Žene za izvozni biznis

Savjet ministara Bosne i Hercegovine već odavno dogovara sa Vladom Katara međudržavni sporazum kojim će se definisati opšti okviri regrutovanja radne snage iz naše zemlje za potrebe Katara. Slična vijest se pojavila u odnosu na neke od zemalja Evropske Unije, kao što je Austrija, koja je iskazala potrebu da u okviru šire liste deficitarnih zanimanja (tesari, stolari, tokari, bravari, elektro inženjeri, njegovateljice i medicinske sestre, i dr.) uposli kvalifikovane radnike i radnice iz Bosne i Hercegovine, koji_e poznaju jezik. Do sada je ovu priliku iskoristilo nešto manje od 400 žena i muškaraca, što je otprilike 0.07% od broja trenutno nezaposlenih u BiH. Teško da će ova strategija rješavanja problema nezaposlenosti u nas obogatiti bilo koga osim centre moći koji kontrolišu krupni kapital i tržište rada i u nas i vanka. Kada je u pitanju Austrija, sklona sam misliti da će možda neki i neke od naših pečalbara i pečalbarki pronaći sreću pokušavajući izvrdati sistem u kojem se smjenjuju papiri, dozvole, jeftini ekspres restorani i marketi u kojima im mašu konzerve pred istekom roka trajanja, svaka po 50 euro centi komad.

To je već uhodana tradicija koja decenijama obilježava njihov svijet. U tom svijetu nema mjesta negativnim emocijama. Sve štima dok god je moguće naviti sat i dići se po mraku na bauštelu, pa se uveče oprati i uštekati dnevnicu koja sigurno kapa za unutrašnje gletovanje kuće koja se završava u domovini. Smjenjuje se radna odežda i pidžama, nedeljna opijanja i bajramske/božićne/uskršnje posjete kući, gdje na sva pitanja žene, djece, rodbine, komšija i prijatelja u vezi života u tuđini postoji samo jedan jedini mogući odgovor – Ekstra! Fantastično! Da se dušmani ne raduju. Gluho bilo.

Kad god vam se učini da je dno blizu, postoji i niže od toga.

Sve ove brižljivo njegovane, gotovo vojničke ali još uvijek podnošljive matrice neće važiti za armiju sluškinja koju najbogatija država svijeta namjerava regrutovati u Bosni i Hercegovini za poslove brige o domaćinstvu, starima i djeci. Katar, sa bruto nacionalnim prihodom od vrtoglavih 88000 dolara po glavi i ukupnim stanovništvom koje je manje od polovine BiH ima široko raspostranjenu i dokumentovanu praksu verbalnog, psihičkog, fizičkog, kao i seksualnog zlostavljanja, uskraćivanja hrane i odmora takozvanim „kućnim radnicama“ koje se regrutuju pretežno sa Filipina, iz Indonezije, Šri Lanke i Nepala. One rade za mjesečne nadnice između 200 i 250 dolara (između 300 i 370 KM), i za njih, nekim čudom, ne važi lokalni zakon o radu, tako da nemaju pristup bilo kakvim oblicima zaštite. Indija je recimo zabranila svojim državljankama rad u Kataru upravo zbog sve glasnijih kritika nedostatka zaštite i široko rasprostranjenog zlostavljanja žena u ovoj robovlasničkoj industriji.

Ne znam da li je Savjet ministara Bosne i Hercegovine već i ozvaničio sporazum sa Vladom Katara i šta je njegova sadržina.

Sudeći po pisanju medija u Kataru, to je već utvrđen pazar. Očito je da se ovo posmatra kao dobra poslovna prilika za oslobađanje od balasta potencijalno značajnog broja žena iz BiH sa liste nezaposlenih. Manje izdvajanja para iz budžeta za posebne programe koje ne samo da moraju podsticati već i osigurati posao ženama, a koje će vlasti u Bosni i Hercegovini kad tad morati realizovati. A Katar je zemlja koja kipi od prirodnih resursa koji nam mogu itekako zatrebati.

Najmanje što vlasti Bosne i Hercegovine mogu učiniti za žene ovdje koje vape za bilo kakvim poslom i razmišljaju da ovo i nije tako loša prilika jeste da ih upoznaju sa svim problemima koji postoje u Kataru u pogledu položaja kućnih radnica iz drugih zemalja. Da ne ćute o situaciji u Kataru i o tome da gotovo izvjesno neće postojati nikakva kontrola nad formalno dogovorenim uslovima koje su pogodili i stavili na papir. Jer se to već dogodilo.
Mnoge žene koje su bile i još uvijek jesu u Kataru kako bi prehranile svoje porodice su bile uskraćene za bilo kakvu pomoć i zaštitu od zemalja koje su trebale da brinu o njima. Tako bi trebalo da izgleda „konačno rješenje“ za nezaposlene žene u Bosni i Hercegovini?

Ovaj tekst se sasvim fino mogao zvati „Dotak’o sam dno života.“ Ali je važno znati da su u ovom slučaju žene samo izvozni biznis. Ništa lično.

A glavni distributer za tržište Katara je Bosna i Hercegovina.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Homofobija over and out

Zabrana diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije se prvi put pojavila u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine 2003. godine, kada je usvojen Zakon o ravnopravnosti polova BiH koji je, između ostalog, sadržavao odredbu o zabrani diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije. 

Ova odredba nije zaživjela u javnim politikama u oblasti ravnopravnosti polova, niti su se vladine institucije BiH u tom periodu potrudile da osmisle i provedu programe koji bi omogućili zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda lezbejki, gej, biseksualnih i transrodnih osoba (LGBT). Usvajanjem Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine 2009. godine, koji sadrži opštu odredbu zabrane diskriminacije i po osnovu polne orijentacije,  prekršajne sankcije za različite oblike diskriminacije, i obavezu usklađivanja svih zakona i opštih propisa u roku od godinu dana, zaštita prava LGBT osoba se preselila na drugu adresu, gdje je ostala komotno ušuškana i uspavana i danas.

Možete predpostaviti da više od tri godine nakon usvajanja ovog zakona, drugi zakoni i opšti propisi nisu usklađeni i da, naravno, nije poznato kada će se to dogoditi. Jer prava LGBT osoba, kao sve ostalo što ima veze sa diskriminacijom (a nije vezano za presudu Sejdić Finci) očito ne zaslužuje dužnu pažnju visoke politike u Bosni i Hercegovini, kako one međunarodne, tako i domaće. Naše.

Nije sve u zakonima i politikama, ali su važan alat za ići naprijed. Bez njih ne možemo govoriti o promjenama svijesti, mogućnostima da većina omogući manjini da prava koja su joj formalno garantovana i živi svakoga dana.

Dekadencija i „truli zapad“

Prije nekih petnestak godina, prvi put sam otišla u Ameriku. Šetajući ulicama Vašingtona vidjela sam više istospolnih parova, muškaraca i žena koji su bezbrižno hodali zagrljeni ili su se držali za ruke. Osim mene, niko se nije osvrnuo za njima. Ljudi su žurili na posao, trčali za djecom, svađali se, ljubili, smijali, hranili golubove, vozili bicikle, gutali hot dogove sa nogu na kraktim pauzama, leškarili na dekicama u malim parkovima, njihali se uz muziku uličnih svirača ili onu koja je dopirala sa skrivenih plejera u džepovima. Par puta sam prisustvovala spontanim mikro paradama u kojima se šarenila jaka šminka, štrasom obložene cipele sa vrtoglavim platformama, fluoroscentno perje na frizurama. Bila je tu i američka zastava. I druge zastave. Ljudi su aplaudirali, prekidali razgovore u baštama kafea kako bi mahnuli i podržali jedni druge.
 

Za mene nema druge osim ove, veoma jednostavne istine. Dekadencija, „truli zapad“, sve što je drugačije, protiv pristojnosti, protiv prirode mislite? Možda i ne mislite tako. Ne znam. Ja mislim i mislila sam da je ljudsko. Da se živi vlastiti život  i živi pravo da budeš drugačiji i drugačija. Da budeš svoj i svoja, da imaš ljubav i da je daješ. Ne samo u Americi, već i u Bosni i Hercegovini. Svuda gdje poznajem ili ne poznajem muškarce i žene koji otvoreno ili skriveno žive svoj život drugačije.

Život mora biti bolji od dnevnog straha da dobiješ šaku u oko, cipelu u rebra, nečiju pljuvačku po sred lica, da ti odbijaju prijave za posao ili daju otkaze, otvoreno ili neprimjetno nestaju iz kruga prijatelja i prijateljica. Kažu ti da je stan već iznajmljen nekom drugom, ne prihvataju pruženu ruku ili sklanjaju vlastitu djecu od tebe čim saznaju za tvoju „mračnu“ stranu. I još mnogo toga o čemu, priznajem, ne znam dovoljno.

Ono što znam je da se to ne može zvati životom i znam da neću pripadati „udobnosti“ društveno prihvatljivog heteroseksizma, homofobije, svakodnevno tolerisane mržnje. Nisam i neću da budem na strani progonitelja i progoniteljica jer mi je tako lakše. Ne želim živjeti dvostruke standarde i misliti da je problem nešto drugo, da je sve drugo mnogo važnije, jer je „naše“ i „normalno.“

Mržnja ne može biti normalna.  Ni u kom kontekstu, ni pod kojim uslovima.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/ http://www.radiosarajevo.ba

Muke po (po)roditelju

Sredinom aprila Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH je usvojio prijedlog izmjena i dopuna Zakona o radu u državnim institucijama Bosne i Hercegovine kojima je između ostalog uvedena mogućnost da oba roditelja koriste porodiljsko, odnosno roditeljsko odsustvo. Nakon 60 dana od porođaja koje neprenosivo koristi majka djeteta, roditelji mogu sporazumno dogovoriti da otac koristi ostatak odsustva. Veoma slična odredba postoji u Zakonu o radu Republike Srpske od 2007. godine, dok trenutni Zakon o radu Federacije BiH ovu mogućnost predviđa samo u izuzetnim okolnostima, koja u pravilu nastaju u slučaju smrti majke, ukoliko majka napusti dijete ili je iz opravdanih razloga spriječena da koristi pravo na porodiljsko odsustvo. Prijedlog novog Zakona o radu Federacije BiH sadrži odredbu po kojoj se roditelji mogu sporazumjeti da otac djeteta koji je zaposlen koristi roditeljsko odsustvo po isteku od 42 dana od rođenja djeteta, do kada je obavezna da ga koristi majka.

Pravo očeva da koriste roditeljsko odsustvo nakon rođenja djeteta je značajno sa aspekta ravnopravnosti polova i izjednačavanja mogućnosti i odgovornosti brige u okviru porodice. Njime se otvaraju mogućnosti da država koja se odluči ga zakonski garantuje i javnim politikama stimuliše njegovu primjenu u praksi na duži rok utiče na izmjene diskriminatorskih odnosa među ženama i muškarcima, usudim se reći, naročito u smislu smanjenja praga društvene prihvatljivosti rodno stereotipnog odgoja djece i nasilja u porodici, kao i mnogih sličnih problema.

Očevi na roditeljskom odsustvu nesumnjivo izgledaju kao društvena fantastika, u zemlji sa preko pola miliona nezaposlenih, sa neusklađenim zakonima u oblasti naknada za vrijeme porodiljskog odsustva, jasno izraženom diskriminacijom žena u oblasti zapošljavanja po osnovu „opasnosti“ rađanja djece ili nezakonitim otkazima zbog trudnoće i porođaja, te nepostojanjem servisa brige za djecu predškolskog i ranog školskog uzrasta. Kada se ovome doda neprikosnovena vladavina patrijarhata koji žene percipira gotovo isključivo kroz majčinsku ulogu, jasno je da su ovakve zakonske odredbe unaprijed osuđene na propast.

To su potvrdile i izjave pojedinih državnih parlamentaraca u procesu donošenja najnovijeg zakona, koji su se izjasnili da ne očekuju da će se ova odredba primjenjivati u praksi jer predstavlja novinu. U Republici Srpskoj se od uvođenja ovog prava na njegovo korištenje odlučilo, tj. sa suprugom dogovorilo da ga koristi nešto više od trideset muškaraca. U susjednoj Hrvatskoj je manje od 0.5% očeva koristilo ovu mogućnost koja je takođe garantovana zakonom.

Sasvim je jasno da novopečeni očevi u institucijama Bosne i Hercegovine, kao ni ovi obični entitetski, neće masovno stati u redove i oduševljeno pohrliti da ostaju kod kuće sami sa malim djetetom ili više njih, i svaki dan, najmanje osam sati, mjenjaju pelene, peru, presvlače, hrane i uspavljuju bebe, mjere temperaturu i vode ih na preglede, u parkove, igraju se sa njima, guguču u duetu u telefonsku slušalicu majkama na pauzi, čiste povraćku sa poda i zidova, satima smiruju histerični plač jer su bebe gladne, jer su bebe mokre, jer bebe imaju grčeve, jer su bebe pospane, jer su gladne, jer su mokre, jer imaju grčeve, jer su pospane…I tako gotovo godinu dana. Bez uživanja u čarima Fejsbuka, kladionica, bezbižnog leškarenja na kauču, odlazaka na rekreacije utorkom i petkom, gledanja svih mogućih kvalifikacija i mečeva. Za to vrijeme, njihove kolege će svaki dan odlaziti na posao, napredovati u službi, nesmetano i redovito odlaziti na službena putovanja, stručna usavršavanja, specijalizacije, subspecijalizacije, završavati magisterije i doktorate, odlaziti na piće prije i poslije posla, u minimumu. I još mnogo toga.

U čemu je onda štos? Zašto državni aparat usvaja zakone koje ga čine pravednim, civilizovanim, a u isto vrijeme ne čini mnogo da u praksi stvori mogućnosti da se njegove odredbe i realizuju u praksi? To je više od uvrede. I boli mnoge žene.

Za promjene je nužno da temeljna pitanja ostvarivanja ravnopravne odgovornosti brige žena i muškaraca za djecu pređu iz statusa zakonske šminke u status prioritetne socijalne politike. Roditeljstvo je novina i za žene i za muškarce i osim lagodnosti patrijathalnih privilegija ne postoje nikakve prirodne, istorijske, strateške ili kakve god predispozicije za brigu za novorođenčad, niti prepreke da očevi budu odgovorni prema vlastitoj djeci na isti način kao i majke. Naprotiv, taj prvi period od rođenja je podjednako važan za oba roditelja i traži od njih da zaborave na patrijarhalno odobreno ponašanje, i budu jednako blizu svom djetetu.

Bila bih veoma sretna kada bi barem dio doprinosa koje marljivo plaćam svakog mjeseca u državnu kasu odlazio na primjenu jasnih mjera koje bi ovo omogućile.

Sada i odmah!

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/http://www.radiosarajevo.ba

Savršena porodica

Pitanje da li postoji savršena porodica i šta je određuje nesumnjivo jeste stvar tumačenja. Vlastitu porodicu mogu tako doživljavati jer sam sa njom zadovoljna, ali vjerovatnoća je veoma mala da istu takvu perspektivu ima i druga interesna strana kojoj porodica predstavlja stub, ćeliju, kičmu ili klijenta kojeg treba registrovati, kategorisati, ozakoniti, kupiti, regrutovati i ko zna šta još. Savršenstvo porodice nosi profit, blagostanje, opstanak i napredak u svim mogućim pravcima. U Bosni i Hercegovini ima mnogo zainteresovanih kontrolora tog savršenog porodičnog imidža, svaki iz svoga kuta bacaju udicu, čekaju pogodan momenat i umotavaju u blistavu perspektvu svoj ponosni proizvod.

Da budem jasna, svaka kontrolorska varijanta, bez obzira da li se radi o državnom aparatu, religijama, etničkom grupisanju, ili mega-kompanijama koje proizvode brendove u svakodnevnoj širokoj upotrebi, teži da ima posla samo sa jednom verzijom porodice, čiji osnovni paket čine otac, majka, i dvoje djece, različitog pola. Poželjno je da, u perspektivi, osnovni paket ima jasnu viziju i opredijeljenost da će se nesebično truditi da postane ultra super kombinacija, time što će se broj djece progresivno multiplicirati, poželjno u korist muškaraca, a na opštu radost kontrolora. Osim toga, kako bi ovi kontrolori bili zadovoljni porodicom, potrebno je da ista ništa ne potražuje, već da je materijalno i društveno u potpunosti samoodrživa, i da su svi njeni članovi i članice zdravi. Otac obavezno zaposlen sa zaradom koja je dovoljna za sve, majka može ali i nije nužno da bude zaposlena, jer se neko mora starati da servisi porodičnog savršenstva funkcionišu bez napora. Vjerujem da su ovakve porodice u stvarnom životu veoma rijetke, ali su kontrolorima osobito mile.

U oduševljenom navijanju za što veći broj porodica koje se uklapaju u ove kriterije, kontrolori rijetko promišljaju o onima koji se nalaze van tog punog kruga, a to je danas većina populacije Bosne i Hercegovine. Mislim na one mnogočlane porodice u okviru kojih su oba roditelja bez posla i koje bez osnovnih uslova za život opstaju na povremenom nadničenju, klin čorbi sa par kašika riže, i dobroj volji ljudi koji donesu djeci po čokoladu, nove cipele i sveske za školu. Mislim i na one porodice sa malo članova, koje se iz bilo kog razloga ne mogu ili ne žele uvećati. Mislim na porodice u kojima očevi u tijelu nose rupe od metaka, u glavi rovove, a majke ćute jer ih niko ništa i ne pita. Mislim na porodice koje žive u kontinuiranom strahu, stresu i osjećaju bespomoćnosti jer im se uselila opaka bolest koja se liječiti ne može, ili je liječenje toliko skupo da ga ne mogu platiti. Mislim i na porodice koje nisu podobne jer žive na pogrešnom mjestu, ili žive na pravom mjestu ali u pogrešno vrijeme. Mislim i na porodice koje čine dvije žene ili dva muškarca koji se ne mogu javno voljeti jer gotovo ni za koga ne postoje.
Kao ni moja porodica, oni nisu za prikazivanje, jer nisu kontrolorima po mjeri.

 

Nekako mi je ova savršenost najočitija u reklamama poznatih brendova, naročito ako se radi o proizvodima za djecu. Danas naletih na novu reklamu jedne dječije kreme sa kojeg mi se smiješi osnovni paket savršene porodice uz poruku „Moja porodica nije cijela, ako u kući fali *** dječja krema. Voli je mama, koristi je tata, ali najviše se nađe u ručicama mene i brata.“ 

U njoj nema ni mrve mene i moga dvočlanog društvenog stuba i neće nas nikada ni biti. Ne uklapamo se u bajku, ovako necjelovite i društveno falične. Nema tu ni one djece koja se raduju slučajnim čokoladama i novim cipelama. Nikoga što gore nabrojah. A nas je mnogo. I kupujemo da živimo. Kad imamo i možemo, ali ćemo kupiti.

Džaba im. Mi smo mikro savršene i savršeni milion puta.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba

Kad šaka radi, sve ostalo (ne) ćuti. Treći dio.

Djeca su žrtve nasilja u Bosni i Hercegovini.  Bez ikakve sumnje. To nije nikakva tajna, jer nasilje je sve manje privatno, sakriveno i „navodno.“ Vjerujem da ovo ne govori o tome da je u našoj zemlji nasilje nad djecom u porastu, već ukazuje na činjenicu da postaje dio javnog prostora.

Sve su intenzivnije i sve više gole javne pojedinosti slučajeva u kojima su djevojčice i dječaci objekat agresije. Dobro je da javnost zna za nasilje kojem su izložena djeca, iako ozbiljno zamjeram medijskim lovcima na senzacije, a naročito onima koji uporno tragaju za pojedinostima koje ukazuju na identitet žrtava. Zamjeram im na nedovoljnom trudu da nauče osnove o nasilju, da bi mogli govoriti o njegovim strahotama, bez rizika da će izgledati kao otvoren poziv onima koji nasilje prihvataju kao životni stil, a ne zločin što ono u suštini i jeste. Njihova nemarnost ili direktna namjera da budu prvi koji će objaviti identitet osoba iz bliskog okruženja žrtve, samoj žrtvi ozbiljno umanjuje šanse da (se) zaboravi ono što je preživjela. Kada je identitet žrtve jednom javan, on se ne može poništiti i zaboraviti. A nasilje će se na žalost ponoviti. Jer situacija je očito van kontrole.

Djevojčice i dječaci u BiH su svakodnevno izloženi različitim oblicima nasilja i zlostavljanja u porodici, seksualnom nasilju počinjenom od strane bliskih srodnika i osoba iz bližeg životnog okruženja, kao i vršnjačkom nasilju. Vjerovatno i mnogim drugim gadostima, ali ovo se zvanično i nezvanično računa kao najčešće. Svi koji se bave nasiljem nad djecom će potvrditi da ono traži stroge zakone koji se bezuslovno primjenjuju, veoma osviještene profesionalce i profesionalke u oblasti obrazovanja, zdravstvene i socijalne zaštite, pravosuđa, policije i medija, efikasnu saradnju među njima, jasne i budžetskim parama podržane javne politike i standarde postupanja, koji će na najmanju moguću mjeru svesti mogućnost da se nasilje desi. Ukoliko se desi, učiniće sve što je nužno da svako dijete dobije pravovremenu, senzibilisanu i kontinuiranu podršku, sve dok za njom ima potrebu, odnosno dok se u potpunosti ne oporavi. Naša zemlja nema ove uslove. Ne znam kada će ih imati. To je pitanje za zvaničnike i zvaničnice i odgovornost koju nose njihove javne funkcije.

Kao direktna reakcija na ubistvo sedamnestogodišnje djevojčice iz Pala, u prošlu srijedu je na TV BN emitovana politička emisija „Stav i kontrastav“ na temu maloljetničke delikvencije. Emisija je mogla biti sasvim dobar prostor za poruke javnosti da institucije sistema nasilje ne smiju i neće tolerisati. Ali nije. U emisiji su učestvovali načelnik opštine Pale, načelnik službe kriminalističke policije Centra javne bezbjednosti Istočno Sarajevo i psiholog-pedagog Centra za socijalni rad Bijeljina. Emisija je sasvim fino mogla biti i na nekoj drugoj televiziji, sa ljudima istog ili sličnog profila, čuli biste isto. Policajac i načelnik opštine su sjedili u studiju i mirno ćutali kada je u ključnom momentu voditeljica emisije u krešendu kritikovala zakone koji joj, valjda, ne mogu zabraniti da vlastitom(!) djetetu lupa šamarčine. Ćutali su i kada psiholog-pedagog reče da su se djeca dobro informisala o nekim tamo svojim pravima i konvencijama pa prijete roditeljima i prijavljuju. Za mene to njihovo ćutanje ne znači ništa drugo nego – stanje je redovno. Započni sa šamaranjem. Po potrebi gazi i nogama.

Nisu za sve krivi ljudi na funkcijama.

Iza zatvorenih vrata, djevojčice i dječaci rastu i odrastaju u kulturi nasilja i ćutanja koja forsira šaku kao odgovor na sva moguća i nemoguća pitanja. Smjenjuju se epizode lijepih događaja i pesničenje, a djeca koja su svakodnevno izložena nasilju ne znaju da im život i ne mora biti takav. Roditelji su bili ili još uvijek jesu nečiji objekti.  Život im, kao odraslim osobama, daje privilegiju da postavljaju pravila i u njemu se ne snalaze baš dobro bez da primaju i zadaju udarce. Jedno od pravila jeste da primaju od jačih i vraćaju slabijima, to je logičan razvoj kukavičluka. I udaraju, iako tvrde da to ne čine. Zlostavljaju na mnoge načine, iako kažu da to nije istina. Te iste djevojčice i dječaci će kada i ako dobiju priliku da odrastu biti na jednoj ili drugoj strani. Ili na obadvije.

Komšije osluškuju iza tankih zidova i misle kako ih se svo to tuđe smeće i ljudska prljavština apsolutno ne tiču.  Sutradan će se suočiti sa tupim pogledom u vlastitom domu i pitaće se kada se sve skupa to nasilje meni dogodilo. Možda će se prvi puta izvinuti, a poslije toga će šaka kliziti kao mlijeko i bez puno razmišljanja.

Morbidna je ovakva svakodnevica i mora joj doći kraj. Ja sam majka devetogodišnje djevojčice i svaki dan je učim odgovornosti prema sebi i drugima. Učim je da se smije i bude radosna.

I ona mene uči to isto.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba

S(a)vršeni poredak

Internetom je ovih dana kružila fotografija novoustoličenog pape Franje u kojem se citira njegova izjava o prirodnom redu i činjenicama po kojima žene nisu prikladne za političke poslove, te da su „tu da podrže razmišljanje i stvaralaštvo muškaraca, ali ništa više od toga.” Kako saznadoh, ova izjava nije novijeg datuma, i vezuje se za kontinuirane sukobe i veoma komplikovane odnose koje je sadašnji papa a nekadašnji kardinal iz Argentine imao sa Kristinom Fernandez dugogodišnjom predsjednicom ove zemlje. Iako postoje ozbiljne tvrdnje o propustima tadašnjeg kardinala da zaštiti žrtve vojne hunte koja je 70tih godina vladala Argentinom, papa Franjo je predstavljen i promovisan kao visoko moralna osoba koja suosjeća sa obespravljenima i sirotinjom, odbija povlastice i živi veoma skromnim životom, bez skupog nakita, te želi neposredni kontakt sa vjernicima. Ukratko, mnogo razloga da ga vjernici vole i poštuju.
 
Ja nemam ništa lično protiv njega. Poštujem ljude koji vjeruju u Boga i žive skromno u skladu sa drugim ljudima oko sebe. Međutim, ne želim zanemariti činjenicu da je pored svoje uloge poglavara katoličke crkve papa takođe i državnik, koji putem svoje administracije ima uticaj na međunarodne politike, pa tako i one u oblasti ljudskih prava. Njega je izabrala konklava kardinala muškaraca, sve ključne pozicije u administraciji Vatikana drže muškarci koji vode veoma intenzivne diplomatske aktivnosti, što katoličkoj crkvi omogućava jedinstven uticaj u odnosu na druge crkve i religije, te direktni politički uticaj u održavanju sistematskog kršenja prava žena. Tako se prije par dana Vatikan našao u grupi naglašeno patrijarhalnih država, sa debelim dosijeima o slučajevima zataškavanja i zanemarivanja nasilja protiv žena, kao što su Sudan, Rusija, Iran i Egipat, te se usprotivio usvajanju deklaracije Ujedinjenih nacija kojom se, između ostalog, zahtijeva od država da odlučno osude sve oblike nasilja protiv žena i djevojčica i da se uzdrže od pozivanja na bilo kakve običaje, tradicije ili religijske razloge kako bi izbjegle svoje obaveze zaštite žena od nasilja.


Iako je na kraju deklaracija usvojena sa spornim tekstom koji nesumnjivo ukazuje da religija ne može biti opravdanje, samo protivljenje Vatikana i ostalih ovoj odredbi ukazuje na postojanje prakse koja odobrava dehumanizovanje žena, opravdava seksualno nasilje i druge oblike nasilja protiv žena, te omogućava da se država distancira i amnestira od odgovornosti kada propusti da zaštiti osnovna ljudska prava i slobode žena. Ove poruke su jasno vidljive i iz izjave Vatikanskih diplomata tokom usvajanja Pekinške deklaracije i platforme za akciju, na Četvrtoj svjetskoj konferenciji o ženama 1995 godine, kojom su stavljene brojne primjedbe na tekst Deklaracije, usmjerene na ograničavanje već prepoznatih i zaštićenih prava žena, uz formalnu osudu nasilja.


U slučaju Vatikana kojim upravlja papa Franjo, ova diplomatija takođe šalje poruku svim katoličkim vjernicima da je nasilje protiv žena opravdano sredstvo sve dok su blizu crkvi i dok u nju vjeruju. I da će gledati kroz prste. Kako papa lično, tako i sveštenici sa propovjedaonica, šireći milosrđe i suosjećanje sa sirotinjom i onima koji prava nemaju.

Nemam namjeru da se rugam katoličkoj crkvi. Stvarnost se poprilično narugala sama od sebe i ja sam samo čitateljica poteza ljudskosti, a njih ovdje nema. Vidim produžetak nespremnosti crkve i njenih administratora da na zemlji reformišu svoje politike, vide žene izvan njihove biološke uloge, i omoguće im zaštitu kroz moć koju nesumnjivo imaju kroz društveni i politički angažman najvišeg Vatikanskog rukovodstva i sveštenika u zajednici. Nespremnosti ima i u beskrajnom odbijanju mogućnosti da žene budu ordinirane u sveštenike i time vremenom dođu do najviših crkvenih pozicija, što je još jedan od standarda koji se opravdava božanskim ustavom.


Savršeni poredak će se neminovno ugušiti u sopstvenoj arhaičnosti, a na tržište će doći nove ideološke robe koje ne odbacuju žene.


Zato papa Franjo, niski start. I kreni.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba

Samo nek je praznik žena

Vjekoslav Bevanda, predsjedavajući Savjeta ministara Bosne i Hercegovine je prije dva dana u Sarajevu potpisao Izjavu podrške globalnoj Kampanji UN-a pokrenutoj 2012 godine sa ciljem zaustavljanja nasilja protiv žena i djevojčica. U junu 2009 godine sličnu izjavu je potpisao i Nikola Špirić njegov prethodnik, a današnji BiH ministar finansija i trezora, koji je tim činom dao podršku UNIFEM-ovoj kampanji „Reci NE nasilju protiv žena“. Obojica su tom prilikom govorili o nasilju protiv žena kao pitanju koje ima punu pažnju institucija Bosne i Hercegovine i naglasili opredjeljenost da se bore protiv ovog problema.

Prošle su gotovo tri godine između jednog i drugog potpisa, a nasilje se održava kao dio svakodnevnice mnogih žena u Bosni i Hercegovini. I mnoge stvari se nisu pomjerile ni za milimetar.

Potpisi najviših BiH dužnosnika ne uklanjaju činjenicu da važeći zakoni u ovoj oblasti ne samo da nisu u skladu sa međunarodnim standardima, već ni jedni sa drugim. Iako su krajem 2012 godine usvojeni potpuno novi zakoni o zaštiti od nasilja u porodici, ova vrsta nasilja se u Republici Srpskoj i dalje prepoznaje i kao prekršaj i kao krivično djelo, a u Federaciji BiH kao krivično djelo. Kaznena politika oba BiH entiteta ukazuje da sudovi počinioce nasilja u porodici kažnjavaju uslovno i veoma niskim novčanim kaznama, što ih u pravilu ne odvraća od ponavljanja nasilja, već čini da se ono intenzivira. Održivih programa rada sa počiniocima nasilja nema, a žene koje prvi put prijave nasilje i ne dobiju adekvatnu pomoć i zaštitu, kod ponovljenog nasilja odluče da ćute jer time ne riskiraju ponovljene batine.

Ukoliko žena koja je preživjela nasilje odluči da ne svjedoči protiv počinioca nasilja, što je njeno zakonsko pravo, tužilaštva odustaju od gonjenja pravdajući se nedostatkom dokaza. A druge dokaze je teško osigurati, jer ne postoji opredjeljenost da se oni prikupljaju. Ukoliko dođe do sudskog postupka, žene koje su preživjele nasilje i koje žele da svjedoče u sudnici (a i van nje) dolaze u kontakt sa počiniocem nasilja, te su izložene prijetnjama i pritiscima da promijene iskaze i time omoguće oslobađanje počinioca nasilja od odgovornosti.

Ovo je stvarnost. Podatke nisam izmaštala, već sam im svjedočila tokom posljednjih sedamnaest godina koliko se zajedno sa svojim prijateljicama širom Bosne i Hercegovine bavim ovim problemom i podrškom ženama koje žele živjeti bez nasilja. Zato mi zvuči jako neodgovorno poziv Vjekoslava Bevande ženama Bosne i Hercegovine da prijavljuju nasilje nadležnim tijelima, kada znam da je sistem tih tijela okrutan, diskriminirajući, samodovoljan, visoko tolerantan i prijateljski nastrojen prema počiniocima nasilja. Ne znam da li je njemu i njegovom prethodniku iko ikada objasnio kako žive žene sa nasiljem u BiH i kako potpisi koji su stavili na izjave da će učiniti sve da ovim ženama bude bolje zaista i traže njihovu akciju a ne samo slikanje i mahanje novinarima.

Stiže nam još jedan međunarodni dan žena. Galopira ubrzano praćen tezgama na kojima se nude futurističke lampe, kineski nakit i marame, šminka za dvije marke, plišani medvjedići. Tu su i maštovita licitarska srca, kao i ona žarko crvena, sa nasađenim rukama i porukama ljubavi. Šareno je i veselo. Znam da će se mnoge žene iskreno obradovati ovim sitnicama i pomisliti kako je svijet ljepše, drugačije i bolje mjesto barem na jedan dan. Iza prazničnih kulisa ostaće mnogo žena sa polomljenim rebrima i osmjesima koji sakrivaju polomljene zube. One će sigurno pomisliti kako je sve to praznovanje uzaludno.

Sretan vam osmi mart, međunarodni dan žena. Dok nasilje protiv žena ne prestane.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba