Muke po (po)roditelju

Sredinom aprila Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH je usvojio prijedlog izmjena i dopuna Zakona o radu u državnim institucijama Bosne i Hercegovine kojima je između ostalog uvedena mogućnost da oba roditelja koriste porodiljsko, odnosno roditeljsko odsustvo. Nakon 60 dana od porođaja koje neprenosivo koristi majka djeteta, roditelji mogu sporazumno dogovoriti da otac koristi ostatak odsustva. Veoma slična odredba postoji u Zakonu o radu Republike Srpske od 2007. godine, dok trenutni Zakon o radu Federacije BiH ovu mogućnost predviđa samo u izuzetnim okolnostima, koja u pravilu nastaju u slučaju smrti majke, ukoliko majka napusti dijete ili je iz opravdanih razloga spriječena da koristi pravo na porodiljsko odsustvo. Prijedlog novog Zakona o radu Federacije BiH sadrži odredbu po kojoj se roditelji mogu sporazumjeti da otac djeteta koji je zaposlen koristi roditeljsko odsustvo po isteku od 42 dana od rođenja djeteta, do kada je obavezna da ga koristi majka.

Pravo očeva da koriste roditeljsko odsustvo nakon rođenja djeteta je značajno sa aspekta ravnopravnosti polova i izjednačavanja mogućnosti i odgovornosti brige u okviru porodice. Njime se otvaraju mogućnosti da država koja se odluči ga zakonski garantuje i javnim politikama stimuliše njegovu primjenu u praksi na duži rok utiče na izmjene diskriminatorskih odnosa među ženama i muškarcima, usudim se reći, naročito u smislu smanjenja praga društvene prihvatljivosti rodno stereotipnog odgoja djece i nasilja u porodici, kao i mnogih sličnih problema.

Očevi na roditeljskom odsustvu nesumnjivo izgledaju kao društvena fantastika, u zemlji sa preko pola miliona nezaposlenih, sa neusklađenim zakonima u oblasti naknada za vrijeme porodiljskog odsustva, jasno izraženom diskriminacijom žena u oblasti zapošljavanja po osnovu „opasnosti“ rađanja djece ili nezakonitim otkazima zbog trudnoće i porođaja, te nepostojanjem servisa brige za djecu predškolskog i ranog školskog uzrasta. Kada se ovome doda neprikosnovena vladavina patrijarhata koji žene percipira gotovo isključivo kroz majčinsku ulogu, jasno je da su ovakve zakonske odredbe unaprijed osuđene na propast.

To su potvrdile i izjave pojedinih državnih parlamentaraca u procesu donošenja najnovijeg zakona, koji su se izjasnili da ne očekuju da će se ova odredba primjenjivati u praksi jer predstavlja novinu. U Republici Srpskoj se od uvođenja ovog prava na njegovo korištenje odlučilo, tj. sa suprugom dogovorilo da ga koristi nešto više od trideset muškaraca. U susjednoj Hrvatskoj je manje od 0.5% očeva koristilo ovu mogućnost koja je takođe garantovana zakonom.

Sasvim je jasno da novopečeni očevi u institucijama Bosne i Hercegovine, kao ni ovi obični entitetski, neće masovno stati u redove i oduševljeno pohrliti da ostaju kod kuće sami sa malim djetetom ili više njih, i svaki dan, najmanje osam sati, mjenjaju pelene, peru, presvlače, hrane i uspavljuju bebe, mjere temperaturu i vode ih na preglede, u parkove, igraju se sa njima, guguču u duetu u telefonsku slušalicu majkama na pauzi, čiste povraćku sa poda i zidova, satima smiruju histerični plač jer su bebe gladne, jer su bebe mokre, jer bebe imaju grčeve, jer su bebe pospane, jer su gladne, jer su mokre, jer imaju grčeve, jer su pospane…I tako gotovo godinu dana. Bez uživanja u čarima Fejsbuka, kladionica, bezbižnog leškarenja na kauču, odlazaka na rekreacije utorkom i petkom, gledanja svih mogućih kvalifikacija i mečeva. Za to vrijeme, njihove kolege će svaki dan odlaziti na posao, napredovati u službi, nesmetano i redovito odlaziti na službena putovanja, stručna usavršavanja, specijalizacije, subspecijalizacije, završavati magisterije i doktorate, odlaziti na piće prije i poslije posla, u minimumu. I još mnogo toga.

