Kako neplaćeni rad utiče na živote žena

Izvan tržišta rada, žene širom svijeta  nastavljaju da obavljaju poslove za koje ne primaju platu, niti imaju penziono i socijalno osiguranje, nevidljive u statistikama o bruto društvenom proizvodu, iako direktno omogućavaju funkcionisanje, rast i razvoj ekonomija.

Šta je neplaćeni rad žena

Neplaćeni rad žena obuhvata svakodnevne aktivnosti vezane za održavanje domaćinstva, uključujući kuhanje, čišćenje, nabavke, brigu o djeci, starijim osobama i bolesnim članovima porodice.
Neplaćenim radom se smatra i rad žena u poljoprivredi, koji ostaje nezabilježen i besplatan, a žene na selu se u pravilu vode kao nezaposlene domaćice iako mnoge od njih rade od jutra do mraka na njivama i nastavljaju sa poslovima u kući.

Prije više od dvadeset godina, Ujedinjene nacije su provele istraživanje koje je obuhvatilo preko 30 zemalja širom svijeta, i rezultati su pokazali da žene rade duže i bivaju ne samo manje plaćene, već njihov rad ostaje neprepoznat i potcjenjen u odnosu na rad muškaraca.
Međunarodna organizacija rada (ILO) ukazuje da na globalnom nivou žene obavljaju 76,2 posto od ukupnih sati neplaćenog rada, što je trostruko više nego neplaćeni rad koji obavljaju muškarci.

Dostupne zvanične statistike u Bosni i Hercegovini u vezi neplaćenog pomažućeg rada žena su „manje sigurne“, kako je navedeno u statističkom biltenu „Žene i muškarci u BiH“, koji periodično izdaje Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. Tako je u periodu od tri godine (2015-2017) 6,6 posto do 7,4 posto žena i manje od 2 posto muškaraca u BiH od strane države bilo prepoznato kao neplaćeni pomažući članovi, pri čemu ostaje nejasno o kakvim pomažućim ulogama se radi.

Dvostruko opterećenje

Žene koje su zvanično zaposlene su dvostruko opterećene, jer nakon radnog dana kod poslodavca započinju još jedan besplatan radni dan u kući, budući da se smatra društveno uobičajenim i očekivanim da je to njihova odgovornost.
Time se i njihovo slobodno vrijeme posvećeno odmoru i drugim aktivnostima značajno smanjuje ili uopšte i ne postoji, dok se muškarci u mnogo većoj mjeri posvećuju održavanju društvenih kontakata, zabavi i odmoru.
Uobičajeno je i da se žene brinu o bolesnoj djeci i drugim članovima porodice, te da ukoliko su zaposlene, napuste posao ili uzimaju neplaćena odsustva kako bi brinule o njihovim potrebama.
Mnoge žene tako godinama ostaju van tržišta rada, radeći naporno bez naknade, i mogu samo sanjati o napredovanju na poslu, profesionalnom razvoju ili nastavku obrazovanja, te ih se veoma mali broj ponovo vraća na posao, jer su u međuvremenu zamjenjene ili muškarcima ili ženama koje nemaju takva „opterećenja i obaveze“. Ukoliko se vrate na posao nakon perioda odsustva zbog brige o članovima porodice, često se raspoređuju na manje plaćene pozicije ili bivaju prisiljene da rade kao povremena zamjena za druge odsutne radnike. Situacije u kojima poslodavci imaju razumijevanja za potrebe žena da brinu o članovima porodice, te im omogućavaju skraćeno radno vrijeme su veoma rijetke.

Oblast koja nam je naročito mila jeste briga o novorođenoj djeci u okviru koje, barem što se tiče Bosne i Hercegovine, učešće muškaraca u ovoj vrsti neplaćenog rada je još uvijek na nivou izuzetaka, iako postoje zakonske odredbe koje omogućavaju muškarcima korištenje roditeljskog odsustva.

Naravno, žene ostaju glavni krivci za pad nataliteta, ali to je tema za neki drugi put.

Odsustvo brige o zdravlju

Briga o zdravlju žena koje prekovremeno i besplatno rade gotovo neprekidno nije uopšte problematizirana, iako mnoge žene oboljevaju jer ne spavaju dovoljno, nemaju vremena da se posvete brizi o sebi, niti odlaze na redovne zdravstvene provjere, češće su fizički neaktivne i mnogo više podložne zdravstvenim problemima vezanim za stres.
Nametnute rodne uloge ukazuju da je društveno uobičajeno da su žene, „prirodno“ predodređene da neplaćene poslove rade mnogo bolje nego muškarci, ubjeđujući i same žene da je dobro za njih da nastave biti posvećene beskonačnom radu koji ih čini dobrim majkama, suprugama i domaćicama. Time im se održava društveno prihvatljivi status, a one (p)ostaju sve više siromašne i ekonomski ovisne.

Istina je da bi se bez neplaćenog rada žena mnoge ekonomije raspale ili bi bile barem ozbiljno uzdrmane i da smo mnogo, mnogo daleko od svijeta u kojem poštujemo i ne iskorištavamo jedni druge.

