Idemo Lijevo

Dok se širom Bosne i Hercegovine dešavaju politička previranja, interne i eksterne kombinacije ko će gdje i u koje fotelje od državnog do mikroopštinskog nivoa (jer svaka fotelja zlata vrijedi!), da se nastavi postdejtonsko odumiranje države i političko uzdizanje međeda, radnici i radnice tuzlanske Dite su izveli završni desant kako bi otkatančili i odkantali dugogodišnje manipulisanje njihovim pravima na rad, normalan život i egzistenciju. 

Pokrenuli su proizvodnju sami, daleko od privatizacijskih ugovora i uprkos prijetnji koju nosi stečajna uprava i namirenje povjerilaca. Njima je očito odavno dosta igranke koja se vodila i vodi iza njihovih leđa, daleko od njihovih glasova i potreba koji nikome nisu bili bitni. Kalkulatori su radili godinama i odnosili šanse da će se pogoni Dite opet napuniti muškarcima i ženama koji su živjeli i žive za ovu fabriku i hrane svoje porodice od poštenog rada. 

Ovih dana bruje mediji i društvene mreže, diglo se dosta ljudi da ih podrži.

I ja to želim. Odrasla sam u radničkoj porodici i dobro znam šta znači živjeti i školovati se od radničke plate. Nositi kecelje ispod kojih proviruju ručno pleteni džemperi od ostataka vune i farmerke koje se nose koliko izdrže, pa i preko, bijele startasice sa tamnoplavim pertlama koje se svakog vikenda žuljaju četkom. Svi smo bili isti, i niti sam ja cijenila druge, niti su mene procjenjivali po marki koju sam nosila na sebi, nego koliko sam spremna i sposobna da učim, radim i rastem u odgovornu osobu. 

Za moga oca su postojala tri jasna pravila: štela je zabranjena stvar, niti jedan posao nije sramota i ljudi se dijele na dobre i loše, drugih podjela nema. On odavno nije živ, a njegovi zakoni su i danas validni, nikada nisu prestali da budu dio mog života.  

Odlučnost radnika i radnica tuzlanske Dite me je podsjetila na ova pravila i  stoga vjerujem u proizvode njihovih ruku. Tražiću, kupovaću i koristiću njihove proizvode i želim da ih uvijek ima dovoljno za sve tanjire, lonce, kuhinje i kupatila, za sav veš koji se u ovoj zemlji treba oprati. 

I mirisati bijelo, domaće, naše i najbolje. Da se u vijesti širom Bosne i Hercegovine vrati dio koji će govoriti o proizvodnji, fabrikama u koje svaki dan odlaze, redovno rade i primaju platu žene i muškarci, rastu bruto društvenog proizvoda, izvozu proizvoda koje su napravili. O običnim ljudima koji rade i čija se radnička prava žive u stvarnosti. Ove druge, koji se godinama prebrojavaju i ne mare ni za šta drugo osim toga koliko je dubok njihov vlastiti džep, da u njega što više stane, znam sve.  

I ne želim više slušati njihove priče. Dosta je. 

Sa druge strane Evrope, Manuela Carmena i Adu Colau, dvije žene kojima je važno da građanke i građani osjete normalan život, su položile zakletve i postale gradonačelnice Madrida i Barselone. Prva dugogodišnja sutkinja, izjavila je da želi slušati glasove običnih ljudi, koji ne koriste kitnjaste titule kako bi razgovarali sa gradskom upravom. Druga, dugogodišnja aktivistkinja protiv deložacija radnika čiji su domovi opterećeni hipotekama najavljuje borbu za njihovo zaustavljanje, uspostaviti standarde minimalnih mjesečnih plata, smanjiti troškove komunalnih usluga, smanjiti u gradskoj administraciji. I još mnogo toga.  

Njima je dosta elita koje lagodno žive na brežuljcima, u skrivenim komšilucima u kojima se ne čuje buka grada i autobusa. Oni svoje povlastice multipliciraju svakodnevno i žive jeftino na račun bezobrazno skupih života onih kojima sistemski rezači svakodnevno isključuju struju, vodu, plin, i izbacuju ih na ulicu, jer uplata rate nije legla na banku. 

Elite namiruju sebe, veoma precizno, a svima ostalima, kako bude. I ako bude. Nema u tome nikakve razlike između njih i fantoma sa bosanskohercegovačkih Beverly Hillova.  

Podržite radnike i radnice tuzlanske Dite i kupujte ono što proizvedu. Jer oni i one su vi. 

Ja toliko.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Ne osvrćite se, drugarice

Gotovo pune dvije godine dva puta sedmično se družim sa dvije djevojčice na pragu puberteta. Ja njima pomažem da savladaju engleski jezik, a one sa mnom dijele sve što im na um padne. Ponekad im je strahovito dosadno, kolutaju očima na pridjeve, određene i neodređene članove, pravila u pisanju i druge nezanimljive pojedinosti.

Onda se desi da jedna od njih, iz čista mira, krene da izvodi salta preko kauča, fotelja i završi natrag na stolici zadihana i nasmijana, spremna da nauči nove riječi ili završi zadaću. Druga je mirnija tipa, i dosadu između zadataka koje im smišljam liječi crtanjem mini anime stripova koji su prava mala umjetnička djela. Prva odlučno kaže da želi biti naučnica, jer je privlači priroda, izumi, i sva moguća svjetska čuda. Druga se premišlja da bude slikarica, dizajnerica ili arhitektica, bilo šta u čemu će moći uživati u svom crtačkom talentu.
U svom svijetu, one su ravnopravne i najbolje su drugarice. Štite jedna drugu po svaku cijenu i uživaju u druženju i različitosti vlastitih karaktera. Meni je svaki susret sa njima avantura i osjećam se povlašteno što me povremeno puste u krug koji je samo njima vidljiv i poznat do kraja. Nisu baš sve tajne koje su mi rekle za vaše oči, ali neke od njih mogu i podijeliti.

U interesu pravde.

Prije nekoliko dana smo, nekako između ponavljanja običnog prezenta i čitanja priče o curama koje rade predstavu o gusarima, započele razgovor o događajima u školi. Prva kaže: ''Mene strahovito ljuti kada dječaci iz razreda nju zovu ćoro. Ona nosi naočale od prvog razreda i nema veze što u razredu imaju još dva dječaka koji dijele njenu muku. U cijeloj školi ima ih još gomila. Oni su kul, jer su muški. Niko živ ih zbog naočara ne zeza. Ali njene naočale su razlog što misle i govore joj da je spora, nesposobna da kvalitetno izbjegne loptu kada igramo između dvije vatre. Jednom smo na času fizičkog trebali preskakati naslagane strunjače. Kada je došao red na nju, skinula je i predala mi cvike i zatrčala se iz sve snage. Ali kad je došla do strunjača, ukopala se na mjestu. 

Prestrašeno se osvrnula na red iza sebe i tiho rekla - Ja ništa ne vidim...Ne znam da li mi je teže palo to što su se, gotovo svi u fiskulturnoj sali, počeli strašno smijati ili to što sam bila nemoćna da joj pomognem. Da sam kako mogla, obuhvatila bi ih sve jednom rukom i lansirala u svemir daleko, daleko, da ne čujem njihov zli smijeh koji je odjekivao kao oluja. A učiteljica nezainteresovano stoji sa strane, stišava galamu i ne pomišlja da kaže nešto. Bilo šta! Ona izgleda nije nikada bila djevojčica, to je jedino što mi pada na pamet. Možda je bila sa one druge strane, gdje su uobražene i popularne koje sve najbolje imaju, sve znaju i svi ih obožavaju. A njima niko ne treba. Baš niko.''
Ćutimo sve tri zavjerenički, pognutih glava i gutamo tešku muku koja kruži po prostoriji, od jedne, preko druge, do treće.

Druga iznenada prekida tišinu, pa kaže: ''Ja nju branim kada je zezaju zbog fudbala. Njoj je fudbal super i obožava ga od kad je prohodala, znam to. Vječito se gurala u tim, bez obzira na sva odbacivanja, ignorisanje i ismijavanje. Šta je puta bila poderanih koljena ali to njoj ništa ne smeta. Malo obriše maramicom ako ima, digne se i nastavi dalje. Nedavno su saznali da je počela da ide na one prave treninge i odmah je krenula pilana. Ajoooj žensko pa igra fudbal, kome ćeš suknje i haljine prebaciti, sad ti više ne trebaju. Nije ni čudo što ti grudi još ne rastu, nit’ si žensko, nit’ si muško, neće ti vala ni narasti nastaviš li tako. Nisi ti više djevojčica, bolje ti je odmah kreni u muški wc, a možda će ti i brkovi i malje po grudima početi rasti, tako prolaze muškarače. Ona je jača od mene. Sve to ignoriše, samo im se nasmije u lice i ponekad i isplazi jezik, ako je uvreda bila naročito teška. Njena ljubav prema fudbalu je jača od njihovih jezika i nikada je nisu pokolebali. Zbog toga, baš zbog toga što je takva kakva je, ona mi je najbolja drugarica.“
Gledaju se užarenih očiju, mene više i ne primjećuju. Ne znam da li cakle suze ili prkos, ali znam da sam prisustvovala nečem golemom, većem od svih nedaća koje su mi ispričale. Razmišljam o tome kako sam bila nekome ista takva drugarica i kako se to drugarstvo istopilo negdje tokom i nakon srednje škole. Ali nije važno, bilo ga je i danas mi se vratilo za stolom sa dvije klinke koje nisu više nikako male.
Hvala vam drugarice. Niste vi spore, nesposobne cvikerašice i muškarače sa nevidljivim brkovima. Vi ćete sve to ispod miške i brzinom svjetlosti prešišati.
Njima će ostati mudrovanje preslikano iz roditeljskih nenapisanih dnevnika i osjećaj da su izgubili priliku.
Ne osvrćite se. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

 

Mizoginija se (ne) zove imenom tvojim

Ovih dana se u Rusiji vodila prilično glasna javna rasprava o maloljetničkim brakovima, provocirana slučajem sredovječnog šefa policije iz Čečenije koji, kao drugu ženu, uzima sedamnaestogodišnju djevojku. Poligamija je u Rusiji zabranjena, kao i stupanje maloljetne osobe u brak, i iz medijskog pisanja nije baš najasnije da li je ovaj brak i zakonski verifikovao ili je, gospodin policajac, samo uzeo maloljetnu djevojku i doveo je kući kao svoju drugu suprugu.

I dok se mediji u Rusiji i drugim zemljama bave uobičajenim „sočnim“ detaljima slučaja, Pavel Aštakov, Ombudsman za djecu Rusije, političar, advokat i javna persona koja obožava reflektore koristi priliku da javnosti ukaže na mjesto žena u ruskoj tradiciji i prirodnosti udaje djevojčica. On ide i korak dalje afirmativno nazivajući ozbiljan problem kršenja prava djeteta i zakona emancipatorskim i rezultatom seksualne zrelosti djevojčica u regiji Kavkaza.

„Bog je stvorio ženu da je možemo voljeti, braniti je, brinuti se za nju i veličati je,“ kaže Aštakov, nakon niza mizoginih uvreda kojima je opravdavao ranu udaju čečenskih žena jer se rano „smežuraju“ pa se moraju ranije i udavati. 

Nikada se neću navići na činjenicu da mnogi političari posmatraju žene kao komad namještaja koji se treba i mora prilagođavati potrebama muškaraca. Tu potrebu da se žena ponizi, objektivizira, kritikuje, usmjerava, uči pravilnom ponašanju i na kraju ustoliči na imaginarni tron na kojem je njeno samo da hibernira dok ne zatreba za sve moguće i nemoguće uloge koje joj „prirodno“ dodjeljuju oni koji je tim komadom i smatraju. 

Još mi je strašnije kada političar na odgovornoj funkciji sa koje treba da promoviše i osigura primjenu zakona i zaštiti ljudska prava otvoreno ili skriveno opravdava i podstiče njihovo kršenje, kao što je to učinio Aštakov. 

Nisam zaboravila, niti ću zaboraviti poruku koju je 2009. godine, tokom rasprave o Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici FBiH javno poslao Muharem Serbezovski, tadašnji predsjednik Komisije za ljudska prava u Parlamentu Federacije BiH, da žena koja dobije šamar zaboravi da ga je ona uzrokovala.

Brojna su javna lamentiranja o ukorjenjenoj patrijarhalnoj tradiciji, moralnim vrijednostima, i ostalim preprekama koje politički i društveno predano rade na održavanju normalnosti otvorenog nasilja. Naši su političari toliko dobri u zataškavanju problema i slijeganju ramenima na nasilje protiv žena svih uzrasta, ne bave se, niti se brinu za njegove uzroke ili posljedice, već uhodanom rutom guraju svoje zatvorene i neminovne teorije nužne prihvatljivosti – eto šta ćemo, tako nam je od birvaktile, vijekovima smo tradicionalni i to sad niko odštemati ne može. Samo ćemo nove slojeve dodavati, možemo ih malo i pofarbati kakvim zakonom ili politikom, pa će se onako, naoko, ljudski i lijepo uklopiti i izgledati. Kad nas god ko upita da se izjasnimo, mi ćemo žene slaviti i u zvijezde okivati, sve ćemo pozitivno govoriti, niko nas za to osuditi ne može, zar ne? Nismo mi antiprotivni, samo smo nemoćni da odkantamo problem, koji, ako ćemo pravo i pošteno i nije problem nas ljudi, već ženski. 

Neka se one uklope malo, strpe se, pa polako, laganica. 

Nema suštinske razlike između Pavela Aštakova, ruskog državnog branitelja djece i nasmijanih likova muške političke elite Bosne i Hercegovine. Oni koordinirano rade za istu stvar, ponavljaju svoje mantre o ženama i nemaju potrebe izmišljati nove priče, kada i ove stare savršeno piju vode.

U paralelnom svijetu, više od sedam stotina miliona djevojčica širom svijeta se prisilno udaje u dječijem uzrastu, barem tako kaže UNICEF. U Bosni i Hercegovini se, osim statističke evidencije i formalne zakonske zabrane stupanja u brak maloljetnih osoba, ne čini gotovo ništa kako bi se zaštitile maloljetne djevojke od prisilne udaje ili vanbračnih zajednica sa mnogo starijim muškarcima. Ove teme nisu dio formalnog obrazovnog sistema, kako mladih tako i njihovih roditelja, i po svemu sudeći neće još dugo ni biti. 

Žene, djevojke i djevojčice se i dalje posmatraju kao glavni krivci sistema koji prećutno ili otvoreno odobrava nasilje, objektiviziranje žena svih uzrasta i čuva mizoginiju kao zjenicu oka svoga. 

I kad sam pomislila da će ovo biti kraj moje današnje kolumne, pročitam vijest o napadima i uvredama dvojice javnih funkcionera iz Drvara, koji su iskoristili svoje pozicije i putem emisije „Otvoreno“ na Radio Drvaru aktivistkinjama lokalnog udruženja „Lasta“ poručili da su svrake nepismene, neobrazovane, „one koje školu završavaju u četrdesetoj godini“ i druge mizogine poslastice. A tražile su od njih informacije o projektu obnove lokalne bolnice.

Znate zašto gospoda funkcioneri to rade? Jer znaju da će građanke i građani ćutati, i da će javnost za dva dana zaboraviti. 

Nemojte zaboraviti i ne opraštajte, jer sutra kad vi budete meta mizoginije, suočićete se ćutanjem koje će vas zaboljeti. 

Šta ćete onda učiniti?

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Banjalučki park mira

U banjalučkim Nezavisnim novinama osvanula je vijest o njihovoj inicijativi da se na gradskoj zelenoj površini Univerzitetskog centra kod Venecija mosta uredi Park Mira. Prema njihovom pisanju, ideju su podržale ambasade Njemačke i Poljske u BiH, kao i ključne institucije u gradu i sa entitetskog nivoa - Gradska uprava Banja Luke, Univerzitet Banja Luka, Narodna skupština Republike Srpske.


Akciju je podržala i Kompanija Tamaris koja se već dugi niz godina bavi održavanjem zelenih površina u Banja Luci. Svi su složni da će ovaj park doprinijeti promociji Banja Luke kao administrativnog centra u kojem su smještene gotovo sve važne entitetske i neke od državnih institucija. Ideja je takođe da, po ugledu na druge evropske zemlje, u ovom parku zvaničnici i važne ličnosti svake godine sade drvo koje će biti posvećeno miru.

Milina mi je o ovome čitati. Rodila sam se i gotovo sve svoje godine do sada sam provela u Banja Luci. Imam dovoljno godina da pamtim poljane oko Vrbasa u Boriku, i zelene površine po cijelom gradu, raskošne aleje lipa i kestenova, čije sam blistave i krupne plodove kao dijete vječito skupljala sa drugaricama i kesama vukla kući. Na poljani kraj univerzitetske zgrade, moja mati je godinama brala divlje, krupne margarete i govorila kako su tu najbolje i najljepše. Sjećam se dobro i Picinog parka, u kojem sam se nebrojeno puta igrala, i raskošnih aleja u Rosuljama, naselju u kojem mi je živjela baka i odrastao otac. 

Mnoge od ovih divota su netragom nestale. Zamijenile su ih metalne pijace, blokovi stambenih zgrada u kojima se milimetrima brižljivo mjerilo i još uvijek mjeri zelenilo. Lipe i kestenovi su ustupili mjesto betonskim saksijama u kojima slabo šta raste osim korova. Urbanistički planovi su se mijenjali i još uvijek se mijenjaju ekspresnom brzinom, kako bi gradski donosioci odluka udovoljili interesima kapitala i ulaganja, administrativnim potrebama, i ko zna još kakvim potrebama. Umjesto pogleda na zelenilo, veliki broj građanki i građana ovog grada su, gotovo preko noći, počeli da gledaju u frižidere, tanjire i spavaće sobe svojih komšija, slušaju porodične diskusije i prate razvoj „situacije“, prate smjenjivanje ljubavi i sočnih psovki. Parkinzi takođe niču shodno potrebama voznih parkova onih velikih i onih malo manjih. Buja beton, staklo i egzotično minimalističko drveće na sve strane. Vodoskok na kružnom toku, blješti metalni park za djecu.

Samo moderno

Sve je drugačije i nekome vjerovatno lijepše. Nestaje mi moj rodni grad pred očima, a raste nečiji tuđi, užareni, izobličeni. U njemu sada moram dobro razmisliti gdje ću otići uživati u prirodi, ali bez problema mogu pronaći mjesto gdje ću se kladiti i kockati. Getoizirani su besplatni prostori slobodnog zraka, zelenila i prirode u kojima nema kafane i barem nekoliko kladionica.
Mir koji mi treba, kao i svakom stanovniku i stanovnici Banja Luke, od rođenja pa do staračkog štapa će se simbolično ograničiti na Park Mira kod banjalučkog Univerziteta i komadić obale Vrbasa koja mu je u neposrednom komšiluku. Dobro je to. Ali nama treba više. Preko dvjesto hiljada duša moraju imati slobodu od prioriteta administrativne promocije mira, moraju ga moći osjetiti očima, tijelom, umom, učestovati u njemu djelom, graditi ga zajedno sa svojim komšijama i komšinicama, svaki dan i neprestano.
Lijepo je što će značajne persone svake godine uslikati svoj performans mira sa lopatom u ruci, sadnjom po jednog stabla. Vratiće se te iste persone brzinom svjetlosti svojim kalkulacijama na koliko bespotrebnog i neprofitnog zelenila na drugom kraju grada još može stati zgradica dvije, koja bankica, poslovni centrić, hotelčić, pumpica, i ostale unosne građevine o kojima ni ja a ni drugi ljudi koji žive Banju Luku nemaju pojma, sve dok ranom zorom jednoga dana ne osvane tabla i buldožeri.

Izgradite nam banjalučki Park Mira

Ja vas, eto, javno molim, da se ne predomislite za par godina, kao što ste onomad predomislili i uništili Picin Park, nasilno i bez ikakvog sluha za zahtijeve žena i muškaraca, djevojčica i dječaka koji su od vas mjesecima tražili da ga ostavite na miru jer nam je bio potreban.  

Mir nije administracija.

On je nešto sasvim drugo i ne može se promotivno ograničiti na kocku slobode koju ste okolčili svojom idejom. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Dok Nas Smrt Ne Rastavi

Prije tri dana Univerzitet Kolumbija u Njujorku koji rukovodi dodjelom Pulicerove nagrade od njenog uspostavljanja 1917. godine je objavio dobitnike za 2015. godinu. 

Među novinarskim nagradama, izdvaja se Post i Kurijer iz Čarlstona u Južnoj Karolini, koji je nagrađen Pulicerom za specijalni izvještaj o nasilju u porodici prema ženama u ovoj američkoj državi. 
Izvještaj sam pročitala od početka do kraja, i pogledala video poruke žena i muškaraca koji govore o bespomoćnosti i strahotama nasilja, kao i neefikasnim zakonima i veoma blagim kaznama za počinioce nasilja, koje je gotovo nemoguće promijeniti. Južna Karolina je na mjestu broj jedan u Sjedinjenim Američkim Državama po broju ubistava žena u porodici i partnerskim vezama. 

U posljednjih desetak godina, 300 žena su ubijene od strane svojih supružnika, bivših supružnika, vjerenika i partnera. Na mapi Južne Karoline, koja ukazuje na mjesta gdje su se ubistva žena dogodila, gotovo da nema mjesta koji nije označen crvenom bojom, a izvještaj takođe ukazuje da se u ovoj državi godišnje prijavi preko 36 hiljada slučajeva nasilja u porodici prema ženama. 

Južna Karolina ima 18 sigurnih kuća za žene i djecu koji su preživjeli nasilje u porodici, što ni blizu nije dovoljno da odgovori na potrebe osiguravanja sigurnog skloništa, podrške u rehabilitaciji i bezbjednog i održivog izlaza iz začaranog kruga nasilja. 
Osim toga, postojeće sigurne kuće primaju minimalnu finansijsku podršku iz javnih budžeta, i ona se godinama ne mjenja, uprkos tome što stopa nasilja u porodici i ubistava koji su njegova direktna posljedica vrtoglavo i kontinuirano raste iz godine u godinu. 

Kao direktna posljedica, samo u periodu od 2012-te do 2013-te, za 360 žena je odbijen smještaj u sigurnoj kući zbog nedostatka prostora. 

Zakoni Južne Karoline kažu da nakon prve prijave nasilja u porodici, počinilac nasilja može dobiti maksimalnu kaznu zatvora od 30 dana. Ovo pravilo se takođe godinama ne mijenja, iako ženske organizacije koje vode sigurne kuće i pružaju podršku i pomoć ženama i djeci koji su preživjeli nasilje godinama traže pooštravanje kazni za počinioce, strožiju kontrolu dostupnosti oružja, stvarnu primjenu i efikasnu kontrolu nad primjenom zaštitnih mjera kojim bi se počinioci nasilja prisilili da prođu kroz časove kontrole bijesa i psihosocijalni tretman, kao i kontrolu nad mjerama zabrane pristupa ženama koje su preživjele nasilje.
Sve zakonodavne inicijative su propale, jer unutar sistema postoji snažan lobi koji ne odstupa od principa zaštite neprikosnovenih prava muškaraca koji slobodno nabavljaju, nose i koriste oružje na svakom koraku. 

Osim toga, osnovni argument kojim zakonodavci, među kojima ima i advokata, štite prava počinilaca nasilja jeste odbijanje strožijeg kažnjavanja i “bespotrebnog” zadržavanja u pritvoru na duže vrijeme, kada je, po njima, u većini slučajeva moguće održati porodicu na okupu i spriječiti krvoproliće.  Oni kritikuju ženske organizacije koje vode sigurne kuće da kroz problem nasilja u porodici i svakodnevna ubistva žena, žele, u stvari, da ograniče prava građana da imaju slobodan pristup oružju.

Među njima ima i onih koji ne zatvaraju oči pred nekontrolisanim zlostavljanjem, premlaćivanjem i ubistvima žena, i koji redovno posjećuju memorijalne skupove na kojima se govori o ženama žrtvama, međutim, njihovi glasovi su usamljeni i očito nisu dovoljni da promjene sistem koji štiti patrijarhat, profit od prodaje oružja i štedi na prijeko potrebnim servisima koji svakodnevno spašavaju živote žena. 

Zvuči poznato?

Male su razlike između apsurdnog sistema Južne Karoline koji niti spriječava niti suzbija nasilje prema ženama u porodici i trenutnog stanja u Bosni i Hercegovini.
Prema izvještajima medijskih crnih hronika, od početka 2015-te do danas, u Bosni i Hercegovini su ubijene četiri žene. Zorica Knežević je ubijena 5. januara u Tesliću, bombom koju je aktivirao njen bivši partner. U februaru je ubijena Jasmina Koričić, advokatica iz Bihaća, bombom koju je ubica postavio na vrata njene advokatske kancelarije. 
U martu je Tatjanu Đurić iz Teslića kuhinjskim nožem na smrt izbo njen suprug. Ne zna se da li je preživjela Milka Mirković, osamdesetogodišnja starica iz Banja Luke koju je nožem izbo njen sin početkom marta. Prije desetak dana, Firzetu Bodven Halkić je u Sarajevu iz službenog pištolja ubio njen partner. 

Kako će se ovaj niz nastaviti, ne znam. 

Ujednačenih statističkih podataka o ubistvima i nasilju prema ženama u Bosni i Hercegovini još uvijek nema. I tako godinama. To govori o činjenici da se ovaj problem ne smatra važnim i prioritetnim, iako je Bosna i Hercegovina prije gotovo dvije godine ratifikovala Konvenciju o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici koja traži akciju, a ne slijeganje ramenima i šutnju. 

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske se ovih dana ponovo mijenja, kako bi se uskladio sa Zakonom o prekršajima. I u njemu i dalje stoji mogućnost prekršajnog, dakle blažeg kažnjavanja počinioca za nasilje u porodici. Sudije širom Bosne i Hercegovine u obrazloženjima uslovnih osuda za nasilje u porodici i dalje pišu olakšavajuću okolnost da je počinilac nasilja u porodici porodičan čovjek. 

Bosna i Hercegovina ide putem koji nas vodi u haos Južne Karoline, jer sistemski i godinama zanemarujemo problem. Za nas on ne postoji. Jasne statistike nema, stvarne prevencije nema.  Za nas je nasilje još uvijek incident, događaj, porodična tragedija. I tu je tačka. 

Oružja na ulicama i u domovima ne manjka. Dok nas smrt ne rastavi. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Kako uštedjeti na djeci (na sto načina)

Djeca u Bosni i Hercegovini su prioritet svima. Kao u priči imamo zakona, okvirnih državnih strategija, entitetskih strateških planova, akcionih planova, protokola i drugih dokumenata koji se direktno bave obavezujućim javnim politikama usmjerenim na osiguravanje i unapređenje zaštite djece u oblasti zdravlja, socijalne zaštite, obrazovanja, zaštite od različitih oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja, stigmatizacije djece koja pripadaju ranjivim kategorijama, zaštite i razvoja porodice i drugih prioritetnih pitanja.


U osnovi, svi ovi dokumenti se pozivaju na UN Konvenciju o pravima djeteta iz 1989.g. koju je BiH ugradila u Ustav kao dio direktno primjenjivog međunarodnog okvira zaštite ljudskih prava. Ombudsman za ljudska prava u BiH ima Odjel za djecu koji se bavi zaštitom prava i sloboda djece, naročito ranjivih kategorija, i što je važno zaprima i donosi odluke po žalbama zbog kršenja prava i sloboda djece. U Republici Srpskoj postoji Ombudsman za djecu, institucija koja takođe prima i odlučuje po žalbama, te prati povrede prava i interesa djeteta. 

Formalno je tako.

U stvarnosti, roditelji širom ove naše, fantastično regulisane zemlje, svakodnevno se suočavaju sa nemogućnošću da svom djetetu osiguraju zaštitu njegovih ili njenih prava i sloboda. Prisiljeni su da djecu  uklapaju u većinske običajne norme, kako ih ne bi povrijedili, izdvojili, diskriminisali i obilježili za sva vremena. Živimo u vrijeme kada su u manjini djeca rođena u idealnim uslovima, da mogu živjeti slobodna i uživati svoja prava bez ograničenja. Dio sam ovog sistema koji me prisiljava na kompromise, marginalizuje potrebe mog djeteta i slabo me šta pita. Nisam u mjerilima poželjnog društvenog obrasca jer sam samostalna majka i više puta sam bila u prilici da žmirim na neosjetljivost institucija, počevši od prvog dana kada sam rodila kćer i, za potrebe statističkog evidentiranja, bila unakrsno ispitivana o svom bračnom statusu i namjerama za udaju. Svjesna sam da oko mene živi mnogo žena i muškaraca koji nose svoje roditeljsko breme i čija su djeca uskraćena za mnogo toga.
 
Stoga mi, svaki put kad se suočim sa živim zidom branitelja i braniteljica državne kase, koji se neumoljivo i revnosno takmiče da uštede na djeci, kroz glavu prolazi ona konvencijska mantra „Svako dijete, bez obzira na rasu, boju, jezik, religiju, nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, imovinski status, onesposobljenje, rođenje ili bilo koji drugi status .....“  Zamišljam nezainteresovani pogled svemoćnih zvijezda i umjetnika koji slažu djecu na kamaru, važu koliko košta, i kalkulišu ekstra pe de ve formule gdje sam ja tu.  Uvijek i iznova naivno pomislim da bi dobrobit dijeteta trebao biti prvi i jedini motiv. 

Ovih dana u Banjaluci se gradska vlast bavi Programom mjera za povećanje prihoda u budžetu grada i dosjetili su se da ukinu, odnosno smanje, subvencije za korisnike Centra za predškolsko obrazovanje i vaspitanje. Planirana je suma od 400.000 KM koja bi se trebala zadržati u gradskoj kasi ukidanjem povlaštene cijene boravka djece iz višečlanih porodica i ratnih vojnih invalida od prve do šeste kategorije. Ovi prvi će izgubiti pravo na povlaštenu cijenu ukoliko im nije potrebno, što će se, predpostavljam, dokazivati potvrdama o prihodima roditelja i njihovom imovinskom statusu, dok će se od drugih tražiti obnove potvrda o statusu RVI. 

U isto vrijeme čitam da će se na održavanje gradskog zelenila u Banjaluci iz gradskog budžeta ove godine potrošiti 1,4 miliona KM. Odmah se sjetim vrtića u koji je išla moja kćer, u kojem, po riječima njene tete, preko dvadeset godina djeca umjesto klackalica imaju samo postolje na kojem bi one trebale biti. I svakodnevnog prikupljanja novca od roditelja da se kupi klima uređaj, CD plejer, DVD, pribor za rad, toalet papir, papirni ubrusi... Dalje možete dodati sami, spisak je nesumnjivo podugačak. 

Ove uporedne vijesti naprosto vrište kako uštedjeti na djeci na sto načina, i učiniti očima ljepotu gledajući u maćuhice, ružičnjake i saksije pelargonija na nasumično razbacanim cvijetnim kupolama po centru grada. Travnjaci u centru krajiške ljepotice. Mame i tate topite se od miline, koga briga što nemate para za platiti punu cijenu vrtića. I vi ostali, vas preko dvije hiljade, koji godinama čekate na to da vam dijete osjeti šta znači predškolsko obrazovanje i boravak sa vršnjacima i vršnjakinjama u ranoj dobi, socijalizacija, priprema za školu, i sve ostale trice i kučine shvatite da je imidž grada najvažniji i na njemu se ne treba nipošto štedjeti, dok su vaša djeca uvijek i iznova samo vaša briga.

I ko vas, bolan, šiša!?! Navaljujete na jadne lokalne službenike i službenice koji jedini znaju šta je kriza i recesija, i bahatite se sa vašom djecom i njihovim potrebama nemilice. A naravno nemate pojma da djeca nisu nivo lokalne politike. Zbog toga se vi, štampači djece, svi zajedno, obratite vašim entitetima i državi koji su vam sve to lijepo obećali! 

I tako ukrug.  Oni gore pišu bajke, a oni dole štede. Mi ćutimo i zbunjeno gledamo gdje ćemo sa sobom i sa djecom u koju se svi redom zaklinju. I koju isti ti, lokalni prikupljači poreza, grle za praznike i razne manifestacije smješeći se u kamere za potrebe centralnog dnevnika.  Samo vi štedite na djeci, vratiće vam se. U to sumnje nema. Sve dođe na naplatu. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Feministkinje ne ćute

Prije tačno dvadeset godina, Ujedinjene nacije su u Pekingu organizovale Četvrtu svjetsku konferenciju o ženama, na kojoj je glasovima 189 država članica, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, usvojena Pekinška deklaracija i Platforma za akciju.


Ovaj dokument predstavlja okvir globalne politike za unapređenje ljudskih prava žena i sastoji se od dvanaest ključnih oblasti – žene i siromaštvo, obrazovanje i obuka žena, žensko zdravlje, nasilje protiv žena, žene i oružani sukob, žene i ekonomija, žene na pozicijama moći i u procesima odlučivanja, institucionalni mehanizmi za poboljšanje položaja žena, ljudska prava žena, žene i mediji, žene i okoliš i položaj djevojčica. Na ovoj Konferenciji učestvovalo je preko sedamnaest hiljada žena, dok je u Forumu nevladinih organizacija koji je paralelno održan u blizini Pekinga učestvovalo još oko trideset hiljada aktivistkinja i aktivista za ljudska prava.

Događaji u okviru obilježavanja dvadeset godina od prihvatanja obaveza usvojenih i potpisanih u Pekingu su se počeli organizovati još tokom protekle dvije godine, a u septembru 2015.g. UNWOMEN, kaovodeća UN agencija čiji rad je usmjeren na unapređenje položaja žena i ravnopravnosti polova, će u saradnji sa kineskim vlastima organizovati sastanak sa šefovima država i vlada usmjeren ka obavezanosti za akciju na osnaživanju žena.

Naravno, ovo sve je visoka politika. I kao takva, veoma često je lokalno slijepa, nijema i gluha za stvarne potrebe žena čije živote reguliše globalno. Redovno sarađuje i podržava države koje otvoreno i skriveno diskriminišu žene i čine veoma malo da spriječe ili kazne akte nasilja protiv žena. 

Tako su u danima koji su predhodili obilježavanju 8. marta, vlasti Narodne Republike Kine u istom tom Pekingu u kojem zajedno sa UNWOMEN nekoliko mjeseci kasnije planiraju sastanak visokog nivoa posvećen ženskim ljudskim pravima, uhapsile najmanje deset feminističkih aktivistkinja pod izgovorom ugrožavanja javne sigurnosti. Pet aktivistkinja se još uvijek nalaze u pritvoru a njihovo “ugrožavanje javne sigurnosti” uključuje zločin planiranja podjele letaka o ravnopravnosti polova i seksualnom nasilju i uznemiravanju žena, za šta se kineske vlasti tako otvoreno zalažu. Aktivistkinje za ljudska prava žena širom svijeta organizuju kontinuirane proteste podrške i upućuju zahtjeve kineskim vlastima da oslobode pritvorene aktivistkinje.

Za to vrijeme, UNIFEM mudro ćuti.

Jer, valja završiti planirani sastanak da bi se dala prilika šefovima da pompezno izreknu neiskrene rečenice o bitnosti žena i njihovog napretka i kako bi mogli upeglati izvještaje.  Jer, stvarno bi bilo nezgodno cimati kineze zbog par žena. Jer, šta su se one nadigle baš sada, na Međunarodni dan žena, kad mi za šest mjeseci planiramo obilježavanje originalnog Pekinga.  Jer, to je tako zgodno, simbolično - Peking 1995-te Peking +20 2015-te - ne možemo ga nikako u drugu državu premještati. Jer…Ma možda je i najbolje da se mi napravimo kako ništa nije bilo, pa možda, u stvari vrlo vjerovatno to niko neće ni primjetiti. Ššššš, ćuti. Samo ćuti.
Zato je važno da ne ćute feministkinje u Kini, isto kao što ne trebaju da ćute feministkinje u Bosni i Hercegovini. Jer, očito je da kada žene govore o svojim pravima onda je to izdaja, a kada to isto čine šefovi vlada onda je to benigna formalna obaveza. Teška koliko i periodični pregled stanja svakih par godina. Njima sastanak visokog nivoa u Pekingu sa UNIFEM-om, a ženama zatvor, osuda, i kazne.
Žene moraju djelovati kako bi zaštitile svoja prava, i omogućile drugim ženama koje nemaju pristup informaciju o tome kakvu podršku vladine institucije imaju obavezu da im pruže. Jer su se to obavezale zakonima koje su usvojile i obavezama koje su preuzele potpisivajući međunarodne dokumente, kao što je i Pekinška platforma za akciju, po svakoj od njenih dvanaest prioritetnih oblasti.  

Objavljeno na: http//www.radiosarajevo.ba