U čemu je onda štos? Zašto državni aparat usvaja zakone koje ga čine pravednim, civilizovanim, a u isto vrijeme ne čini mnogo da u praksi stvori mogućnosti da se njegove odredbe i realizuju u praksi? To je više od uvrede. I boli mnoge žene.

Za promjene je nužno da temeljna pitanja ostvarivanja ravnopravne odgovornosti brige žena i muškaraca za djecu pređu iz statusa zakonske šminke u status prioritetne socijalne politike. Roditeljstvo je novina i za žene i za muškarce i osim lagodnosti patrijathalnih privilegija ne postoje nikakve prirodne, istorijske, strateške ili kakve god predispozicije za brigu za novorođenčad, niti prepreke da očevi budu odgovorni prema vlastitoj djeci na isti način kao i majke. Naprotiv, taj prvi period od rođenja je podjednako važan za oba roditelja i traži od njih da zaborave na patrijarhalno odobreno ponašanje, i budu jednako blizu svom djetetu.

Bila bih veoma sretna kada bi barem dio doprinosa koje marljivo plaćam svakog mjeseca u državnu kasu odlazio na primjenu jasnih mjera koje bi ovo omogućile.

Sada i odmah!

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/http://www.radiosarajevo.ba

Savršena porodica

Pitanje da li postoji savršena porodica i šta je određuje nesumnjivo jeste stvar tumačenja. Vlastitu porodicu mogu tako doživljavati jer sam sa njom zadovoljna, ali vjerovatnoća je veoma mala da istu takvu perspektivu ima i druga interesna strana kojoj porodica predstavlja stub, ćeliju, kičmu ili klijenta kojeg treba registrovati, kategorisati, ozakoniti, kupiti, regrutovati i ko zna šta još. Savršenstvo porodice nosi profit, blagostanje, opstanak i napredak u svim mogućim pravcima. U Bosni i Hercegovini ima mnogo zainteresovanih kontrolora tog savršenog porodičnog imidža, svaki iz svoga kuta bacaju udicu, čekaju pogodan momenat i umotavaju u blistavu perspektvu svoj ponosni proizvod.

Da budem jasna, svaka kontrolorska varijanta, bez obzira da li se radi o državnom aparatu, religijama, etničkom grupisanju, ili mega-kompanijama koje proizvode brendove u svakodnevnoj širokoj upotrebi, teži da ima posla samo sa jednom verzijom porodice, čiji osnovni paket čine otac, majka, i dvoje djece, različitog pola. Poželjno je da, u perspektivi, osnovni paket ima jasnu viziju i opredijeljenost da će se nesebično truditi da postane ultra super kombinacija, time što će se broj djece progresivno multiplicirati, poželjno u korist muškaraca, a na opštu radost kontrolora. Osim toga, kako bi ovi kontrolori bili zadovoljni porodicom, potrebno je da ista ništa ne potražuje, već da je materijalno i društveno u potpunosti samoodrživa, i da su svi njeni članovi i članice zdravi. Otac obavezno zaposlen sa zaradom koja je dovoljna za sve, majka može ali i nije nužno da bude zaposlena, jer se neko mora starati da servisi porodičnog savršenstva funkcionišu bez napora. Vjerujem da su ovakve porodice u stvarnom životu veoma rijetke, ali su kontrolorima osobito mile.

U oduševljenom navijanju za što veći broj porodica koje se uklapaju u ove kriterije, kontrolori rijetko promišljaju o onima koji se nalaze van tog punog kruga, a to je danas većina populacije Bosne i Hercegovine. Mislim na one mnogočlane porodice u okviru kojih su oba roditelja bez posla i koje bez osnovnih uslova za život opstaju na povremenom nadničenju, klin čorbi sa par kašika riže, i dobroj volji ljudi koji donesu djeci po čokoladu, nove cipele i sveske za školu. Mislim i na one porodice sa malo članova, koje se iz bilo kog razloga ne mogu ili ne žele uvećati. Mislim na porodice u kojima očevi u tijelu nose rupe od metaka, u glavi rovove, a majke ćute jer ih niko ništa i ne pita. Mislim na porodice koje žive u kontinuiranom strahu, stresu i osjećaju bespomoćnosti jer im se uselila opaka bolest koja se liječiti ne može, ili je liječenje toliko skupo da ga ne mogu platiti. Mislim i na porodice koje nisu podobne jer žive na pogrešnom mjestu, ili žive na pravom mjestu ali u pogrešno vrijeme. Mislim i na porodice koje čine dvije žene ili dva muškarca koji se ne mogu javno voljeti jer gotovo ni za koga ne postoje.
Kao ni moja porodica, oni nisu za prikazivanje, jer nisu kontrolorima po mjeri.

 

Nekako mi je ova savršenost najočitija u reklamama poznatih brendova, naročito ako se radi o proizvodima za djecu. Danas naletih na novu reklamu jedne dječije kreme sa kojeg mi se smiješi osnovni paket savršene porodice uz poruku „Moja porodica nije cijela, ako u kući fali *** dječja krema. Voli je mama, koristi je tata, ali najviše se nađe u ručicama mene i brata.“ 

U njoj nema ni mrve mene i moga dvočlanog društvenog stuba i neće nas nikada ni biti. Ne uklapamo se u bajku, ovako necjelovite i društveno falične. Nema tu ni one djece koja se raduju slučajnim čokoladama i novim cipelama. Nikoga što gore nabrojah. A nas je mnogo. I kupujemo da živimo. Kad imamo i možemo, ali ćemo kupiti.

Džaba im. Mi smo mikro savršene i savršeni milion puta.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba

Kad šaka radi, sve ostalo (ne) ćuti. Treći dio.

Djeca su žrtve nasilja u Bosni i Hercegovini.  Bez ikakve sumnje. To nije nikakva tajna, jer nasilje je sve manje privatno, sakriveno i „navodno.“ Vjerujem da ovo ne govori o tome da je u našoj zemlji nasilje nad djecom u porastu, već ukazuje na činjenicu da postaje dio javnog prostora.

Sve su intenzivnije i sve više gole javne pojedinosti slučajeva u kojima su djevojčice i dječaci objekat agresije. Dobro je da javnost zna za nasilje kojem su izložena djeca, iako ozbiljno zamjeram medijskim lovcima na senzacije, a naročito onima koji uporno tragaju za pojedinostima koje ukazuju na identitet žrtava. Zamjeram im na nedovoljnom trudu da nauče osnove o nasilju, da bi mogli govoriti o njegovim strahotama, bez rizika da će izgledati kao otvoren poziv onima koji nasilje prihvataju kao životni stil, a ne zločin što ono u suštini i jeste. Njihova nemarnost ili direktna namjera da budu prvi koji će objaviti identitet osoba iz bliskog okruženja žrtve, samoj žrtvi ozbiljno umanjuje šanse da (se) zaboravi ono što je preživjela. Kada je identitet žrtve jednom javan, on se ne može poništiti i zaboraviti. A nasilje će se na žalost ponoviti. Jer situacija je očito van kontrole.

Djevojčice i dječaci u BiH su svakodnevno izloženi različitim oblicima nasilja i zlostavljanja u porodici, seksualnom nasilju počinjenom od strane bliskih srodnika i osoba iz bližeg životnog okruženja, kao i vršnjačkom nasilju. Vjerovatno i mnogim drugim gadostima, ali ovo se zvanično i nezvanično računa kao najčešće. Svi koji se bave nasiljem nad djecom će potvrditi da ono traži stroge zakone koji se bezuslovno primjenjuju, veoma osviještene profesionalce i profesionalke u oblasti obrazovanja, zdravstvene i socijalne zaštite, pravosuđa, policije i medija, efikasnu saradnju među njima, jasne i budžetskim parama podržane javne politike i standarde postupanja, koji će na najmanju moguću mjeru svesti mogućnost da se nasilje desi. Ukoliko se desi, učiniće sve što je nužno da svako dijete dobije pravovremenu, senzibilisanu i kontinuiranu podršku, sve dok za njom ima potrebu, odnosno dok se u potpunosti ne oporavi. Naša zemlja nema ove uslove. Ne znam kada će ih imati. To je pitanje za zvaničnike i zvaničnice i odgovornost koju nose njihove javne funkcije.

Kao direktna reakcija na ubistvo sedamnestogodišnje djevojčice iz Pala, u prošlu srijedu je na TV BN emitovana politička emisija „Stav i kontrastav“ na temu maloljetničke delikvencije. Emisija je mogla biti sasvim dobar prostor za poruke javnosti da institucije sistema nasilje ne smiju i neće tolerisati. Ali nije. U emisiji su učestvovali načelnik opštine Pale, načelnik službe kriminalističke policije Centra javne bezbjednosti Istočno Sarajevo i psiholog-pedagog Centra za socijalni rad Bijeljina. Emisija je sasvim fino mogla biti i na nekoj drugoj televiziji, sa ljudima istog ili sličnog profila, čuli biste isto. Policajac i načelnik opštine su sjedili u studiju i mirno ćutali kada je u ključnom momentu voditeljica emisije u krešendu kritikovala zakone koji joj, valjda, ne mogu zabraniti da vlastitom(!) djetetu lupa šamarčine. Ćutali su i kada psiholog-pedagog reče da su se djeca dobro informisala o nekim tamo svojim pravima i konvencijama pa prijete roditeljima i prijavljuju. Za mene to njihovo ćutanje ne znači ništa drugo nego – stanje je redovno. Započni sa šamaranjem. Po potrebi gazi i nogama.

Nisu za sve krivi ljudi na funkcijama.

Iza zatvorenih vrata, djevojčice i dječaci rastu i odrastaju u kulturi nasilja i ćutanja koja forsira šaku kao odgovor na sva moguća i nemoguća pitanja. Smjenjuju se epizode lijepih događaja i pesničenje, a djeca koja su svakodnevno izložena nasilju ne znaju da im život i ne mora biti takav. Roditelji su bili ili još uvijek jesu nečiji objekti.  Život im, kao odraslim osobama, daje privilegiju da postavljaju pravila i u njemu se ne snalaze baš dobro bez da primaju i zadaju udarce. Jedno od pravila jeste da primaju od jačih i vraćaju slabijima, to je logičan razvoj kukavičluka. I udaraju, iako tvrde da to ne čine. Zlostavljaju na mnoge načine, iako kažu da to nije istina. Te iste djevojčice i dječaci će kada i ako dobiju priliku da odrastu biti na jednoj ili drugoj strani. Ili na obadvije.

Komšije osluškuju iza tankih zidova i misle kako ih se svo to tuđe smeće i ljudska prljavština apsolutno ne tiču.  Sutradan će se suočiti sa tupim pogledom u vlastitom domu i pitaće se kada se sve skupa to nasilje meni dogodilo. Možda će se prvi puta izvinuti, a poslije toga će šaka kliziti kao mlijeko i bez puno razmišljanja.

Morbidna je ovakva svakodnevica i mora joj doći kraj. Ja sam majka devetogodišnje djevojčice i svaki dan je učim odgovornosti prema sebi i drugima. Učim je da se smije i bude radosna.

I ona mene uči to isto.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba

S(a)vršeni poredak

Internetom je ovih dana kružila fotografija novoustoličenog pape Franje u kojem se citira njegova izjava o prirodnom redu i činjenicama po kojima žene nisu prikladne za političke poslove, te da su „tu da podrže razmišljanje i stvaralaštvo muškaraca, ali ništa više od toga.” Kako saznadoh, ova izjava nije novijeg datuma, i vezuje se za kontinuirane sukobe i veoma komplikovane odnose koje je sadašnji papa a nekadašnji kardinal iz Argentine imao sa Kristinom Fernandez dugogodišnjom predsjednicom ove zemlje. Iako postoje ozbiljne tvrdnje o propustima tadašnjeg kardinala da zaštiti žrtve vojne hunte koja je 70tih godina vladala Argentinom, papa Franjo je predstavljen i promovisan kao visoko moralna osoba koja suosjeća sa obespravljenima i sirotinjom, odbija povlastice i živi veoma skromnim životom, bez skupog nakita, te želi neposredni kontakt sa vjernicima. Ukratko, mnogo razloga da ga vjernici vole i poštuju.
 
Ja nemam ništa lično protiv njega. Poštujem ljude koji vjeruju u Boga i žive skromno u skladu sa drugim ljudima oko sebe. Međutim, ne želim zanemariti činjenicu da je pored svoje uloge poglavara katoličke crkve papa takođe i državnik, koji putem svoje administracije ima uticaj na međunarodne politike, pa tako i one u oblasti ljudskih prava. Njega je izabrala konklava kardinala muškaraca, sve ključne pozicije u administraciji Vatikana drže muškarci koji vode veoma intenzivne diplomatske aktivnosti, što katoličkoj crkvi omogućava jedinstven uticaj u odnosu na druge crkve i religije, te direktni politički uticaj u održavanju sistematskog kršenja prava žena. Tako se prije par dana Vatikan našao u grupi naglašeno patrijarhalnih država, sa debelim dosijeima o slučajevima zataškavanja i zanemarivanja nasilja protiv žena, kao što su Sudan, Rusija, Iran i Egipat, te se usprotivio usvajanju deklaracije Ujedinjenih nacija kojom se, između ostalog, zahtijeva od država da odlučno osude sve oblike nasilja protiv žena i djevojčica i da se uzdrže od pozivanja na bilo kakve običaje, tradicije ili religijske razloge kako bi izbjegle svoje obaveze zaštite žena od nasilja.


Iako je na kraju deklaracija usvojena sa spornim tekstom koji nesumnjivo ukazuje da religija ne može biti opravdanje, samo protivljenje Vatikana i ostalih ovoj odredbi ukazuje na postojanje prakse koja odobrava dehumanizovanje žena, opravdava seksualno nasilje i druge oblike nasilja protiv žena, te omogućava da se država distancira i amnestira od odgovornosti kada propusti da zaštiti osnovna ljudska prava i slobode žena. Ove poruke su jasno vidljive i iz izjave Vatikanskih diplomata tokom usvajanja Pekinške deklaracije i platforme za akciju, na Četvrtoj svjetskoj konferenciji o ženama 1995 godine, kojom su stavljene brojne primjedbe na tekst Deklaracije, usmjerene na ograničavanje već prepoznatih i zaštićenih prava žena, uz formalnu osudu nasilja.


U slučaju Vatikana kojim upravlja papa Franjo, ova diplomatija takođe šalje poruku svim katoličkim vjernicima da je nasilje protiv žena opravdano sredstvo sve dok su blizu crkvi i dok u nju vjeruju. I da će gledati kroz prste. Kako papa lično, tako i sveštenici sa propovjedaonica, šireći milosrđe i suosjećanje sa sirotinjom i onima koji prava nemaju.

Nemam namjeru da se rugam katoličkoj crkvi. Stvarnost se poprilično narugala sama od sebe i ja sam samo čitateljica poteza ljudskosti, a njih ovdje nema. Vidim produžetak nespremnosti crkve i njenih administratora da na zemlji reformišu svoje politike, vide žene izvan njihove biološke uloge, i omoguće im zaštitu kroz moć koju nesumnjivo imaju kroz društveni i politički angažman najvišeg Vatikanskog rukovodstva i sveštenika u zajednici. Nespremnosti ima i u beskrajnom odbijanju mogućnosti da žene budu ordinirane u sveštenike i time vremenom dođu do najviših crkvenih pozicija, što je još jedan od standarda koji se opravdava božanskim ustavom.


Savršeni poredak će se neminovno ugušiti u sopstvenoj arhaičnosti, a na tržište će doći nove ideološke robe koje ne odbacuju žene.


Zato papa Franjo, niski start. I kreni.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba

Samo nek je praznik žena

Vjekoslav Bevanda, predsjedavajući Savjeta ministara Bosne i Hercegovine je prije dva dana u Sarajevu potpisao Izjavu podrške globalnoj Kampanji UN-a pokrenutoj 2012 godine sa ciljem zaustavljanja nasilja protiv žena i djevojčica. U junu 2009 godine sličnu izjavu je potpisao i Nikola Špirić njegov prethodnik, a današnji BiH ministar finansija i trezora, koji je tim činom dao podršku UNIFEM-ovoj kampanji „Reci NE nasilju protiv žena“. Obojica su tom prilikom govorili o nasilju protiv žena kao pitanju koje ima punu pažnju institucija Bosne i Hercegovine i naglasili opredjeljenost da se bore protiv ovog problema.

Prošle su gotovo tri godine između jednog i drugog potpisa, a nasilje se održava kao dio svakodnevnice mnogih žena u Bosni i Hercegovini. I mnoge stvari se nisu pomjerile ni za milimetar.

Potpisi najviših BiH dužnosnika ne uklanjaju činjenicu da važeći zakoni u ovoj oblasti ne samo da nisu u skladu sa međunarodnim standardima, već ni jedni sa drugim. Iako su krajem 2012 godine usvojeni potpuno novi zakoni o zaštiti od nasilja u porodici, ova vrsta nasilja se u Republici Srpskoj i dalje prepoznaje i kao prekršaj i kao krivično djelo, a u Federaciji BiH kao krivično djelo. Kaznena politika oba BiH entiteta ukazuje da sudovi počinioce nasilja u porodici kažnjavaju uslovno i veoma niskim novčanim kaznama, što ih u pravilu ne odvraća od ponavljanja nasilja, već čini da se ono intenzivira. Održivih programa rada sa počiniocima nasilja nema, a žene koje prvi put prijave nasilje i ne dobiju adekvatnu pomoć i zaštitu, kod ponovljenog nasilja odluče da ćute jer time ne riskiraju ponovljene batine.

Ukoliko žena koja je preživjela nasilje odluči da ne svjedoči protiv počinioca nasilja, što je njeno zakonsko pravo, tužilaštva odustaju od gonjenja pravdajući se nedostatkom dokaza. A druge dokaze je teško osigurati, jer ne postoji opredjeljenost da se oni prikupljaju. Ukoliko dođe do sudskog postupka, žene koje su preživjele nasilje i koje žele da svjedoče u sudnici (a i van nje) dolaze u kontakt sa počiniocem nasilja, te su izložene prijetnjama i pritiscima da promijene iskaze i time omoguće oslobađanje počinioca nasilja od odgovornosti.

Ovo je stvarnost. Podatke nisam izmaštala, već sam im svjedočila tokom posljednjih sedamnaest godina koliko se zajedno sa svojim prijateljicama širom Bosne i Hercegovine bavim ovim problemom i podrškom ženama koje žele živjeti bez nasilja. Zato mi zvuči jako neodgovorno poziv Vjekoslava Bevande ženama Bosne i Hercegovine da prijavljuju nasilje nadležnim tijelima, kada znam da je sistem tih tijela okrutan, diskriminirajući, samodovoljan, visoko tolerantan i prijateljski nastrojen prema počiniocima nasilja. Ne znam da li je njemu i njegovom prethodniku iko ikada objasnio kako žive žene sa nasiljem u BiH i kako potpisi koji su stavili na izjave da će učiniti sve da ovim ženama bude bolje zaista i traže njihovu akciju a ne samo slikanje i mahanje novinarima.

Stiže nam još jedan međunarodni dan žena. Galopira ubrzano praćen tezgama na kojima se nude futurističke lampe, kineski nakit i marame, šminka za dvije marke, plišani medvjedići. Tu su i maštovita licitarska srca, kao i ona žarko crvena, sa nasađenim rukama i porukama ljubavi. Šareno je i veselo. Znam da će se mnoge žene iskreno obradovati ovim sitnicama i pomisliti kako je svijet ljepše, drugačije i bolje mjesto barem na jedan dan. Iza prazničnih kulisa ostaće mnogo žena sa polomljenim rebrima i osmjesima koji sakrivaju polomljene zube. One će sigurno pomisliti kako je sve to praznovanje uzaludno.

Sretan vam osmi mart, međunarodni dan žena. Dok nasilje protiv žena ne prestane.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba

Izvinite…Nebitne ste!?

Semir Efendić, načelnik opštine Novi Grad Sarajevo je nedavno javno iskazao neslaganje sa uspostavljanjem neformalnog kluba zastupnica u Parlamentu Federacije BiH. U svojoj reakciji nije negirao samo potrebu političkog organizovanja žena u entitetskom parlamentu, već uopšte potrebu društvenog djelovanja žena u Bosni i Hercegovini kroz ženske organizacije u okviru kojih se, kako kaže „ženama ispira mozak do te mjere da nisu više sposobne za normalnu socijalizaciju sa ostatkom društva.“ Njegov stav je vodio reakciji ženskih nevladinih organizacija u BiH, ali i parlamentarki, pa je tako Ismeta Dervoz, zastupnica u Parlamentarnoj skupštini BiH zatražila njegovo javno izvinjenje.

Da se razumijemo, Semir Efendić nije jedini političar u BiH sa ovakvim stavom. Mnoge njegove kolege, kako iz njegove partije, tako i iz ostalih, parlamentarnih, neparlamentarnih, popularnih i onih malo manje, bez obzira na bilo koju drugu osnovu grupisanja, sigurna sam misle isto. Godinama se isti stavovi u vidu anedgota provlače kroz institucije i kafanske prijateljske egzibicijske susrete političara na svim nivoima. Pričaju se i prepričavaju, komentarišu kao vic. Ovih anegdota je bilo i u BiH Parlamentu tokom rasprava o usvajanju Zakona o ravnopravnosti polova BiH, kada su neki od zastupnika izražavali zabrinutost za muški rod.

Bilo ih je i kad je 2009 godine predsjednik Komisije za ljudska prava u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH tvrdio da je žena zaslužila šamar, kao i kada su 2006 godine imenovane (čak!) dvije ministarke u Vladi Republike Srpske, te su poslanici Narodne skupštine o tome govorili kao o ustupku ženama.

U njihovoj osnovi se nazire strah od kataklizme izazvane vladavinom žena koja će upropastiti Bosnu i Hercegovinu. Žene koje se društveno organizuju zaista jesu realna prijetnja patrijarhatu i njegovim osnovnim postulatima po kojima društveno svjesna i aktivna žena nije korisna muškarcima. Čim pređe preko praga, obrazuje se i vidi života oko sebe, postavlja pitanja, traži učešće, zahtijeva, naprosto nekako previše zna. Žena počne da misli na sebe i kada se pritom udružuje sa drugim ženama nastaje raspad, tog, muškarcima normalnog društvenog sistema u kojem uživaju sve privilegije. 

Godinama, ovako ispranog mozga radom u organizacijama civilnog društva i obrazovanjem po bijelom svijetu koji je i Semira obrazovao, čekam na normalni društveni sistem. Čekam da ti politički iskusni i ispravni muškarci, koji tvrde da žensko i muško nije važno, odnosno da žene nisu važne, riješe probleme. Čekate ih i vi, ispranog ili neispranog mozga, bez razlike.

Čekala sam više od godinu dana da se formira Savjet ministara BiH nakon opštih izbora 2010 godine, čekam da šestorica reformišu Ustav BiH, čekam konstitutivnost za sve žene i muškarce, čekam socijalnu i zdravstvenu zaštitu na način kako to u zakonima piše. Čekam da nasilje nad ženama i djecom ne bude dio tog našeg normalnog svijeta, da se desi to nešto novo i bolje, nešto od čega smo udaljeni sve više. Mnogo toga čekam.

U zemlji u kojoj je sve duboko podijeljeno i u kojoj je etničko i nacionalno organizovanje važnije od toga da li ćete imati šta jesti, imati posao, biti zdravi i obrazovani, govoriti o nebitnosti organizovanja žena je u najmanju ruku licemjerno.

Zbog toga mi više nije dovoljno izvinjenje Semira Efendića i drugih političara koji ga javno ili tajno podržavaju. Važno mi je da djelom pokažu da je ovo zemlja u kojoj su žene sastavni dio stanovništva sa jednakim pravima i mogućnostima, i to ne samo deklarativno, na riječima, već postupcima, akcijama, u budžetima, i programima koji će stvarno unaprijediti živote žena u Bosni i Hercegovini. Na mjestima gdje je moć se dokazuje koliko je nekome stalo do stvarnih promjena, a ne putem kurtoaznih izvinjenja koja danas izgledaju kao izlizane cipele. Možda su nekom i drage, ali im je rok trajanja veoma kratak.

Moj isprani mozak više ne prima strateške i akcione planove, revizije, izmjene i dopune, rebalanse, reprograme…i slične dokumente. Meni, a vjerujem i mnogima od vas, to ne znači ništa. Hoću da vidim kraj tom (savršenom) mehanizmu koji funkcioniše bez polovine populacije ove zemlje, koji se godinama hrani neplaćenim radom žena u domaćinstvu, otkazima trudnicama i porodiljama, zaostalim isplatama porodiljskih naknada, i nasiljem u porodici koje prolazi nekažnjeno jer je sistemu tako komotno.

Bitne ste. I tiče vas se. Adio.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba

(Logično) Prostituisanje za ljudska prava

Odjeknula je širom Bosne i Hercegovine inicijativa za legalizovanje prostitucije pokrenuta od strane košarkaškog kluba invalida „Vrbas“ iz Banja Luke. Uprava kluba, zabrinuta za seksualni život sportista sa invaliditetom, smatra da oni imaju pravo da, kao i sve ostale osobe, imaju pristup seksu i zadovoljenju svojih potreba. Kako kažu, drugog načina nema, osim da se prava na seksualni život ove populacije traže na ulici, prikupljanjem potpisa za promjene koje će prostituciju a samim tim i ostvarivanje ovog prava invalida staviti sa ove strane zakona. Važeći propisi prepoznaju prostituisanje kao prekršaj protiv javnog reda i mira. U nekim kantonima u Federaciji BiH, kao što su sarajevski, unsko sanski i zapadnohercegovački, korištenje usluga prostitucije je takođe prekršaj. Osim toga, kažnjivo je iznajmljivanje i ustupanje prostorija za vršenje prostitucije, dok je navođenje odn. prisiljavanje na prostituciju krivično djelo.

Za mene u ovoj inicijativi nema ništa novo i inovativno u odnosu na predhodne, osim možda činjenice ko ju je pokrenuo. Sve ostalo je već mnogo puta sažvakano i ispljunuto u javni prostor kao poruka ženama (muškarci kao davaoci usluga se ne pominju) da su ništa drugo nego roba koju se može kupiti i prodati, i da se na ovoj robi može sasvim fino zaraditi.

Logika koja ovom slučaju daje novi momenat jeste da se legalizovanje prostitucije nastoji prikazati kao human gest, kako bi se osigurala šira društvena podrška. Jer, u pitanju je ostvarivanje ljudskih prava muškaraca u okviru grupacije koja se nalazi među ponajviše društveno marginalizovanim kategorijama. Svako ko je protiv ostvarivanja prava invalida može, dakle, slobodno biti osuđen(a) na javni prezir. Uokvirivanje problema na ovaj način marginalizuje sve negativne posljedice prostitucije i čini je logičnom, nužnom, pa čak i poželjnom. Time je put do 3000 potpisa koliko je minimalno potrebno da bi se promijenio neki od zakona mnogo manje trnovit.

Da bi se dodatno učvrstio stav javnosti, najnoviji pokretači inicijative tvrde da će se legalizovanjem prostitucije donijeti ogromna korist državi, jer će prostitutke i oni koji organizuju prostituciju (da li?) plaćati poreze i doprinose i time, logično, spasiti zemlju od privrednog kolapsa. Osim toga, ova nova privredno uslužna grana će nas odvesti direktno u moderne evropske i svjetske tokove, što bi, opet logično, trebalo da nam bude svima želja. Naročito ženama, prostitutkama, koje će biti osigurane i sigurne budućnosti. Kao i ostale zaposlene žene u Bosni i Hercegovini.

Nepobitni argumenti nove inicijative vješto izbjegavaju poglede u blisku prošlost. Samo desetak godina unazad, Bosna i Hercegovina je vladala svjetskim i evropskim mapama trgovine ženama. Na zidovima nizova ubrzano izgrađenih višespratnica duž Arizone, oko Doboja, Prijedora i drugdje još uvijek proviruju na brzinu prekrečeni nazivi noćnih klubova, uz obavezne ženske butke oko šipke. Nije to mnogo daleko od amsterdamskih i hamburških mesnica pod crvenim fenjerima u kojima sjede žene svih rasa i nacija, a ponajmanje holandske i njemačke. O njihovoj slobodnoj volji da se bave prostitucijom, okolnostima koje su ih dovele do toga, pristupu zdravstvenoj, socijalnoj i pravnoj zaštiti, nasilju kojem su kontinuirano izložene nije popularno govoriti jer je to loše za biznis.

Savremene zapadnoevropske zemlje na koje se po ovom pitanju želimo ugledati su požurile da legalizuju prostituciju, uz prvobitni osnovni cilj da obuzdaju kriminalne mreže trgovine ženama i osiguraju sigurno okruženje za žene koje su uključene u prostituciju. Ove države nerado izlaze u javnost sa negativnim posljedicama unosne industrije. Važno je da su usluge legalne, žensko meso je jeftino, lako i stalno dostupno. Lova se obrće. Logično.

Ja jesam za pravo invalida na normalan život dostojan svakog čovjeka. Nisam za omogućavanje legalne trgovine ženama u Bosni i Hercegovini ili bilo gdje drugdje, i još manje da država gradi javne budžete na porezima prikupljenim na ovaj način. Ne mislim da je u redu graditi i ostvarivati ljudska prava jednih na ozbiljnom kršenju ljudskih prava drugih i da je to put kojim se problem nemogućnosti ostvarivanja prava na seksualni život muškaraca sa invaliditetom treba rješavati.

Za početak, mislim da pažnja treba biti usmjerena na društvenu destigmatizaciju invalidnosti muškaraca i žena, njihovih seksualnih potreba i mogućnosti ostvarivanja ovih potreba kroz ravnopravni pristup društvu.

Ne putem zakonom omogućenog i podstaknutog seksualnog iskorištavanja žena. 

Objavljeno na: http://manjine.ba