Vrijeme je da neplaćeni rad žena bude tema socijalnih politika. Da živimo bolje.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba 

Nevidljivi porez za žene i zašto ga plaćamo

Svima nam je potrebna hrana, odjeća i obuća, kupujemo takođe sredstva za održavanje higijene, i pri tome se većina osoba odlučuje za kupovinu vodeći računa o dva osnovna kriterijuma – cijena i kvalitet – tragajući za proizvodima i uslugama u kojima će se oba parametra  približiti savršenstvu.

Ono o čemu većina prosječnih građanki i građana slabo razmišlja jeste da iza svakog proizvoda i usluge na planeti postoji ogromna industrija marketinških stručnjaka koji vode računa o svim detaljima kako bi mi i dalje nastavili da kupujemo nesmanjenom žestinom. U ovoj industriji su odavno uočili činjenicu da žene i muškarci imaju različite potrebe i navike i to iskoristili na opštu radost onih što žive od naše kupovine.

Ženama se naplaćuje njihov pol i potrebe kroz takozvani roze porez. Znate li šta je to?

Ovaj porez nije nikakav dodatni namet na proizvode roze boje koji je moguće jasno uočiti, kao što je to porez na dodatnu vrijednost koji nam je svima vidljiv na fiskalnim računima kada kupujemo. Radi se o  globalnom trendu da se proizvodi koji su usmjereni specifično prema ženama naplaćuju više od proizvoda usmjerenih na muškarce, te marketinškom iskorištavanju rodnih karakteristika i društveno uobičajenih navika žena i muškaraca u svrhu ostvarivanja dodatnog profita.
Istovjetnom proizvodu koji je proizveden od materijala istog kvaliteta i identične namjene se mijenja boja ili se dodaju detalji, pakuje se u ambalažu koja vrišti sugestivnim bojama i ženskim porukama te se on naplaćuje više jer je namjenjen ženama, što vodi rodnoj diskriminaciji u cijenama koje za istu stvar plaćaju žene i muškaci.

Tome možemo pridodati i stvarne poreze koje plaćaju samo žene na higijenske uloške i tampone kao  proizvode nužne tokom menstrualnog ciklusa koji je biološka neminovnost i prirodna stvar tokom reproduktivne faze, u prosjeku od 12. do 50. godine života svake žene. Ovi proizvodi nisu luksuz već osnovna životna potreba i svakoga mjeseca ih masno plaćamo.
U kontekstu usluga, roza porez je vidljiv kroz veće cijene usluga koje se nude ženama, uz opravdanje da žene imaju drugačije, „komplikovanije“ potrebe za koje je logično i opravdano naplaćivati više, kao što su usluge frizera, hemijskog čišćenja, šivanja, kozmetički tretmani koji su „zahtjevniji“ za žene i stoga i više koštaju.

Istina je da se ženama dodatno naplaćuje vazduh u kombinaciji sa stereotipima.

Ekonomski uticaj ovog nevidljivog roze poreza jeste da ženama značajno smanjuje kupovnu moć, budući da zarađuju manje u odnosu na muškarce, te stoga i imaju manje i novca da potroše. Istraživanja provedena u Evropskoj Uniji ukazuju da žene u prosjeku zarađuju 39,6 posto manje nego muškarci, dok je razlika u zaradama u Bosni i Hercegovini još veća i iznosi 46 posto, što u praksi znači da žene širom naše zemlje od 15. juna rade besplatno. U kombinaciji sa roze porezom koji opterećuje svakodnevni život život miliona žena, djevojaka i djevojčica, manja kupovna moć ih gura u još dublje siromaštvo i diskriminaciju.

Roze porez se nije desio slučajno i pokrenuo je lavinu reakcija i kritika te prisilio vlade širom svijeta da se bave uticajem otvorene diskriminacije žena koje plaćaju više od muškaraca za iste proizvode i usluge. U američkoj saveznoj državi Kaliforniji je od 1995. godine na snazi zakon koji zabranjuje rodnu diskriminaciju u naplaćivanju usluga, a odavno se vode intenzivne političke borbe za uvođenje zakona za ukidanje roze poreza, koje su pod snažnim pritiscima različitih industrijskih lobija, među kojima naravno prednjače proizvođači odjeće i kozmetike. U susjednoj nam Hrvatskoj proizvodi namjenjeni ženama su u prosjeku skuplji za 10 posto.

Roze porez u Bosni i Hercegovini

Danas sam otišla u jednu prodavnicu da uporedim cijene proizvoda namjenih ženama i muškarcima i na samo nekoliko proizvoda iste namjene uočila značajne razlike u cijenama, koje nemaju nikakvo uporište u razlici u kvalitetu proizvoda. Proizvodi za djecu – bebi kišobran kolica na kojima dominira roze boja, cijena 85 maraka, identična crna kolica, cijena 69 maraka. Dječiji bicikl sa pomoćnim točkovima istih karakteristika – roze boje cijena 115 maraka, tamno zeleni 109 maraka. Bicikl za odrasle istih karakteristika - opet roze boje 359 maraka, smeđe boje 349 maraka.
I nije samo roze ono što diže cijenu. Obična crna pamučna majica bez rukava – ženska 5,50 maraka. Obična crna pamučna majica bez rukava - muška 4 marke.

Nisam išla dalje. A vas svakako pozivam da uporedite cijene i razmišljate šta plaćate kad kupujete.
Političari u Bosni i Hercegovini se ne bave ovim nevidljivim nametom za žene i vjerujem da će mi se mnogi narugati i reći da se bavim smiješnim stvarima ukoliko budu pročitali ove redove. Oni se bave mnogo „ozbijnijim“ temama koje su daleko od vaših života.
Vas koje čitate i počinjete računati koliko novca svakodnevno trošite više na proizvode samo zato što su namjenjeni ženama pozivam da bojkotujete roze poreze.

Ne dozvolite da maniplulišu vašim novčanicima!

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Šta je rodno zasnovano nasilje i kako ga prepoznati

Oko 70 posto žena starijih od 15 godina iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Srbije, Moldavije i Ukrajine iskusilo neki od oblika seksualnog uznemiravanja, uhođenja, intimnog nasilja počinjenog od strane njihovih partnera ili nepoznatih muškaraca, uključujući i psihološko, fizičko ili seksualno nasilje. Pokazuje to istraživanje koje je 2018. sproveo OSCE, obuhvatajući više od 15 ispitanica iz navedenih zemalja.
Od ovog broja, 45 posto (oko 10.2 miliona) žena je iskusilo seksualno uznemiravanje, uključujući i uznemiravanje putem Interneta, 23 posto (oko 4.9 miliona) žena je iskusilo intimno partnersko nasilje koje uključuje fizičke i seksualne napade, dok je 18 posto (oko 4.4 miliona) žena iskusilo fizičko ili seksualno nasilje počinjeno od strane nepoznatih muškaraca.

Šta je rodno zasnovano nasilje i koliko je rasprostranjeno? 

Svaka vrsta fizičkog, psihičkog, seksualnog i ekonomskog nasilja, kao i prijetnje nasiljem koje su usmjerene prema prema ženama samo zbog toga što su žene, ili ih nesrazmjerno pogađaju u odnosu na muškarce. Statistike ukazuju da je oko 47,5% žena u svim dijelovima BiH doživjelo neku vrstu nasilja nakon navršene 15 godine života. Mlade žene (od 18 do 24 godina) su značajno više izložene nasilju nego žene starije životne dobi (iznad 65 godina).

 Kako ga prepoznati? 

Rodno zasnovano nasilje ne nosi sa sobom uvijek vidljive fizičke povrede, kao što su modrice ili polomljene kosti. Ono se dešava i ako si meta  ismijavanja, dobacivanja, ponižavanja ili uvreda zbog tvog fizičkog izgleda, sposobnosti, godina, odjeće koju nosiš, osobe koju voliš bez obzira na njen pol ili ti to sve čini osoba koja tvrdi da te voli. Ukoliko te neko dodiruje bilo gdje po tijelu bez tvog pristanka, prisiljava te na seksualne odnose, ucjenjuje te, prijeti ili uhodi na ulici ili na društvenim mrežama, fotografiše te ili snima i objavljuje tvoje fotografije bez tvoje volje. Kad ti član porodice ili osoba koja se brine o tebi oduzima novac ili ti ga uskraćuje za osnovne životne potrebe, zabranjuje ti da ideš u školu, prisiljava te da prosiš ili prodaješ svoje tijelo. Nasilje je sve ovo i još mnogo više, čak i kada se desi samo jednom.

Kako izgleda ciklus nasilja? 

Rodno zasnovano nasilje se veoma često ponavlja i traje, naročito kada je u pitanju partnersko nasilje. U tom slučaju možeš prepoznati ciklus nasilja, faze u kojima počinilac nasilja neprekidno nastoji da održi moć i kontrolu nad tobom. Prva faza je zlostavljanje, kada te počinilac intenzivno i agresivno napada i ponižava, kako bi ti pokazao „ko je glavni“ i uspostavio kontrolu. Druga faza je krivica, kada se počinilac nasilja osjeća krivim, ne zbog toga šta ti je učinio, već zbog straha od posljedica ukoliko se to javno otkrije. Slijedi traženje izgovora za nasilje, kada počinilac pokušava da racionalizuje nasilje, okrivljujući te da si svojim ponašanjem izazvala njegove reakcije. Tokom faze medenog mjeseca, počinilac nasilja se ponaša normalno, postaje nježan i uviđavan, čini sve da te zadrži pored sebe, kao i da zadrži kontrolu. Osjećaš se krivom i počinješ vjerovati da je nasilje bilo samo incident, da će vaši odnosi poboljšati i unaprijediti. Ovu fazu zamjenjuju napetost i tenzije kada počinilac nasilja postaje nervozan, razdražljiv, zaoštrava odnose, te intenzivno razmišlja o ponavljanju nasilja, sve dok ga zaista i ne ponovi.

Ko su najčešći počinioci nasilja? Gdje se nasilje dešava?

Tebi bliske osobe u porodici, komšiluku, na poslu, školi, na fakultetu. Nasilnici mogu biti i tvoji šefovi, kolege na poslu, prijatelji, poznanici, nastavnici i profesori, ali i tebi potpuno nepoznate osobe koje srećeš na ulici, u kafiću, autobusu, kinu, klubu i na drugim mjestima. Veoma često te mogu kontaktirati putem društvenih mreža i slati ti prijeteće i nasilne poruke telefonom.

Zašto se nasilje događa? Da li sam radim nešto pogrešno kada sam meta nasilja? 

Porodica i društvo određuju prihvatljiva i zabranjena ponašanja i uloge žena, koja su direktno povezana sa nasiljem i čine ga skrivenim. Većina nasilnika može tražiti od tebe da ćutiš o tome šta ti se dešava, i veoma često ćeš misliti da si sama „kriva“, da si nekim svojim ponašanjem ili postupcima uzrokovala nasilje kojem si izložena. Važno je da znaš da nasilje nije ljubav niti privatna stvar. A ne treba biti ni tajna. Ne postoji razlog zbog kojeg bilo ko ima pravo ili opravdanje da bude nasilan prema tebi na bilo koji način. Savjeti da izbjegavaš nositi određenu vrstu odjeće jer „sama tražiš nevolje“ su samo opravdanje za ponašanje nasilnika. Zapamti da uvijek imaš pravo reći ne i da je krivica i odgovornost za nasilje uvijek i isključivo na onom ko ga čini.

Šta da uradim kada mi se desi nasilje?

Izolovanje od prijateljica ili drugih osoba koje ti mogu pomoći samo produžava posljedice nasilja. Potraži pomoć stručne osobe (psihologa, pedagoga) i opiši joj šta ti se desilo ili se dešava. Prijavi napade, prijetnje i uznemiravanje policiji. Pozovi SOS telefon 1265 (Federacija BiH) i 1264 (Republika Srpska) i traži savjet i podršku, čak i ako želiš ostati anonimna. Nemoj da ćutiš čak i kada se desi samo jednom i kad ti se čini da možda i nije tako strašno. Rodno nasilje rijetko ostaje na jednom, naročito ako si povučena i ranjiva osoba i ako je to vidljivo drugima. Nauči neke tehnike samoodbrane i nabavi biber sprej koji će ti biti pri ruci kad zatreba.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba 

Žene imaju pravo na rađanje, ali i na prekid trudnoće

12.03.2019.

Odavno je nemoguće govoriti o reproduktivnim pravima i zdravlju žena samo u kontekstu zaštite ženskih ljudskih prava, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi.

Sudeći po neprekidnom interesu i aktivnostima religije i politike u Bosni i Hercegovini, regiji i širom svijeta, usmjerenim na kontrolu slobodnog izbora žena da odlučuju o svom životu i tijelu, ženama preostaje da ova prava i slobode neprekidno dokazuju i brane. U javnom prostoru, na ulici, u svojim domovima, u parlamentima širom svijeta, žene su glasne i bez obzira na prepreke ne odustaju od kontrole vlastitih života i zdravlja, štiteći jedna drugu i štiteći nepoznate žene koje žive u uslovima i pod okolnostima koje ih čine nevidljivim objektima porodice, društva i državnih institucija. 

Međunarodni standardi jasno ukazuju da se reproduktivno zdravlje žena vezuje za zaštitu prava žena na život, slobodu od torture i zlostavljanja, prava na zdravlje, privatnost, obrazovanje i zabranu diskriminacije.  Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), koja je dio Ustava BiH i stoga postoji obaveza njene direktne primjene, garantuje ženama jednaka prava da slobodno i odgovorno odlučuju o broju i razmaku rađanja djece, da imaju pristup informacijama, obrazovanju i sredstvima koja im omogućuju da ostvare ova prava u praksi. Pravo na obrazovanje u kontekstu zaštite reproduktivnih prava i zdravlja znači da žene moraju imati pristup informacijama koje će im pomoći da osiguraju zdravlje i dobrobit, uključujući informacije i savjete o planiranju porodice.

Reproduktivna prava i zdravlje uključuju i pravo na slobodnu odluku žene o prekidu trudnoće, kao i pravo da postane majka ukoliko to želi, te da se brine o svojoj djeci. Obaveza države jeste da joj u ostvarivanju ovih prava pomogne, kroz usvajanje zakona i posebnih mjera, koje uključuju i finansijsku podršku kroz planiranje i izdvajanje sredstava iz javnih budžeta. Važeći entitetski zakoni o uslovima i postupcima za prekid trudnoće u BiH regulišu da svaka žena starija od 16 godina može samostalno podnijeti zahtjev za prekid trudnoće do navršene desete gestacijske nedelje trudnoće.

Zdravstvene ustanove će izvršiti zahvat pod uslovom da se njime neće neposredno ugroziti život ili zdravlje žene, i dužne su ženama pružiti objektivne informacije o prekidu trudnoće i omogućiti savjetovanje i ženi i muškarcu prije i poslije zahvata, čime se ne sugeriše niti reguliše obavezan pristanak partnera žene na izvršenje abortusa. Biomedicinski potpomognuta oplodnja uz pokrivanje troškova kroz zdravstveno osiguranje je dostupna ženama koje su u bračnoj ili vanbračnoj zajednici, dok su žene koje samostalno žele postati majke i imaju potrebu za ovim intervencijama izostavljene iz ovih mjera. Njima je takođe uskraćeno pravo da usvajaju djecu.

Mnoge od njih, sigurna sam, žive u BiH, rade i uredno plaćaju poreze i doprinose, i mogu samo sanjati da će ih država pogledati i pomoći im da rode djecu. Naše politike su konzervativne, bez obzira da li se radi o političkim strankama koje su desno, centralno, ili lijevo orijentisane, jer je po mnogim pitanjima koje se vezuju za ženska ljudska prava u BiH između njihovih stavova veoma tanka linija. Sve se slažu da porodicu čine muškarac, žena i djeca, po mogućnosti što više djece.

Što više se djece rodi, to bolje za državu, ali samo uz što manje briga. Ako su oba roditelja prisutna, to je društveno prihvatljivo, veće su šanse da će djeca biti zbrinuta i podignuta u dobre radnike i radnice, plaćaće uskoro poreze, kirije, rate kredita, kupovaće svakodnevno. I sve tako u krug i državi će biti bolje, moći će da nesmetano održava četrnaest parlamenata, vlada i ogromnu administraciju koja uz njih ide i koju je nemoguće prebrojati, a većini običnih ljudi i razumjeti. Radi toga je političkim strankama naročito važno ignorisati kampanje poput one koju provodi Udruženje Mlado sunce iz Širokog Brijega koji bilbordima u Hercegovini govore majkama da ne daju svoju nerođenu djecu i poručuju građanima i građankama da ih spasu.

Neka se samo djeca rađaju.

I izgleda da politici takođe nije važno što već dugi niz godina mnoge nezaposlene porodilje u Federaciji BiH nemaju nikakvu ili simboličnu naknadu, a u Republici Srpskoj su usvojene mjere koje su ženama u istom statusu samo djelomično pomogle, mjerama koje im kažu da zaslužuju minimalac, pa i niže od toga u vidu materinskog dodatka koji je ispod svake granice dostojanstva i sa kojim je nemoguće zadovoljiti potrebe brige o djeci. I sve ovo, naravno jednokratno ili dok dijete ne navrši godinu dana. Poslije toga, drage mame kako vam bude.

U ovakvim odnosima moći, sloboda i prava žena da odlučuju o svojim željama, potrebama i zdravlju nema ili imaju ograničen rok trajanja.

Odbrana dostojanstva žena od licemjerstva državnog aparata koji je potpisao sve moguće međunarodne konvencije u oblasti zaštite ženskih ljudskih prava ne prestaje i svakodnevno ima sve više smisla.

Sve dok svaka žena, bez diskriminacije po bilo kom osnovu, u svakom kutku ove zemlje ne bude zaista slobodna.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

O nasilju prema muškarcima

25.07.2018.

Pred prošle lokalne izbore u Bosni i Hercegovini, imala sam priliku razgovarati sa lokalnim političarem koji se kandidovao za gradonačelnika. Između ostalog, pričali smo i o pomoći koja je nužna ženama i djeci koja su izložena nasilju u porodici i koliko je važno da lokalna zajednica prepoznaje i podržava njihov oporavak i povratak u život bez nasilja. Govorio je ozbiljno, imala sam utisak da razumije zašto je nasilje javni problem na koji javne institucije trebaju i moraju imati odgovora, da se moraju aktivno i stalno angažovati da se nasilje spriječi i suzbije i da pruže pomoć onima kojima je potrebna. Razmišljala sam kako je dobro da u politici ima ljudi poput njega i da su stvarne promjene na dohvat ruke sa razvijenom sviješću onih koji donose odluke.

A onda se šeretski nasmijao i izjavio: „Kažite mi, a gdje su nam sigurne kuće za muškarce, šta ćemo sa onima koji imaju problem sa nasilnim ženama“? Kao da priča dobar vic koji je predhodnu noć čuo u kafani uz pivo, i jedva čekao priliku da ga istovari pred nekoga ko će se isto tako dobro zabavljati.

Meni nije bilo smiješno. Ni tada, niti nebrojeno puta prije i poslije toga kada sam bila izložena identičnim konstatacijama, ili varijacijama na temu.

Jer nije on jedini. Širom ove zemlje i preko njenih granica muškarci ismijavaju razne oblike nasilja kojima su izloženi drugi muškarci i čine da ono ostaje dobar vic, a ne stravična stigma, predrasuda koja se održava zahvaljujući društvenim stavovima o očekivanim ulogama i prihvatljivom ponašanju muškaraca i žena, zabranjena tema o kojoj se ne govori ozbiljno i mimo kontra reakcije na stalno rastuće nasilje prema ženama i djevojčicama. I muškarci su žrtve, i oni pate i postoje takođe nasilne žene koje maltreriraju muškarce. I tu se sve završava. Uz ovu konstataciju ima veoma malo podataka, nema politika niti mjera, analize o uzrocima i posljedicama nasilja su veoma rijetke, nema programa edukacije, ohrabrivanja i podrške žrtvama da nasilje prijave, da potraže i dobiju razumijevanje i adekvatnu pomoć.

Osim nasilja u porodici, muškarci mogu biti izloženi seksualnom nasilju, zlostavljanju, mučenju, prisilnom obrezivanju i drugim oblicima sakaćenja, ubistvima, nasilju koje se vezuje sa njihovim rodnim i seksualnim identitetom. U istraživačkom izvještaju o seksualnom nasilju prema muškarcima i dječacima u Bosni i Hercegovini i Šri Lanci, koji je pripremio Pravni fakultet Univerziteta u Los Anđelesu, navodi se podatak od oko 3.000 muškaraca i dječaka koji su bili žrtve silovanja tokom rata u BiH. Izvještaj koji se bavi problemom seksualnog nasilja prema muškarcima i dječacima u ratu u Siriji, koji je objavio UNHCR krajem 2017. godine ističe da je između 19 posto i 27 postoispitanih muškaraca izbjeglica potvrdilo da su bili izloženi neželjenom seksualnom kontaktu i uznemiravanju u djetinstvu, a grupa žena u izbjegličkom kampu u Jordanu je potvrdila da je između 30 postoi 40 posto odraslih muškaraca bilo izloženo seksualnom zlostavljanju tokom zarobljeništva u Siriji.

Studija o stavovima javnosti o nasilju prema muškarcima u porodici u Evropskoj Uniji provedena 2016. godine na uzorku od gotovo 30 hiljada građana i građanki starijih od 15 godina ukazuje da njih 24% smatra da je ova vrsta nasilja prilično česta, dok 5% smatra da je veoma česta. Dostupne zvanične statistike o nasilju u porodici u Republici Srpskoj, koje vodi Ministarstvo porodice omladine i sporta navode da su od ukupnog broja evidentiranih žrtava nasilja u porodici u posljednjih šest mjeseci 2017. godine oko 17% bili muškarci i dječaci, a počinioci su sinovi i očevi žrtava, dok je 6% muškaraca bilo izloženo nasilju u porodici koje su počinile supruge ili bivše partnerke.

Ove, veoma rijetke i ograničene podatke ne prate informacije o tome koliko se muškaraca i dječaka obratilo za pomoć i dobilo bilo kakvu podršku javnih institucija, niti su profesionalci i profesionalke koje rade u ovim insitucijama obučene da prepoznaju znakove nasilja i pruže pomoć preživjelima. Nasilje prema muškarcima ostaje skriveno patrijarhatom i mačoističkim očekivanjima, a muškarci i dječaci koji su ga preživjeli nevidljivi, kako u svom životnom okruženju, tako i u očima sistema koji nastavlja da ignoriše i zanemaruje svoju odgovornost za sprečavanje i suzbijanje nasilja, kako prema prema muškarcima i dječacima, tako i prema ženama i djevojčicama.

Važno je takođe govoriti o čestim percepcijama javnosti da ženske organizacije i aktivistkinje koje se bave problemom nasilja prema ženama i djevojčicama i pružaju podršku i pomoć preživjelima negiraju problem nasilja prema muškarcima, što je daleko od stvarnosti. Istina je da se dok pišem ove redove, veliki broj dječaka krije zajedno sa majkama i sestrama iza zidova sigurnih kuća u Bosni i Hercegovini i drugdje i čeka na svoj život slobodan od nasilja.

Istina je i da, kao i u vezi sa problemom nasilja prema ženama, odgovornost za sprečavanje i suzbijanje nasilja prema muškarcima jeste na društvu, institucijama, zajednicama, građankama i građanima. Svi zajedno smo krivi što nasilje prema muškarcima ostaje vic uz koji se glasno smiju drugi muškarci, od političara sa početka moje priče, do dokonih kladioničara, uz svakodnevno popunjavanje tiketa.

Društvo u kojem živimo podržava, održava, promoviše, stigmatizira i ignoriše nasilje. I njime manipuliše, pravdajući ga patrijarhalnim naslijeđem koje je nemoguće iskorijeniti jer smo mi takvi. Ismijavamo žrtve, žene i muškarce, jer su dozvolile i dozvolili da postanu i ostanu žrtve.

Jer je tako mnogo lakše. I nismo odgovorni da učinimo nešto dok god je krivica na drugoj strani, sve dok žrtva i meta nisam ja. Odustajemo od mogućnosti da živimo u svijetu koji bi mogao da izgleda mnogo drugačije i bolje.

Sve dok ne dođu i po nas.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

O ženama koje su "krive" za nasilje nad njima

18.05.2018.

Rodno zasnovano nasilje ostaje tabu tema u Bosni i Hercegovini i okruženju, ne samo među građanima i građankama, već i unutar javnih institucija koje su obavezne štititi i obezbjediti podršku ženama koje sa njim svakodnevno suočavaju. Potvrda za to je stigla sa olujom nezadovoljstva koja je nedavno pogodila susjednu Hrvatsku povodom ratifikacije Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Oluja je na površinu izbacila gomilu stereotipa i nerazumijevanja osnovnih uzroka i posljedica nasilja, ali i ukazala na nagomilanu mržnju i radikalno desničarske stavove protiv prihvatanja i poštovanja prvih, sveobuhvatnih i trenutno jedinih pravno obavezujućih međunarodnih standarda koji traže odgovornost i akciju institucija u pravcu stalnog sprečavanja nasilja, i omogućavanja ženama da imaju pristup pravdi i servisima podrške i pomoći koji su prilagođeni njihovim potrebama.

Situacija je slična u Bosni i Hercegovini. Mi smo „spornu“ Konvenciju ratifikovali 2013. godine. Iako glasovi kontra sprječavanja i suzbijanja rodno zasnovanog nasilja nisu toliko glasni, organizovani i javno vidljivi kao u Hrvatskoj, nismo se mnogo odmakli od formalnog prihvatanja međunarodnog prava i usvajanja niza zakona i javnih politika koji ciljaju samo neke od najčešćih oblika rodno zasnovanog nasilja, kao što je nasilje u porodici.

Rodno zasnovano nasilje je surova realnost i mnogo je više od toga. Obuhvata bilo koji oblik nasilja usmjeren protiv žena zato što su žene, odnosno nesrazmjerno pogađa žene.

    Utemeljeno je na podređenom položaju žena u društvu u odnosu na muškarce i osim nasilja u porodici, uključuje, na primjer, i nasilje u bliskim socijalnim vezama, seksualno nasilje, napade i uznemiravanje, psihološko i ekonomsko nasilje, trgovinu ženama, prisilnu prostituciju, dječije ili prisilne brakove, genitalno sakaćenje žena, zločine iz časti, odnosno ubistva žena koje su prekršile običajne, kulturološke ili religijske norme i obrasce ponašanja, prisilne abortuse i trudnoće ili prisilne sterilizacije žena.

Prema procjenama Ujedinjenih nacija, oko 35% žena širom svijeta su izložene fizičkom i seksualnom nasilju od strane svojih partnera ili nepoznatih osoba u nekom periodu svog života, a oko 43% žena u zemljama Evropske unije su potvrdile da su bile ili su izložene psihološkom nasilju. Podaci iz prve i trenutno jedine sveobuhvatne studije o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja prema ženama, koju su provele vladine institucije krajem 2012. godine ukazuju da je oko 47,5% žena širom Bosne i Hercegovine doživjelo neki od osnovnih oblika nasilja (fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko) nakon navršene 15 godine života, pri čemu su mlađe žene (od 18 do 24 godina) značajno više izložene nasilju nego žene starije životne dobi (iznad 65 godina), a počinioci nasilja su u više od 70% slučajeva muškarci, njihovi sadašnji ili bivši partneri.

Ono što je zajedničko svim ovim teškim kršenjima osnovnih ljudskih prava žena jeste visoki stepen društvene tolerancije na sve oblike rodno zasnovanog nasilja, i to je ujedno jedan od osnovnih razloga zbog čega se nismo mnogo odmakli od teorije.

Žene koje su doživjele ili svakodnevno doživljavaju rodno zasnovano nasilje se uvijek i iznova stigmatizuju, u startu, od osoba u bliskom okruženju, društva, i u konačnici i od institucija koje su obavezne i odgovorne da im pruže zaštitu i kazne počinioce nasilja.

U praksi to znači da je žena uvijek kriva – što nasilje trpi ili ne trpi, što nasilje svojim ponašanjem provocira, što nasilje ne prijavljuje ili ga prijavljuje, što ćuti ili ne ćuti, što se vraća ili ne vraća nasilniku, što se branila ili što se nije branila, što je otišla i ostavila djecu, što je otišla i povela djecu, što se zaposlila ili nije zaposlila, što je ostala trudna ili nije zatrudnila, što je prihvatila ili nije prihvatila komunikaciju, što je tražila ili nije tražila pomoć, što je pristala ili nije pristala...niz se nastavlja u beskonačnost. Lista pitanja i osuđujućih konstatacija je svakim danom sve veća, a sa njenim proširivanjem se sužava prostor da vjerujemo da će se situacija promijeniti u korist zaštite žene. I sve dok lista poput ove i postoji, ona će sužavati prostor da žena dobije pomoć i podršku koja joj je potrebna, i rukovodiće ne samo stavove običnih žena i muškaraca, već i reakcije institucija koje će u milimetar slijediti društveni odgovor na nasilje.

Zbog toga je važno da prije nego što osudite žene koje se svakodnevno suočavaju sa nasiljem promislite o vlastitoj odgovornosti – vas, mene, drugih oko nas – zašto rodno zasnovano nasilje ostaje skriveno, nekažnjeno, zaglavljeno u tijelima velikih i malih žena i zašto svakodnevno raste i jača, a oni koji ga čine uvijek i iznova ostaju ugledni porodični ljudi, visoko moralni i ispravni, predhodno neosuđivani, ili osuđivani ali nikad zbog nasilja, dobre komšije i prijatelji, očevi, braća, poznanici, nastavnici, direktori, gradonačelnici, majstori, predsjednici i marljive radne kolege.

U društvu u kojem vlada ovako postavljena društvena reakcija na nasilje prema ženama nema pravde. Ovo nije distopijska priča prenesena iz mašte Aldousa Huxleya, Margaret Atwood, Georga Orwella i njima sličnih, već stvarnost za koju zajedno nosimo odgovornost. I ja i vi. Svakodnevno.

I da unaprijed odgovorim na jedno od ključnih pitanja koje slijedi. Muškarci takođe mogu biti žrtve nasilja. I nasilje kojem su izloženi je opterećeno stereotipnim obrascima i društvenim odgovorima, sa razlikom što nasilje prema njima u velikoj većini slučajeva vrše drugi muškarci.

O tome drugom prilikom.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Gospoda odbornici u akciji

Burno je bilo ovih dana u Banjaluci. Vjerujem da ni u ostalim gradovima Bosne i Hercegovine nije ništa bolje, ali ja živim ovdje, i važno mi je šta se u gradu dešava. Početkom sedmice, Skupština Grada je, kao zadnju tačku dnevnog reda, odbila prijedlog Inicijative građanki i građana - Borik, koji su skupili 5110 potpisa za izmjenu regulacionog plana kojim se dozvoljava izgradnja pravoslavne crkve sa 1000 kvadratnih metara pomoćnih objekata u ovom banjalučkom naselju, na mjestu gdje već gotovo četrdeset godina postoji zelena površina sa dječjim igralištem. 

Deset odbornika Skupštine Grada je glasalo protiv volje 5110 građanki i građana Banjaluke! 

U prošlu subotu sam na gradskom trgu potpisala peticiju. Samnom je bila moja dvanaestogodišnja kćer, koja je okupljenim aktivistkinjama i aktivistima svečano poručila, da ako treba, skupiće drugarice i drugare da i oni kažu gradskim vlastima da im je ovaj prostor važan, i da treba da ostane i opstane kao prostor za djecu i sve one koji se tako osjećaju. Već dva dana razmišljam kako da joj kažem da desetorici muškaraca koji su iskoristili svoju moć apsolutno nije važno šta djeca, njihovi roditelji i svi ostali koji vole ovo igralište i njegov mali svijet, misle o njihovim potrebama. 

Odrasla sam u ovom banjalučkom naselju i pratila njegovo širenje proteklih četrdeset godina. Na istom tom igralištu, koje već godinama nije ničija briga, kopala sam pijesak, igrala lastiša, ljuljala se, i sve ostalo što spada u dječiji posao. Tu sam naučila da vozim bicikl. Smjenjuju se neka druga djeca, djevojčice i dječaci koji godinama uživaju u siromašnim ostacima urbanog raja. Kad Banjaluka zabijeli tokom zime, brdo koje je njegov dio postaje zborno mjesto za gomilu malih i velikih koji jure na sankama, kesama, skijama i ostalim pomagalima, ne vidite snijega. Tu su boričke komšije i komšinice, a dolaze i pridruženi članovi i članice iz svih dijelova Banjaluke. Od ranog jutra pa do kasnih večernjih sati, tu je uživancija koja se ne da riječima opisati.

Gospodi iz gradskih skupštinskih klupa to apsolutno nije važno. 

Oni su, već ko zna koji put, glasali po volji svojih vlasnika i  dokazali da su njihove predizborne platforme gomila ničega, prst u oko svima nama koji smo im na izborima dali moć. Naše volje nema, njihove kvazipatriotske gazde utrčavaju u audije, da ih niko od ljudi ne sretne. Ćuti da prođe, narod će zaboraviti. Nisam zaboravila, a ni mnogi koji tu žive, zelenu površinu preko ceste u istom tom Boriku, u kojem je Gradska skupština takođe ledeno ignorisala peticiju podržanu od više hiljada građana i građanki, i prije desetak godina odobrila izgradnju grandioznog metalnog objekta pijace, svaštarnice, buvljaka, u kojem trenutno radi par radnji. Sve je prazno i sablasno. Zelena pijaca koja je bila potrebna komšiluku je uništena i zamijenio ju je parking marketa koji nudi polutrulo povrće i voće.

Čija je ovo logika dozvolila? Kome su plaćeni ovi unosni projekti  koji svakodnevno niču i koji se ugovaraju mimo građanki i građana? Sigurna sam da iza svake ove strategije stoji ime i prezime. Da glasamo za njih, pa da nas ignorišu i guraju nam svoje kontroverzne, korumpirane biznise i dilove, ignorišu našu djecu i život... Mi da im uredno plaćamo račune, poreze, doprinose, svaki mjesec, i sa kamatama ako zakasnimo. I da ćutimo, naravno. To je sve što od nas očekuju. Zauzvrat će oni tamo gore, delije koje kalkulišu, prebrojavati glave nacionalno, etnički, rasno, rodno, dobno, i na svaki drugi način podobne i odane, i u svakom trenutku spremno znati koje su im kapitalne investicije šefovi prije sjednice naredili da proguraju i da međusobno dogovore. 

Banjalučki Borik postoji i u vašem gradu, u to nema sumnje. Imate i vi svoj Picin Park, kapitalce, rođake i kumove koji u kafanama i uz friško pečenje dogovaraju vaše živote. Nemojte pristajati na njihove presude i odluke u kojima vas niko ništa ne pita.

Ne dozvolite da od vašeg životnog prostora ostane samo crna rupa, prostor u kojem se guraju igrači sa punim džepovima i svim mogućim privilegijama.