenje zdravlja muškaraca i dječaka, harmonizacija odnosa među polovima i  promovisanje rodne ravnopravnosti, kao i pozitivne uloge muškaraca u društvu. 

Ovaj dan je prvi put javno promovisan u Bosni i Hercegovini 2011. godine, kada je Udruženje za razvoj društva KAP iz Sarajeva obilježilo datum izborom novinara Muhameda Mizića, za Najmuškarca godine, za kojeg je glasao veliki broj građanki i građana BiH. Na tome se, barem što se tiče naše zemlje, otprilike sve i završilo. Barem za sada. Iako mnogi misle da feministkinje, uključujući i mene, nisu oduševljene postojanjem ovog dana, moram ih razočarati i reći da nisu u pravu. Veliki broj žena koje se zalažu za stvarnu primjenu i poštovanje ženskih ljudskih prava, sprečavanje i suzbijanje rodno zasnovanog nasilja i ravnopravni pristup svim političkim i javnim funkcijama i odlučivanju smatraju da je uključivanje muškaraca u ove procese veoma važno. U dvadesetak godina koliko sam posvećena aktivizmu za ženska ljudska prava, nebrojeno puta sam čula kolege, prijatelje i poznanike da kažu „odlično je to što vi radite, imate svu moju podršku“. Mnogi od njih su to pokazali i na djelu, pišući, govoreći i preduzimajući konkretne korake kako bi doprinijeli vidljivosti diskriminacije i nasilja protiv žena, i ukazujući na  posljedice društveno prihvatljivog patrijarhalnog modela u kojem se žena u Bosni i Hercegovini nalazi uvijek na posljednjem mjestu.

Neću im se javno zahvaljivati na tome, jer vjerujem da im je to obaveza, barem onoliko koliko i meni.  

Želim vam ukazati da mnogi muškarci u ovoj zemlji koriste blagodeti patrijarhata i rodnih stereotipa, i žive ih, veoma svjesno, koristeći sve njegove privilegije kako bi dosegli, ostali i opstali na pozicijama moći. Ćutke i sliježući ramenima, komotno uskaču u fotelje i na funkcije, veoma svjesni činjenice da jednako sposobne žene neće imati priliku, možda nikada, da budu na njihovom mjestu. Jer, uprkos činjenice da Bosna i Hercegovina ima zakone i javne politike koje propisuju afirmativne akcije i zabranjuju rodnu diskriminaciju u svim oblastima života, između ostalog, žene i dalje moraju razmišljati kome, kada i kako će ostaviti djecu na brigu i staranje, uvijek i svaki put kada posegnu za prilikama da profesionalno napreduju. A mogućnosti za to su veoma sužene, počevši od činjenice da u BiH još uvijek ima više kafana i kladionica nego što ima vrtića i produženih boravaka u osnovnim školama. Ovaj problem i nije prioritet, jer muška većina koja odlučuje, ne smatra da je to toliko alarmantno. 

Jer to njima nije prepreka. I nikom ništa. 

Nije nam jednako, i neće se problem riješiti ignorisanjem i slijeganjem ramenima. 

Negdje izvan ovog začaranog kruga, žive odrasli muškarci koji su trpjeli, trpe i trpjeće nasilje, u porodici i van nje, od drugih muškaraca. I od žena. Mnogi među njima ćute o tome godinama, jer govoriti o tome je lična sramota, proglasiće ih beskičmenjacima, slabićima. Teško da će razgovarati o nasilju koje primaju s prijateljima, ljekarom, bilo kime. Izvan ovog su i dječaci, koji odmah po rođenju postaju posebni. Pod lupom se prati svaki njihov korak, da slučajno ne zavoli žensku odjeću, govori li feminizirano, previše provodi vremena sa djevojčicama... Treba to, žensko u njima, zatrti u korijenu, ne dozvoliti da preuzme, ne dati da zaplače, ni krišom, nikada, nikada. Jer žensko u muškom ne valja, sramota je to svijeta. Svijet sve primijeti prvi, i ako muško nije muško, onda je to zlo, čisto. Neka radije bude silan, i šakom rješava sve oko sebe, manja je muka. To svi očekuju od njega, i nekako priliči, više nego da bude, gluho bilo, kao strina.

  

Međunarodni dan muškaraca je važan. Ali ne za čestitanje i proslave, već konkretnog djelovanja svakodnevno, na problemima koje žive muškarci, koje patrijarhat melje nasitno, slično kao i žene. Važno je da zajedno radimo na tome da rodni stereotipi i diskriminacija postanu izuzetak, ne budu opterećenje, da nasilje prema ženama i muškarcima shvatimo ozbiljno i da ga protjeramo iz naše avlije. Da ga ne pravdamo i ne podstičemo. Da ga spriječimo svuda, svakodnevno i bez izuzetaka. 

Jučer je bio Međunarodni dan djeteta. A slijedeće srijede je Međunarodni dan borbe protiv nasilja prema ženama. I tako dalje. Svaki dan je nešto za šta se vrijedi potruditi. 

Nemamo razloga za slavlje sve dok u našoj zemlji, a i drugdje, žene i muškarci, djevojčice i dječaci, ne žive slobodno, sigurno. 

I nemaju jednake šanse. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Moje ime je Bond. I kažu da me čeka (r)evolucija.

Britanska ambasada u Bosni i Hercegovini je sinoć u Banjaluci organizovala pretpremijeru filma SPEKTRA, novog nastavka priče o legendarnom britanskom agentu Džejmsu Bondu. 

Da budem jasna, ono što me odvelo na događaj nije obožavanje franšize koja je započela 1962. godine sa filmom Dr.No u kojem je Džejmsa Bonda glumio Šon Koneri. U nekim od ranijih perioda života, pogledala sam par filmova o Bondu i ne mogu za sebe reći da sam Bond ekspertica. Ali znam šta je dobar film. I zbog čega sam sinoć bila tamo. Novi Bond nastavlja tradiciju obilatih scena jurnjave fantastičnim autima, egzotičnih lokacija po kojima ga prati super tajna teroristička organizacija, korištenja ultra futurističkih modernih tehnologija prisluškivanja, praćenja, pronalaska informacija o lošim momcima, kao i Bondove seksualne igrarije sa ženama. 

Iako je u ovom nastavku vidljiva drastična promjena, u smislu da je jedna od Bondovih ljubavi odrasla žena koju glumi prekrasna Monika Beluči, žene i dalje dolaze usput i ostaju kratko, naravno u sjeni glavnog dečka. Tu nema nikakvih dilema, seksizmi možda nisu otvoreni kao u prethodnim nastavcima, ali ih i dalje ima. One nisu junakinje priče, ostaju ljepotice u sporednoj akciji i slabo da imaju drugih motiva, osim seksualne privlačnosti koja ih vuče ka Džejmsu. One su tu da pojačaju utisak glavnog heroja, koji stiže da ih kratko voli, dok riskira život radi spašavanja svijeta od katastrofe.

Uvodna scena sa karnevala smrti u Meksiko Sitiju je zaista sjajna, kao i ostatak filma koji obiluje efektima u kojima se Bond snalazi majstorski, skačući s opasnih visina, uspijevajući da upravlja helikopterom iz kojeg je prethodno izbacio dvojicu, kao i avionom u raspadanju, iako u nekom trenutku izjavljuje da dosta pije i da ne vježba ukoliko ne mora. Prosto da se zapitate kako sve to postiže bez svakodnevnih treninga i bildanja kondicije  Bond je institucija špijunsko-agentskog zanata, u to nema nikakve sumnje. U preko pedeset godina svoga ekranizovanog postojanja, ostao je sirovi i svojeglavi agent koji i dalje ledeno ubija negativce. Ukoliko volite Džejmsa, film ćete svakako pogledati i neću vam dalje otkrivati detalje. Kažu da SPEKTRA ruši sve rekorde i zarađuje fine novce ekspresno širom planete. Dovoljno da poželite da se priključite gomili.

Novog Bonda sam pogledala sa razlogom. Podržavateljica sam Danijela Krega koji ga glumi evo već četvrti put. Možda će i peti, o tome se još ne znaju detalji. Kreg je 2011. godine, zajedno sa Džudi Denč, koja je u sedam filmova o Bondu glumila M, šeficu Tajne obavještajne službe, snimio dvominutni video „Da li smo jednaki?“ (Are We Equals), kao podršku obilježavanju 8. marta, Međunarodnog dana žena, i kampanji smanjenja rodne diskriminacije. 

Ono što je Kreg uradio u okviru ovog videa, svakako nije niti jedan Bond prije njega – osjetio je kako je biti žena. Obukavši haljinu, salonke, periku, nakit, sa punom šminkom, izašao je iz mraka na svjetlo. I znojio se slušajući šeficin glas u offu koji je iznosio neumoljive podatke o diskriminaciji i nasilju, kao i stereotipima sa kojima se suočavaju milioni djevojčica i žena širom svijeta. Na kraju videa, šefica M postavlja ključno pitanje: „Onda, da li smo jednaki?“ i zaključuje: „Sve dok odgovor na ovo pitanje ne bude da, ne trebamo nikada prestati pitati.“ 

Za mene je ovim videom pokrenuta stvarna (r)evolucija lika Džejmsa Bonda i svega što ga okružuje. Vjerujem da mnoge žene, a i muškarci koji su pogledali video, više ne gledaju Bonda istim očima. 

Ja razmišljam da ćemo, možda u dalekoj budućnosti, ali ipak nekada, imati priliku vidjeti agenticu u ovoj ulozi, koja će se jednakom žestinom boriti za svjetsku pravdu i spašavati nas od katastrofe kriminala i svjetskih zavjera. Nesumnjivo je da će se ta, nova agentica Bond, morati dokazivati kako je daleko bolja, sposobnija, pametnija, srčanija...i sve ostalo, pa još duplo i višestruko na kvadrat, što ide uz super herojski posao. 

Jer, kao što reče šefica M, sve dok ne saznamo odgovor na pitanje da li smo jednaki, ne trebamo prestati pitati. Ja ću svakako nastaviti pratiti Bonda, a i Danijela Krega, prvog koji se iz uloge muškog superheroja stavio u ulogu žene i prenio poruku da ga se tiče kako žive žene širom svijeta. 

Do tada, pogledajte SPEKTRA.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Borba za mir se nastavlja

Prije tačno petnaest godina, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija je usvojilo Rezoluciju 1325, o ženama, miru i sigurnosti, s namjerom da se osiguraju i učvrste odgovornosti država članica i usmjeri pažnja javnosti na široko rasprostranjena kršenja prava žena u zemljama opterećenim oružanim sukobima i onim koje su neposredno izašle iz rata.

Osigurati puno učešće žena u mirovnim pregovorima, izgradnji mira i političkom odlučivanju, i njihovu sigurnost od različitih oblika nasilja i diskriminacije predstavljaju suštinske ciljeve ove rezolucije, kao i nekoliko drugih koje su nakon nje usvojene. 
Rezolucija 1325 usvojena je pet godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, procesa koji je donio varljivi mir u Bosnu i Hercegovinu, i u kojem nije učestvovala niti jedna žena. Danas hiljade žena i dalje žive u ovoj zemlji, bez pristupa pravdi zbog zločina koje su preživjele tokom rata, bez senzibilisane i efikasne podrške i mogućnosti da zaštite svoja osnovna ljudska prava. Bosna i Hercegovina je po drugi put usvojila Akcioni plan za primjenu Rezolucije 1325, i njegova primjena u praksi je u velikoj mjeri usmjerena gotovo isključivo na osiguravanje brojčane zastupljenosti žena u snagama sigurnosti i osnovnu obuku o sadržini ove rezolucije. Ostale mjere su nedovoljno vidljive u praksi, i ne postoje specifični javni budžeti koji bi sistemski i kontinuirano bili usmjereni na ostvarivanje ove globalne međunarodne politike. 

Protekle sedmice bila sam dio grupe žena iz Gruzije, Jermenije, Azerbejdžana, Konga, Iraka, Kurdistana, Sirije, Izraela, koja je uz podršku Fondacije Kvinna till Kvinna iz Švedske učestvovala u brojnim diskusijama, radionicama, panel prezentacijama i sastancima u New Yorku, organiziranim u okviru obilježavanja petnaestogodišnjice usvajanja Rezolucije 1325. U većini od ovih zemalja sukobi traju, još uvijek nesmanjenom žestinom, i žene su svakodnevno izložene nasilju, ostaju nevidljive i nemaju pristupa mjestima pregovaranja i odlučivanja o prekidu sukoba i miru. Važno je reći da one, bez obzira na to, svakodnevno prelaze ratne granice, otvaraju i ostvaruju sigurne prostore za žene u kojima razgovaraju, sarađuju, međusobno se slušaju, podržavaju i zajedno djeluju prema centrima moći koje kontrolišu gotovo isključivo muškarci. Žene u ratom pogođenim područjima vjeruju u snagu žena i ne odustaju od postavljanja pitanja, zahtjeva za ostvarivanjem sigurnosti žena i njihovog punog učešća u izgradnji mira, kao i održivog razvoja u kojima se prava žena i rodna ravnopravnost ostvaruju u praksi. 

Proces izgradnje mira u kojem se kao važno prepoznaje pitanje ostvarivanja prava žena i njihove sigurnosti mora uključivati i muškarce, i mora biti biti usmjeren na zajedničko djelovanje protiv rodno zasnovane diskriminacije i nasilja. Postoje pozitivni primjeri djelovanja u tom pravcu, i uključuju muškarce koji su ostvarili nemjerljiv doprinos u borbi za sigurnost žena i ostvarivanje ženskih ljudskih prava na život bez nasilja. 

U prošlu srijedu, u zgradi Ujedinjenih nacija u New Yorku, bila sam na prikazivanju dokumentarnog filma Čovjek koji liječi žene: Srdžba Hipokrata (The Man Who Mends Women: The Wrath of Hippocrates), belgijskog režisera Thierryja Michela, koji govori o dr. Denisu Mukwegeu, ginekologu osnivaču Panzi bolnice u provinciji Bukavu, u istočnom dijelu Demokratske Republike Kongo. Dr. Mukwege je svoj život posvetio podršci i liječenju žena i djevojčica koje su preživjele silovanje tokom dvadeset godina rata u ovoj zemlji koja spada među najsiromašnije države na planeti. On ne samo da osigurava hirurške intervencije i spašava živote žena, već im pruža psihološku, emocionalnu i svaku drugu pomoć i podršku tokom procesa oporavka, u kojem su one, u pravilu, odbačene od porodica i zajednica u kojima žive. Osim toga, dr. Mukwege čini stalne napore u okviru zajednice da uključi muškarce u sprečavanje silovanja i drugih oblika nasilja protiv žena. 

Dokumentarni film o dr. Mukwegeu je teška i emotivna priča o ženama u Kongu koje žive u kulturi nasilja protiv žena kao oružju rata, i herojima koji čine nemoguće da im osiguraju dostojanstvo, siguran život i mir. Gledajući film, vidjela sam žene, male i velike, u svakom kutku svijeta, koje se bore za život bez nasilja koje nisu tražile niti uzrokovale. I žele mir. Ove žene žive i u Bosni i Hercegovini, svuda oko vas, i nasilje u kojem žive je i vaša stvar. I moja. Dr. Mukwege je samo mali djelić ljudskosti i ličnog osjećaja odgovornosti za djelovanje koje predstoji svima.

U New Yorku je ovih dana bilo mnogo žena koje su ispričale svoje priče o miru i sigurnosti. Slušala sam ih i dijelila svoja iskustva. Svuda po Manhattanu, mogla sam vidjeti muškarce i žene, mokre kose, s kartonskim čašama kafe u rukama, ruksacima na leđima. Žurili su svojim putem, ne osvrćući se na nas. 

Ujedinjene nacije proslavljaju svoj sedamdeseti rođendan. Amerika i dalje živi, globalne politike se donose i usvajaju, tu prekoputa, svakoga dana.

Mi smo se vratile kućama. Borba za mir se nastavlja. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Alimentacija

Obaveze roditelja da brinu o dobrobiti svoje djece, njihovom zdravlju, školovanju, obezbjeđivanju uslova za nesmetano odrastanje i razvoj propisane su u više zakona i na različitim nivoima u Bosni i Hercegovini, kao i međunarodnim dokumentima, od kojih je nesumnjivo najvažnija Konvencija o pravima djeteta, koja je sastavni dio BiH Ustava. Roditeljskog prava se ne mogu odreći ni otac ni majka, ali im ono može biti oduzeto, pod određenim uslovima koji su jasno propisani. Zakoni takođe kažu da su roditelji kojima je roditeljsko pravo oduzeto takođe dužni da se staraju o izdržavanju djece, bez obzira da li žive u braku, vanbračnoj zajednici, ili su razdvojeni iz bilo kog razloga.
Izbjegavanje izdržavanja djeteta je krivično djelo.

Kazna je različito regulisana u entitetskim krivičnim zakonima. U Federaciji BiH zaprijećena je kazna zatvora do tri godine, dok u Republici Srpskoj osobi koja izbjegava plaćanje izdržavanja na osnovu izvršne sudske odluke, u krivičnom postupku sud može izreći novčanu kaznu ili kaznu zatvora do godine dana, izuzev u slučajevima kada nastupe teže posljedice za izdržavano lice, kada počinilac može biti kažnjen zatvorom do dvije godine i novčanom kaznom.

Odavno je jasno da ovako niske kazne baš i nisu motivirajući faktor za one koji koriste sve moguće i nemoguće razloge da opravdaju vlastiti nedostatak odgovornosti, izbjegnu ovu obavezu ili jednostavno i savršeno ignorišu postojanje i potrebe vlastitog djeteta. I nikom ništa. Zato je i ovih dana hapšenje jednog banjalučanina zbog neplaćanja alimentacije postalo udarna senzacionalistička vijest u BiH i regiji. Jer to se ne dešava svaki dan, neuobičajeno je i gotovo nemoguće. I svi pišu kako je ovo ohrabrujući znak, mogući „reper“ za buduće institucionalno djelovanje i praksu sudova, koji su „konačno krenuli“ u odlučni obračun sa nesavjesnim roditeljima.

Ponavljam, izbjegavanje izdržavanja je krivično djelo. Ono je uredno regulisano krivičnim zakonima koji su važeći u ovoj zemlji već godinama. I njegovo procesuiranje i sankcionisanje ne bi trebalo biti predmet novinarskih procjena, već rezultat dosljedne, sistemske  i kontinuirane primjene zakona od strane institucija.

U stvarnosti, nebrojena je vojska majki u Bosni i Hercegovini koje su preko noći postale kurve koje sišu krv na slamku, preko njegovih leđa žive kao bubreg u loju, kupujući dizajnersku odjeću, odlazeći na depilacije, manikir, ugradnje ekstenzija, solarije, pumpanje usana i sve ostalo, svakodnevno, i uz to, dokazano i provjereno, planirajući ljetovanja,  zimovanja i vikend izlete sa ljubavnicima. Planiraju da nemilice troše, troše, troše i samo troše na sebe, pod izgovorom da su djeca su gladna više nego sita, da nemaju knjige i pribor za školu, odjeću i obuću, lijekove, da im fali svega.

One to za sebe traže. Djeca su moja i ne bježim od toga da njima dam. Ali ne dam kurvi! Ne dam da preko moje kičme i iza mojih leđa uživa i rahati se!

Nižu se opravdanja godinama, klize uz pivo i rakijicu za šankovima, upija ih komšiluk, rodbina i najbliži drugari. Nakon izvjesnog vremena, kada se dovoljno puta ponove, priče o njenom kurvaluku i rasipništvu postaju svima logične i prećutno prihvatljive. Opravdanja postaju i sasvim legitimni razlozi inertnosti institucija, prije i više od svega centara za socijalni rad, tužilaštava i sudova, koji nijemo posmatraju predstavu, znajući da su djeca kolateralna šteta odsustva volje da se „ocu porodice“, čestitom muškarcu i dobrom domaćinu uskrati običajno pravo da krije prihode i imovinu kako bi spriječio nepravdu koja mu se čini njenim nerazumnim zahtjevima. Krivično djelo? Nemojte pretjerivati, pa nije ju ubio da bismo baš morali sad i odmah reagovati. Postoje zakonske procedure, neka ona fino traži ono što djeci pripada, pa lagano. Godinu, dvije, tri, neka se strpi malo. Koliko samo djece u ovoj zemlji živi skromno i čeka, pa neka i ona pričeka za svoju djecu.

To je, van svake sumnje, samo djelić teške golgote kroz koju prolaze majke koje se usude da traže zakonom regulisanu ravnopravnu odgovornost i brigu.

U pravu je Damir Nikšić. Ovo niđe na svijetu nema.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Učiti istoriju u Bosni i Hercegovini

Na zasluženom sam raspustu. Škola se završila prije gotovo dvije sedmice i uspješno sam zaronila u roditeljsku bezbrižnost, ne pratim više zadaće i ne pomažem u ponavljanju lekcija. Pred kraj školske godine bilo je gusto, danima sam bila asistentica u pripremama. Jer, trebala je sve ponoviti, biti spremna za završne provjere znanja i ocjene koje idu uz to. 

Učila je zaista marljivo cijele godine, nije što je moja, pa sam, logično pristrasna. Učiteljica je kazala da ima dobre temelje, i da neće biti nikakvih iznenađenja u đačkoj knjižici. Bez obzira na sve, ona drži knjigu poznavanja društva ispred mene i kaže: "Mama, pitaj me, pomozi". Ja je uzimam u ruke i čitam naslov Drugi svjetski rat. Ne volim ratovanja, silu, nasilje i osvajanja, a i ko to voli zaista. Ali ono što je iza nas se znati mora, tako je od kad je škole i učenja. 

Čitam i pitam. Očekujem dio u kojem se pominje antifašistički pokret i narodnooslobodilačka borba, partizani, zasjedanja AVNOJ-a, stvaranje jugoslovenskih republika, i ostale istorijske činjenice. Gledam u knjigu u kojoj se smjenjuju šture informacije, nabacane bez reda i neke naročite logike. Kažem sebi biće da je to tamo iza, na kraju, označeno u posebno uokvirenoj kocki, naglašeno boldiranim slovima. Jer tako se označavaju važne stvari. Ništa od toga. Na samom kraju lekcije dvije, tri rečenice o tome kako su Bosnu i Hercegovinu i sve susjedne nam zemlje oslobodili saveznici. Federativna Narodna Republika Jugoslavija, kasnije Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je postojala. Kako je nastala ne zna se. Ajde, mislim, peti je razred, možda se svi ovi istorijski detalji i ne uče sada, već nekad kasnije. 

Ispod toga u narandžastoj pozadini dočeka me naslov Za one koji žele znati više... i ispod toga, pod rednim brojem jedan stoji jasna uputa: „Pitajte starije ko su bili partizani, četnici i ustaše...“ Okrenem se prema njoj i upitam: „Kaži mi, kad ste učili ovu lekciju u školi, učiteljica vam je objasnila ko je učestvovao u Drugom svjetskom ratu i oslobodio BiH i ostale zemlje oko nas?“ Ona me gleda zbunjeno i kaže: "Pa naravno! To su bili saveznici", i nabraja ih tačno onako kako piše u knjizi, "Sovjetski Savez, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države". Kažem; „Krasno, a nije spominjala partizane?“ Ona kaže „Nije, ništa od toga nije bilo na času i nemoj molim te da mi kažeš da moram sad da učim i ono dodatno ispod teksta, to nikada ne pita, nemoj da me mučiš...!“ Nastavlja da ispaljuje argumente kako je ta lekcija bila na dnevnom redu još na početku drugog polugodišta i da je ovaj završni test samo ponavljanje ključnih stvari, a da te dodatne, baš i nebitne stvari rijetko kada budu u njemu. 

Neka svako objašnjava svome djetetu kako hoće, nije svima isto bilo. 

Dok njene žalbe udaraju kao čekić, uporno i u pravilnim razmacima, razmišljam o istorijskoj eskivaži autora udžbenika. Ne znam kako je ova lekcija prošla kod vas, ali mislim da je poprilična vještina izbjeći jasno imenovati sve strane i njihovu ulogu u ratu koji je odavno iza nas. Neka svako objašnjava svome djetetu kako hoće, nije svima isto bilo. Ne d’o ti dragi Bogo da se neko nađe pogrešno predstavljen i da slučajno pomisli da smo ga predstavili kao zločinca. A on heroj i junačina. Kakva bi to gungula bila, pa izbacuj, prepravljaj, dumaj šta reći a ništa ne reći. Bolje je ovako. Nikog nema prvog i svi su ravnopravni u dijelu za one koji žele znati više. Diskretno ćemo provući ono što je nama bitno, a oni tamo nek' pišu svoje kako hoće, pa će svima biti po volji. 

Njihova logika svako o svome, niko o ničemu je nesumnjivo nastavila da živi i u ratu u kojem smo se pržili prije dvadeset godina, i nastavila se evo i kroz udžbenike uz koje su djeca ostavljena da u varljivom miru uče da je sve relativno, ništa nije kako jeste, i sve je nevažno. Osim saveznika. Oni su tamo negdje daleko, i danas kroz svoje diplomatske predstavnike govore o evropskom putu Bosne i Hercegovine, pomirenju, suživotu, demokratskim vrijednostima i građanskom društvu koje u nas zvanično ne postoji. Oni malobrojni antifašisti partizani koji su preživjeli sve ovo vrijeme nakon Drugog svjetskog rata odavno ćute i izbačeni su iz stvarnosti, kao što je svojevremeno Branko Ćopić prekrižen, skupa sa Nikoletinom Bursaćem i Pepom Bandićem, junakom Osme ofanzive. 

"Važno je", kažem joj. "Važno je da znaš da su postojali muškarci i žene na ovim prostorima koji su se zajedno kao partizani i partizanke borili da njihova domovina bude slobodna. I bili su Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Romi, Albanci, Makedonci, Crnogorci, Slovenci, i svi ostali narodi i narodnosti koji su živjeli na prostorima Jugoslavije. Danas njihovi potomci i potomkinje žive zahvaljujući tome što su se oni zajedno borili protiv fašizma. I ti si jedna od njih. Tvoj je pradjed pod Kozarom u partizanima vječno ostao i nikada se kući nije vratio. Sjećaš li se suncokreta koji si zabola kraj njegovog imena na spomen-ploči kod spomenika na Mrakovici?"

Gleda me zainteresovano i postavlja pitanja o svemu. Ja odgovaram sve što znam i zajedno čuvamo od nezaborava. 

Smrt fašizmu, sloboda narodu! Pesnica na sljepočnicu. Smijemo se. 

Kaže, neću zaboraviti.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Idemo Lijevo

Dok se širom Bosne i Hercegovine dešavaju politička previranja, interne i eksterne kombinacije ko će gdje i u koje fotelje od državnog do mikroopštinskog nivoa (jer svaka fotelja zlata vrijedi!), da se nastavi postdejtonsko odumiranje države i političko uzdizanje međeda, radnici i radnice tuzlanske Dite su izveli završni desant kako bi otkatančili i odkantali dugogodišnje manipulisanje njihovim pravima na rad, normalan život i egzistenciju. 

Pokrenuli su proizvodnju sami, daleko od privatizacijskih ugovora i uprkos prijetnji koju nosi stečajna uprava i namirenje povjerilaca. Njima je očito odavno dosta igranke koja se vodila i vodi iza njihovih leđa, daleko od njihovih glasova i potreba koji nikome nisu bili bitni. Kalkulatori su radili godinama i odnosili šanse da će se pogoni Dite opet napuniti muškarcima i ženama koji su živjeli i žive za ovu fabriku i hrane svoje porodice od poštenog rada. 

Ovih dana bruje mediji i društvene mreže, diglo se dosta ljudi da ih podrži.

I ja to želim. Odrasla sam u radničkoj porodici i dobro znam šta znači živjeti i školovati se od radničke plate. Nositi kecelje ispod kojih proviruju ručno pleteni džemperi od ostataka vune i farmerke koje se nose koliko izdrže, pa i preko, bijele startasice sa tamnoplavim pertlama koje se svakog vikenda žuljaju četkom. Svi smo bili isti, i niti sam ja cijenila druge, niti su mene procjenjivali po marki koju sam nosila na sebi, nego koliko sam spremna i sposobna da učim, radim i rastem u odgovornu osobu. 

Za moga oca su postojala tri jasna pravila: štela je zabranjena stvar, niti jedan posao nije sramota i ljudi se dijele na dobre i loše, drugih podjela nema. On odavno nije živ, a njegovi zakoni su i danas validni, nikada nisu prestali da budu dio mog života.  

Odlučnost radnika i radnica tuzlanske Dite me je podsjetila na ova pravila i  stoga vjerujem u proizvode njihovih ruku. Tražiću, kupovaću i koristiću njihove proizvode i želim da ih uvijek ima dovoljno za sve tanjire, lonce, kuhinje i kupatila, za sav veš koji se u ovoj zemlji treba oprati. 

I mirisati bijelo, domaće, naše i najbolje. Da se u vijesti širom Bosne i Hercegovine vrati dio koji će govoriti o proizvodnji, fabrikama u koje svaki dan odlaze, redovno rade i primaju platu žene i muškarci, rastu bruto društvenog proizvoda, izvozu proizvoda koje su napravili. O običnim ljudima koji rade i čija se radnička prava žive u stvarnosti. Ove druge, koji se godinama prebrojavaju i ne mare ni za šta drugo osim toga koliko je dubok njihov vlastiti džep, da u njega što više stane, znam sve.  

I ne želim više slušati njihove priče. Dosta je. 

Sa druge strane Evrope, Manuela Carmena i Adu Colau, dvije žene kojima je važno da građanke i građani osjete normalan život, su položile zakletve i postale gradonačelnice Madrida i Barselone. Prva dugogodišnja sutkinja, izjavila je da želi slušati glasove običnih ljudi, koji ne koriste kitnjaste titule kako bi razgovarali sa gradskom upravom. Druga, dugogodišnja aktivistkinja protiv deložacija radnika čiji su domovi opterećeni hipotekama najavljuje borbu za njihovo zaustavljanje, uspostaviti standarde minimalnih mjesečnih plata, smanjiti troškove komunalnih usluga, smanjiti u gradskoj administraciji. I još mnogo toga.  

Njima je dosta elita koje lagodno žive na brežuljcima, u skrivenim komšilucima u kojima se ne čuje buka grada i autobusa. Oni svoje povlastice multipliciraju svakodnevno i žive jeftino na račun bezobrazno skupih života onih kojima sistemski rezači svakodnevno isključuju struju, vodu, plin, i izbacuju ih na ulicu, jer uplata rate nije legla na banku. 

Elite namiruju sebe, veoma precizno, a svima ostalima, kako bude. I ako bude. Nema u tome nikakve razlike između njih i fantoma sa bosanskohercegovačkih Beverly Hillova.  

Podržite radnike i radnice tuzlanske Dite i kupujte ono što proizvedu. Jer oni i one su vi. 

Ja toliko.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Ne osvrćite se, drugarice

Gotovo pune dvije godine dva puta sedmično se družim sa dvije djevojčice na pragu puberteta. Ja njima pomažem da savladaju engleski jezik, a one sa mnom dijele sve što im na um padne. Ponekad im je strahovito dosadno, kolutaju očima na pridjeve, određene i neodređene članove, pravila u pisanju i druge nezanimljive pojedinosti.

Onda se desi da jedna od njih, iz čista mira, krene da izvodi salta preko kauča, fotelja i završi natrag na stolici zadihana i nasmijana, spremna da nauči nove riječi ili završi zadaću. Druga je mirnija tipa, i dosadu između zadataka koje im smišljam liječi crtanjem mini anime stripova koji su prava mala umjetnička djela. Prva odlučno kaže da želi biti naučnica, jer je privlači priroda, izumi, i sva moguća svjetska čuda. Druga se premišlja da bude slikarica, dizajnerica ili arhitektica, bilo šta u čemu će moći uživati u svom crtačkom talentu.
U svom svijetu, one su ravnopravne i najbolje su drugarice. Štite jedna drugu po svaku cijenu i uživaju u druženju i različitosti vlastitih karaktera. Meni je svaki susret sa njima avantura i osjećam se povlašteno što me povremeno puste u krug koji je samo njima vidljiv i poznat do kraja. Nisu baš sve tajne koje su mi rekle za vaše oči, ali neke od njih mogu i podijeliti.

U interesu pravde.

Prije nekoliko dana smo, nekako između ponavljanja običnog prezenta i čitanja priče o curama koje rade predstavu o gusarima, započele razgovor o događajima u školi. Prva kaže: ''Mene strahovito ljuti kada dječaci iz razreda nju zovu ćoro. Ona nosi naočale od prvog razreda i nema veze što u razredu imaju još dva dječaka koji dijele njenu muku. U cijeloj školi ima ih još gomila. Oni su kul, jer su muški. Niko živ ih zbog naočara ne zeza. Ali njene naočale su razlog što misle i govore joj da je spora, nesposobna da kvalitetno izbjegne loptu kada igramo između dvije vatre. Jednom smo na času fizičkog trebali preskakati naslagane strunjače. Kada je došao red na nju, skinula je i predala mi cvike i zatrčala se iz sve snage. Ali kad je došla do strunjača, ukopala se na mjestu. 

Prestrašeno se osvrnula na red iza sebe i tiho rekla - Ja ništa ne vidim...Ne znam da li mi je teže palo to što su se, gotovo svi u fiskulturnoj sali, počeli strašno smijati ili to što sam bila nemoćna da joj pomognem. Da sam kako mogla, obuhvatila bi ih sve jednom rukom i lansirala u svemir daleko, daleko, da ne čujem njihov zli smijeh koji je odjekivao kao oluja. A učiteljica nezainteresovano stoji sa strane, stišava galamu i ne pomišlja da kaže nešto. Bilo šta! Ona izgleda nije nikada bila djevojčica, to je jedino što mi pada na pamet. Možda je bila sa one druge strane, gdje su uobražene i popularne koje sve najbolje imaju, sve znaju i svi ih obožavaju. A njima niko ne treba. Baš niko.''
Ćutimo sve tri zavjerenički, pognutih glava i gutamo tešku muku koja kruži po prostoriji, od jedne, preko druge, do treće.

Druga iznenada prekida tišinu, pa kaže: ''Ja nju branim kada je zezaju zbog fudbala. Njoj je fudbal super i obožava ga od kad je prohodala, znam to. Vječito se gurala u tim, bez obzira na sva odbacivanja, ignorisanje i ismijavanje. Šta je puta bila poderanih koljena ali to njoj ništa ne smeta. Malo obriše maramicom ako ima, digne se i nastavi dalje. Nedavno su saznali da je počela da ide na one prave treninge i odmah je krenula pilana. Ajoooj žensko pa igra fudbal, kome ćeš suknje i haljine prebaciti, sad ti više ne trebaju. Nije ni čudo što ti grudi još ne rastu, nit’ si žensko, nit’ si muško, neće ti vala ni narasti nastaviš li tako. Nisi ti više djevojčica, bolje ti je odmah kreni u muški wc, a možda će ti i brkovi i malje po grudima početi rasti, tako prolaze muškarače. Ona je jača od mene. Sve to ignoriše, samo im se nasmije u lice i ponekad i isplazi jezik, ako je uvreda bila naročito teška. Njena ljubav prema fudbalu je jača od njihovih jezika i nikada je nisu pokolebali. Zbog toga, baš zbog toga što je takva kakva je, ona mi je najbolja drugarica.“
Gledaju se užarenih očiju, mene više i ne primjećuju. Ne znam da li cakle suze ili prkos, ali znam da sam prisustvovala nečem golemom, većem od svih nedaća koje su mi ispričale. Razmišljam o tome kako sam bila nekome ista takva drugarica i kako se to drugarstvo istopilo negdje tokom i nakon srednje škole. Ali nije važno, bilo ga je i danas mi se vratilo za stolom sa dvije klinke koje nisu više nikako male.
Hvala vam drugarice. Niste vi spore, nesposobne cvikerašice i muškarače sa nevidljivim brkovima. Vi ćete sve to ispod miške i brzinom svjetlosti prešišati.
Njima će ostati mudrovanje preslikano iz roditeljskih nenapisanih dnevnika i osjećaj da su izgubili priliku.
Ne osvrćite se. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba