Alimentacija

Obaveze roditelja da brinu o dobrobiti svoje djece, njihovom zdravlju, školovanju, obezbjeđivanju uslova za nesmetano odrastanje i razvoj propisane su u više zakona i na različitim nivoima u Bosni i Hercegovini, kao i međunarodnim dokumentima, od kojih je nesumnjivo najvažnija Konvencija o pravima djeteta, koja je sastavni dio BiH Ustava. Roditeljskog prava se ne mogu odreći ni otac ni majka, ali im ono može biti oduzeto, pod određenim uslovima koji su jasno propisani. Zakoni takođe kažu da su roditelji kojima je roditeljsko pravo oduzeto takođe dužni da se staraju o izdržavanju djece, bez obzira da li žive u braku, vanbračnoj zajednici, ili su razdvojeni iz bilo kog razloga.
Izbjegavanje izdržavanja djeteta je krivično djelo.

Kazna je različito regulisana u entitetskim krivičnim zakonima. U Federaciji BiH zaprijećena je kazna zatvora do tri godine, dok u Republici Srpskoj osobi koja izbjegava plaćanje izdržavanja na osnovu izvršne sudske odluke, u krivičnom postupku sud može izreći novčanu kaznu ili kaznu zatvora do godine dana, izuzev u slučajevima kada nastupe teže posljedice za izdržavano lice, kada počinilac može biti kažnjen zatvorom do dvije godine i novčanom kaznom.

Odavno je jasno da ovako niske kazne baš i nisu motivirajući faktor za one koji koriste sve moguće i nemoguće razloge da opravdaju vlastiti nedostatak odgovornosti, izbjegnu ovu obavezu ili jednostavno i savršeno ignorišu postojanje i potrebe vlastitog djeteta. I nikom ništa. Zato je i ovih dana hapšenje jednog banjalučanina zbog neplaćanja alimentacije postalo udarna senzacionalistička vijest u BiH i regiji. Jer to se ne dešava svaki dan, neuobičajeno je i gotovo nemoguće. I svi pišu kako je ovo ohrabrujući znak, mogući „reper“ za buduće institucionalno djelovanje i praksu sudova, koji su „konačno krenuli“ u odlučni obračun sa nesavjesnim roditeljima.

Ponavljam, izbjegavanje izdržavanja je krivično djelo. Ono je uredno regulisano krivičnim zakonima koji su važeći u ovoj zemlji već godinama. I njegovo procesuiranje i sankcionisanje ne bi trebalo biti predmet novinarskih procjena, već rezultat dosljedne, sistemske  i kontinuirane primjene zakona od strane institucija.

U stvarnosti, nebrojena je vojska majki u Bosni i Hercegovini koje su preko noći postale kurve koje sišu krv na slamku, preko njegovih leđa žive kao bubreg u loju, kupujući dizajnersku odjeću, odlazeći na depilacije, manikir, ugradnje ekstenzija, solarije, pumpanje usana i sve ostalo, svakodnevno, i uz to, dokazano i provjereno, planirajući ljetovanja,  zimovanja i vikend izlete sa ljubavnicima. Planiraju da nemilice troše, troše, troše i samo troše na sebe, pod izgovorom da su djeca su gladna više nego sita, da nemaju knjige i pribor za školu, odjeću i obuću, lijekove, da im fali svega.

One to za sebe traže. Djeca su moja i ne bježim od toga da njima dam. Ali ne dam kurvi! Ne dam da preko moje kičme i iza mojih leđa uživa i rahati se!

Nižu se opravdanja godinama, klize uz pivo i rakijicu za šankovima, upija ih komšiluk, rodbina i najbliži drugari. Nakon izvjesnog vremena, kada se dovoljno puta ponove, priče o njenom kurvaluku i rasipništvu postaju svima logične i prećutno prihvatljive. Opravdanja postaju i sasvim legitimni razlozi inertnosti institucija, prije i više od svega centara za socijalni rad, tužilaštava i sudova, koji nijemo posmatraju predstavu, znajući da su djeca kolateralna šteta odsustva volje da se „ocu porodice“, čestitom muškarcu i dobrom domaćinu uskrati običajno pravo da krije prihode i imovinu kako bi spriječio nepravdu koja mu se čini njenim nerazumnim zahtjevima. Krivično djelo? Nemojte pretjerivati, pa nije ju ubio da bismo baš morali sad i odmah reagovati. Postoje zakonske procedure, neka ona fino traži ono što djeci pripada, pa lagano. Godinu, dvije, tri, neka se strpi malo. Koliko samo djece u ovoj zemlji živi skromno i čeka, pa neka i ona pričeka za svoju djecu.

To je, van svake sumnje, samo djelić teške golgote kroz koju prolaze majke koje se usude da traže zakonom regulisanu ravnopravnu odgovornost i brigu.

U pravu je Damir Nikšić. Ovo niđe na svijetu nema.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Učiti istoriju u Bosni i Hercegovini

Na zasluženom sam raspustu. Škola se završila prije gotovo dvije sedmice i uspješno sam zaronila u roditeljsku bezbrižnost, ne pratim više zadaće i ne pomažem u ponavljanju lekcija. Pred kraj školske godine bilo je gusto, danima sam bila asistentica u pripremama. Jer, trebala je sve ponoviti, biti spremna za završne provjere znanja i ocjene koje idu uz to. 

Učila je zaista marljivo cijele godine, nije što je moja, pa sam, logično pristrasna. Učiteljica je kazala da ima dobre temelje, i da neće biti nikakvih iznenađenja u đačkoj knjižici. Bez obzira na sve, ona drži knjigu poznavanja društva ispred mene i kaže: "Mama, pitaj me, pomozi". Ja je uzimam u ruke i čitam naslov Drugi svjetski rat. Ne volim ratovanja, silu, nasilje i osvajanja, a i ko to voli zaista. Ali ono što je iza nas se znati mora, tako je od kad je škole i učenja. 

Čitam i pitam. Očekujem dio u kojem se pominje antifašistički pokret i narodnooslobodilačka borba, partizani, zasjedanja AVNOJ-a, stvaranje jugoslovenskih republika, i ostale istorijske činjenice. Gledam u knjigu u kojoj se smjenjuju šture informacije, nabacane bez reda i neke naročite logike. Kažem sebi biće da je to tamo iza, na kraju, označeno u posebno uokvirenoj kocki, naglašeno boldiranim slovima. Jer tako se označavaju važne stvari. Ništa od toga. Na samom kraju lekcije dvije, tri rečenice o tome kako su Bosnu i Hercegovinu i sve susjedne nam zemlje oslobodili saveznici. Federativna Narodna Republika Jugoslavija, kasnije Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je postojala. Kako je nastala ne zna se. Ajde, mislim, peti je razred, možda se svi ovi istorijski detalji i ne uče sada, već nekad kasnije. 

Ispod toga u narandžastoj pozadini dočeka me naslov Za one koji žele znati više... i ispod toga, pod rednim brojem jedan stoji jasna uputa: „Pitajte starije ko su bili partizani, četnici i ustaše...“ Okrenem se prema njoj i upitam: „Kaži mi, kad ste učili ovu lekciju u školi, učiteljica vam je objasnila ko je učestvovao u Drugom svjetskom ratu i oslobodio BiH i ostale zemlje oko nas?“ Ona me gleda zbunjeno i kaže: "Pa naravno! To su bili saveznici", i nabraja ih tačno onako kako piše u knjizi, "Sovjetski Savez, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države". Kažem; „Krasno, a nije spominjala partizane?“ Ona kaže „Nije, ništa od toga nije bilo na času i nemoj molim te da mi kažeš da moram sad da učim i ono dodatno ispod teksta, to nikada ne pita, nemoj da me mučiš...!“ Nastavlja da ispaljuje argumente kako je ta lekcija bila na dnevnom redu još na početku drugog polugodišta i da je ovaj završni test samo ponavljanje ključnih stvari, a da te dodatne, baš i nebitne stvari rijetko kada budu u njemu. 

Neka svako objašnjava svome djetetu kako hoće, nije svima isto bilo. 

Dok njene žalbe udaraju kao čekić, uporno i u pravilnim razmacima, razmišljam o istorijskoj eskivaži autora udžbenika. Ne znam kako je ova lekcija prošla kod vas, ali mislim da je poprilična vještina izbjeći jasno imenovati sve strane i njihovu ulogu u ratu koji je odavno iza nas. Neka svako objašnjava svome djetetu kako hoće, nije svima isto bilo. Ne d’o ti dragi Bogo da se neko nađe pogrešno predstavljen i da slučajno pomisli da smo ga predstavili kao zločinca. A on heroj i junačina. Kakva bi to gungula bila, pa izbacuj, prepravljaj, dumaj šta reći a ništa ne reći. Bolje je ovako. Nikog nema prvog i svi su ravnopravni u dijelu za one koji žele znati više. Diskretno ćemo provući ono što je nama bitno, a oni tamo nek' pišu svoje kako hoće, pa će svima biti po volji. 

Njihova logika svako o svome, niko o ničemu je nesumnjivo nastavila da živi i u ratu u kojem smo se pržili prije dvadeset godina, i nastavila se evo i kroz udžbenike uz koje su djeca ostavljena da u varljivom miru uče da je sve relativno, ništa nije kako jeste, i sve je nevažno. Osim saveznika. Oni su tamo negdje daleko, i danas kroz svoje diplomatske predstavnike govore o evropskom putu Bosne i Hercegovine, pomirenju, suživotu, demokratskim vrijednostima i građanskom društvu koje u nas zvanično ne postoji. Oni malobrojni antifašisti partizani koji su preživjeli sve ovo vrijeme nakon Drugog svjetskog rata odavno ćute i izbačeni su iz stvarnosti, kao što je svojevremeno Branko Ćopić prekrižen, skupa sa Nikoletinom Bursaćem i Pepom Bandićem, junakom Osme ofanzive. 

"Važno je", kažem joj. "Važno je da znaš da su postojali muškarci i žene na ovim prostorima koji su se zajedno kao partizani i partizanke borili da njihova domovina bude slobodna. I bili su Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Romi, Albanci, Makedonci, Crnogorci, Slovenci, i svi ostali narodi i narodnosti koji su živjeli na prostorima Jugoslavije. Danas njihovi potomci i potomkinje žive zahvaljujući tome što su se oni zajedno borili protiv fašizma. I ti si jedna od njih. Tvoj je pradjed pod Kozarom u partizanima vječno ostao i nikada se kući nije vratio. Sjećaš li se suncokreta koji si zabola kraj njegovog imena na spomen-ploči kod spomenika na Mrakovici?"

Gleda me zainteresovano i postavlja pitanja o svemu. Ja odgovaram sve što znam i zajedno čuvamo od nezaborava. 

Smrt fašizmu, sloboda narodu! Pesnica na sljepočnicu. Smijemo se. 

Kaže, neću zaboraviti.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Idemo Lijevo

Dok se širom Bosne i Hercegovine dešavaju politička previranja, interne i eksterne kombinacije ko će gdje i u koje fotelje od državnog do mikroopštinskog nivoa (jer svaka fotelja zlata vrijedi!), da se nastavi postdejtonsko odumiranje države i političko uzdizanje međeda, radnici i radnice tuzlanske Dite su izveli završni desant kako bi otkatančili i odkantali dugogodišnje manipulisanje njihovim pravima na rad, normalan život i egzistenciju. 

Pokrenuli su proizvodnju sami, daleko od privatizacijskih ugovora i uprkos prijetnji koju nosi stečajna uprava i namirenje povjerilaca. Njima je očito odavno dosta igranke koja se vodila i vodi iza njihovih leđa, daleko od njihovih glasova i potreba koji nikome nisu bili bitni. Kalkulatori su radili godinama i odnosili šanse da će se pogoni Dite opet napuniti muškarcima i ženama koji su živjeli i žive za ovu fabriku i hrane svoje porodice od poštenog rada. 

Ovih dana bruje mediji i društvene mreže, diglo se dosta ljudi da ih podrži.

I ja to želim. Odrasla sam u radničkoj porodici i dobro znam šta znači živjeti i školovati se od radničke plate. Nositi kecelje ispod kojih proviruju ručno pleteni džemperi od ostataka vune i farmerke koje se nose koliko izdrže, pa i preko, bijele startasice sa tamnoplavim pertlama koje se svakog vikenda žuljaju četkom. Svi smo bili isti, i niti sam ja cijenila druge, niti su mene procjenjivali po marki koju sam nosila na sebi, nego koliko sam spremna i sposobna da učim, radim i rastem u odgovornu osobu. 

Za moga oca su postojala tri jasna pravila: štela je zabranjena stvar, niti jedan posao nije sramota i ljudi se dijele na dobre i loše, drugih podjela nema. On odavno nije živ, a njegovi zakoni su i danas validni, nikada nisu prestali da budu dio mog života.  

Odlučnost radnika i radnica tuzlanske Dite me je podsjetila na ova pravila i  stoga vjerujem u proizvode njihovih ruku. Tražiću, kupovaću i koristiću njihove proizvode i želim da ih uvijek ima dovoljno za sve tanjire, lonce, kuhinje i kupatila, za sav veš koji se u ovoj zemlji treba oprati. 

I mirisati bijelo, domaće, naše i najbolje. Da se u vijesti širom Bosne i Hercegovine vrati dio koji će govoriti o proizvodnji, fabrikama u koje svaki dan odlaze, redovno rade i primaju platu žene i muškarci, rastu bruto društvenog proizvoda, izvozu proizvoda koje su napravili. O običnim ljudima koji rade i čija se radnička prava žive u stvarnosti. Ove druge, koji se godinama prebrojavaju i ne mare ni za šta drugo osim toga koliko je dubok njihov vlastiti džep, da u njega što više stane, znam sve.  

I ne želim više slušati njihove priče. Dosta je. 

Sa druge strane Evrope, Manuela Carmena i Adu Colau, dvije žene kojima je važno da građanke i građani osjete normalan život, su položile zakletve i postale gradonačelnice Madrida i Barselone. Prva dugogodišnja sutkinja, izjavila je da želi slušati glasove običnih ljudi, koji ne koriste kitnjaste titule kako bi razgovarali sa gradskom upravom. Druga, dugogodišnja aktivistkinja protiv deložacija radnika čiji su domovi opterećeni hipotekama najavljuje borbu za njihovo zaustavljanje, uspostaviti standarde minimalnih mjesečnih plata, smanjiti troškove komunalnih usluga, smanjiti u gradskoj administraciji. I još mnogo toga.  

Njima je dosta elita koje lagodno žive na brežuljcima, u skrivenim komšilucima u kojima se ne čuje buka grada i autobusa. Oni svoje povlastice multipliciraju svakodnevno i žive jeftino na račun bezobrazno skupih života onih kojima sistemski rezači svakodnevno isključuju struju, vodu, plin, i izbacuju ih na ulicu, jer uplata rate nije legla na banku. 

Elite namiruju sebe, veoma precizno, a svima ostalima, kako bude. I ako bude. Nema u tome nikakve razlike između njih i fantoma sa bosanskohercegovačkih Beverly Hillova.  

Podržite radnike i radnice tuzlanske Dite i kupujte ono što proizvedu. Jer oni i one su vi. 

Ja toliko.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Ne osvrćite se, drugarice

Gotovo pune dvije godine dva puta sedmično se družim sa dvije djevojčice na pragu puberteta. Ja njima pomažem da savladaju engleski jezik, a one sa mnom dijele sve što im na um padne. Ponekad im je strahovito dosadno, kolutaju očima na pridjeve, određene i neodređene članove, pravila u pisanju i druge nezanimljive pojedinosti.

Onda se desi da jedna od njih, iz čista mira, krene da izvodi salta preko kauča, fotelja i završi natrag na stolici zadihana i nasmijana, spremna da nauči nove riječi ili završi zadaću. Druga je mirnija tipa, i dosadu između zadataka koje im smišljam liječi crtanjem mini anime stripova koji su prava mala umjetnička djela. Prva odlučno kaže da želi biti naučnica, jer je privlači priroda, izumi, i sva moguća svjetska čuda. Druga se premišlja da bude slikarica, dizajnerica ili arhitektica, bilo šta u čemu će moći uživati u svom crtačkom talentu.
U svom svijetu, one su ravnopravne i najbolje su drugarice. Štite jedna drugu po svaku cijenu i uživaju u druženju i različitosti vlastitih karaktera. Meni je svaki susret sa njima avantura i osjećam se povlašteno što me povremeno puste u krug koji je samo njima vidljiv i poznat do kraja. Nisu baš sve tajne koje su mi rekle za vaše oči, ali neke od njih mogu i podijeliti.

U interesu pravde.

Prije nekoliko dana smo, nekako između ponavljanja običnog prezenta i čitanja priče o curama koje rade predstavu o gusarima, započele razgovor o događajima u školi. Prva kaže: ''Mene strahovito ljuti kada dječaci iz razreda nju zovu ćoro. Ona nosi naočale od prvog razreda i nema veze što u razredu imaju još dva dječaka koji dijele njenu muku. U cijeloj školi ima ih još gomila. Oni su kul, jer su muški. Niko živ ih zbog naočara ne zeza. Ali njene naočale su razlog što misle i govore joj da je spora, nesposobna da kvalitetno izbjegne loptu kada igramo između dvije vatre. Jednom smo na času fizičkog trebali preskakati naslagane strunjače. Kada je došao red na nju, skinula je i predala mi cvike i zatrčala se iz sve snage. Ali kad je došla do strunjača, ukopala se na mjestu. 

Prestrašeno se osvrnula na red iza sebe i tiho rekla - Ja ništa ne vidim...Ne znam da li mi je teže palo to što su se, gotovo svi u fiskulturnoj sali, počeli strašno smijati ili to što sam bila nemoćna da joj pomognem. Da sam kako mogla, obuhvatila bi ih sve jednom rukom i lansirala u svemir daleko, daleko, da ne čujem njihov zli smijeh koji je odjekivao kao oluja. A učiteljica nezainteresovano stoji sa strane, stišava galamu i ne pomišlja da kaže nešto. Bilo šta! Ona izgleda nije nikada bila djevojčica, to je jedino što mi pada na pamet. Možda je bila sa one druge strane, gdje su uobražene i popularne koje sve najbolje imaju, sve znaju i svi ih obožavaju. A njima niko ne treba. Baš niko.''
Ćutimo sve tri zavjerenički, pognutih glava i gutamo tešku muku koja kruži po prostoriji, od jedne, preko druge, do treće.

Druga iznenada prekida tišinu, pa kaže: ''Ja nju branim kada je zezaju zbog fudbala. Njoj je fudbal super i obožava ga od kad je prohodala, znam to. Vječito se gurala u tim, bez obzira na sva odbacivanja, ignorisanje i ismijavanje. Šta je puta bila poderanih koljena ali to njoj ništa ne smeta. Malo obriše maramicom ako ima, digne se i nastavi dalje. Nedavno su saznali da je počela da ide na one prave treninge i odmah je krenula pilana. Ajoooj žensko pa igra fudbal, kome ćeš suknje i haljine prebaciti, sad ti više ne trebaju. Nije ni čudo što ti grudi još ne rastu, nit’ si žensko, nit’ si muško, neće ti vala ni narasti nastaviš li tako. Nisi ti više djevojčica, bolje ti je odmah kreni u muški wc, a možda će ti i brkovi i malje po grudima početi rasti, tako prolaze muškarače. Ona je jača od mene. Sve to ignoriše, samo im se nasmije u lice i ponekad i isplazi jezik, ako je uvreda bila naročito teška. Njena ljubav prema fudbalu je jača od njihovih jezika i nikada je nisu pokolebali. Zbog toga, baš zbog toga što je takva kakva je, ona mi je najbolja drugarica.“
Gledaju se užarenih očiju, mene više i ne primjećuju. Ne znam da li cakle suze ili prkos, ali znam da sam prisustvovala nečem golemom, većem od svih nedaća koje su mi ispričale. Razmišljam o tome kako sam bila nekome ista takva drugarica i kako se to drugarstvo istopilo negdje tokom i nakon srednje škole. Ali nije važno, bilo ga je i danas mi se vratilo za stolom sa dvije klinke koje nisu više nikako male.
Hvala vam drugarice. Niste vi spore, nesposobne cvikerašice i muškarače sa nevidljivim brkovima. Vi ćete sve to ispod miške i brzinom svjetlosti prešišati.
Njima će ostati mudrovanje preslikano iz roditeljskih nenapisanih dnevnika i osjećaj da su izgubili priliku.
Ne osvrćite se. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

 

Mizoginija se (ne) zove imenom tvojim

Ovih dana se u Rusiji vodila prilično glasna javna rasprava o maloljetničkim brakovima, provocirana slučajem sredovječnog šefa policije iz Čečenije koji, kao drugu ženu, uzima sedamnaestogodišnju djevojku. Poligamija je u Rusiji zabranjena, kao i stupanje maloljetne osobe u brak, i iz medijskog pisanja nije baš najasnije da li je ovaj brak i zakonski verifikovao ili je, gospodin policajac, samo uzeo maloljetnu djevojku i doveo je kući kao svoju drugu suprugu.

I dok se mediji u Rusiji i drugim zemljama bave uobičajenim „sočnim“ detaljima slučaja, Pavel Aštakov, Ombudsman za djecu Rusije, političar, advokat i javna persona koja obožava reflektore koristi priliku da javnosti ukaže na mjesto žena u ruskoj tradiciji i prirodnosti udaje djevojčica. On ide i korak dalje afirmativno nazivajući ozbiljan problem kršenja prava djeteta i zakona emancipatorskim i rezultatom seksualne zrelosti djevojčica u regiji Kavkaza.

„Bog je stvorio ženu da je možemo voljeti, braniti je, brinuti se za nju i veličati je,“ kaže Aštakov, nakon niza mizoginih uvreda kojima je opravdavao ranu udaju čečenskih žena jer se rano „smežuraju“ pa se moraju ranije i udavati. 

Nikada se neću navići na činjenicu da mnogi političari posmatraju žene kao komad namještaja koji se treba i mora prilagođavati potrebama muškaraca. Tu potrebu da se žena ponizi, objektivizira, kritikuje, usmjerava, uči pravilnom ponašanju i na kraju ustoliči na imaginarni tron na kojem je njeno samo da hibernira dok ne zatreba za sve moguće i nemoguće uloge koje joj „prirodno“ dodjeljuju oni koji je tim komadom i smatraju. 

Još mi je strašnije kada političar na odgovornoj funkciji sa koje treba da promoviše i osigura primjenu zakona i zaštiti ljudska prava otvoreno ili skriveno opravdava i podstiče njihovo kršenje, kao što je to učinio Aštakov. 

Nisam zaboravila, niti ću zaboraviti poruku koju je 2009. godine, tokom rasprave o Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici FBiH javno poslao Muharem Serbezovski, tadašnji predsjednik Komisije za ljudska prava u Parlamentu Federacije BiH, da žena koja dobije šamar zaboravi da ga je ona uzrokovala.

Brojna su javna lamentiranja o ukorjenjenoj patrijarhalnoj tradiciji, moralnim vrijednostima, i ostalim preprekama koje politički i društveno predano rade na održavanju normalnosti otvorenog nasilja. Naši su političari toliko dobri u zataškavanju problema i slijeganju ramenima na nasilje protiv žena svih uzrasta, ne bave se, niti se brinu za njegove uzroke ili posljedice, već uhodanom rutom guraju svoje zatvorene i neminovne teorije nužne prihvatljivosti – eto šta ćemo, tako nam je od birvaktile, vijekovima smo tradicionalni i to sad niko odštemati ne može. Samo ćemo nove slojeve dodavati, možemo ih malo i pofarbati kakvim zakonom ili politikom, pa će se onako, naoko, ljudski i lijepo uklopiti i izgledati. Kad nas god ko upita da se izjasnimo, mi ćemo žene slaviti i u zvijezde okivati, sve ćemo pozitivno govoriti, niko nas za to osuditi ne može, zar ne? Nismo mi antiprotivni, samo smo nemoćni da odkantamo problem, koji, ako ćemo pravo i pošteno i nije problem nas ljudi, već ženski. 

Neka se one uklope malo, strpe se, pa polako, laganica. 

Nema suštinske razlike između Pavela Aštakova, ruskog državnog branitelja djece i nasmijanih likova muške političke elite Bosne i Hercegovine. Oni koordinirano rade za istu stvar, ponavljaju svoje mantre o ženama i nemaju potrebe izmišljati nove priče, kada i ove stare savršeno piju vode.

U paralelnom svijetu, više od sedam stotina miliona djevojčica širom svijeta se prisilno udaje u dječijem uzrastu, barem tako kaže UNICEF. U Bosni i Hercegovini se, osim statističke evidencije i formalne zakonske zabrane stupanja u brak maloljetnih osoba, ne čini gotovo ništa kako bi se zaštitile maloljetne djevojke od prisilne udaje ili vanbračnih zajednica sa mnogo starijim muškarcima. Ove teme nisu dio formalnog obrazovnog sistema, kako mladih tako i njihovih roditelja, i po svemu sudeći neće još dugo ni biti. 

Žene, djevojke i djevojčice se i dalje posmatraju kao glavni krivci sistema koji prećutno ili otvoreno odobrava nasilje, objektiviziranje žena svih uzrasta i čuva mizoginiju kao zjenicu oka svoga. 

I kad sam pomislila da će ovo biti kraj moje današnje kolumne, pročitam vijest o napadima i uvredama dvojice javnih funkcionera iz Drvara, koji su iskoristili svoje pozicije i putem emisije „Otvoreno“ na Radio Drvaru aktivistkinjama lokalnog udruženja „Lasta“ poručili da su svrake nepismene, neobrazovane, „one koje školu završavaju u četrdesetoj godini“ i druge mizogine poslastice. A tražile su od njih informacije o projektu obnove lokalne bolnice.

Znate zašto gospoda funkcioneri to rade? Jer znaju da će građanke i građani ćutati, i da će javnost za dva dana zaboraviti. 

Nemojte zaboraviti i ne opraštajte, jer sutra kad vi budete meta mizoginije, suočićete se ćutanjem koje će vas zaboljeti. 

Šta ćete onda učiniti?

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Banjalučki park mira

U banjalučkim Nezavisnim novinama osvanula je vijest o njihovoj inicijativi da se na gradskoj zelenoj površini Univerzitetskog centra kod Venecija mosta uredi Park Mira. Prema njihovom pisanju, ideju su podržale ambasade Njemačke i Poljske u BiH, kao i ključne institucije u gradu i sa entitetskog nivoa - Gradska uprava Banja Luke, Univerzitet Banja Luka, Narodna skupština Republike Srpske.


Akciju je podržala i Kompanija Tamaris koja se već dugi niz godina bavi održavanjem zelenih površina u Banja Luci. Svi su složni da će ovaj park doprinijeti promociji Banja Luke kao administrativnog centra u kojem su smještene gotovo sve važne entitetske i neke od državnih institucija. Ideja je takođe da, po ugledu na druge evropske zemlje, u ovom parku zvaničnici i važne ličnosti svake godine sade drvo koje će biti posvećeno miru.

Milina mi je o ovome čitati. Rodila sam se i gotovo sve svoje godine do sada sam provela u Banja Luci. Imam dovoljno godina da pamtim poljane oko Vrbasa u Boriku, i zelene površine po cijelom gradu, raskošne aleje lipa i kestenova, čije sam blistave i krupne plodove kao dijete vječito skupljala sa drugaricama i kesama vukla kući. Na poljani kraj univerzitetske zgrade, moja mati je godinama brala divlje, krupne margarete i govorila kako su tu najbolje i najljepše. Sjećam se dobro i Picinog parka, u kojem sam se nebrojeno puta igrala, i raskošnih aleja u Rosuljama, naselju u kojem mi je živjela baka i odrastao otac. 

Mnoge od ovih divota su netragom nestale. Zamijenile su ih metalne pijace, blokovi stambenih zgrada u kojima se milimetrima brižljivo mjerilo i još uvijek mjeri zelenilo. Lipe i kestenovi su ustupili mjesto betonskim saksijama u kojima slabo šta raste osim korova. Urbanistički planovi su se mijenjali i još uvijek se mijenjaju ekspresnom brzinom, kako bi gradski donosioci odluka udovoljili interesima kapitala i ulaganja, administrativnim potrebama, i ko zna još kakvim potrebama. Umjesto pogleda na zelenilo, veliki broj građanki i građana ovog grada su, gotovo preko noći, počeli da gledaju u frižidere, tanjire i spavaće sobe svojih komšija, slušaju porodične diskusije i prate razvoj „situacije“, prate smjenjivanje ljubavi i sočnih psovki. Parkinzi takođe niču shodno potrebama voznih parkova onih velikih i onih malo manjih. Buja beton, staklo i egzotično minimalističko drveće na sve strane. Vodoskok na kružnom toku, blješti metalni park za djecu.

Samo moderno

Sve je drugačije i nekome vjerovatno lijepše. Nestaje mi moj rodni grad pred očima, a raste nečiji tuđi, užareni, izobličeni. U njemu sada moram dobro razmisliti gdje ću otići uživati u prirodi, ali bez problema mogu pronaći mjesto gdje ću se kladiti i kockati. Getoizirani su besplatni prostori slobodnog zraka, zelenila i prirode u kojima nema kafane i barem nekoliko kladionica.
Mir koji mi treba, kao i svakom stanovniku i stanovnici Banja Luke, od rođenja pa do staračkog štapa će se simbolično ograničiti na Park Mira kod banjalučkog Univerziteta i komadić obale Vrbasa koja mu je u neposrednom komšiluku. Dobro je to. Ali nama treba više. Preko dvjesto hiljada duša moraju imati slobodu od prioriteta administrativne promocije mira, moraju ga moći osjetiti očima, tijelom, umom, učestovati u njemu djelom, graditi ga zajedno sa svojim komšijama i komšinicama, svaki dan i neprestano.
Lijepo je što će značajne persone svake godine uslikati svoj performans mira sa lopatom u ruci, sadnjom po jednog stabla. Vratiće se te iste persone brzinom svjetlosti svojim kalkulacijama na koliko bespotrebnog i neprofitnog zelenila na drugom kraju grada još može stati zgradica dvije, koja bankica, poslovni centrić, hotelčić, pumpica, i ostale unosne građevine o kojima ni ja a ni drugi ljudi koji žive Banju Luku nemaju pojma, sve dok ranom zorom jednoga dana ne osvane tabla i buldožeri.

Izgradite nam banjalučki Park Mira

Ja vas, eto, javno molim, da se ne predomislite za par godina, kao što ste onomad predomislili i uništili Picin Park, nasilno i bez ikakvog sluha za zahtijeve žena i muškaraca, djevojčica i dječaka koji su od vas mjesecima tražili da ga ostavite na miru jer nam je bio potreban.  

Mir nije administracija.

On je nešto sasvim drugo i ne može se promotivno ograničiti na kocku slobode koju ste okolčili svojom idejom. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Dok Nas Smrt Ne Rastavi

Prije tri dana Univerzitet Kolumbija u Njujorku koji rukovodi dodjelom Pulicerove nagrade od njenog uspostavljanja 1917. godine je objavio dobitnike za 2015. godinu. 

Među novinarskim nagradama, izdvaja se Post i Kurijer iz Čarlstona u Južnoj Karolini, koji je nagrađen Pulicerom za specijalni izvještaj o nasilju u porodici prema ženama u ovoj američkoj državi. 
Izvještaj sam pročitala od početka do kraja, i pogledala video poruke žena i muškaraca koji govore o bespomoćnosti i strahotama nasilja, kao i neefikasnim zakonima i veoma blagim kaznama za počinioce nasilja, koje je gotovo nemoguće promijeniti. Južna Karolina je na mjestu broj jedan u Sjedinjenim Američkim Državama po broju ubistava žena u porodici i partnerskim vezama. 

U posljednjih desetak godina, 300 žena su ubijene od strane svojih supružnika, bivših supružnika, vjerenika i partnera. Na mapi Južne Karoline, koja ukazuje na mjesta gdje su se ubistva žena dogodila, gotovo da nema mjesta koji nije označen crvenom bojom, a izvještaj takođe ukazuje da se u ovoj državi godišnje prijavi preko 36 hiljada slučajeva nasilja u porodici prema ženama. 

Južna Karolina ima 18 sigurnih kuća za žene i djecu koji su preživjeli nasilje u porodici, što ni blizu nije dovoljno da odgovori na potrebe osiguravanja sigurnog skloništa, podrške u rehabilitaciji i bezbjednog i održivog izlaza iz začaranog kruga nasilja. 
Osim toga, postojeće sigurne kuće primaju minimalnu finansijsku podršku iz javnih budžeta, i ona se godinama ne mjenja, uprkos tome što stopa nasilja u porodici i ubistava koji su njegova direktna posljedica vrtoglavo i kontinuirano raste iz godine u godinu. 

Kao direktna posljedica, samo u periodu od 2012-te do 2013-te, za 360 žena je odbijen smještaj u sigurnoj kući zbog nedostatka prostora. 

Zakoni Južne Karoline kažu da nakon prve prijave nasilja u porodici, počinilac nasilja može dobiti maksimalnu kaznu zatvora od 30 dana. Ovo pravilo se takođe godinama ne mijenja, iako ženske organizacije koje vode sigurne kuće i pružaju podršku i pomoć ženama i djeci koji su preživjeli nasilje godinama traže pooštravanje kazni za počinioce, strožiju kontrolu dostupnosti oružja, stvarnu primjenu i efikasnu kontrolu nad primjenom zaštitnih mjera kojim bi se počinioci nasilja prisilili da prođu kroz časove kontrole bijesa i psihosocijalni tretman, kao i kontrolu nad mjerama zabrane pristupa ženama koje su preživjele nasilje.
Sve zakonodavne inicijative su propale, jer unutar sistema postoji snažan lobi koji ne odstupa od principa zaštite neprikosnovenih prava muškaraca koji slobodno nabavljaju, nose i koriste oružje na svakom koraku. 

Osim toga, osnovni argument kojim zakonodavci, među kojima ima i advokata, štite prava počinilaca nasilja jeste odbijanje strožijeg kažnjavanja i “bespotrebnog” zadržavanja u pritvoru na duže vrijeme, kada je, po njima, u većini slučajeva moguće održati porodicu na okupu i spriječiti krvoproliće.  Oni kritikuju ženske organizacije koje vode sigurne kuće da kroz problem nasilja u porodici i svakodnevna ubistva žena, žele, u stvari, da ograniče prava građana da imaju slobodan pristup oružju.

Među njima ima i onih koji ne zatvaraju oči pred nekontrolisanim zlostavljanjem, premlaćivanjem i ubistvima žena, i koji redovno posjećuju memorijalne skupove na kojima se govori o ženama žrtvama, međutim, njihovi glasovi su usamljeni i očito nisu dovoljni da promjene sistem koji štiti patrijarhat, profit od prodaje oružja i štedi na prijeko potrebnim servisima koji svakodnevno spašavaju živote žena. 

Zvuči poznato?

Male su razlike između apsurdnog sistema Južne Karoline koji niti spriječava niti suzbija nasilje prema ženama u porodici i trenutnog stanja u Bosni i Hercegovini.
Prema izvještajima medijskih crnih hronika, od početka 2015-te do danas, u Bosni i Hercegovini su ubijene četiri žene. Zorica Knežević je ubijena 5. januara u Tesliću, bombom koju je aktivirao njen bivši partner. U februaru je ubijena Jasmina Koričić, advokatica iz Bihaća, bombom koju je ubica postavio na vrata njene advokatske kancelarije. 
U martu je Tatjanu Đurić iz Teslića kuhinjskim nožem na smrt izbo njen suprug. Ne zna se da li je preživjela Milka Mirković, osamdesetogodišnja starica iz Banja Luke koju je nožem izbo njen sin početkom marta. Prije desetak dana, Firzetu Bodven Halkić je u Sarajevu iz službenog pištolja ubio njen partner. 

Kako će se ovaj niz nastaviti, ne znam. 

Ujednačenih statističkih podataka o ubistvima i nasilju prema ženama u Bosni i Hercegovini još uvijek nema. I tako godinama. To govori o činjenici da se ovaj problem ne smatra važnim i prioritetnim, iako je Bosna i Hercegovina prije gotovo dvije godine ratifikovala Konvenciju o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici koja traži akciju, a ne slijeganje ramenima i šutnju. 

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske se ovih dana ponovo mijenja, kako bi se uskladio sa Zakonom o prekršajima. I u njemu i dalje stoji mogućnost prekršajnog, dakle blažeg kažnjavanja počinioca za nasilje u porodici. Sudije širom Bosne i Hercegovine u obrazloženjima uslovnih osuda za nasilje u porodici i dalje pišu olakšavajuću okolnost da je počinilac nasilja u porodici porodičan čovjek. 

Bosna i Hercegovina ide putem koji nas vodi u haos Južne Karoline, jer sistemski i godinama zanemarujemo problem. Za nas on ne postoji. Jasne statistike nema, stvarne prevencije nema.  Za nas je nasilje još uvijek incident, događaj, porodična tragedija. I tu je tačka. 

Oružja na ulicama i u domovima ne manjka. Dok nas smrt ne rastavi. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba