Kako uštedjeti na djeci (na sto načina)

Djeca u Bosni i Hercegovini su prioritet svima. Kao u priči imamo zakona, okvirnih državnih strategija, entitetskih strateških planova, akcionih planova, protokola i drugih dokumenata koji se direktno bave obavezujućim javnim politikama usmjerenim na osiguravanje i unapređenje zaštite djece u oblasti zdravlja, socijalne zaštite, obrazovanja, zaštite od različitih oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja, stigmatizacije djece koja pripadaju ranjivim kategorijama, zaštite i razvoja porodice i drugih prioritetnih pitanja.


U osnovi, svi ovi dokumenti se pozivaju na UN Konvenciju o pravima djeteta iz 1989.g. koju je BiH ugradila u Ustav kao dio direktno primjenjivog međunarodnog okvira zaštite ljudskih prava. Ombudsman za ljudska prava u BiH ima Odjel za djecu koji se bavi zaštitom prava i sloboda djece, naročito ranjivih kategorija, i što je važno zaprima i donosi odluke po žalbama zbog kršenja prava i sloboda djece. U Republici Srpskoj postoji Ombudsman za djecu, institucija koja takođe prima i odlučuje po žalbama, te prati povrede prava i interesa djeteta. 

Formalno je tako.

U stvarnosti, roditelji širom ove naše, fantastično regulisane zemlje, svakodnevno se suočavaju sa nemogućnošću da svom djetetu osiguraju zaštitu njegovih ili njenih prava i sloboda. Prisiljeni su da djecu  uklapaju u većinske običajne norme, kako ih ne bi povrijedili, izdvojili, diskriminisali i obilježili za sva vremena. Živimo u vrijeme kada su u manjini djeca rođena u idealnim uslovima, da mogu živjeti slobodna i uživati svoja prava bez ograničenja. Dio sam ovog sistema koji me prisiljava na kompromise, marginalizuje potrebe mog djeteta i slabo me šta pita. Nisam u mjerilima poželjnog društvenog obrasca jer sam samostalna majka i više puta sam bila u prilici da žmirim na neosjetljivost institucija, počevši od prvog dana kada sam rodila kćer i, za potrebe statističkog evidentiranja, bila unakrsno ispitivana o svom bračnom statusu i namjerama za udaju. Svjesna sam da oko mene živi mnogo žena i muškaraca koji nose svoje roditeljsko breme i čija su djeca uskraćena za mnogo toga.
 
Stoga mi, svaki put kad se suočim sa živim zidom branitelja i braniteljica državne kase, koji se neumoljivo i revnosno takmiče da uštede na djeci, kroz glavu prolazi ona konvencijska mantra „Svako dijete, bez obzira na rasu, boju, jezik, religiju, nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, imovinski status, onesposobljenje, rođenje ili bilo koji drugi status .....“  Zamišljam nezainteresovani pogled svemoćnih zvijezda i umjetnika koji slažu djecu na kamaru, važu koliko košta, i kalkulišu ekstra pe de ve formule gdje sam ja tu.  Uvijek i iznova naivno pomislim da bi dobrobit dijeteta trebao biti prvi i jedini motiv. 

Ovih dana u Banjaluci se gradska vlast bavi Programom mjera za povećanje prihoda u budžetu grada i dosjetili su se da ukinu, odnosno smanje, subvencije za korisnike Centra za predškolsko obrazovanje i vaspitanje. Planirana je suma od 400.000 KM koja bi se trebala zadržati u gradskoj kasi ukidanjem povlaštene cijene boravka djece iz višečlanih porodica i ratnih vojnih invalida od prve do šeste kategorije. Ovi prvi će izgubiti pravo na povlaštenu cijenu ukoliko im nije potrebno, što će se, predpostavljam, dokazivati potvrdama o prihodima roditelja i njihovom imovinskom statusu, dok će se od drugih tražiti obnove potvrda o statusu RVI. 

U isto vrijeme čitam da će se na održavanje gradskog zelenila u Banjaluci iz gradskog budžeta ove godine potrošiti 1,4 miliona KM. Odmah se sjetim vrtića u koji je išla moja kćer, u kojem, po riječima njene tete, preko dvadeset godina djeca umjesto klackalica imaju samo postolje na kojem bi one trebale biti. I svakodnevnog prikupljanja novca od roditelja da se kupi klima uređaj, CD plejer, DVD, pribor za rad, toalet papir, papirni ubrusi... Dalje možete dodati sami, spisak je nesumnjivo podugačak. 

Ove uporedne vijesti naprosto vrište kako uštedjeti na djeci na sto načina, i učiniti očima ljepotu gledajući u maćuhice, ružičnjake i saksije pelargonija na nasumično razbacanim cvijetnim kupolama po centru grada. Travnjaci u centru krajiške ljepotice. Mame i tate topite se od miline, koga briga što nemate para za platiti punu cijenu vrtića. I vi ostali, vas preko dvije hiljade, koji godinama čekate na to da vam dijete osjeti šta znači predškolsko obrazovanje i boravak sa vršnjacima i vršnjakinjama u ranoj dobi, socijalizacija, priprema za školu, i sve ostale trice i kučine shvatite da je imidž grada najvažniji i na njemu se ne treba nipošto štedjeti, dok su vaša djeca uvijek i iznova samo vaša briga.

I ko vas, bolan, šiša!?! Navaljujete na jadne lokalne službenike i službenice koji jedini znaju šta je kriza i recesija, i bahatite se sa vašom djecom i njihovim potrebama nemilice. A naravno nemate pojma da djeca nisu nivo lokalne politike. Zbog toga se vi, štampači djece, svi zajedno, obratite vašim entitetima i državi koji su vam sve to lijepo obećali! 

I tako ukrug.  Oni gore pišu bajke, a oni dole štede. Mi ćutimo i zbunjeno gledamo gdje ćemo sa sobom i sa djecom u koju se svi redom zaklinju. I koju isti ti, lokalni prikupljači poreza, grle za praznike i razne manifestacije smješeći se u kamere za potrebe centralnog dnevnika.  Samo vi štedite na djeci, vratiće vam se. U to sumnje nema. Sve dođe na naplatu. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Feministkinje ne ćute

Prije tačno dvadeset godina, Ujedinjene nacije su u Pekingu organizovale Četvrtu svjetsku konferenciju o ženama, na kojoj je glasovima 189 država članica, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, usvojena Pekinška deklaracija i Platforma za akciju.


Ovaj dokument predstavlja okvir globalne politike za unapređenje ljudskih prava žena i sastoji se od dvanaest ključnih oblasti – žene i siromaštvo, obrazovanje i obuka žena, žensko zdravlje, nasilje protiv žena, žene i oružani sukob, žene i ekonomija, žene na pozicijama moći i u procesima odlučivanja, institucionalni mehanizmi za poboljšanje položaja žena, ljudska prava žena, žene i mediji, žene i okoliš i položaj djevojčica. Na ovoj Konferenciji učestvovalo je preko sedamnaest hiljada žena, dok je u Forumu nevladinih organizacija koji je paralelno održan u blizini Pekinga učestvovalo još oko trideset hiljada aktivistkinja i aktivista za ljudska prava.

Događaji u okviru obilježavanja dvadeset godina od prihvatanja obaveza usvojenih i potpisanih u Pekingu su se počeli organizovati još tokom protekle dvije godine, a u septembru 2015.g. UNWOMEN, kaovodeća UN agencija čiji rad je usmjeren na unapređenje položaja žena i ravnopravnosti polova, će u saradnji sa kineskim vlastima organizovati sastanak sa šefovima država i vlada usmjeren ka obavezanosti za akciju na osnaživanju žena.

Naravno, ovo sve je visoka politika. I kao takva, veoma često je lokalno slijepa, nijema i gluha za stvarne potrebe žena čije živote reguliše globalno. Redovno sarađuje i podržava države koje otvoreno i skriveno diskriminišu žene i čine veoma malo da spriječe ili kazne akte nasilja protiv žena. 

Tako su u danima koji su predhodili obilježavanju 8. marta, vlasti Narodne Republike Kine u istom tom Pekingu u kojem zajedno sa UNWOMEN nekoliko mjeseci kasnije planiraju sastanak visokog nivoa posvećen ženskim ljudskim pravima, uhapsile najmanje deset feminističkih aktivistkinja pod izgovorom ugrožavanja javne sigurnosti. Pet aktivistkinja se još uvijek nalaze u pritvoru a njihovo “ugrožavanje javne sigurnosti” uključuje zločin planiranja podjele letaka o ravnopravnosti polova i seksualnom nasilju i uznemiravanju žena, za šta se kineske vlasti tako otvoreno zalažu. Aktivistkinje za ljudska prava žena širom svijeta organizuju kontinuirane proteste podrške i upućuju zahtjeve kineskim vlastima da oslobode pritvorene aktivistkinje.

Za to vrijeme, UNIFEM mudro ćuti.

Jer, valja završiti planirani sastanak da bi se dala prilika šefovima da pompezno izreknu neiskrene rečenice o bitnosti žena i njihovog napretka i kako bi mogli upeglati izvještaje.  Jer, stvarno bi bilo nezgodno cimati kineze zbog par žena. Jer, šta su se one nadigle baš sada, na Međunarodni dan žena, kad mi za šest mjeseci planiramo obilježavanje originalnog Pekinga.  Jer, to je tako zgodno, simbolično - Peking 1995-te Peking +20 2015-te - ne možemo ga nikako u drugu državu premještati. Jer…Ma možda je i najbolje da se mi napravimo kako ništa nije bilo, pa možda, u stvari vrlo vjerovatno to niko neće ni primjetiti. Ššššš, ćuti. Samo ćuti.
Zato je važno da ne ćute feministkinje u Kini, isto kao što ne trebaju da ćute feministkinje u Bosni i Hercegovini. Jer, očito je da kada žene govore o svojim pravima onda je to izdaja, a kada to isto čine šefovi vlada onda je to benigna formalna obaveza. Teška koliko i periodični pregled stanja svakih par godina. Njima sastanak visokog nivoa u Pekingu sa UNIFEM-om, a ženama zatvor, osuda, i kazne.
Žene moraju djelovati kako bi zaštitile svoja prava, i omogućile drugim ženama koje nemaju pristup informaciju o tome kakvu podršku vladine institucije imaju obavezu da im pruže. Jer su se to obavezale zakonima koje su usvojile i obavezama koje su preuzele potpisivajući međunarodne dokumente, kao što je i Pekinška platforma za akciju, po svakoj od njenih dvanaest prioritetnih oblasti.  

Objavljeno na: http//www.radiosarajevo.ba

Apsurdnost Dana žena u apsurdnoj BiH:Ženama proslava, a političarima ozbiljan posao

U nedelju ćemo obilježiti 8. mart, Međunarodni dan žena, a sredinom sljedeće sedmice, u srijedu 11. marta, javnost će saznati sva imena ministara i zamjenika ministara za sastav novog Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. 

U nedelju ili koji dan ranije, aktivi žena parlamentarnih političkih stranaka će organizovati druženja širom zemlje. Političarke će u duhu dobre tradicije gledati jedna drugu preko zakuske, popiti koktele, sigurno će i  zapjevati i zaplesati. Razmjeniće poklone, možda će dobiti koju sitnicu, kao znak pažnje od stranačkih kolega. Neki od njih će se pojaviti na ovim, ženskim druženjima, da ih podrže i kažu da žene drže tri stuba kuće, da su važne. I nezamjenjive. Da nema žena, svakako bi ih trebalo izmisliti.

Drugi će pak dobiti partijski zadatak da izađu na ulicu i podjele cvjetove damama koje život znače, sa osmjehom i galantno, kako to nalaže bečka škola dobrog ponašanja. Čvrsto će ih uvjeriti da će politiku voditi beskompromisno, do posljednje koske, čuvati temelje njihovih i svojih nacionalnih interesa.  Učiniće sve da svim ženama koje podržavaju njihova stranačka opredjeljenja, kao i njihovoj djeci i muževima, bude bolje. Sve ovo, naravno, iz stranačke kase, jer se sredstva za ovu priliku brižljivo planiraju i velikodušno odvajaju. Jer znaju stranački prvaci koliko je važno da se 8. mart proslavi bez štednje. 

Žene su bitne, one glasaju bez pogovora, redovno. Slabo šta pitaju, a pomažu. Pomažu a ima ih, bogami ima ih preko 50 posto. 

Obične žene sa ulice će biti oduševljene njihovim stasitim pojavama, šeretskim osmjesima i elokventnošću. Gledajući u cvjetove koji su im utrapljeni, zaboraviće tog dana svoje prazne novčanike, ukrpane zavjese, izlizanu gumu na veš mašini i bojler koji curi već tri mjeseca. Politički zadaci će biti uspješno obavljeni, još koji strateški poen pokupljen.

I sve će biti dobro. 

Političarke će se u ponoć vratiti svojim domovima i strpljivo čekati slijedeću priliku da se prigodno okupe i proslave, a njihovi stranački dečki će tri dana kasnije upaliti mašine i otići na svečano proglašenje pobjednika.  I nema veze što zakon kaže da su dužni osigurati da u institucijama vlasti na svim nivoima bude zastupljeno minimalno 40 posto žena. Njihove stranačke kolegice su dobile priliku da se zabave tri dana ranije, a oni su ti koji će odraditi sve ostalo. Ženama proslava, njima ozbiljan posao.

U zemlji političkog apsurda, zvanoj Bosna i Hercegovina, nema problema da se donesu zakoni koje isti ti dečki neće poštovati. Muško je najvažnije, i zna se koju zadaću ima, da vlada i uzima sve što mu je dostupno. I nema veze što to vladanje već decenijama realno ne pokazuje nikakve pomake, i što se oni, među sobom, ne mogu ni oko čega dogovoriti. Nije takođe važno što se isti muškarci, partijski lojalni i prebitni, smjenjuju u sazivima i domovima parlamenata na različitim nivoima, kruže od jednog do drugog ministarstva, i zuje drumovima na međusobne sastanke na kojima neće donijeti nikakve odluke. Njih je bitno uhljebiti jer je to stranački imperativ, moraju se nekako dogurati do penzije, a do tada ćemo odhraniti novu, svježu, mušku snagu da nastavi maratonski krug. 

Osmoga marta je bitno ukazati da širom Bosne i Hercegovine žene nemaju pristupa svojim osnovnim ljudskim pravima, da trpe nasilje, diskriminaciju na svakom koraku, da su ignorisane i da su njihovi stavovi i položaj zanemareni i potisnuti u tešku ilegalu. 

Ženska ljudska prava na život slobodan od nasilja, posjedovanje imovine, zapošljavanje, socijalnu zaštitu samostalno odlučivanje o reproduktivnom zdravlju u BiH su jednako važna kao i potreba žena da učestvuju u odlučivanju o ekonomskim politikama, reformama uprave i pravosuđa, i evropskim integracijama. 
Žene u ovoj zemlji ne trebaju muške tutore koji će im reći šta trebaju činiti, već slobodu da same donose odluke, kao i pristup svim pozicijama odlučivanja. To je poruka koja mora da se čuje za Međunarodni dan žena. 

Ne sutra, ne onda kada nam, jzaednom, bude svima zamišljeno dobro. 

To dobro nećemo dočekati ni vi ni ja ćuteći na maratonce koji nikada neće prekinuti svoje trčanje za foteljama iz kojih nam se, udobno zavaljeni, ironično smiju u lice godinama. 

Dosta je.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Ne kupujte karanfile, spriječite nasilje

Prije tačno devet dana, Ozgecan Aslan, devetnaestogodišnju studenticu psihologije iz Turske napao je vozač mini autobusa. Nakon što se odupirala pokušaju silovanja, brutalno ju je pretukao željeznom šipkom i izbo nožem. Kako bi prikrio tragove, obratio se za pomoć svom ocu i prijatelju. 

Zajedno su spalili tijelo mrtve studentice. Prije nego što su je zakopali, odsjekli su joj ruke, kako bi spriječili istražitelje da ovaj zločin povežu s ubicom jer ga je Ozgecan Aslan, u pokušaju da se odbrani od napada, poprskala biber sprejem i izgrebala po licu. 
Stravičan slučaj ubistva Ozgecan Aslan pokrenuo je lavinu protesta širom Turske. Hiljade žena su izašle na ulice zahtijevajući od predstavnika vlasti javnu osudu, hitno procesuiranje ovog zločina, kao i efikasne akcije usmjerene na sprečavanje i suzbijanje nasilja protiv žena. Zvaničnici su se javnosti obratili oprezno, veoma mlako i rezervisano. Turska je 2012. godine usvojila Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i uvela dugme panike kao sigurnosnu mjeru koja je omogućavala ženama da u momentima napada i nasilja pozovu policiju. Ove mjere su se pokazale neefikasne, jer osim njihovog formalnog usvajanja, vlasti nisu učinile mnogo da finansijski i sistemski podrže njihovu primjenu praksi. 

Žene Turske su i dalje izložene seksualnom uznemiravanju i nasilju u javnosti i u okrilju svojih domova, dok su, istovremeno, najviši zvaničnici kontinuirano koriste javne istupe da žene okrive za nasilje kojem su izložene, da nasilje objektiviziraju i amnestiraju nasilnike od svake moguće odgovornosti. Tako je Redžep Akdag, ministar za zdravlje Turske svojevremeno izjavio da žene žrtve silovanja trebaju roditi i da će se država brinuti o djeci ako je to potrebno, a Ajhan Sefer Ustun, poslanik u turskom parlamentu i predsjedavajući Komisije za istrage o kršenjima ljudskih prava ga podržao izjavom da je silovatelj manje kriv nego žrtva silovanja koja abortira. Javnosti su također poznate izjave Redžepa Tajipa Erdogana, ranije premijera vlade Turske, sada predsjednika, koji je nebrojeno puta javno osudio žene zbog suprotstavljanja tradicionalnim društvenim normama, te otvoreno govorio o tome da je ravnopravnost žena i muškaraca protivna prirodnim zakonima.
Dakle, kristalno je jasno da sve što su vlasti u Turskoj učinile donošenjem zakona kojim se žene štite od nasilja, kao i sve ostale mjere nisu ništa drugo nego deklarativno opredjeljenje da se umire javne osude mizoginih politika i pritisci organizacija za ljudska prava da se osigura zaštita žena u praksi. Ubistvo Ozgecan Aslan ponovo je pokrenulo žene u Turskoj, koje se ne osjećaju sigurno u društvu u kojem muškarci na pozicijama moći otvoreno promovišu silu, nasilje, relativiziraju i negiraju njihova osnovna ljudska prava. 

Situacija u Bosni i Hercegovini nije ništa bolja nego u Turskoj. Bolji smo možda samo po broju zakona, pravilnika, strategija i međunarodnih dokumenata koje su vlade na svim nivoima donosile i donose, dok se žene svakodnevno suočavaju sa zidovima osude i nestaju u nepotpunim zvaničnim statistikama. Broj ubijenih žena u Bosni i Hercegovini je nepoznat, osim što se, već neko vrijeme, javno zna da je u Republici Srpskoj u posljednjih četrnaest godina, u partnerskom ili porodičnom nasilju ubijeno 76 žena. Ostale su nepoznate. Ne postoje čak zbirne javno dostupne procjene o tome koliko je žena u BiH ubijeno na ulici, u porodici, na radnom mjestu od bivših ili sadašnjih muževa ili partnera, kao i od nepoznatih muškaraca koji su bili uvjereni u svoje „prirodno pravo“ da uzmu ono što se podrazumijeva kao njihovo. 

Nešto što nije ljudsko biće, nego komad stvari koja je tu da im služi. 

Da ih zadovolji. 

Nešto što se može posjedovati i uništiti bez ikakvih posljedica.

Uskoro će 8. mart, Međunarodni dan žena. Ne kupujte karanfile kako biste jednom godišnje ukazali pažnju ženama oko sebe i bili fini. Džentlmeni, par ekselans. Umjesto toga pozvonite komšiji koji možda, baš u sada dok čitate ovaj tekst, lomi kosti i udara njenom glavom od zid, i kojeg kroz zidove čujete kako joj psuje majku kurvanjsku. Nju, a ni druge žene neće spasiti pažljivo sročene zakonske odredbe i to što policija mora da ih zaštiti. Tiče vas se svaka ubijena žena i djevojčica koja je modra prolazila pokraj vas danima i mjesecima, a vi žurno okretali glavu i sklanjali vlastitu djecu od nemilih prizora. 

Nećete ignorisanjem spasiti ni njih ni sebe. 

Tiče se vas. I mene. Zbog toga vam ovo i pišem. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Kome trebaju djeca?

Pravo na porodiljske naknade za zaposlene i nezaposlene žene u Bosni i Hercegovini  već duže vrijeme tema je koju u javnom prostoru čine vidljivom gotovo isključivo neformalne grupe žena, ženske nevladine organizacije i povremeno političarke koje imaju osjećaja za sve probleme i izazove s kojim se suočavaju žene koje su rodile djecu. 

Jedna stvar je sigurna, ovo nije samo problem finansijske prirode. Ne vezuje se isključivo za period od dvanaest mjeseci porodiljskog odsustva za zaposlene žene koliko im formalno pravno garantuju entitetski zakoni koji uređuju oblast rada i zapošljavanja, odnosno zakoni iz oblasti socijalne zaštite koji takođe formalno pravno garantuju određene socijalne naknade za porodilje koje su nezaposlene. Ovo pitanje ide daleko šire, i obuhvata politička opredjeljenja države i njenih institucija da natalitet, rađanje, zdrave i funkcionalne porodice, kao i ne manje važno pitanje zapošljavanja radno sposobnog stanovništva bez diskriminacije po osnovu pola posmatraju kao prioritet i shodno tome se u praksi i ponašaju.
Bosna i Hercegovina je daleko od odgovornih javnih politika koje u praksi osiguravaju zaštitu i ostvarivanje prava žena po osnovu zapošljavanja, rada i porodiljskog odsustva. Entitetske institucije čine veoma malo da se proklamovana zabrana diskriminacije žena u procesu rada i zapošljavanja ostvari u praksi. Oglasi puni ponuda u kojima se ciljano traže djevojke za rad po kafićima, za čuvanje djece, rad u pekarama, i na drugim sličnim „pozicijama“, isključivo između 20 i 30 godina starosti. Život većine žena u Bosni i Hercegovini se vrti u povremenim poslovima u kojima, u pravilu, poslodavci nameću uslove bez ikakve kontrole.

Da nisi, možda, ned'o ti dragi bogo, trudna? 

Namjeravaš li se ti, draga moja, udavat’? Šta misliš o tome, a? Već si to obavila? Da nisi, možda, ned'o ti dragi bogo, trudna? A djecu planiraš li skoro, ili si i to, srećo moja, već obavila? Koliko ih imaš, ako nije tajna? Dvoje? Dvije i četiri godine? Oba muška, a? A lijepo bogami! Kud si ih prije naštancala ti i tvoj dragi frajko, a? Pa nije ti to neki plus kod mene, da znaš. Ja cijenim radnike koji mogu dobro povuć’ i ne pitaju kol’ka je plata, ima li regresa i olakšica, kol'ko se i kako radi, već odma' sestro uzmu i rade šta treba, bez puno objašnjavanja i napomena. Tako je kod mene vazda bilo! Ja sam pošten gazda, platim kol'ko se uradi i relativno na vrijeme. Ali nemam ti ja pile para da ti finansiram tvoja bolovanja i rađanje. Nisam ti ja djecu napravio! To je tvoja privatna stvar curo draga, ho'š se udat’,  ho'š si rodit' dijete i 'ranit' ga, njegovat' i sve ostalo, ha ja! Nisam ti ja centar za socijalni rad, haj’ ti lijepo kod njih pa se prijavi na vrijeme, ovo ti je najljudskiji savjet koji možeš dobit’, vjeruj mi. Primaš već od njih nešta? Pa kud si meni došla, ja sam ti privatnik, nisam humanitarac! Ajd ti lijepo mala kući svojoj pa brini o tim muškićima, budi dobra svome frajki, meni vala ne trebaš.

Čuju i znaju ovu priču naizust mnoge žene od Bihaća do Trebinja, i kome god da je ispričaju svijet sliježe ramenima. Tako ti je kako ti je. Da nisi rodila, možda bi bilo drugačije. Možda bi i tebe dragi bogo pogledao. Ali jesi, rodila si draga moja. I sad nemaš kuda.

Ako si, kojim idealnim slučajem, zaposlena, imaš dobar posao i veliku platu, nemoj ni slučajno rađati. Naći će se oni koji će smatrati i reći da varaš državu i sav ostali svijet, te da nemaš pravo da ti se isplati ono što ti pripada.  

Tako pročitam ovih dana u novinama da je najviša porodiljska naknada u Republici Srpskoj 6.338 KM, sve lijepo naslov s uzvičnikom. Prava senzacija! Podatak je novinarima dao Miomir Popić, direktor Fonda dječije zaštite RS-a, dakle ovo nije informacija sa ulice koju svijet razmjenjuje uz kafu. Još je novinaru rekao da se visine naknada drastično razlikuju, naročito u odnosu javnog i privatnog sektora, te da u fondu smatraju da bi, na neki način, trebalo ograničiti iznose ovako visokih naknada u privatnom sektoru. I nisu u Fondu jedini koji misle da malobrojne žene koje imaju visoke plate i samim tim i visoke porodiljske naknade moraju biti solidarne s drugim porodiljama. To misle i predstavnik Udruženja porodica sa četvero i više djece, kao i predstavnici nadležnog ministarstva, koji, kako kažu, razmišljaju o ovom problemu i namjeravaju ga, a kako drugačije, riješiti zakonom.
Budući da sam i sama prošla i prolazim dio ove državno-društvene igranke zvane „čija su djeca i kome ona trebaju“ shvatila sam odavno da djeca ne trebaju nikome drugome osim majkama koje ih rode i koje zbog toga moraju da plate –u minimumu državi, privatnim poslodavcima, svijetu koji nema rješenja ali uvijek ima mišljenje. I tako dalje.

I pitam se, onako hipotetički, šta bi se desilo, da naučno fantastičnim obrtom situacije, muškarci koji imaju posao i dobro zarađuju jednoga dana dobiju manje plate. Jer su previše visoke. I trebaju da se solidarišu s drugim muškarcima koji nemaju tolike. 

Eto.

Radi socijalne pravde.

Tada bi, drage moje, nastao pravi cirkus.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba/manjine.ba

Ultra patrijarhat bosanskohercegovačkog stila

Prošle sedmice u posjetu Bosni i Hercegovini, tačnije njenim političkim liderima, došli su Philip Hammond i Frank-Walter Steinmeier, ministri za vanjske poslove Velike Britanije i Njemačke. Osnovni zadatak im je bio oživiti reforme koje BiH mora provesti ukoliko želi postati članica Evropske unije. Na fotografiji nakon sastanka koja je osvanula u BiH medijima ukazalo se dvadeset muškaraca u gotovo identičnim odjelima i cipelama. Varijacija su bile kravate koje su prošarale crnilo i sivilo i poneke naočale. 

Gledajući fotografiju, pomislila sam kako ona odlično reflektuje stanje u našoj zemlji. 

Sivo alternativa crnom, s apsolutnom vladavinom patrijarhata koji ne dozvoljava da o reformama u ovoj zemlji odlučuje bilo ko osim ljudi koji su nebrojeno puta do sada pokazali da se o gotovo ničemu ne mogu dogovoriti, osim o tome da ženama nema mjesta iza crta koje su povukli. To je zaista jedina stvar u kojoj su već godinama složni, nijednog glasa protiv. Zakone su usvojili na način da ih ničim ne obavezuju, osim deklarativnim izjavama da žena treba biti među njima, a u stvarnosti su već dvadeset godina solidarni u tome da poneke žene i mogu dogurati na rukovodeće pozicije, ali da se niti jedna ne treba naći među njima. 

A i zašto bi? Lideri četrnaest parlamentarnih političkih stranaka i članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine koje je već dvadeset godina isključivo muško se odlično provode sami sa sobom, na grupnim sesijama sa inostranim diplomatama evropskih zemalja u kojima su žene već odavno probile staklene plafone i uspješno vode politike ne samo svojih zemalja, već odlučuju i u okviru Evropske unije koja je nama daleko, daleko, i vrata joj se ne naziru. I nije naše političke lidere sramota, niti vide dobre prakse država sa ženama na liderskim pozicijama, koje usprkos recesiji održavaju ekonomsku stabilnost i rast bruto društvenog proizvoda. 

Dok razvojne politike ovih zemalja već godinama planiraju i provode mjere pozitivne akcije i uključuju žene u sve strukture upravljanja i odlučivanja, lideri Bosne i Hercegovine su očito zadovoljni time što nezaposlenost raste, ekonomskog razvoja nema, a žene besplatno na svojim leđima nose teret nepostojeće sistemske socijalne brige za djecu, stare, bolesne, sve u sklopu svoje jedine priznate rodne uloge. Naravno da ne postoji jasna računica koliko su žene Bosne i Hercegovine, svojim besplatnim radom, održale privid dobrog, domaćinskog života u ovoj zemlji.

Ja ne tvrdim da će se svi naši problemi instantno riješiti ukoliko bi se, trenutno samo čudom, žene našle na mjestima onih koji danas odlučuju o nejasnim principima, nadležnostima, okvirnim izjavama, evropskom putu Bosne i Hercegovine i „otvorenom prozoru za BiH“ o kojem su dvojica inostranih diplomata mantrali prošle sedmice u Sarajevu. To nije moguće upravo iz razloga što se politike unapređenja učešća žena u političkom odlučivanju već dvije decenije gotovo ne pomjeraju s mjesta. 

Naš je ultra patrijarhat odavno patentiran i postao je normalno političko stanje. 

Čitajući izjave Philipa Hammonda i Franka-Walter Steinmeiera, koji se nasmiješeni rukuju jedan s drugim i sa svakim od preostale osamnaestorice pojedinačno, ne mogu da povjerujem u optimizam i novi početak koji nude Bosni i Hercegovini, i iskreno se pitam da li i oni u njega vjeruju gledajući muške političke elitiste koji ne daju nikome ispred sebe. Meni se taj optimizam i novi početak ne čini ništa realnijim od bajki koje se čitaju djeci pred spavanje. Naša, bosanskohercegovačka politička realnost je odavno zaspala i ove bajke odlaze u vjetar.  

Istina je, kako kažu diplomate, da se „ljudi u Bosni i Hercegovini ne razlikuju od ljudi u Njemačkoj i Velikoj Britaniji.“ 

Vjerujem da ovo važi samo za obične građanke i građane. Ne i za političare kojima je više stalo do rotacione signalizacije na vozilima kojima jezde na svoje muški važne sesije, nego do odgovornosti koje imaju prema svakom od nas pojedinačno, i svima nama zajedno. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Ženski autobusi boje roza

U Nepalu, kao i u našoj zemlji, ne postoji pouzdana zvanična statistika o različitim oblicima nasilja protiv žena. Međutim, procjene ukazuju da je veliki broj žena izložen nasilju u porodici, na ulici, svakodnevno, i da se ove vrste nasilja običajno i društveno tolerišu i opravdavaju. Reakcije vladinih institucija su mlake ili izostanu, osim u slučajevima kada se radi o teškim slučajevima grupnih silovanja žena koja rezultiraju ubistvima i provociraju snažne javne osude, te je tada i pravosuđe prisiljeno reagovati radi očuvanja privida vladavine prava. Programi usmjereni na sprečavanje nasilja protiv žena su rijetki i vlasti ih u praksi u velikoj mjeri izbjegavaju, jer su skupi i traže dugotrajno, sistemsko i sistematsko angažovanje svih društvenih i javnih institucija. Osim toga, ovi programi nisu prioritetni, jer zaštita ženskih ljudskih prava, naročito prava na bezbjednost, uključujući policijsku i pravosudnu zaštitu nisu prepoznata kao važna.

U pokušaju da spriječe seksualno uznemiravanje i nasilje protiv žena koje koriste javni prevoz, vlasti Nepala su početkom ove godine u glavnom gradu Katmanduu uvele četiri mini autobusa samo za žene. U martu 2014. godine, četiri autobusa obojena u roze (a kako bi ih drugačije žene prepoznale?!) su takođe počela da saobraćaju ulicama Islamabada, glavnog grada Pakistana. Turska već duže vrijeme razmatra uvođenje roze autobusa samo za žene, za šta su 2012. godine konzervativne političke aktivistkinje vodile kampanju i prikupile više od 60.000 potpisa. Informacija o tome da li je strategija segregisanog javnog prevoza samo za žene u Pakistanu dovela do smanjenja nasilja nema. 

Mini autobusi u Katmanduu su počeli da saobraćaju od sedam ujutro do sedam naveče na najprometnijim relacijama i voze žene u školu, na posao, na pijacu, gdje god im je volja. Vlasti kažu da je ovo testna faza, te da će uvesti još autobusa, ukoliko se za to ukaže potreba. Četiri mini autobusa s maksimalno šezdesetak sjedišta, na regiju koja, prema posljednjem popisu iz 2011. godine ima više od milion i po stanovnika i među njima preko 50 posto žena. Čini mi se da je računica prilično jasna. 
 
Nema sumnje da najnovija strategija predstavlja samo kap u moru i da će kao takva donijeti samo privid sigurnosti za žene u ovoj južnoazijskoj zemlji. Mini autobuse kao oaze ženske sigurnosti voze muškarci, jer vozačica nema, a samo jedan autobus ima kondukterku. Žene koje ne stanu u ova, posebna sredstva javnog prevoza, će nastaviti da se voze redovnim autobuskim linijama. One će i dalje biti izložene svakodnevnim poniženjima, zlostavljanjima i napadima. 

One će nesumnjivo i platiti danak revolucionarne segregacije žena radi njihove sopstvene bezbjednosti i dobra,  jer će njihova vožnja regularnim linijama biti tumačena kao poziv na seksualni kontakt, pristanak na nasilje. Šta kažeš?! Dobile su svoju roze privilegiju i one se i dalje usuđuju koristiti muške javne točkove?! Moraju biti kažnjene. Jer, kako drugačije reagovati na te, kršiteljice novih pravila koja su im dala slobodu da budu odvojene od muških očiju, da ne mame svojim disanjem i postojanjem. 

Bez obzira na radost nepalskih žena zbog ove iznenadne privilegije, veoma brzo će postati jasno da one sa četiri mini autobusa nisu dobile ništa drugo osim krivice za nasilje koje nisu tražile. Njihova segregisana bezbjednost je ovim podređena nemoći kontrolisanja i kažnjavanja muškog nasilja, čije je pravo na žensko meso koje se usudi postojati ovim potvrđeno. Muškarci koji uzrokuju nasilje su potapšani po ramenu i amnestirani od krivice, njihovi nasilni porivi nisu ničim kontrolisani, niti im je ukazano da nasilje koje vrše neće biti tolerisano. Njihova neograničena moć nad ljudskim pravima žena je ovim samo još više potvrđena, istaknuta kao pravilo koje ne traži kazne. 

Jasno je da su četiri autobusa mnogo, mnogo jeftinija od obrazovnih programa u okviru kojih će dječaci i djevojčice, ali i odrasli muškarci i žene učiti o ravnopravnosti kao imperativu, nasilju protiv žena kao međunarodno prepoznatom obliku kršenja ljudskih prava, te patrijarhatu koji je iznad svega i koji neprestano unazađuje i uništava društva i demokratski razvoj. Mnogo su jeftinija i od obuke policije i pravosudnih institucija da nasilje moraju spriječiti i efikasno kazniti uvijek i prema svima, bez razlike da li su u pitanju žene ili muškarci. 

Segregacija neće dati lekcije nikome, niti će omogućiti ženama da se osjećaju bezbjedno i sigurno kada iskorače iz ženskih autobusa boje roza u svijet koji ih prepoznaje kao komad ničega. Žene će nastaviti biti beznačajne sitnice čija se bezbjednost i život da jeftino kupiti. 

Javne kese se moraju odriješiti i akcije vlasti moraju usmjeriti prema uzroku nasilja a ne prema sklanjanju od očiju onih koji trpe njegove posljedice. 

Sve drugo je otvoreno licemjerje bez kraja i potvrda da žene manje vrijede jer nisu odgovarajućeg pola.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba