O pravu na abortus

Prije tačno sedam dana u Barseloni su se dogodile masovne demonstracije koje su okupile hiljade aktivistkinja, ali i aktivista za ženska ljudska prava iz preko 600 ženskih organizacija, grupa za ljudska prava i neformalnih grupa iz cijele Španije. Saobraćajnice su većim dijelom bile blokirane i parole protiv patrijarhata, društvene i moralno religijske kontrole nad tijelima i životima žena su osvanule na plakatima i grafitima širom Barselone. Vaga de Totes ili “Štrajk za sve” predstavlja kulminaciju godina i mjeseci javnih negodovanja na kontinuirano ograničavanje prava žena i diskriminaciju u oblasti rada, rastućeg nasilja protiv žena i ograničavanja njihovih prava po osnovu socijalne zaštite.

Među ključnim problemima koji su istaknuti tokom demonstracija navodi se i ozbiljno narušavanje prava na slobodnu odluku žene da izvrši abortus.

Početkom ove godine, španska vlada je usvojila nacrt zakona koji je gotovo onemogućavao ženama pristup legalnom abortusu, dozvoljavajući da on bude izvršen samo u slučajevima ozbiljne opasnosti po život i zdravlje žene ili da je trudnoća nastala kao posljedica seksualnog nasilja. Suočeni sa javnim pritiskom, španski zvaničnici su krajem septembra objavili da povlače restriktivni zakon iz procedure na neodređeno vrijeme. Ovo ne predstavlja garanciju da se on ponovo uskoro neće naći pred pred zakonodavnim tijelom, a naročito ukoliko španske feministkinje ne budu nastavile da budu glasne i vidljive. To je sasvim jasno i iz činjenice da je vijest o povlačenju ovog zakona našla svoje mjesto u gotovo svim svjetskim medijima, dok o pomenutim demonstracijama nije bilo gotovo niti riječi. 
U Srbiji su feministkinje takođe nedavno glasno ustale protiv desničarske grupe SNP 1389 koja je uz otvorenu podršku Srpske pravoslavne crkve u centru Beograda danima postavljala izložbu postera mrtvih fetusa, prikupljala i nastavlja prikupljati potpise građana i građanki sa namjerom kreiranja javnog pritiska na institucije vlasti da ukinu zakonom garantovano pravo žena na donošenje slobodne odluke o vlastitom tijelu.

Iako reforma zakonodavstva u ovoj oblasti u Bosni i Hercegovini nije trenutno aktivna, ograničavanje prava žena da slobodno donose odluke o svojim tijelima i životima je rastući trend u gotovo svim zemljama u okruženju, što ukazuje da bi se uskoro moglo desiti da i entitetske vlade izađu sa prijedlozima zakona koji će slijediti primjer Španije, Makedonije i Hrvatske, zemalja koje teže ili su već usvojile zakonske odredbe kojima se ženama ograničava pravo slobodnog odlučivanja o abortusu.

Prema važećem Zakonu o uslovima i procedurama prekida trudnoće Republike Srpske iz 2008. godine, žena starija od 16 godina može samostalno podnijeti zahtjev za prekid trudnoće do navršene desete gestacijske nedelje trudnoće, i zdravstvene ustanove će izvršiti zahvat pod uslovom da se njime neće neposredno ugroziti njen život ili zdravlje. Zdravstvene ustanove koje provode zahvat su dužne pružiti objektivne informacije o prekidu trudnoće i obezbijediti savjetovanje ženi i muškarcu prije i poslije zahvata, čime se ne sugeriše niti reguliše obavezan pristanak partnera žene na izvršenje abortusa, što je u skladu sa međunarodnim standardima koji ženi osiguravaju pravo da donosi odluku o svome životu i seksualnom i reproduktivnom zdravlju.
U Federaciji Bosne i Hercegovine na snazi je Zakon o uvjetima i postupku za prekid trudnoće iz 1977. godine, preuzet iz prijeratnog perioda, koji na gotovo identičan način kao i u Republici Srpskoj reguliše postupak, obaveze zdravstvenih ustanova i prava žene da donosi odluke. U javnu raspravu o donošenju ovog zakona u Republici Srpskoj aktivno je bila uključena grupa studenata Pravnog fakulteta u Banjoj Luci, koja se kroz alternativni prijedlog zakona zalagala za obavezno uključivanje partnera u donošenje odluke o abortusu, ali njihov prijedlog nije bio podržan od strane poslanika i poslanica u Narodnoj skupštini Republike Srpske, osim rijetkih koji su se zalagali za zabranu abortusa ističući da njegovo omogućavanje predstavlja zakonski odobreno ubistvo.

Rastući društveni i državni stavovi radikalno usmjereni na drastično ograničavanje osnovnih ženskih ljudskih prava ostaju kontinuirano slijepi, nijemi i gluhi na pitanja nepostojećeg sistemski uređenog obrazovanja mladih muškaraca i žena o seksualnim i reproduktivnim pravima i zaštiti, ograničen pristup zdravstvenoj zaštiti za veliki broj žena, kao i nedostatak savjetovališta za pomoć i podršku ženama koje se suoče sa neplaniranom i neželjenom trudnoćom. Oni takođe veoma vješto izbjegavaju probleme visokog stepena društvene tolerancije na seksualno nasilje protiv žena i izuzetno blagu kaznenu politiku prema počiniocima nasilja u ovoj oblasti, te odsustvo akcije u smislu osiguravanja prava trudnica po osnovu rada i zapošljavanja.

Time se nesumnjivo održava stigmatizacija žena koje se svakodnevno i na svakom koraku suočavaju sa nasiljem i diskriminacijom i na njih se prebacuje odgovornost za rješavanje ovih problema, koji jesu i moraju biti posmatrani isključivo kao problemi društva, vladinih institucija, kao i stručnjaka i stručnjakinja koji se svesrdno zalažu za pronatalitetne politike.
Žene nisu i ne mogu biti objekti kolektivne nesposobnosti odgovornog ponašanja prema socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti i njihovo tijelo i slobodna volja nisu alati društva i države za postizanje društvenog blagostanja.

Imam i koristim svoje pravo da donosim odluke i zahtijevam od države i društva da se drže što dalje od moje materice.

Ja sam slobodna žena.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Zaštita žena od nasilja u porodici u BiH: Zakoni jedno, praksa drugo

Čitam redovno medijske hronike u kojima je nasilje u porodici protiv žena u Bosni i Hercegovini prisutno svakodnevno. U ovim člancima pratim ne samo način izvještavanja medija o nasilnim događajima u kojima često ima žrtava, već i reakcije ovlaštenih institucija, u pravilu policije i tužilaštava, jer od njih zavisi da li će slučajevi biti dalje procesuirani u skladu sa zakonom i da li će osobe koje su preživjele nasilje dobiti adekvatnu podršku i zaštitu.

Tako su, u isti dan, na dva kraja Bosne i Hercegovine pucala dva muškarca, jedan iz automatske a drugi iz poluatomatske puške. Prvi je u Ribniku pretukao suprugu i pucao u zrak kako bi upozorio policajce koji su došli na intervenciju. Vijest iz hronike navodi da je rekao da policija u njegovoj kući nema šta tražiti, jer ono što se dešava između njega i njegove vlastite žene predstavlja njegovu privatnu stvar. Drugi muškarac je pucao u Sarajevu, i hronika kaže da u toj pucnjavi niko nije povrijeđen, osim što je razbijeno staklo na skupom automobilu. Od ostalih detalja slučaja, poznato je da je osumnjičeni zadržan u pritvoru. Za razliku od njega, osumnjičeni iz Ribnika je nakon kriminalističke obrade pušten na slobodu. Protiv njega će biti podnesen izvještaj nadležnom tužilaštvu o tri počinjena krivična djela u vezi sa napadom na službeno lice, ilegalnim posjedovanjem oružja, i nasiljem u porodici ili porodičnoj zajednici.

Dva slučaja počinjenih krivičnih djela na dva kraja Bosne i Hercegovine. Jedan za posljedicu ima razbijeno staklo na autu i pritvor osumnjičenog, a drugi pretučenu ženu čiji je zlostavljač nakon saslušanja u policiji pušten na slobodu. Da se vrati da je dokrajči. To je prvo što sam pomislila. A može biti drugačije. Prikaz ova dva slučaja nasilja, u stvari, direktno ukazuje da institucije direktno odgovorne za primjenu zakona nasilje u porodici protiv žena u Bosni i Herzegovini posmatraju kao djelo manje društvene opasnosti, te da u praksi ne postoji njihovo stvarno opredjeljenje da dosljedno koriste dostupne zakonske mehanizme i zaštite žene i djevojčice, koje su primarne i najčešće mete.

Entitetski zakoni o krivičnom postupku jasno propisuju razloge za određivanje pritvora. Tužilac može zatražiti od suda da ga osumnjičenom odredi, između ostalog, i ukoliko posebne okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, u koje nesumnjivo spada žena koja je preživjela nasilje u porodici. Iako ona spada u kategoriju lica koja mogu odbiti da svjedoče, propuštanje tužilaca da joj osiguraju zaštitu neposredno nakon izvršenja djela ne samo da ugrožava njenu bezbjednost već i direktno utiče na njenu slobodnu volju da svjedoči u daljem sudskom postupku, ukoliko do njega dođe.

Posljednje izmjene i dopune Krivičnog zakona u Republici Srpskoj iz 2013. godine su pored pooštravanja zaprijećenih sankcija za čitav niz djela u oblasti rodno zasnovanog nasilja, uvele i tri nove mjere zabrane – zabrana pribiližavanja i komunikacije sa određenim licem, obavezan psihosocijalni tretman, i udaljenje iz zajedničkog domaćinstva – koje sud može izreći počiniocu krivičnog djela sa elementima nasilja, u koje nesumnjivo spada i nasilje u porodici. Slične mjere prepoznaje i Krivični zakon Federacije BiH, međutim one se u sudskoj praksi veoma rijetko izriču. Sudovi takođe imaju mogućnosti izricanja niza zaštitnih mjera predviđenih Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske i Federacije BiH, koje imaju za cilj da osobama koje su preživjele nasilje osiguraju neophodnu zaštitu zdravlja i bezbjednosti te otklone okolnosti koje pogoduju ili podstiču izvršenje nasilja. I ove mjere sudovi izriču više incidentno nego što je to uobičajena praksa.

Jedan od ključnih problema na koji godinama ukazuju ženske organizacije u Bosni i Hercegovini predstavlja činjenica da entitetski zakoni u BiH nisu harmonizovani, te se djelo porodičnog nasilja u Republici Srpskoj već dugi niz godina prepoznaje i kao krivično djelo i kao prekršaj, a u Federaciji Bosne i Hercegovine samo kao krivično djelo. Neusklađena pravna regulativa omogućava institucijama različita tumačenja djela porodičnog nasilja, čime se umanjuje njihova odgovornost ne samo za procesuiranje nasilja i već i pružanje direktne pomoći i podrške ženama koje su preživjele nasilje.

Vjerujem da žena koja je preživjela nasilje u porodici u Ribniku ne zna mnogo od ovoga. Kao i to da nasilje nije niti može biti privatna stvar, te da policajci koji su joj ušli u avliju i tužilac koji je njenog nasilnog muža nakon saslušanja pustio na slobodu imaju dužnost da zaštite njen život. Na isti način i pod istim uslovima kao što imaju obavezu da štite život svake druge građanke i svakog drugog građanina Bosne i Hercegovine.

Prođe predizborna kampanja tokom koje niti jedna politička stranka koja se borila za glasove nije rekla niti riječi o ovome. 

Žene su glasale u nedelju i vratile se kućama da i dalje čekaju zaštitu i vladavinu prava u kojoj su i one ljudi, i u kojoj njihovi životi vrijede više od zaštite patrijarhata i porodičnih vrijednosti koje to nisu.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Kad madraci marširaju

Emma Sulkowicz, studentkinja završne godine dodiplomskih studija na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku je odlučila da je dobro slijediti pravila. Nakon što je preživjela seksualni napad dečka koji studira na istom univerzitetu i saznala da su još dvije studentkinje preživjele napad iste osobe, kontaktirala je univerzitetsku službu koja se stara o primjeni.   Zakona o rodnoj jednakosti iz 1972. godine i zatražila da se student koji je ignorisao njeno NE kazni. Zakon koji je u Sjedinjenim Američkim Državama na snazi preko četrdeset godina traži od univerziteta koji primaju federalna sredstva da primjenjuju jasno pravilo po kojem spol ne može biti osnova kojom će se nekoj osobi onemogućiti učešće, olakšice ili će biti diskriminisana u okviru bilo kojeg obrazovnog programa. Zakon se primjenjuje i u procesuiranju prijava seksualnih napada u studentskim domovima na kampusu u cilju zaštite građanskih prava i rodne jednakosti. U ovim slučajevima, standard nalaže dokazni postupak u formi saslušanja u kojem univerzitetski administratori arbitri procjenjuju da li postoji 51% vjerovatnoće da se napad dogodio. Ako se ovaj uslov ispuni, obavezni su kazniti počinioca suspenzijom, odnosno uskraćivanjem prava na dalje školovanje na univerzitetu na kojem je postupkom utvrđeno da se napad desio.
 
Pravila i postupak su prilično jasni. Vjerovatnoća da će njen napadač biti kažnjen je takođe jasna i gotovo ravna nuli.

Shvatila je to Emma onog trenutka kad je izašla pred arbitre i kada su tražili od nje da više puta do najsitnijih, preciznih detalja, opiše nasilje koje je preživjela. Rekla sam ne. Nisam pristala. Ne znači ne. Branila sam se. Jasno sam mu stavila do znanja da ne želim. Ne je ne. U konačnici je dobila odgovor. To nije 51%, žao nam je djevojko, hvala vam što ste nas kontaktirali i svakako dođite ponovo. Emma je izašla, otišla do svoje studentske sobe, uzela madrac sa svog kreveta i krenula napolje noseći ga na svojim leđima, da ga ne ispusti sve dok zlostavljač ne ode daleko. Desilo se da su i mnogi drugi madraci prohodali. Druge studentkinje i studenti su ustali iz solidarnosti, zgadili su im se univerzitetski čuvari nasilja, obožavatelji tradicije ćutanja i konzumenti njihovih basnoslovno skupih školarina.

Epilog slučaja jeste da su nakon nekoliko studentskih protesta, poprilične medijske pažnje mnogim američkim univerzitetima počeli da kruže istražitelji državnog ureda za obrazovanje i građanska prava. Emma nastavlja da nosi madrac svuda sa sobom, onemogućavajući time ekspresni zaborav i oprost svom zlostavljaču koji i dalje nesmetano studira na Kolumbiji, i primoravajući svojom upornošću političare da javno komentarišu diskriminaciju i neefikasnu zaštitu od seksualnog nasilja. Emmin marširajući madrac nedvosmisleno ukazuje na kulturu silovanja koja opstaje kao društveno marginalizovan problem američkog univerzitetskog obrazovanja.

Kakve ovo veze ima sa nama?

U Bosni i Hercegovini, univerzitetske starješine mogu mirno nastaviti trošiti javnobudžetske novce bez ikakve bojazni i vjerovatnoće da će ih iko ikada usloviti ovim za njih sporednim pitanjima. Opšta odredba o ravnopravnosti u obrazovanju bez obzira na spol i druge odrednice postoji kao dio našeg zakonodavstva i ne proizvodi mnogo više od statističkih biltena u kojima se unose podaci o broju upisanih i završenih studentkinja i studenata razvrstani po spolu. Naše ravnopravno i rodno nediskriminirajuće obrazovanje se na tome završava. Doduše, Bosna i Hercegovina ima i druge zakone koji kažu da osobe koje vrše seksualno nasilje, zlostavljaju i diskriminišu jesu krivično odgovorne i shodno tome žene koje studiraju na univerzitetima jesu zakonski zaštićene u slučaju seksualnih napada. Tako bi trebalo da bude. U suštini, nemamo pojma šta se dešava po studentskim domovima u Bosni i Hercegovini, i koliko naših Emma ili kako se već zovu, godinama ćuti o tome kako su rekle NE i kako ih niko nije zaštitio. One su daleko od Amerike i 51% vjerovatnoće da će im neko povjerovati da su bile nečija meta, bilo da su u pitanju njihove kolege sa fakulteta ili profesori. Nakon nasilja su nosile i još uvijek nose nevidljive madrace na leđima, njegujući rastuće fobije od seksualnog kontakta godinama, osjećajući se bespomoćno i okrivljujući sebe za nasilje kojem su bile izložene.

I javni komentari spremno dočekuju slučajeve seksualnog nasilja prema studentkinjama koji povremeno osvanu u BiH medijima. Većina izjavljuje da niko u stvari ne zna šta je od svega toga istina, osim što svi jasno znaju kako su studentkinje krive jer su same tražile sve što se desilo. Mehanizama stvarne zaštite, baš kao i u Americi nema, i sve počinje i završava se na savjetima.


Nemojte se rizično ponašati pa nećete biti silovane.

To je globalna preventivna taktika koja suptilno održava kulturu silovanja i pokazuje nepoželjnim izazivačicama nevolje koje se same nisu znale sačuvati gdje im je mjesto.

Studentkinje koje su preživjele seksualne napade ne trebaju ove licemjerne savjete. One trebaju efikasne institucije koje će zaštiti njihovo osnovno ljudsko pravo na život slobodan od nasilja.

I nultu toleranciju univerziteta, policije, tužilaštva, sudova i svih drugih nadležnih institucija prema svakoj pojedinačnoj osobi koja im je to pravo ugrozila i oduzela.

Sve drugo je ništa.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba