Prije tačno petnaest godina, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija
je usvojilo Rezoluciju 1325, o ženama, miru i sigurnosti, s namjerom da
se osiguraju i učvrste odgovornosti država članica i usmjeri pažnja
javnosti na široko rasprostranjena kršenja prava žena u zemljama
opterećenim oružanim sukobima i onim koje su neposredno izašle iz rata.
Osigurati puno učešće žena u mirovnim pregovorima, izgradnji mira i političkom odlučivanju, i njihovu sigurnost od različitih oblika nasilja i diskriminacije predstavljaju suštinske ciljeve ove rezolucije, kao i nekoliko drugih koje su nakon nje usvojene.
Rezolucija 1325 usvojena je pet godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, procesa koji je donio varljivi mir u Bosnu i Hercegovinu, i u kojem nije učestvovala niti jedna žena. Danas hiljade žena i dalje žive u ovoj zemlji, bez pristupa pravdi zbog zločina koje su preživjele tokom rata, bez senzibilisane i efikasne podrške i mogućnosti da zaštite svoja osnovna ljudska prava. Bosna i Hercegovina je po drugi put usvojila Akcioni plan za primjenu Rezolucije 1325, i njegova primjena u praksi je u velikoj mjeri usmjerena gotovo isključivo na osiguravanje brojčane zastupljenosti žena u snagama sigurnosti i osnovnu obuku o sadržini ove rezolucije. Ostale mjere su nedovoljno vidljive u praksi, i ne postoje specifični javni budžeti koji bi sistemski i kontinuirano bili usmjereni na ostvarivanje ove globalne međunarodne politike.
Proces izgradnje mira u kojem se kao važno prepoznaje pitanje ostvarivanja prava žena i njihove sigurnosti mora uključivati i muškarce, i mora biti biti usmjeren na zajedničko djelovanje protiv rodno zasnovane diskriminacije i nasilja. Postoje pozitivni primjeri djelovanja u tom pravcu, i uključuju muškarce koji su ostvarili nemjerljiv doprinos u borbi za sigurnost žena i ostvarivanje ženskih ljudskih prava na život bez nasilja.
U prošlu srijedu, u zgradi Ujedinjenih nacija u New Yorku, bila sam na prikazivanju dokumentarnog filma Čovjek koji liječi žene: Srdžba Hipokrata (The Man Who Mends Women: The Wrath of Hippocrates), belgijskog režisera Thierryja Michela, koji govori o dr. Denisu Mukwegeu, ginekologu osnivaču Panzi bolnice u provinciji Bukavu, u istočnom dijelu Demokratske Republike Kongo. Dr. Mukwege je svoj život posvetio podršci i liječenju žena i djevojčica koje su preživjele silovanje tokom dvadeset godina rata u ovoj zemlji koja spada među najsiromašnije države na planeti. On ne samo da osigurava hirurške intervencije i spašava živote žena, već im pruža psihološku, emocionalnu i svaku drugu pomoć i podršku tokom procesa oporavka, u kojem su one, u pravilu, odbačene od porodica i zajednica u kojima žive. Osim toga, dr. Mukwege čini stalne napore u okviru zajednice da uključi muškarce u sprečavanje silovanja i drugih oblika nasilja protiv žena.
Dokumentarni film o dr. Mukwegeu je teška i emotivna priča o ženama u Kongu koje žive u kulturi nasilja protiv žena kao oružju rata, i herojima koji čine nemoguće da im osiguraju dostojanstvo, siguran život i mir. Gledajući film, vidjela sam žene, male i velike, u svakom kutku svijeta, koje se bore za život bez nasilja koje nisu tražile niti uzrokovale. I žele mir. Ove žene žive i u Bosni i Hercegovini, svuda oko vas, i nasilje u kojem žive je i vaša stvar. I moja. Dr. Mukwege je samo mali djelić ljudskosti i ličnog osjećaja odgovornosti za djelovanje koje predstoji svima.
U New Yorku je ovih dana bilo mnogo žena koje su ispričale svoje priče o miru i sigurnosti. Slušala sam ih i dijelila svoja iskustva. Svuda po Manhattanu, mogla sam vidjeti muškarce i žene, mokre kose, s kartonskim čašama kafe u rukama, ruksacima na leđima. Žurili su svojim putem, ne osvrćući se na nas.
Ujedinjene nacije proslavljaju svoj sedamdeseti rođendan. Amerika i dalje živi, globalne politike se donose i usvajaju, tu prekoputa, svakoga dana.
Mi smo se vratile kućama. Borba za mir se nastavlja.
Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba
Osigurati puno učešće žena u mirovnim pregovorima, izgradnji mira i političkom odlučivanju, i njihovu sigurnost od različitih oblika nasilja i diskriminacije predstavljaju suštinske ciljeve ove rezolucije, kao i nekoliko drugih koje su nakon nje usvojene.
Rezolucija 1325 usvojena je pet godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, procesa koji je donio varljivi mir u Bosnu i Hercegovinu, i u kojem nije učestvovala niti jedna žena. Danas hiljade žena i dalje žive u ovoj zemlji, bez pristupa pravdi zbog zločina koje su preživjele tokom rata, bez senzibilisane i efikasne podrške i mogućnosti da zaštite svoja osnovna ljudska prava. Bosna i Hercegovina je po drugi put usvojila Akcioni plan za primjenu Rezolucije 1325, i njegova primjena u praksi je u velikoj mjeri usmjerena gotovo isključivo na osiguravanje brojčane zastupljenosti žena u snagama sigurnosti i osnovnu obuku o sadržini ove rezolucije. Ostale mjere su nedovoljno vidljive u praksi, i ne postoje specifični javni budžeti koji bi sistemski i kontinuirano bili usmjereni na ostvarivanje ove globalne međunarodne politike.
Protekle sedmice bila sam dio grupe žena iz Gruzije, Jermenije, Azerbejdžana, Konga, Iraka, Kurdistana, Sirije, Izraela, koja je uz podršku Fondacije Kvinna till Kvinna iz Švedske učestvovala u brojnim diskusijama, radionicama, panel prezentacijama i sastancima u New Yorku, organiziranim u okviru obilježavanja petnaestogodišnjice usvajanja Rezolucije 1325. U većini od ovih zemalja sukobi traju, još uvijek nesmanjenom žestinom, i žene su svakodnevno izložene nasilju, ostaju nevidljive i nemaju pristupa mjestima pregovaranja i odlučivanja o prekidu sukoba i miru. Važno je reći da one, bez obzira na to, svakodnevno prelaze ratne granice, otvaraju i ostvaruju sigurne prostore za žene u kojima razgovaraju, sarađuju, međusobno se slušaju, podržavaju i zajedno djeluju prema centrima moći koje kontrolišu gotovo isključivo muškarci. Žene u ratom pogođenim područjima vjeruju u snagu žena i ne odustaju od postavljanja pitanja, zahtjeva za ostvarivanjem sigurnosti žena i njihovog punog učešća u izgradnji mira, kao i održivog razvoja u kojima se prava žena i rodna ravnopravnost ostvaruju u praksi.
Proces izgradnje mira u kojem se kao važno prepoznaje pitanje ostvarivanja prava žena i njihove sigurnosti mora uključivati i muškarce, i mora biti biti usmjeren na zajedničko djelovanje protiv rodno zasnovane diskriminacije i nasilja. Postoje pozitivni primjeri djelovanja u tom pravcu, i uključuju muškarce koji su ostvarili nemjerljiv doprinos u borbi za sigurnost žena i ostvarivanje ženskih ljudskih prava na život bez nasilja.
U prošlu srijedu, u zgradi Ujedinjenih nacija u New Yorku, bila sam na prikazivanju dokumentarnog filma Čovjek koji liječi žene: Srdžba Hipokrata (The Man Who Mends Women: The Wrath of Hippocrates), belgijskog režisera Thierryja Michela, koji govori o dr. Denisu Mukwegeu, ginekologu osnivaču Panzi bolnice u provinciji Bukavu, u istočnom dijelu Demokratske Republike Kongo. Dr. Mukwege je svoj život posvetio podršci i liječenju žena i djevojčica koje su preživjele silovanje tokom dvadeset godina rata u ovoj zemlji koja spada među najsiromašnije države na planeti. On ne samo da osigurava hirurške intervencije i spašava živote žena, već im pruža psihološku, emocionalnu i svaku drugu pomoć i podršku tokom procesa oporavka, u kojem su one, u pravilu, odbačene od porodica i zajednica u kojima žive. Osim toga, dr. Mukwege čini stalne napore u okviru zajednice da uključi muškarce u sprečavanje silovanja i drugih oblika nasilja protiv žena.
Dokumentarni film o dr. Mukwegeu je teška i emotivna priča o ženama u Kongu koje žive u kulturi nasilja protiv žena kao oružju rata, i herojima koji čine nemoguće da im osiguraju dostojanstvo, siguran život i mir. Gledajući film, vidjela sam žene, male i velike, u svakom kutku svijeta, koje se bore za život bez nasilja koje nisu tražile niti uzrokovale. I žele mir. Ove žene žive i u Bosni i Hercegovini, svuda oko vas, i nasilje u kojem žive je i vaša stvar. I moja. Dr. Mukwege je samo mali djelić ljudskosti i ličnog osjećaja odgovornosti za djelovanje koje predstoji svima.
U New Yorku je ovih dana bilo mnogo žena koje su ispričale svoje priče o miru i sigurnosti. Slušala sam ih i dijelila svoja iskustva. Svuda po Manhattanu, mogla sam vidjeti muškarce i žene, mokre kose, s kartonskim čašama kafe u rukama, ruksacima na leđima. Žurili su svojim putem, ne osvrćući se na nas.
Ujedinjene nacije proslavljaju svoj sedamdeseti rođendan. Amerika i dalje živi, globalne politike se donose i usvajaju, tu prekoputa, svakoga dana.
Mi smo se vratile kućama. Borba za mir se nastavlja.
Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba
