Zbogom oružje

Pročitah danas tekst o pomami kupovine oružja djeci u Americi. Zbog liberalnih zakona oružje je legalno i dostupno gotovo svima, od farmera koji uzgajaju kukuruz u Alabami, do japija na Volstritu. Oružje se u Americi voli i ima ga ko god drži do sebe. Moguće ga je osvojiti kao bonus pri otvaranju običnog bankovnog računa, na šta nam je prilično direktno ukazao Majkl Mur u dokumentarcu „Bowling for Columbine“ aka „Ludi za oružjem“ iz 2002. godine koji se upravo bavi apsurdom široke dostupnosti oružja u Americi i nasiljem koji je njegova direktna i logična poslijedica.
 
Kultura obožavanja oružja je zaista dotakla dno proizvodnjom i legalnom kupovinom pušaka za djecu, koje su doduše „lajt“ varijante, i obojene su veselim i rodno prigodnim bojama, ali jednako mogu povrijediti i ubiti kao i one velike koje kupuju odrasli. Zahvalna sam holandskoj fotografkinji Ann-Soffie Kesteleyn na usudu da uradi projekat „Moja prva puška“ i fotografiše tih petnestak djevojčica i dječaka čiji su roditelji pristali da im djeca budu uslikana sa omiljenom igračkom. Uz fotografije je priložila crteže i poruke mališana koji su sa njom i sa nama podijelili da se boje ajkula, dinosaurusa, medvjeda, vukodlaka, zombija i drugih strašnih stvorenja.

Istina je, strašna su ova stvorenja.

A još strašnije je da niti jedna od ovih poruka ne ukazuje na strah od drugih ljudi, odraslih ili onih malo manje odraslih, koji ih, realno i svakodnevno, mogu povrijediti na svakom koraku, sa istim ili sličnim oružjem ili bez njega. Jeste, to je Amerika koja je dozvolila i razne druge gadosti, ali u njoj je aktivna i velika grupa žena udružena u organizaciju „Majke zahtjevaju akciju za svijest o oružju u Americi“ koje traže od zakonodavaca, kompanija i obrazovnih institucija da provedu reforme dostupnosti oružja u Americi i osiguraju da su porodice bezbjedne i da djeca u Americi ne budu izložena oružanom nasilju na svakom koraku. Možda još uvijek nisu uspjele da zaustave ubijanje, ali su odlučne da ne odustanu sve dok se oružje ne stavi pod kontrolu.

Nakon što osudite još jedan proizvod američke oružane kulture koja je odavno izgubila kompas, i meritorno izjavite da toga kod nas, fala Bogu i na svu sreću, nema, bilo bi zgodno da pogledate oko sebe i vidite da mi baš i nismo zemlja za uzor po tom pitanju. U Bosni i Hercegovini doduše još uvijek nije bilo masovne pucnjave po osnovnim i srednjim školama, ali oružja skrivenog po ormarima, podrumima, garažama, i onog manje skrivenog, na ulici, ima kao u priči.
Prošle godine sedamnestogodišnjakinja u Palama je ubijena nakon kratke svađe hicem pištolja iz kojeg je pucao jedva punoljetan mladić. 2012. godine, sedamnestogodišnjak je ispred kafane u Foči ubio drugog mladića iz pištolja koji mu je dao drugar, a ovaj ga je uzeo iz svoje kuće. Iste godine, osamnestogodišnjak je ubijen u pucnjavi u Zenici, dvadesetjednogodišnjakinja iz Bijeljine je ubijena u Busovači, dvadesetpetogodišnjakinju iz Mostara je ubio suspendovani policajac. U Banjaluci je jučer uhapšen učenik srednje Tehnološke škole koji je profesorima prijetio da će na njih baciti bombu.

Ubistava je bilo još i na žalost nisu više rijetka pojava. I nisu baš svi kojima je oružje lako dostupno ili ga svakodnevno imaju sa sobom „žestoki momci“ iz kriminalnih krugova i od kojih se nasilje moglo i očekivati. Među njima nesumnjivo ima i sasvim prosječnih mladića i odraslih muškaraca, koji uopšte ne razmišljaju da je to što posjeduju pištolj nešto loše. Treba im, zlu ne trebalo. Za zaštitu, od dušmana, provokacija, skrivenih neprijatelja, neposlušnih djevojaka i supruga. Preventive radi. Ispod jorgana, na tavanu, ispod sudopera, u ormaru iza spakovane zimske garderobe.

I mi smo, po uzoru na Ameriku ili ne, poprilično temeljito izgradili svoju oružanu kulturu koja je podjednako nemilosrdna.

Ne tako davno, moja kćer je pohađala vrtić i jednom prilikom je trebala da donese svoju omiljenu igračku. U to vrijeme je imala 4 godine i bila je u fazi robota, pa smo zbavili jednog na baterije, onako srednje veličine, bijele boje, sa crnom maskom i crnim mehaničkim rukama. Robot se mogao malo kretati i govoriti mehaničkim jezikom. Njenoj sreći nije bilo kraja. Kada se pojavila sa njim u naručju na vratima vrtića, dočekala ju je vršnjakinja iz grupe sa kiselim izrazom na licu i riječima – ‘Znaš, nije ti to baš igračka za žene...Trebala si donijeti nešto žensko, to ti je bezveze.’

Iza nje je nekolicina dječaka, pod budnim okom teta i pred fotoaparatima i kamerama ponosnih majki i očeva, organizovala desantno taktičke operacije, naoružana do zuba automatskim i poluautomatskim puškama, pištoljima raznih kalibara i dimenzija, mačetama, noževima, bajonetama, bombama, tromblonima, nunčakama i mnogim drugim rekvizitima. Jesu, bili su plastični. I tako to krene.

Tako se uči ubijanje od malih nogu.

Sasvim bezazleno i simbolično.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Nigerija (ni)je daleko

Navršilo se mjesec dana otkako su pripadnici Boko Harama oteli gotovo tri stotine djevojčica na sjeveru Nigerije. Jednostavno su kamionima došli pred školu, potrpali ih i odvezli u nepoznatom pravcu. Boko Haram je religijski motivisana militantna grupa odgovorna za kontinuirane terorističke napade i masovna ubistva širom Nigerije. Vlasti ne čine ništa da spriječe nasilje, osim što povremeno uvjeravaju narod kako će Boko Haram uskoro biti savladan, da će nestati. I tako već godinama. A onda se desi ovo. Ubrzo stižu vijesti da su djevojčice oslobođene, pa se onda ispostavi da to nije istina. Neke od njih su zaista uspjele pobjeći, ali većina se još uvijek nalazi u zarobljeništvu na nepoznatoj lokaciji.
 

Svjetski mediji su prvobitno objavili da Boko Haram drži djevojke kao služavke, te da ih većinu namjerava prodati kao seksualno roblje. Govorili su o cijeni od 12 dolara, po glavi. Prije par dana se pojavila video snimka velike grupe djevojčica koje sjede na otvorenom i mole se. Dvije su prišle i govorile u kameru. U istom video snimku se pojavljuje i navodni lider Boko Harama koji tvrdi da će osloboditi zatočene djevojčice ukoliko nigerijske vlasti oslobode sve uhapšene pripadnike Boko Harama. Širom svijeta žene su izašle na ulice i danima zahtjevaju hitno djelovanje međunarodne zajednice i oslobađanje otetih djevojčica. Optužujuće poruke majki i očeva djevojčica da one nisu nikome važne i da vrijeme prolazi uzaludno se smjenjuju sa porukama velikih koji sedmicama puštaju u vjetar sterilne riječi i ugovaraju sastanak ovog ili onog vikenda. Sastanci redom rezultiraju porukama da je otmica djevojčica nedopustiva i da se problem Boko Harama mora što prije riješiti. Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je zaprijetio sankcijama i izrazio zabrinutost. Amerika i Velika Britanija su poslale specijalne stručnjake da pronađu djevojčice.

Jasno je da su one roba, ropkinje za koje nema kusura, da čekaju da budu razmjenjene, prodate.

Jasno je i da one nisu dovoljno važan razlog za otključavanje poprilično nejasnih i fleksibilnih kotačića kojim se „ostvaruju uslovi i opravdava“ intervencija na humanitarnim osnovama. Ne znaju da humanitarno za međunarodnu zajednicu ne znači nužno i humano. Ništa im ne znače diplomate koji sa govornica luksuznih hotela i iz press soba zabrinutih izraza lica izjavljuju da za njihovo zatočeništvo NEKO treba da odgovara. One ne znaju da negdje tamo iza sigurnosnih punktova, u udobnim sobama na Menhetnu sa pogledom na Ist River sjede političari koji pojedinačno i u grupnim konsultacijskim sesijama prebrojavaju koliko ih ima i da li im se isplati paliti mašine zbog šake ženske djece iz problematične afričke Nigerije, koja su, usput, još uvijek živa. Njihove države, uključujući i našu, basnoslovno plaćaju misije, sastanke, dnevnice, službena vozila, biznis klasu, vile, međunarodne škole za članove porodice, troškove reprezentacije, osiguranja, plate, penzije i ko zna šta još.

Nigerija možda jeste daleko, ali ono što se trenutno tamo događa i odsustvo akcije i rezultata na isto od strane međunarodne zajednice nam je veoma blisko. Osjetile su to i još uvijek osjećaju žene širom Bosne i Hercegovine među kojima mnoge nikada nisu dobile adekvatnu pomoć zbog nasilja koje su preživjele tokom rata i nasilja koje još uvijek preživljavaju u varljivom miru.

Meni je to dovoljno dovoljno dobar i sasvim logičan razlog da baš od tih menhetnaša i istriveraša očekujem da mrdnu guzice.

Da se manu logoroične zabrinutosti i da vrate djevojčice kućama. Da svaki slijedeći put kada se otmice, nasilje, silovanja ponove, budu odgovorni i urade svoj posao u skladu sa onim što im u rezolucijama koje su sami usvojili jasno piše.

Ili to, ili slobodno da naprave fajront tako ujedinjeni i nacionalni.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Sve je isto, ništa isto nije

Svako jutro idući na posao prolazim prečicom pored benzinske pumpe.

Ovih dana okolo čisto, svježe okrečene betonske žardinjere sa posađenim maćuhicama. Rijetki vozači dolaze po gorivo, neki provjere zrak u gumama i odlaze svojim poslom. Pored ulaznih vrata kafane, stoji žena u plavom mantilu i gumenim čizmama i nekoga čeka. Ubrzo izlazi muškarac od nekih tridesetak godina, blago proćelav, sa svežnjem urolanih papira u rukama. Cigaretu precizno palcem i srednjim prstom lansira u jednu od žardinjera. Ona ćuti. On kaže – „Ajd’ zamnom da potpišeš otkaz!“ Prilaze BMW sjajno crnom džipu sa zatamnjenim staklima i on na haubi razmotava urolane papire i pegla ih rukama. Ona se osvrće i dalje ćuti. Jedan od dvojice momaka koji desetak metara dalje peru terensko vozilo RTRS-a dovikuje – „Nemoj bolan trzat’ žene, samo što je došla!” Ovaj sa papirima se blago okrene i nakezi i dalje peglajući papire. Onda poluglasno izusti – “Ne slušaj ove zajebante, oni su ionako zreli za zamjenit’.” Pa onda nastavlja, nonšalantno i dovoljno glasno da i ona dvojica čuju – „Ovdje ćeš potpisat’. U tri primjerka, jedan ću tebi dat’, pa čitaj kod kuće kako god ti volja. Možeš Božanu poslije pitat’, sva će ti ona pravila i detalje objasnit’. Platu znaš, to nije sporno, ja ti više platit’ neću. A i odakle bi? Ovo ovdje što piše da imaš 15 dana godišnjeg odmora, to zaboravi. To moram zakonski pisat’, razumiješ? Djecu, valjda, nećeš više rađat’, imaš dosta godina. Ako se i to desi, nemaš me šta obavještavat’, samo dođi kod Božane po knjižicu.
Nadam se da si svjesna šta znači to što sam te prijavio. Dobar ti je ovo posao, samo se, bogati, nemoj žalit.’ Ja pritisaka ni od koga ne trpim, a danas falabogu, ima ljudi koji će radit.’”

Dok on govori, žena u plavom mantilu i gumenim čizmama i dalje ćuti i gleda pred sebe, nikako u njega. Uzima olovku i pažljivo potpisuje papire, uzima jedan primjerak, savija, i spušta u džep. Sluša njegov monolog gledajući u onaj opušak što se još uvijek dimi među maćuhicama.

Ja odlazim dalje, svojim poslom i mislim kako je danas divan dan. Jedna žena je dobila posao.

Jedna od onih 51 – 52 posto koliko ih godinama čuči u statistikama nezaposlenih žena u Bosni i Hercegovini je uspjela navući plavi mantil i gumene čizme i postati čistačica na benzinskoj pumpi u Banjaluci. Odćutala je taj svečani događaj ne čitajući papire pred sobom koje je upravo potpisala, i ne pomišljajući da ode kod Božane i da je bilo šta pita. Ikada. Sigurna sam da misli da je najbolje ćutati, jer se posao tako najbolje čuva.

Ćute tako žene širom ove zemlje svakodnevno čuvajući posao ili dokazujući da su dovoljno poslušne i razumne da ih poslodavci zaposle i zadrže što duže. Zakoni koji regulišu radne odnose u BiH su računali na njihova prava i zaštitili ih, iako uvijek može bolje. Tako je formalno. Stvarno i svakodnevno, žene osjećaju na sebi seksualno uznemiravanje, mobing, diskriminaciju pri zapošljavanju i dobijaju otkaze jer su trudne ili brinu o djeci i nemoćnim članovima porodica. I naravno da postoje različite inspekcije, sudovi i tužilaštva i naravno da postoje jasno navedena djela u zakonima koja kažnjavaju poslodavce koji sve ovo ohrabruju, direktno ili indirektno provode ili tolerišu. Žene znaju, a znaju i oni koji su ove mehanizme uspostavili da to nije dovoljno.

Po uzoru na institucije vlasti na svim nivoima, sindikati godinama uspješno ignorišu ove probleme, jer je uvijek nešto drugo mnogo važnije, prioritetnije. Za sve, a ne samo za žene. I svi, od ministara, do sindikalnih aktivista se sturiše osmomartovski objašnjavajući kako diskriminacije žena nema, da su im sva radna prava garantovana i da ih imaju na jednakoj osnovi sa muškarcima.

Obilježava se Međunarodni dan rada u Bosni i Hercegovini standardno, isto kao i svake godine. Kupuju se ćevapi koji će, sudeći po meteorološkim izvještajima, prije zacvrčati u tavama nego na roštiljima negdje u prirodi.

Život žena je i dalje jeftin. Da jeftiniji ne može biti. Sretan vam Međunarodni dan rada drage moje. I želim vam da sve vaše neplaćene poslove naplatite što prije.

I posao. Da prestanete da ćutite.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Ničija djeca

Čitam jučer u izdanju Jutarnjeg lista za Hrvatsku da nastavnica biologije i hemije u jednoj osječkoj osnovnoj školi ne dopušta učeniku završnog razreda da prisustvuje njenim časovima. Prema tekstu koji je objavljen s nadnaslovom "Kršenje prava djeteta" i u naslovu boldiranim velikim slovima "SKANDALOZNO", navodi se da ona jednostavno uđe na čas i čim ga ugleda mirnim tonom kaže da izađe napolje, jer on nije učenik te škole. Iako je dječak uredno upisan, što je utvrdila i prosvjetna inspekcija, i učestvuje u nastavi na svim ostalim predmetima bez poteškoća, na njene časove ne može. Direktor škole je u više navrata upozoravao nastavnicu da svoj posao mora obavljati kako treba i da bi u suprotnom mogla dobiti otkaz, ali ona ne haje. Slučaj je stigao i do Pravobraniteljice za djecu Hrvatske, i za sada, ništa se nije promijenilo.

I tako već tri mjeseca. Nastavnica i dalje mirno drži časove iz biologije i hemije ostaloj djeci. Njega na tim časovima nema.

Dječak o kome je riječ je štićenik doma za odgoj djece i mladih, u koji je prebačen iz drugog doma iste namjene. On je domsko dijete jer ima potrebu za socijalnom brigom i samim tim je obilježen. Život ga, sigurno, nije mazio. I vjerujem da ga neće maziti i dalje. Ne pripada privilegovanim krugovima koji osiguravaju dobre ocjene po defoltu, dogovorene usmene odgovore po unaprijed pripremljenim i dostavljenim pitanjima i, naravno, u terminu kada on bude spreman, nema sedmični džeparac u visini nečije prosječne bruto plate, pristup privatnoj poduci iz francuskog. Vjerujem da si ne može priuštiti da ustane ujutro i jednostavno ne ode na nastavu jer mu se ne ide, zbog toga što vani pada kiša ili snijeg, ili zbog toga što je baš tog dana kontrolni iz matematike, znajući da će mu to roditelji jednim telefonskim pozivom riješiti. Na njegove roditeljske sastanke dolaze domski službenici, vaspitači, kojima je on jedan od mnogih sličnih njemu. Možda se neki domski vaspitač posebno vezao za njega, pa će mu pružiti dodatnu podršku, odvešće ga na utakmicu ili popričati s njim o pubertetskim bubuljicama i kako da ih se riješi. Pohvaliće ga sigurno, jer je on jedno mirno i poslušno dijete. 

On ne pravi probleme.

On je dio tvorničke trake koja odgaja djecu koja drugog izbora nemaju. Spada u nečije radno vrijeme od 8 do 16, ili dežurstvo, i na njega se zaboravi vikendom dok se vlastita djeca vode na izlete, u kino, po šoping centrima i skupo plaćenim slobodnim aktivnostima. Kao takav, on nastavnici nema ponuditi ništa. Niti strica mesara koji će joj napuniti zamrzivač, a ni mamu frizerku kod koje će moći na besplatno pranje kose, šišanje i feniranje svake subote ujutro. Tvornička traka se na njemu zagrcnula, i postao je sistemska greška koju niko ne rješava. Jer je to nezgodno. Do zla Boga neprijatno. Sumnjivo i nepoznato. Nepotrebno i neprioritetno. On da ćuti, da bude miran i nekonfliktan, a njoj ćemo gledati kroz prste. Jer njen ugovor o radu je zlata vrijedan. On je samo jedno izgubljeno i zaboravljeno dijete koje su vlastiti roditelji iz ko zna kojih razloga odbacili i zna se unaprijed kako će se njegova priča završiti. Da sistem štima bez greške, ona bi već odavno bila na disciplinskoj komisiji i zbog teže povrede radne dužnosti bi ostala bez radnog mjesta. Da je on dijete s privilegijama, ovo se sasvim sigurno ne bi ni dogodilo.  

Zaglavila mi se ova priča u grlu jučer, i nije mi prvi put.

Prije mnogo godina, kada sam bila njegovog uzrasta, moja prijateljica je napravila dječiju spačku nastavnici. Mislim da je to ponovila nekoliko puta, i više se ne sjećam šta se tačno dogodilo i kolika je bila "težina" njenih dječijih grijeha. U vrijeme dok je majka moje prijateljice ležala bolesna kod kuće i kada je njenom ocu bila nepoznata adresa, smještena u popravni dom za žensku djecu i omladinu. Neko iz sistema je odlučio da je tako najbolje. Za nju ili za nastavnicu, to ni danas ne znam. Vjerujem da niti njoj to niko nije do kraja objasnio. Uostalom šta se, kog klinca, ima djeci objašnjavati o ozbiljnim stvarima o kojima odrasli znaju sve i najbolje.

Oko mene i vas žive ta, ničija djeca. Možda ih svakodnevno gledate u učionici i možda ste od onih koji će tražiti razloge zašto su nastavnice iz Osijeka i Banje Luke koristile svoje privilegije da ničiju djecu nauče pameti.

Ja se nadam da niste od tog soja i da će vas njihova muka motivisati da budete bolji ljudi. 
 
Ja se, svakoga dana, budim da budem bolja.

 Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Nasilje (ni)je Igra Bez Granica

Konvencija o pravima djeteta iz 1989. godine, koja je dio kataloga prava garantovanih Ustavom BiH traži od odraslih osoba da postupaju u interesu djeteta, što podrazumijeva i zaštitu privatnosti djece, te osiguranje da, između ostalog, djeca ne budu izložena nemarnim postupcima, zloupotrebama ili eksploataciji. Konvencija dalje traži od države da osigura zaštitu najboljih interesa djeteta koje je privremeno ili trajno lišeno porodičnog okruženja, i da mu u takvim okolnostima pruži posebnu zaštitu i pomoć.

Ove obaveze važe i za slučajeve izvještavanja medija o nasilju prema djeci.

Vijest je da je devetogodišnjeg dječaka u Sarajevu pretukla majka. Otišao je sutradan u školu. Povrede je uočila učiteljica, prijavila školskoj upravi, a uprava centru za socijalni rad i policiji. U kratkom vremenu dječak je  dobio hitnu medicinsku pomoć, izuzet je iz porodice i zbrinut. Policija je saslušala majku, a postupajući tužilac je, u saradnji sa policijom, Opštinskom sudu u Sarajevu predložio izricanje mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja, kao i zabrane uznemiravanja i uhođenja lica izloženog nasilju. Sud je ove mjere izrekao u hitnom postupku, a u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici FBiH. Najavljeno je i podnošenje izvještaja o počinjenom krivičnom djelu nasilje u porodici.
Ovako napisana vijest bi bila sasvim korektna. Čak i da dodam specifične detalje o povredama koje je dječak zadobio tokom fizičkog zlostavljanja, naročito okrutnom načinu na koji ga je majka zlostavljala, te reakcijama drugog staratelja, odn. očuha dječaka, vijest bi i dalje bila korektna. Pa da idem dalje, i korektno dodam informacije o tome kako je uprava škole iskazala visoku dozu zabrinutosti, te ukazala da je reagovala u skladu sa svojim zakonskim obavezama, a imajući u vidu nedavni tragični slučaj kada je četvorogodišnji dječak iz Hadžića preminuo nakon premlaćivanja i dugogodišnjeg zlostavljanja od strane staratelja.

Ta količina informacija i detalja onima koji pišu vijesti, kao i onima koji te vijesti svakodnevno konzumiraju očito nije dovoljna.

Pitam zbog čega je nužno kopati dalje, i javno eksploatisati informacije koje izravno otkrivaju identitet djeteta koje je izloženo nasilju? U ovom konkretnom slučaju znamo školu koju dječak pohađa, puno ime i prezime majke, njeno prethodno prezime, te mjesto gdje radi, puno ime i prezime očuha, kao i njegovo radno mjesto. Da li će ove informacije učiniti da posljedice nasilja kojem je dječak bio izložen nestanu? Hoće li mu pomoći? Da li ćete mu pomoći vi koji ste to pročitali, ili ćete odlučiti da ispod objavljenih tekstova ostavite komentar pun srdžbe i psovki.

Znate li kako je biti žrtva nasilja, vi koji ste takve vijesti pustili u vjetar, i vi koji ih friške žvaćete i gutate? Da li vas je nekada neko tukao, seksualno zlostavljao, mučio, ponižavao kad ste bili mali? Ili sada, kad ste tako odrasli i odgovorni, svejedno. Ako jeste, onda znate koliko je za vaš oporavak i dalji život bez straha iznimno važno da se u tom procesu osjećate bezbjedno, da ste zaštićeni od toga da sutra, prekosutra, godinu, dvije, bez kraja ne osjećate sažaljive, preplašene ili prezirne poglede poznanika i školskih prijatelja koji vas odbacuju ili čak osuđuju. Koliko je važno da dobijete priliku da ostvarite normalnu emotivnu vezu bez  straha da će vas osoba koju volite možda i odbaciti kada sazna šta ste preživjeli.

Devetogodišnjak iz Sarajeva je vjerovatno zauvijek izgubio šansu da se osjeća sigurno i ima kontrolu nad time kome, kada i u kojoj mjeri će tokom svog daljeg života povjeriti svoje iskustvo sa nasiljem. Tu šansu su izgubile i izgubili djevojčice i dječaci iz Doboja, Travnika, Banjaluke, Bratunca, Modriče, Mostara, Dervente, kao i mnoge i mnogi drugi koji su bili izloženi brutalnom fizičkom, psihičkom i seksualnom nasilju i zlostavljanju i čije slučajeve sam pratila posljednjih desetak godina. Za one među njima čija su lica, imena i prezimena i drugi detalji direktno ili indirektno otkriveni i time trajno postali dio Interneta, trebaće godine mukotrpnog rada, sigurno okruženje i maksimalna podrška ljudi koji su im bliski.
Važno je da znate da većina ovih dječaka i djevojčica to nema i možda nikada neće niti imati.

Zbog toga promislite zašto vam je važno otkriti i znati identitet žrtve ovako, virtuelno, elektronski, dok u isto vrijeme svakodnevno mirno sjedite i kroz zidove osluškujete tupe udarce i jauke, ili u liftu krišom na ogledalo posmatrate ljubičaste podlive na tijelu koje nehotice rukavom dodirujete. Osjećate li kako se to drugo tijelo grči i uzmiče, i vi se istovremeno grčite i uzmičete, jer baš i niste radi dijeliti bliskost sa osobom koja svakodnevno preživljava batine. A kada podlivi iz ljubičastog pređu u žućkasto zeleno i u potpunosti nestanu, možda ćete krišom odahnuti i reći sebi da je ovoga puta sve prošlo dobro i bez vašeg uplitanja. I zaboravićete vjerovatno, sve do nove prilike kada će se sve ponoviti.

Nasilje nije igra bez granica. Ono je dio života oko nas, u nama. I ozbiljna stvar. A vi i ja dobro znamo da mu mora doći kraj.  Danas. Sutra više nema vremena.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Živjele žene svaki dan

Prođe Osmi mart, Međunarodni dan žena.

U Bosni i Hercegovini stanje redovno, znači ne funkcioniše ništa. Političari se nisu dogovorili oko principa ustavnih promjena, nisu se pomjerili niti milimetar u ispunjavanju ključnih zahtjeva Evropske Unije prema Bosni i Hercegovini. U novu posjetu BiH je došla i Ketrin Ešton, visoka predstavnica Evropske Unije za vanjsku politiku i bezbjednost i potpredsjednica Evropske komisije. Najavila je razgovore sa političkim liderima, istim onim sa kojima se ona i njene kolege sastaju već mjesecima i godinama i koji, i ovoga puta, nemaju ponuditi ništa novo. Ni Evropskoj Uniji, ni građanima i građankama Bosne i Hercegovine. Kažu sastaće se i sa predstavnicima civilnog društva, neimenovanim.
 
 Prije dolaska u BiH, Ketrin Ešton je bila u prvoj zvaničnoj posjeti Iranu. U subotu, osmog marta, u Austrijskoj ambasadi u Teheranu, Ešton se sastala sa šest vodećih iranskih aktivistkinja za ženska prava koje rade na važnim pitanjima, od slobode govora i nezavisnih medija, do zaštite izbjeglica. Izložena snažnom kriticizmu iranskih zvaničnika zbog ovog sastanka, Ešton je istakla da su ovi susreti važni jer je zaštita ljudskih prava ključno i prioritetno pitanje za Evropsku Uniju.
Kažem opet, prođe Osmi mart, Međunarodni dan žena. Došla je Ketrin Ešton u Bosnu i Hercegovinu, da razgovara o pitanjima koja koče napredak prema Evropskoj Uniji. Očito je da nema više potrebe da se o ovome razgovara sa ženama, jer, simbolika osmog marta se potrošila u Austrijskoj ambasadi u Teheranu. Žene Irana znaju šta su problemi, ali žene Bosne i Hercegovine treba da znaju šta je Evropska Unija i šta će ih tamo dočekati, ako jednom, ikada, budu dio toga svijeta.
U Evropskoj Uniji, kao i u Bosni i Hercegovini, postoje zakoni i standardi koji štite prava žena. To su, redom:

• Povelja o osnovnim pravima Evropske Unije,
• Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda,
• Evropska konvencija o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici,
• Evropski pakt o ravnopravnosti polova (2011 -2020),
• Strategija o ravnopravnosti muškaraca i žena (2010 – 2015),
• Evropa 2020: Evropska strategija za pametan, održiv i inkluzivan razvoj.

Kao i nebrojene rezolucije, direktive i radni dokumenti koji se direktno tiču pitanja koja su ključna za živote žena – ostvarivanje prava na rad, jednaku platu za jednak rad, pravo na život slobodan od nasilja u javnoj i privatnoj sferi, i zaštitu seksualnog i reproduktivnog zdravlja.

I u Evropskoj Uniji, isto kao u Bosni i Hercegovini postoji parlament, doduše samo jedan, ali u njemu isto tako sjede muškarci i žene koji glasaju i odlučuju o politikama i zakonima. I sa gotovo identičnim uspjehom i predanošću kao i ovi naši, domaći, glasaju protiv politika koje ‘nisu prirodne i moralne’ jer direktno zadiru u vijekovne i neprikosnovene običaje, norme i tradiciju da se zna koje su društvene uloge žena a koje muškaraca. Zakoni i politike su, dakle, formalni izuzetak, a običaji su pravilo od postanka svijeta i nema toga Boga oca koji će taj poredak narušiti niti za milimetar. Za primjer, evo najnovije epizode koja se događa paralelno sa svim ovim gore navedenim. Dakle, ovih dana, zasjeda Evropski parlament, i većinom glasova ovih koji su za prirodni poredak i moral odbija usvojiti izvještaj o ravnopravnosti muškaraca i žena, koji ukazuje na katastrofalan uticaj ekonomske krize na žene, naročito u pogledu kršenja radnih prava, divljanja stope nasilja protiv žena, široke rasprostranjenosti rodnih stereotipa među djecom i mladima, neravnopravnog položaja žena u procesima odlučivanja, kao i nepostojanja dosljedne i efikasne zaštite prava žena na seksualno i reproduktivno zdravlje. Sva ova pitanja su, do preciznih detalja, regulisana standardima Evropske Unije, i njih su usvojili isti ili drugi parlamentarci i parlamentarke koje sjede u jednom, Evropskom parlamentu.

Ovo nije pitalica u smislu pronađite sličnosti i razlike, mada se možete i toga poigrati ako vam je volja. Meni je odavno jasno, da jasnije ne može biti, da je ova neprekidna igra regula i stvarnosti na račun mene i vas. I da je veoma skupa. Košta koliko i nezaposlenost, nedostatak zdravstvene i socijalne zaštite, razlika u plati za isti rad. Košta koliko i prebijena ruka i noga, pesnica u oko, nemogućnost da odete na obični ginekološki pregled jednom godišnje, abortirate ako ste tako odlučile, ili rodite dijete i zbog toga, ladno i bez ikakvih sankcija, dobijete otkaz po kratkom postupku. Plaćate vi tu igru svakodnevno, sa kamatama i bez otplatnog plana, jer joj se kraj ne nazire.

I opet kažem, prođe Osmi mart, Međunarodni dan žena. Ni meni, a ni vama, ne treba njegova simbolika, jer se od simbola ne živi.

Živjele žene. Svaki dan!

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Savršenima nema ko da piše

Prije desetak dana Mostar je posjetila Željka Markić, liderica inicijative ‘U ime obitelji’ na čiju inicijativu je u Hrvatskoj početkom decembra prošle godine proveden referendum s ciljem ustavne zaštite zakonom već priznate definicije braka kao zajednice muškarca i žene. Na referendum je izašlo nešto više od 37 posto registrovanih građana i građanki, a njih 65,87 posto su glasali za, dok je 33,51 posto glasalo protiv. Gotovo nevjerovatno izgleda podatak da je izlaznost u inostranstvu bila stopostotna, te da ih je 82,17 posto glasalo za ustavnu zaštitu heteroseksualnog braka.

Tema predavanja, odnosno uvodnog izlaganja Željke Markić na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Mostaru i u kripti franjevačkog samostana je bila ’Kako sam organizovala referendum za brak’. Odgledala sam snimak tribine, kao što sam i ranije pratila medijske nastupe Željke Markić, sa potpunom otvorenošću i nadom da ću dobiti jasne odgovore na pitanja koja su već odavno postavili mnogi i mnoge koji se bave zaštitom ljudskih prava, razvojem građanske svijesti i djelovanja, zaštitom naročito marginalizovanih društvenih grupa od diskriminacije, te zalaganjem za demokratske vrijednosti i procese. Zbog čega je nužno već zakonom zaštićenu definiciju braka ugrađivati u Ustav Hrvatske, te koga ugrožavaju istospolni brakovi i zbog čega? Jasnih odgovora nisam dobila, osim da tako mora biti, jer je naprosto tako. Žena i muškarac čine brak i to je to, ništa mimo, preko ili okolo nije prihvatljivo za većinsku masu. Zbog čega? Zbog djece. Istospolni parovi se ne mogu međusobno reprodukovati, i stoga ne mogu pružiti djeci ono što im treba. To mogu samo biološki roditelji, muškarac i žena zajedno, jer su idealni i savršeni.

Ove teze su se ponovile nebrojeno puta, te su studenti i studentice, građani i građanke Mostara i okolice koji su došli na predavanje i tribinu mogli čuti mnogo o, sada već ustavnoj kategoriji, idealne i jedino prihvatljive normalnosti, prirodnosti i savršenosti života savršenih muškaraca i savršenih žena u savršenim ideološki slobodnim i čistim heteronormativnim brakovima u Hrvatskoj. Svi ostali su nepoželjni i neprihvatljivi, za većinu normalnih osoba, a normalni su oni koji brak vide kao ustavno zaštićenu zajednicu života muškarca i žene, bioloških roditelja djece koju odgajaju u okviru porodice. I tu se krug zatvara. Idealni proizvod savršenog braka su porodica i djeca koja trebaju savršenu majku i savršenog oca i njih im ne može zamijeniti ništa, pa ni majke i očevi koji sami odgajaju djecu, silom prilika, spletom nezgodnih i nepoželjnih okolnosti, koja nisu tražili, ali su, eto tu, pa ćemo ih nekako preživjeti. Oni koji su se na samostalno roditeljstvo opredijelili svojom voljom svakako nisu savršeni jer su izigrali prirodni sklad braka i normative većine koja ima normalne stavove.

Ovo su osnove od kojih polazi Željka Markić, čije aktivističko, nevladino, ali i političko djelovanje ima sve manje moćnih podržavatelja u Hrvatskoj. Oni koji su joj dali vjetar u leđa podrškom u okviru referenduma o ustavno zaštićenoj kategoriji braka, joj sudeći po pisanju medija u Hrvatskoj ekspresno daju sve manje podrške, a ona se očito ne namjerava zaustaviti u misiji pročišćavanja hrvatskog društva i vrijednosti, te njihovog širenja i u regiji. No, to je drugo pitanje, čiji rasplet tek slijedi.

Meni su problematični stavovi o savršenstvu heteronormativnih brakova, savršenosti i idealnosti bioloških roditelja, koji se zastupaju i brane ignorišući svu isključivost ovog koncepta. Neću govoriti u vaše ime, i neću se služiti prljavim trikovima i formulacijama poput – mi prihvatamo, mi želimo, nama je važno. Nisu mi nužni imaginarni neprijatelji i nategnuta istraživanja da bih sebi dokazala i razumjela duboku ljudsku pogrešnost ustavne zaštite ovog koncepta. Ne znam ni kako bih ga racionalno objasnila mojoj desetogodišnjoj kćerki koja ne samo da ne ispoljava nikakve razvojne poteškoće jer živi samo sa majkom, već je izuzetno društveno omiljeno, sretno i talentovano dijete. Sigurna sam i da bi njena najbolja prijateljica koju ne odgajaju biološki roditelji bila u čudu kada bi joj neko saopštio da njeni mama i tata nisu baš idealni i savršeni ‘jer je nisu rodili’. Takođe ne mogu niti ću ikada zaboraviti izuzetnu ljudsku i profesionalnu podršku, osjetljivost i razumijevanje za moju porodicu i roditeljske potrebe od više ljudi koji se ne uklapaju u heteronormativna, isključiva i duboko diskriminativna pravila koja promoviše Željka Markić i inicijativa koju ona predvodi.

Njihova pravda i pravičnost je, za mene, licemjerna, diskriminatorna i nasilna, jer se domišljato i otvoreno služi istim sredstvima koja koriste oni koji zataškavaju patrijarhalnu prihvatljivost nasilja, te se osjećaju pozvanim da u ime prava većine određuju pravila komuniciranja, ponašanja, življenja i apsolutne sreće. Neću im dozvoliti da me zamandale u pećinske kriterije svoje savršene porodične radosti.
 
Sljedeća su na redu ljudska bića koja ’pate’ od slabovidosti, gojaznosti, ćelavosti, teške bolesti, pa tako dalje do beskonačnosti i nazad.

Savršenima, zaista, neće imati ko da piše.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba