Gospoda odbornici u akciji

Burno je bilo ovih dana u Banjaluci. Vjerujem da ni u ostalim gradovima Bosne i Hercegovine nije ništa bolje, ali ja živim ovdje, i važno mi je šta se u gradu dešava. Početkom sedmice, Skupština Grada je, kao zadnju tačku dnevnog reda, odbila prijedlog Inicijative građanki i građana - Borik, koji su skupili 5110 potpisa za izmjenu regulacionog plana kojim se dozvoljava izgradnja pravoslavne crkve sa 1000 kvadratnih metara pomoćnih objekata u ovom banjalučkom naselju, na mjestu gdje već gotovo četrdeset godina postoji zelena površina sa dječjim igralištem. 

Deset odbornika Skupštine Grada je glasalo protiv volje 5110 građanki i građana Banjaluke! 

U prošlu subotu sam na gradskom trgu potpisala peticiju. Samnom je bila moja dvanaestogodišnja kćer, koja je okupljenim aktivistkinjama i aktivistima svečano poručila, da ako treba, skupiće drugarice i drugare da i oni kažu gradskim vlastima da im je ovaj prostor važan, i da treba da ostane i opstane kao prostor za djecu i sve one koji se tako osjećaju. Već dva dana razmišljam kako da joj kažem da desetorici muškaraca koji su iskoristili svoju moć apsolutno nije važno šta djeca, njihovi roditelji i svi ostali koji vole ovo igralište i njegov mali svijet, misle o njihovim potrebama. 

Odrasla sam u ovom banjalučkom naselju i pratila njegovo širenje proteklih četrdeset godina. Na istom tom igralištu, koje već godinama nije ničija briga, kopala sam pijesak, igrala lastiša, ljuljala se, i sve ostalo što spada u dječiji posao. Tu sam naučila da vozim bicikl. Smjenjuju se neka druga djeca, djevojčice i dječaci koji godinama uživaju u siromašnim ostacima urbanog raja. Kad Banjaluka zabijeli tokom zime, brdo koje je njegov dio postaje zborno mjesto za gomilu malih i velikih koji jure na sankama, kesama, skijama i ostalim pomagalima, ne vidite snijega. Tu su boričke komšije i komšinice, a dolaze i pridruženi članovi i članice iz svih dijelova Banjaluke. Od ranog jutra pa do kasnih večernjih sati, tu je uživancija koja se ne da riječima opisati.

Gospodi iz gradskih skupštinskih klupa to apsolutno nije važno. 

Oni su, već ko zna koji put, glasali po volji svojih vlasnika i  dokazali da su njihove predizborne platforme gomila ničega, prst u oko svima nama koji smo im na izborima dali moć. Naše volje nema, njihove kvazipatriotske gazde utrčavaju u audije, da ih niko od ljudi ne sretne. Ćuti da prođe, narod će zaboraviti. Nisam zaboravila, a ni mnogi koji tu žive, zelenu površinu preko ceste u istom tom Boriku, u kojem je Gradska skupština takođe ledeno ignorisala peticiju podržanu od više hiljada građana i građanki, i prije desetak godina odobrila izgradnju grandioznog metalnog objekta pijace, svaštarnice, buvljaka, u kojem trenutno radi par radnji. Sve je prazno i sablasno. Zelena pijaca koja je bila potrebna komšiluku je uništena i zamijenio ju je parking marketa koji nudi polutrulo povrće i voće.

Čija je ovo logika dozvolila? Kome su plaćeni ovi unosni projekti  koji svakodnevno niču i koji se ugovaraju mimo građanki i građana? Sigurna sam da iza svake ove strategije stoji ime i prezime. Da glasamo za njih, pa da nas ignorišu i guraju nam svoje kontroverzne, korumpirane biznise i dilove, ignorišu našu djecu i život... Mi da im uredno plaćamo račune, poreze, doprinose, svaki mjesec, i sa kamatama ako zakasnimo. I da ćutimo, naravno. To je sve što od nas očekuju. Zauzvrat će oni tamo gore, delije koje kalkulišu, prebrojavati glave nacionalno, etnički, rasno, rodno, dobno, i na svaki drugi način podobne i odane, i u svakom trenutku spremno znati koje su im kapitalne investicije šefovi prije sjednice naredili da proguraju i da međusobno dogovore. 

Banjalučki Borik postoji i u vašem gradu, u to nema sumnje. Imate i vi svoj Picin Park, kapitalce, rođake i kumove koji u kafanama i uz friško pečenje dogovaraju vaše živote. Nemojte pristajati na njihove presude i odluke u kojima vas niko ništa ne pita.

Ne dozvolite da od vašeg životnog prostora ostane samo crna rupa, prostor u kojem se guraju igrači sa punim džepovima i svim mogućim privilegijama.

Međunarodni dan muškaraca - Nije za čestitanje, već za akciju

Prekjučer je (19. novembra) u više zemalja širom svijeta obilježen Međunarodni dan muškaraca, ustanovljen 1992. godine od grupe amerikanaca iz Kanzasa i prvi put obilježen 1999. godine u Trinidadu i Tobagu. 

Od tada, u sedamdesetak država širom svijeta, organizacije civilnog društva, ali i vladine institucije, organizuju akcije i događaje usmjerene na promovisanje osnovnih principa koji stoje iza ove inicijative, a to su unapređenje zdravlja muškaraca i dječaka, harmonizacija odnosa među polovima i  promovisanje rodne ravnopravnosti, kao i pozitivne uloge muškaraca u društvu. 

Ovaj dan je prvi put javno promovisan u Bosni i Hercegovini 2011. godine, kada je Udruženje za razvoj društva KAP iz Sarajeva obilježilo datum izborom novinara Muhameda Mizića, za Najmuškarca godine, za kojeg je glasao veliki broj građanki i građana BiH. Na tome se, barem što se tiče naše zemlje, otprilike sve i završilo. Barem za sada. Iako mnogi misle da feministkinje, uključujući i mene, nisu oduševljene postojanjem ovog dana, moram ih razočarati i reći da nisu u pravu. Veliki broj žena koje se zalažu za stvarnu primjenu i poštovanje ženskih ljudskih prava, sprečavanje i suzbijanje rodno zasnovanog nasilja i ravnopravni pristup svim političkim i javnim funkcijama i odlučivanju smatraju da je uključivanje muškaraca u ove procese veoma važno. U dvadesetak godina koliko sam posvećena aktivizmu za ženska ljudska prava, nebrojeno puta sam čula kolege, prijatelje i poznanike da kažu „odlično je to što vi radite, imate svu moju podršku“. Mnogi od njih su to pokazali i na djelu, pišući, govoreći i preduzimajući konkretne korake kako bi doprinijeli vidljivosti diskriminacije i nasilja protiv žena, i ukazujući na  posljedice društveno prihvatljivog patrijarhalnog modela u kojem se žena u Bosni i Hercegovini nalazi uvijek na posljednjem mjestu.

Neću im se javno zahvaljivati na tome, jer vjerujem da im je to obaveza, barem onoliko koliko i meni.  

Želim vam ukazati da mnogi muškarci u ovoj zemlji koriste blagodeti patrijarhata i rodnih stereotipa, i žive ih, veoma svjesno, koristeći sve njegove privilegije kako bi dosegli, ostali i opstali na pozicijama moći. Ćutke i sliježući ramenima, komotno uskaču u fotelje i na funkcije, veoma svjesni činjenice da jednako sposobne žene neće imati priliku, možda nikada, da budu na njihovom mjestu. Jer, uprkos činjenice da Bosna i Hercegovina ima zakone i javne politike koje propisuju afirmativne akcije i zabranjuju rodnu diskriminaciju u svim oblastima života, između ostalog, žene i dalje moraju razmišljati kome, kada i kako će ostaviti djecu na brigu i staranje, uvijek i svaki put kada posegnu za prilikama da profesionalno napreduju. A mogućnosti za to su veoma sužene, počevši od činjenice da u BiH još uvijek ima više kafana i kladionica nego što ima vrtića i produženih boravaka u osnovnim školama. Ovaj problem i nije prioritet, jer muška većina koja odlučuje, ne smatra da je to toliko alarmantno. 

Jer to njima nije prepreka. I nikom ništa. 

Nije nam jednako, i neće se problem riješiti ignorisanjem i slijeganjem ramenima. 

Negdje izvan ovog začaranog kruga, žive odrasli muškarci koji su trpjeli, trpe i trpjeće nasilje, u porodici i van nje, od drugih muškaraca. I od žena. Mnogi među njima ćute o tome godinama, jer govoriti o tome je lična sramota, proglasiće ih beskičmenjacima, slabićima. Teško da će razgovarati o nasilju koje primaju s prijateljima, ljekarom, bilo kime. Izvan ovog su i dječaci, koji odmah po rođenju postaju posebni. Pod lupom se prati svaki njihov korak, da slučajno ne zavoli žensku odjeću, govori li feminizirano, previše provodi vremena sa djevojčicama... Treba to, žensko u njima, zatrti u korijenu, ne dozvoliti da preuzme, ne dati da zaplače, ni krišom, nikada, nikada. Jer žensko u muškom ne valja, sramota je to svijeta. Svijet sve primijeti prvi, i ako muško nije muško, onda je to zlo, čisto. Neka radije bude silan, i šakom rješava sve oko sebe, manja je muka. To svi očekuju od njega, i nekako priliči, više nego da bude, gluho bilo, kao strina.

  

Međunarodni dan muškaraca je važan. Ali ne za čestitanje i proslave, već konkretnog djelovanja svakodnevno, na problemima koje žive muškarci, koje patrijarhat melje nasitno, slično kao i žene. Važno je da zajedno radimo na tome da rodni stereotipi i diskriminacija postanu izuzetak, ne budu opterećenje, da nasilje prema ženama i muškarcima shvatimo ozbiljno i da ga protjeramo iz naše avlije. Da ga ne pravdamo i ne podstičemo. Da ga spriječimo svuda, svakodnevno i bez izuzetaka. 

Jučer je bio Međunarodni dan djeteta. A slijedeće srijede je Međunarodni dan borbe protiv nasilja prema ženama. I tako dalje. Svaki dan je nešto za šta se vrijedi potruditi. 

Nemamo razloga za slavlje sve dok u našoj zemlji, a i drugdje, žene i muškarci, djevojčice i dječaci, ne žive slobodno, sigurno. 

I nemaju jednake šanse. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Moje ime je Bond. I kažu da me čeka (r)evolucija.

Britanska ambasada u Bosni i Hercegovini je sinoć u Banjaluci organizovala pretpremijeru filma SPEKTRA, novog nastavka priče o legendarnom britanskom agentu Džejmsu Bondu. 

Da budem jasna, ono što me odvelo na događaj nije obožavanje franšize koja je započela 1962. godine sa filmom Dr.No u kojem je Džejmsa Bonda glumio Šon Koneri. U nekim od ranijih perioda života, pogledala sam par filmova o Bondu i ne mogu za sebe reći da sam Bond ekspertica. Ali znam šta je dobar film. I zbog čega sam sinoć bila tamo. Novi Bond nastavlja tradiciju obilatih scena jurnjave fantastičnim autima, egzotičnih lokacija po kojima ga prati super tajna teroristička organizacija, korištenja ultra futurističkih modernih tehnologija prisluškivanja, praćenja, pronalaska informacija o lošim momcima, kao i Bondove seksualne igrarije sa ženama. 

Iako je u ovom nastavku vidljiva drastična promjena, u smislu da je jedna od Bondovih ljubavi odrasla žena koju glumi prekrasna Monika Beluči, žene i dalje dolaze usput i ostaju kratko, naravno u sjeni glavnog dečka. Tu nema nikakvih dilema, seksizmi možda nisu otvoreni kao u prethodnim nastavcima, ali ih i dalje ima. One nisu junakinje priče, ostaju ljepotice u sporednoj akciji i slabo da imaju drugih motiva, osim seksualne privlačnosti koja ih vuče ka Džejmsu. One su tu da pojačaju utisak glavnog heroja, koji stiže da ih kratko voli, dok riskira život radi spašavanja svijeta od katastrofe.

Uvodna scena sa karnevala smrti u Meksiko Sitiju je zaista sjajna, kao i ostatak filma koji obiluje efektima u kojima se Bond snalazi majstorski, skačući s opasnih visina, uspijevajući da upravlja helikopterom iz kojeg je prethodno izbacio dvojicu, kao i avionom u raspadanju, iako u nekom trenutku izjavljuje da dosta pije i da ne vježba ukoliko ne mora. Prosto da se zapitate kako sve to postiže bez svakodnevnih treninga i bildanja kondicije  Bond je institucija špijunsko-agentskog zanata, u to nema nikakve sumnje. U preko pedeset godina svoga ekranizovanog postojanja, ostao je sirovi i svojeglavi agent koji i dalje ledeno ubija negativce. Ukoliko volite Džejmsa, film ćete svakako pogledati i neću vam dalje otkrivati detalje. Kažu da SPEKTRA ruši sve rekorde i zarađuje fine novce ekspresno širom planete. Dovoljno da poželite da se priključite gomili.

Novog Bonda sam pogledala sa razlogom. Podržavateljica sam Danijela Krega koji ga glumi evo već četvrti put. Možda će i peti, o tome se još ne znaju detalji. Kreg je 2011. godine, zajedno sa Džudi Denč, koja je u sedam filmova o Bondu glumila M, šeficu Tajne obavještajne službe, snimio dvominutni video „Da li smo jednaki?“ (Are We Equals), kao podršku obilježavanju 8. marta, Međunarodnog dana žena, i kampanji smanjenja rodne diskriminacije. 

Ono što je Kreg uradio u okviru ovog videa, svakako nije niti jedan Bond prije njega – osjetio je kako je biti žena. Obukavši haljinu, salonke, periku, nakit, sa punom šminkom, izašao je iz mraka na svjetlo. I znojio se slušajući šeficin glas u offu koji je iznosio neumoljive podatke o diskriminaciji i nasilju, kao i stereotipima sa kojima se suočavaju milioni djevojčica i žena širom svijeta. Na kraju videa, šefica M postavlja ključno pitanje: „Onda, da li smo jednaki?“ i zaključuje: „Sve dok odgovor na ovo pitanje ne bude da, ne trebamo nikada prestati pitati.“ 

Za mene je ovim videom pokrenuta stvarna (r)evolucija lika Džejmsa Bonda i svega što ga okružuje. Vjerujem da mnoge žene, a i muškarci koji su pogledali video, više ne gledaju Bonda istim očima. 

Ja razmišljam da ćemo, možda u dalekoj budućnosti, ali ipak nekada, imati priliku vidjeti agenticu u ovoj ulozi, koja će se jednakom žestinom boriti za svjetsku pravdu i spašavati nas od katastrofe kriminala i svjetskih zavjera. Nesumnjivo je da će se ta, nova agentica Bond, morati dokazivati kako je daleko bolja, sposobnija, pametnija, srčanija...i sve ostalo, pa još duplo i višestruko na kvadrat, što ide uz super herojski posao. 

Jer, kao što reče šefica M, sve dok ne saznamo odgovor na pitanje da li smo jednaki, ne trebamo prestati pitati. Ja ću svakako nastaviti pratiti Bonda, a i Danijela Krega, prvog koji se iz uloge muškog superheroja stavio u ulogu žene i prenio poruku da ga se tiče kako žive žene širom svijeta. 

Do tada, pogledajte SPEKTRA.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba